<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="Parasitic" href="http://blog.dnevnik.hr/parasitic/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="http://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12693864" /> <link rel="shortcut icon" href="http://www.blog.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="parasitic,MRLJE,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="MRLJE,blog.dnevnik.hr/parasitic" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='http://test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <script type="text/javascript"> var _gaq = _gaq || []; _gaq.push(['_setAccount', 'UA-696110-50']); _gaq.push(['_trackPageview']); (function() { var ga = document.createElement('script'); ga.type = 'text/javascript'; ga.async = true; ga.src = ('https:' == document.location.protocol ? 'https://ssl' : 'http://www') + '.google-analytics.com/ga.js'; var s = document.getElementsByTagName('script')[0]; s.parentNode.insertBefore(ga, s); })(); </script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script></head> <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
MRLJE
*objavljeno: nedjelja (01.02.2015.) u 00:57
Sjećaš li se hladnog popodnevnog vjetra što je za sobom povlačio duge kišne oblake. Skrivali su se između zimzelenih grana nadvijenih nad ulicom. Ulica je bila vrlo strma, napuštena, još jedna od onih koje se lako zaborave u gradu. Čak i da postoje stanovnici, oni tek skrivečki proviruju kroz prašnjave zavjese i pokušavaju saznati čija stopala narušavaju taj beskonačni mir. Hodao si iza mene s rukama u džepovima i osmjehom koji se skrivao ispod kose što je poskakivala pod svakim korakom. Okrenula bi se i hodala unatrag u potrazi za tvojim licem dok si pričao o karakteristikama svake osobe i pokušavao razmišljati izvan opisa likova u knjigama. Ponovno bi se okrenula kako bi preskočila daske na cesti od nezavršenih jesenskih radova i zaobišla nagomilano smeće uz jedan zidić.

Oblaci su se sada već stiskali, rastezali i naguravali kao da se natječu koji od njih će prvi proplakati. Tihe posve neprimjetne kapljice počele su šarati beton i stvarati slatke točkice oko kojih smo poskakivali i pokušavali požuriti korak. Ona posve tiha ulica sada je odjekivala orkestralnom skladbom kapljica što su se provlačile kroz listove brojnih stabala i grmova tih zapuštenih vrtova starih vila. Nikada nisam primjetila koliko su kuće u ovoj ulici zapravo stare, ispunjene životom iako su njihovi stanovnici već davno odahnuli. Pogled me prostrijelio vrlo kratko dok si me prestigao i snažna topla ruka me povukla za sobom. Kiša je pojačavala i sada su kapljice već prepunile staklo mojih naočala te sam ih nespretno skinula i dopustila da me vodiš sigurno kroz ulicu, čak i kada ne vidim što se nalazi pred mnom.

Zaustavili smo se ispod drvenih vratnica stare knjižnice. Miris tog drva što već godinama drži natpis sada je bio intenzivniji pretopljen snažnim kapima kiše, djelovao je poput onih mirisa u šumi nakon kiše. Onaj isti miris koji osjetim svaki put kada izađem iz autobusa dok putujem prema centru Države. "Dođi..." Nisam primjetila da me ruka već neko vrijeme pokušava povući za sobom. Knjižnica je djelovala nepoznato, iako sam tu provela sate putujući iz jednog svijeta u drugi, kada bi imala duge pauze između predavanja. Ulaz je bio pretrpan novim tek raspakiranim knjigama složenim u piramide, a zatim još nekoliko kutija između kojih smo se provlačili. Ulazak u prostoriju je uvijek bio veličanstven, police knjiga koje su sezale do stropa kroz dva spojena kata. Drveno stubište vodilo je prema drugom katu koji je bio osvijetljen nasuprotnim dugim prozorima, dok je donji kat bio mračniji i sezao u beskonačnost. Nevrijeme je prouzrokovalo kvar na obližnjem stupu, te je nestalo struje. Srećom, popodnevno bijelo svjetlo bilo je dovoljno da osvijetle prostorije i zadrže knjižnicu otvorenom.

"Izvolite, molim vas, uđite. Vani je strašno vrijeme, drago mi je što ste se uspjeli ovdje sklonuti." , blijedo oronulo lice predivnog toplog osmjeha nagnulo se preko drvenog pulta. Stara gospođa knjižničarka prekrivena šarenom bijelom ispletenom dekom je pokušavala prići bliže držeći šalicu iz koje se širila aroma poluizgorene turske kave. Pogledom je pratila moj te primjetila zainteresiranost za kavu , te je podignula šalicu u znaku ponude za još jednom, no kimnula sam da ne treba. Sada već hladna ruka me ispustila i približila se knjižničarki dok sam razgledavala police. Zahvalio joj je i uputio se prema stubištu. Promatrala sam neko vrijeme kako njegovi koraci posve lako prelaze svaku stepenicu i udaljavaju se. Okrenuo se gotovo na peti i zastao. Nekoliko trenutaka sam još uvijek gledala na mjesto gdje stoji, a zatim podignula pogled. Tražila sam njegovo lice, no ono je nestajalo u nedostatku svjetla, kao da ga ne mogu vidjeti, čak i onda, kada je ispred mene. Blijeda ruka se ispružila prema meni svijetleći još snažnije na svjetlu. Požurila sam.

Svaki korak je stvarao nevjerojatno glasan zvuk u knjižnici te sam pokušavala hodati na prstima i šuljati se stepenicama. U prostoriji nije bilo nikog, samo police prepunjene knjigama, stol na kojem je netko ostavio otvorenu knjigu, plakat neke prošlogodišnje predstave u crno bijelom jeftinom tisku, i zvuk kapljica što su udarale na dugim prozorima. Tražila sam njegove obrise među policama, nestajala iz jednog prolaza u drugi, osluškivala i tražila njegovu toplinu. Koraci koji su se gubili u prostoriji bili su zbunjujuči, te su dolazili gotovo sa svih strana. Pokušavala sam ubrzati korak te pratiti one, koji su djelovali najbližima i tražiti pomake među knjigama.

Tišina.

Posljednja polica, posljednja knjiga. "Vrste leptira."

Posegnula sam za knjigom da osjetim grubu teksturu njenih modrih korica. Zatvorivši oči dopustila sam da prsti klize od vrha do dna korice koja je postala toplom, mekom i poznatom. Njegovi prsti su dočekali moje, te uhvatili ih u klopku iz koje nisam mogla izići. Toplina. Privio je svoje ruke uz moje tijelo i zagrlio me blago s leđa dok sam još uvijek odbijala otvoriti oči. Možda je ovo samo san... Prsti su polako klizili uz moju ruku prema ramenu, a zatim se posve lagano igrali prema vratu i povlačili liniju prema čeljusti, preko obraza sve do usana. Željela sam poljubiti tu toplu kožu, upiti sve, zapamtiti, zadržati, posjedovati. Lagano je prionuo snažnije prste među mojim usnama i povukao glavu natrag. Dopustila sam da padne pod njegovim rukama. Lice mu je bilo naslonjeno na mom vratu. Osjetila sam duboko no smireno disanje. Uvijek je bio tako tih, tako usporen i opušten pokraj mene. Pitala sam se često, radim li nešto krivo, ili pak dopuštam da napokon bude ono što je zaista. Osjetila sam pad, težinu. Njegove ruke su kliznule s mog lica i dopustio je da beživotno vise dok je svom težinom naslonjen na moje rame.

"Dopustio sam ti da sama stvoriš granicu. Koju ne želiš. Koju ne želim. No postoji."

Pokušavala sam otvoriti oči, no trepavice su sada bile već zapečačene suzama. Tražila sam njegovu ruku što je beživotno visila i povukla ju, a zatim i drugu, te ih spojila svojim usnama i prislonula srcu. Osjetila sam snažne udarce svog srca i pulsiranje njegovog preko skupljenih dlanova. Prsti su se počeli stiskati, i sada su njegove šake bile čvrsto stisnute dok je pritisak na ramenu pojačavao. Trenutak je trajao kratko, toliko kratko da nisam bila svjesna snažnog povlačenja i pritiska knjiga na glavi i leđima. Duboke oči su sada gledale ravno u moje i upijale gotovo svaku zraku snage u meni. Sada sam napokon mogla vidjeti to lice vječno skriveno sjenom. Snažno, blijedo, ogorčeno no blago, prezentirano samo nekoliko trenutaka od mog. Prislonuo je svoje čelo o moje ne odvajajuči oči što su prštile gorčinom i snagom.

"Ne bojim se. Ne bojim se granice. Ne bojim se onog iza nje."

Oči su upitno sada gledale i pokušavale provjeriti govorim li istinu. Treptanje je postajalo snažnije, a crta između obrva se produbila.

"Bojim se sebe. Baš kao što...se ti bojiš sebe."

Kapci su sada popustili , te pretvorili pogled u onaj opušteni, umorni, zamišljeni kojeg skriva u sjeni. Spustila sam pogled prema usnama koje su se blago rastvorile kao da će reči nešto, no riječi nisu dolazile. Tišina.

Podignuo je ruku i spretno prstom povukao knjigu, a zatim se nakon nekoliko stranica osmjehnuo skrivajući ispod kose.

"Znaš za Rorschachove mrlje ?"



Ne možeš se sjećati. Jer taj trenutak nikada nije postojao.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga
Nedovršena transformacija leptira.


Nekoć tdkk
Nekoć causasui
Arhiva

MRLJE
Posjedovanje
.
28010206
23032702
0
7
24012801
15022603
061726
17090111
859304
Putovanje u središte ormara
Naranče
Onaj...Treći...
Drugi Stadij Poluraspada
Prvi Stadij Poluraspada

Linkovi
Međusobno obožavanje

Ne volim kemičare

Djeva iz snova

Zubić vila


Protagonisti
Leptir
Srijeda
Nadčovjek
Iznadžena
Izgubljenožena
Kemičar
Layout coded by rainymartini. Adaptation by Beth. Picture in header by emma c.