<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="Parasitic" href="http://blog.dnevnik.hr/parasitic/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="http://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12693864" /> <link rel="shortcut icon" href="http://www.blog.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="parasitic,7,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="7,blog.dnevnik.hr/parasitic" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='http://test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <script type="text/javascript"> var _gaq = _gaq || []; _gaq.push(['_setAccount', 'UA-696110-50']); _gaq.push(['_trackPageview']); (function() { var ga = document.createElement('script'); ga.type = 'text/javascript'; ga.async = true; ga.src = ('https:' == document.location.protocol ? 'https://ssl' : 'http://www') + '.google-analytics.com/ga.js'; var s = document.getElementsByTagName('script')[0]; s.parentNode.insertBefore(ga, s); })(); </script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script></head> <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
7
*objavljeno: utorak (11.02.2014.) u 01:30
Zatvori oči.

Tonula sam svakim korakom dublje u blato te pokušavala tiho prolaziti kroz neimenovani park neimenovanog područja pokraj neke bučne ceste. Korjenje što se pokušavalo spasiti iz ovih beskonačnih smeđih oceana najodvratnijeg ljudskog otpada izgledalo je poput mrtvih krakova one hobotnice koju sam zatekla na stolu. Suhu. Crnu. (Jednom sam pronašla glavu pijetla na stolu.) Zaudarao je. Svaka grana iako duboko izgubljena u toj masi je pucketala pod mojim koracima i uništavala poželjnu tišinu. Koraci su se udvostručili i buka što je dolazila iza mene je postala sve glasnija, sve bliža. Zaustavila sam se. Crne čizme pronašle su se nekoliko centimetara iza mojih. Sluzave kapljice su klizile niz njih i kapale u lokvu. Promatrale su me, i iako su stajale na mjestu djelovale su sve bliže i bliže. Kada će napraviti svoj korak? Čeka li da se pomaknem? Udahnem i krenem naprijed no, čizma se pomakne užasnutom brzinom iza mene.

Crno. Pritisak. Lakoća. Bol.

Mrak.

Promatrala sam bijeli strop na kojem je bilo nekoliko pukotina. Voda je oblikovala čudne mrlje u kojima su se pronalazila razno razna čudovišta koja se pojavljuju oko kreveta kada ugasimo svjetlo. Strop je bio poput Sikstinske kapele posvećene onom najnižem biću , nižem od ličinke. Zrakom je kružio užasan omamljujući smrad trule hrane i vlage, plijesnji. Nisam se mogla pomaknuti, nisam to ni tražila. Nemam snage... Mrak. Oči.

Ne. Svjetlost, kiša, dan. Danas je ponedjeljak. Danas sam tu, danas živim,postojim. Tu sam. Ne odlazi daleko. Oči. Ovog puta one tople i zabrinute oči. Ne prodiru i ne pokušavaju čitati, boju se dotaknuti moje, već ih nježno zaobilaze kao da stražare. Razdvojene usne i zabrinuti uzdah.
Tu sam.
Zatvorene oči. Izdah. Nježni dodir.

Što je suprotno od vremena? Kaos.

Kako nešto tako savršeno poput vremena može proizaći iz tisuću zrnca pijeska što se nalazi u pješćanom satu, iz zrnaca kaosa?

Oči ubojice. One koje se približavaju i oduzimaju. Pritisak. Strop i njegovi likovi su nestali, sada je zavladao mrak i kaos. Sjena koja se pretvara u veliki crni oblak što zatvara svaki dodir sa svjetlošću. Jedno osjetilo je nestalo. Tišina. I tiho škripanje drvene stolice što se nalazila iznad moje glave. Kosa je poput tisuću zmija bila obavijena oko tih poluslomljenih štapova nekoć lijepog i slobodnog stabla. Hladni pod. Tekstura parketa se ocrtava pod vrhovima mojih prstiju. Osjećam rascjepe i mrvice prašine. Tkanina. Povlačim ju i približavam oblak bliže sebi. Ne, ne želim to. Oči. Gotovo su gorjele u mraku, no ne crvene, već hladne, bijele, sive, nezbojne. Ne vidim ih, već osjećam prisutnost vrelog i hladnog pogleda. Dah. Blizu je. Hladna oštrica je prolazila vrhom mojih usana i rastvorila ih kližući do jezika. Bol.

Šalica hladnog nescafea i prazne vrečice šečera sada su izgledale presvijetlo. Tihi šapat kiše, plamen plinskog grijača, užurbani koraci pokisnulih muha i duboki izdah Leptira.
Kako si?
Dobro.

Ponekad treba dvoje da zapocnu dijalog
Ponekad je dovoljan samo jedan
Jezik je zahtjevan samo onoliko koliko ga ti ucinis zahtjevnim, misli su zahtjevne samo onoliko koliko ih ti zahtjevnim zelis uciniti.
Razgovor nije nista drugo nego poticaj razmjene misli.
Ukoliko jedan ima pristup svim mislima, dijalog je samo pitanje efektivnosti.
Ukoliko oboje imaju pristup svim mislima, dijalog nije potreban.


Zatvori oči.

Nijeme i bezgranične usne su prelazile preko vrata i upijale toplinu što je još uvijek postojala u mom tijelu koje se hladilo pri svakom dodiru. Tisuću sitnih prstiju je obuzelo moje srce i gnječilo ga polako no sve brže i brže dok nisam mogla disati.Oštrica je svojom hladnom površinom pronalazila put preko linija mojeg postojanja. Zalazila je u svaku poru i parala najmanji dio svega materijalnog što posjedujem, dok nije došla do unutarnjeg štita. Tako brzo, zašto? Zašto nisam uspjela podignuti zidove i zaustaviti oštricu da tako duboko zadire? No ona je samo klizila po rubovima unutarnjeg štita i podrugljivo lagano ostavljala ožiljke koji peku poput otvorenog plamena na hladnoj koži. Ne osjećam više ništa. Ne mogu se boriti. Moje ruke ,nisu više moje. Moja snaga, više nije moja snaga. Nestajem. Po prvi put, nestajem i rastapam se na sičušne atome. Lom.

Gdje si? Gdje sam bio?
Bila sam tu.
I ti si bio tu.
Ali mi nismo bili mi.

Ja sam bila prošlost, a ti si bio leptir.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga
Nedovršena transformacija leptira.


Nekoć tdkk
Nekoć causasui
Arhiva

MRLJE
Posjedovanje
.
28010206
23032702
0
7
24012801
15022603
061726
17090111
859304
Putovanje u središte ormara
Naranče
Onaj...Treći...
Drugi Stadij Poluraspada
Prvi Stadij Poluraspada

Linkovi
Međusobno obožavanje

Ne volim kemičare

Djeva iz snova

Zubić vila


Protagonisti
Leptir
Srijeda
Nadčovjek
Iznadžena
Izgubljenožena
Kemičar
Layout coded by rainymartini. Adaptation by Beth. Picture in header by emma c.