Designed by 1971
 

VJEROVATI U PETRA PANA

 

 

 

31.05.2006., srijeda

Jednom kad noć...

Jednom kad noć
Ukrade nebu
Sve što si voljela na njemu
Bit će ti žao, bit će ti žao
Što nisi tu,
Ruke pamte samo ljubav najbolju.

Jednom kad usne
Ne budu htjele
U strancu utjehu tražiti,
Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
Jer nije ostalo tamo
Gdje je jedno voljelo.

Kada tuga jednom
Na vrata dođe,
A samoća zaboli,
Hoćeš li moći ime moje
S usana svojih skloniti?

Bili smo jednom najbolji,
O nama su priče pričali.
I sada kad se sjetiš
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije mene su ti lađe slomile
Bure i vjetrovi.


I, draga moja leptirice, sve prave ljubavi su tužne...
To jako dobro znam...

- 21:08 - Komentari (23) - Isprintaj - #

30.05.2006., utorak

Ajde, budimo iskreni!

Molim vas da mi napišete najglupljurolleyes, najblesavijunut, najapsurdnijulud, najbedastijubang, najidiotskijusmokin stvar koju ste: vidjelieek, čulithumbup, napravilinamcor, doživjeliparty!

Ja ću se sjetiti neke svoje čim mi date materijala!

Ajmo, ajmo!njami

p.s. za nagrade ćemo se dogovoriti kasnije!wink


Evo moje....(napravila sam copy-paste jednog svog davnog posta...)

....Jednog dana je rekao da dolazi k meni (u moj studentski grad). Nitko sretniji od mene (mora da sam još bila opaljena od sunca jer ne nalazim nikakvo drugo opravdanje za svoje postupke i misli). Jedva sam dočekala vlak na peronu i osjećaj kako me čvrsto grli. Kao što je za pretpostaviti, otišli smo u stan. Poslije sata tjelesno zdravstvene kulture smo sjeli i zapalili. I to je zapravo bilo gotovo sve. Sva ta tri dana su se vukla s istim scenarijem i s istim okusom gorčine u mojim ustima. Ružna istina- on i ja nismo imalo o čemu pričati. Nismo imali baš ništa zajedničkog. Njega nisu zanimale knjige, politika, život, lagana filozofija, sport, ništa. Njega nije zanimalo baš ništa! Tri dana sam provela s nekim, a potpuno sama. No, to nije vrhunac gluposti tog idiotskog susreta. Vrhunac slijedi. Došao je i dan kada se trebao vratiti kući. Očito je bilo po pe esu da nabacimo i taj zadnji seks. Na pomolu katastrofa. Naravno, njemu šteka sve ako iza svega ne stoji neka šugava glazbena podloga. Ja nešto izmišljam samo da sve prije završi, da ode, da zaboravim. Krevet jadan cvili od muke. Knjige koje ga drže se raspadaju (eto čemu služe skripte kad si student). On, s druge strane, „završava“ i najednom…( da malo odgonetnem zagonetku- zamislite nekoga tko jedva govori hrvatski (u pismenom obliku ga sigurno ne poznaje) jer ga škola nikada nije vidjela, natuca nešto talijanskog jer tamo svi živi govore samo tim jezikom (a kao žive u Hrvatskoj ?????), a za pojam engleski jezik je možda čuo, kažem MOŽDA, iako sumnjam ) iz petnih žila se počne derat- MOTHER FUCKER!!! I to ponovi nekoliko puta! Zamisli užasa!? KO da netko kolje ekipu u Bronxu! Ja sam okrenula glavu, zagrizla svoj jedan prst i suzdržavala se da ne puknem od smijeha. Danas se pitam, jesam li se trebala smijati njemu ili sebi????

labyjeva priča:

Svake godine kad uberem prvu zrelu rajčicu (paradajz) u vrtu, vratim se u djetinjstvo...

...rajčice su dobivale prve narandžaste nijanse. Ja sam ih gledao danima kako rastu, od cvijeta pa do ploda i pitao se: Kad će taj dan?
Nekako se poklopilo... farbao sam bicikli i koristio sprej crveno-borde boje!Sinulo mi je ! Pa zašto ne bi ubrzao zrijanje i tako učinio ponosnom cijelu obitelj. Prve zrele rajčice u ulici! Potajno,predveče, sam ofarbao dvije, onako za početak. Bile su ko naslikane!Sutradan su ih ugledali moji roditelji, a roditelji ko roditelji, uplašili se da ne bi njihov sinčić došao na ideju da ofarba sve povrće u vrtu. Pozvan sam na informativni razgovor... sjevnulo je više puta i je sam nakon toga naučio jednu od životnih lekcija:

U ŽIVOTU VALJA BITI STRPLJIV!
"STVARI " NE MORAJU BITI ZRELE IAKO SE TAKVIM MOGU ČINITI!

(p.s. nadam se da me nakon ove priče nećete prozvati rajčicom niti paradajzom )!

priča naše drage maze69 ili mollie coddie ili...ima ona razna imena....a naughty

Veli Panterica nek se sjetimo nekih gluposti iz djetinstva ili zivota....a ja si mislim....bolje da je rekla da se sjetimo normalnih trenutaka...bilo bi lakse


Pa eto....ispricat cu vam jedno slatko ,malo...moje prvo PIJANSTVO
I ljudi bi pomislili da je to vjerojatno bilo u nekim tinedjerskim godinama...aaaa NE...
ja sam onak napredno djete pa je moje prvo pijanstvo bilo sa 3god.
Eto kako to obicno biva....bila je puna kuca gostiju kod mojih roditelja,ne sjecam se sta se slavilo ili jel se uopce nesto slavilo no...kako ispada to je bio savrsen dan za moje prvo pijanstvo!!!!
Smucala sam se nesto non stop oko gostiju i mojih dragih roditelja...nasmijavala ih nekim svojim izljevima...i roditelji su me svako malo tjerali u svoju sobu da se igram!!! I konacno sam ih poslusala i otisla se ja tako igrat sa burazovim auticima(nda nikad nisam voljela lutkice)
I vec su oni tako zaboravili da ja uopce postojim...da sam ziva...a i bilo je kasno pa su gosti lagano krenuli kuci.
E tu sam ja krenula u "napad"mala djevojcica od 3god sa velikim smedjonaradjastim loknicama ....stigla je u dnevni boravak!!! Posto su bili svi izasli van...ja sam se dohvatila svih casa koje su bile na stolu...i tako sam ja krenula...malo gemist,malo liker...malo po svemu sta je ostalo na stolu

Ne sjecam se...stvarno se ne sjecam sta se tocno desavalo...al eto....moji su me roditelji trazili po cijeloj kuci...zvali me...trazili...i u jednom trenutku nasli me ispod stola da citiram mamu "ti si se "molly" jedva digla...pocela si se smijat histericno...ravnoteza ti je bila ko u klinca kad prohoda...mislim djete drago ja i tata nismo znali...da se smijemo ili da placemo...teturala si kroz kucu ...padala...pa se dizala...pa se smijala...i sve od reda si rusila do ceg si stigla"

...i kak se kaze...neki prije...a neki kasnije....
kod mene je to stvarno bilo dosta prije


bobica priznaje (bobe, hvala):

scena ovih nesmotrenih događanja preselila se iz prijestolnice ove naše zemljice na brdovitom balkanu u po mnogima najlipši grad na svitu. split, jelte. bobelline je negdje pri sredini prve godine. još je brucošica. i frend jako dobar ima drugu maturalnu večer (da da, mi vam doli imamo i drugu maturalnu večer, obično u disku nekom. nekad imamo i treću. kad ja završavah srednju, četvrta nije baš slavno ispala pa smo tu stali). i bobelline lijepo na bus i direkt u split. tuš brzinski i van. na dernečenje. skupilo nas se jedno 10ak i zapili se mi onako fino pošteno. napravili kaos u objektu zabave odakle nekolicinu van potjeraše. pa svi kolegijalno izašli. i gdje ćemo, šta ćemo? večer propala nije, idemo u disko na drugom dijelu grada.
kao kamen smutnje pokazalo se pitanje prijevoza. ne u vidu količine automobila. već u vidu osobe koja je u najboljem stanju da sjedne i vozi. čistom metodom dedukcije došlo se do ideje da bobelline sjedne za volan. što se njoj tad činilo kao super truper zakon zakon ideja! hik!
i sjela faca fino onako opako. već ima jedno 6 mjeseci da je položila. i sigurno je vozila jedno 10ak puta od tad. al ima ona u nogama dovoljno promjena brzina, e!
i sjela tako faca, kao što smo rekli. i ubacila u prvu. oko nje zabrinuta ekipa novopečenog dečka frendice iz društva. jer vide kako stvari stoje. u autu prijateljica a. i još jedna koju za vraga prvo doma vozimo pa tek onda prema krajnjem odredištu krećemo (ostali su već sretnije i kao što će se pokazati sigurnije već u disko stigli). i bobelline ubaci u prvu. našla vagu. dala gas. auto ni makac. turira u prazno. okej, kaže bobe sama sebi. nemoj ispast budala. amo isponova. okreni ključ. jesam. kuplung. jesam. ubaci u prvu (brzinska provjera da li se zaista u prvu ubacuje lijevo naprijed). jesam. amo lagano vaga. ide. i...krećemo? ne!
ekipa već okolo se lagano smije i bocka verbalno dvije mladice koje na parkingu ne mogu pokrenuti auto. ja im onako poluvesela psujem sve po spisku. kad li eto kuca na prozor jedan. i ja kulerski spustim staklo. i on kaže magične riječi: spusti ručnu....

nakon toga sam na prvom semaforu krenula lijevo i predomislila se i napravila fini jedan okret. i nastavila desno. pa sam na idućem oduzela prednost nekom liku koji je dovoljno trezveno zaključio da bolje da pričeka da odemo. ostavila jednu priju doma. vozikala se u gradu izbjegavajući policiju. a. je u drugoj brzini gonila auto 80km/h. pa je naglo kočila na semaforu ne bi li ja brzo pretrčala na vozačevo mjesto. gume su smrdile. pa smo se tako po gradu čejndžale u vožnji jedno 30ak min. završile ispred diska uparkiravši se u drugoj na korniž (rinzol, op.a.). auto ostalo čitavo (iako mu je drugi vikend pao motor. al nismo mi krive...). i mi žive ostale.

ovaj put bobelline je tek brucošica. mala brucošica iz glavnog grada jedne morske hrvatske županije. grada podno marjana. bila boja je boja.....znate?
enivej, bobelline je dakle tek brucošica i tek je mjesec studeni. elem, tek je u metropoli circa dva mjeseca. i ne zna taj veliki grad. koji joj se sad doduše i ne čini tako velik. al tada..dijete i velike oči. i nesmotrenost afkors.
i opet došla bobi prijateljica a. iz splita (prija mi bi rekli, op. a.). koja ima baku koja živi tamo negdi poviše miroševca. a za one koji ne znaju i time riskiraju nesmotrenost kao takvu, miroševac je gradsko groblje koje se nalazi negdi poviše poznatog zagrebačkog kvarta dubrave. a zagrebačka dubrava je kvart pomalo na lošem glasu. iako se tamo može jeftino kupit dobra cigla. za cca 50kn. i kažu da ima robe kvazi autorske i kvazi origigi. jeftino. al ne bi znala. e da. i janjevci žive tamo. što dodatno daje tamnu notu dubravi kao takvoj.
i tako su prija a. i bobe bile na ručku kod bake. i busom se do dubrave vozile ne bi li na tramvaj sjele ne bi li na tulum na savu (dijametralno suprotno na karti grada) otišle. i popile si malo onako fino na tulumu. a mama od prije a. zaključila da kakvi su to sad izlasci kad je a. kao kod bake u posjet došla (trebalo je naći izgovor za trošit pare u zagrebu. bar tad. sad samo treba naći pare). i da neka ide lipo kod bake spavat i neka je nazove kad dođe tamo. a mama od a. ima čitač brojeva. i tako uništi svaku pomisao na spačku.
i uputile se bobe i a. tako na noćni tramvaj. po prvi put. ikad. i malo fino pripite sjele u 32. do trga. tamo presjele na 34. i kišica padala i cili se noćni bus (bus je bio taj put, op.a.) zamaglio fino. a domaća atmosfera unutra. znate kako to biva. i voze se bobe i a. i niti ne znaju di treba sići nit koliko se treba voziti. računaju naivno da je dubrava zadnja postaja. u jednom trenu providnosti (usudila bih se reći jedini takav tren tu noć) upitaše ljubaznog dugokosca da kad je dubrava. i on kaže: upravo stojimo tu. i nas dvi op op, prc prc vani iskočismo. i nađosmo se na okretištu u dubravi u 1am. petak. kišica. baki smo rekle da ćemo mi bus uhvatit (olfo). pa nam je rekla da ako idemo pješke idemo onim starim putem što pored groblja prolazi jer je prečica. mi smo samo mudro klimale.
i šta splićanke naprave kad trebaju prijevoz (bar ove dvi iz priče)? e lipo prstić u zrak i stopaj! i stane neko auto. mi sjednemo. mlađi lik, lagana mjuza. pita di ćemo. pametno odgovaramo da ne znamo točno di je kuća al da ćemo mi njemu govorit kako da vozi (užass!!). i krene on. i mi konverzacije radi upitamo čovjeka da di ide. on će da je taman s posla pa se malo vozi ne bi li se opustio. ajde. pa pitamo jel vam usput? a on će mrtav hladan: ne! pa više nismo pitale. ko zna.
čovjek nas dovezao do ulaza u kući. baki rekosmo da smo išle prečicom. mami smo se javile. pojele hrpetine hrane i nismo cilu noć spavale od bolova u želucu (gastal još nije bio aktualan, op.a.).
a u ponedjeljak kad prepričavah noćne zgode i pošalice curama s faksa dobih uzajamnu istovremenu zgražajuću reakciju: stopala si u dubravi usred noći!?!? i još si dalmatinka!?!?!?

bilo je to prije godinicu koju. kad je bobelline bila na recimo drugoj godini faksa (kojeg je nedavno završila, op.a.). to su bili dani ljubovanja i drugovanja i lumpovanja po belom zagrebu gradu. nakon početnog ustezanja u uživanju u svim noćnim delicijama koje velegrad nudi (nije da st ne nudi delicije..al krafne kod mate prestanu bit zabavne kad postanu ono oko čega se vrti svaki izlazak. iako krafne kod mate..mmmm....još su bile slađe dok nisu bile javno i svjetski poznate i na vidljivoj lokaciji...bilo je nešto u uvlačenju u kvart i polagane vožnje skoro ugašenih farova da ne skuži ne znam tko jer je krafna kupljena tamo ilegalna. ilegalna krafna...vatever), završila je ta brucoška godina (hmm...nisam asistenta poshevila..jel to znači da sam još brucošica ;) ). i bobe se let loose. seknd jr velkam!! bobe osvaja noć!
i tako je bobe ludovala kako već piše. i dolazile su joj prijateljice iz splita ne bi li se zajedno ludirale u velebnoj metropoli. i to su onda bile skoro pa rimske hedonističke zabave. skoro, rekoh. jer smo samo jele i pile neumjereno. nismo ko stari rimljani pojedeno ponovno na svijet donosile ne bi li još malo više natrpale u sebe.
jednom se odlučismo s omanjom ekipom sastavljenom i od autohtonih i nas dalmoša pridošlica u gjuru 2 otići (evo mi glave ako me nije svatko od splitskih mandrila pitao da di je gjuro 1....uh....). i zapili se mi u maloj sobici studentskog doma na savi. al ono baš se zapili. ballantines afkors. na litre. i krenuli tramvajem noćnim. vesela jedna družina.
udario alkohol u glavu. i frendica i bobe počele osjećati dobro poznati pritisak u donjem dijelu stomaka. zov prirode. na ve ce se treba. a di? a kako? a ko će do gjure 2 izdržat?
izađosmo na trgu burze (velikana..kako god..tamo di su fontane velike i hnb). i pogled lijevo..nigdje grm. pogled desno..nigdje grm. pametne glavice se zamislile (samo da napomenem da ekipa u tom trenu dalje pješači i viče po splitski afkors: ajde majke ti više. pišat ćeš gori!..i da napomenem za daljnje potrebe priče da je frendica sad iznimno uspješna zg studentica medicine).
kao najzgodnije mjesto nakon kraćeg kontempliranja pokazali su se velebni stupovi jedne građevine na tom istom trgu. i brzo se mi čučle i pošteno obavile potrebu (koliko puta požalih što muško nisam.....pogotovo u dalmaciji..kad zapuše......fuj fuj fuj). i sretno olakšane krenule prema ekipi. ne videći zgrožen pogled zagrebačkog budućeg intelektualca koji je samo uspio reći: pa di baš ispred ministarstva kulture!?

utjecaj jaja na moj životni put
moja baka ima kuću. i oko kuće okućnicu. i ima i kokošinjac (mi to tamo zovemo lokalno kokošar). i da bi došli do kokošara treba preći cca 50m tankog putića kroz grane mandarina (a lijepe li slike...).
Bobelline ima oko 3 god. a njen stariji Rođak godinu i sitno više. i njima je užasno super kad baka ide po jaja u kokošar. onda oni idu s njom i s velikim guštom uzimaju još topla jaja i spremaju ih u veliki bakin sić (e sad, šta je sić..to vam je ono što izgleda ko velika kantica. ima ručku i od tvrde je plastike. vjedro štono bi se reklo). i to ih puni ponosom i osjećaju se korisno. i kao i sva mala djeca jako se vole osjećati korisno. moglo bi se čak reći da je odlazak po jaja uvelike bio centralni događaj malog dječjeg dana.
i tako jednom baka kaže: idemo Bobelline i Rođak! idemo po jaja! i mi sretno i poletno nožicama poletjesmo. spremili smo jaja pažljivo u sić. i htjeli nositi pokoje u ruci. jer je baš fino toplo a i nekako se važno osjetiš. a baka se snebivala od tog čina jerbo smo mi mali i jaja bi se razbit mogla. ali taj dan dala baka dozvolu za ručno prenašanje. o veselja! o sreće! i kaže baka: ti Bobelline uzmi jedno, a ti Rođak uzmi dva! a ja zbunjeno zapitah da kako on dva a ja jedno. i baka reče povijesnu rečenicu: on je Muško! a mala budućaemancipiranaBobelline napuni se gnjevom i bijesom i potpunom nevjericom da šta sad šta je on muško, kao da može bolje ta jaja prenijet tih 50 metara!!!???
naravno, odraslima je to bilo jaaaako slatko. pih! i htjeli su nas slikati kad smo došli ispred kuće . i tako postoji dokaz iste (ne)zgode. ja sam se čučla u bijesu da ne bih bila na slici. al bezuspješno. i tako ja čučim. bijesno gledam u stranu. Rođak ponosno drži ta dva jaja (ne svoja, prokletnici jedni!). a baka suzdržava smijeh.

mama mi ne vjeruje da se toga sjećam. kaže da sam bila premala. e mama...kako se ne bih sjećala trena kad se moja urođena emancipacija probudila. trebala si sve te znakove uočiti i pamtiti. pa se onda ne bi čudila mojim dišpetoznim prkošenjima «muškom» svijetu oko nas.

ovo morate pročitati! hvala dragom frifolu kaj je podijelio ovo sa svima nama. ja pala sa stolice od smijeha. znam da mu njemu taj tren nije bilo smješno, ali nisam si mogla pomoći :) sorry, fri!

Kraj srednje škole, norijada, svi smo obučeni u prugasta odijela jel smo htjeli biti zatvorenici, ali je većinski dio razreda (čitaj: žene) odlučio da ćemo imat okomite crno bijele pruge jerbo ih vodoravne navodno čine debljima nego što jesu!!! Bla!
Tog dana su nas zvali: "e, zebreee!" Damn!
I tako, nakon cijelodnevnog ludiranja, koncerta, laganog opijanja i divljanja po školi odlučismo večer i noć provesti na obali jezera. Ja sam na brzinu otrčao kući, po nešto hrane i odjeće. Pa sam onda odlučio stopirati i nažicat prijevoz tih nekoliko kilometara do jezera jer je sva moja ekipa već otišla ranije. I stoji jedan auto na semaforu na kojem ja baš stopiram, neki čiča u pedesetima za volanom. I pitam ga dal ide prema jezeru, veli ide! Sjednem ja u auto, krenemo na vožnju od 3-4 kilometra i ja nakon par stotina metara shvatim da je lik pijan ko deva!!! Ne drži volan nego se oslanja o njega, crven u licu...
Počnem ja sa tihim molitvama i mantrama pa i ne slušam što on trkelja. Stižemo do zavoja na kojem izlazim i počnem otvarati vrata i istovremeno se zahvaljivati, ali me on primi za lakat i kaže da pričekam! Ja zbunjen... a on veli nešto u stilu: "Pa, imam ja kćer tvojih godina... bla... bla... i baš ste vi mladi dobri..." i spusti svoju ruku na moje bedro! JEBEMTI, ja sam taj čas izletio iz auta i počeo trčat još par stotina metara do obale i svoje ekipe!

Eto, to je bio moj prvi susret sa starim perverznjacima... brrrr...

E sad, dragi moji! Predstavljam vam novu blogersku tetu koju niste baš imali prilike vidjeti kod mene, ali me njezina priča oduševila, kao i njezin blog! Definitivno od danas odlazim u i njezina prostranstva. Dakle, dame i gospodo... Oooold Sooooul!!!!!!!! pljes, ples pljes!!!!

.... prije nekoliko godina .... žurim ja jedan dan doma , moram se presvući i onda s curama naći u gradu .... na putu do doma srećem prijatelja koji pita kuda žuriš , ja mu ispričam , a on veli - ja idem za par minuta prema gradu , pa ako me vidiš pred zgradom povesti ću te ... odjurim doma , presvučem se i jurim prema tramvajskoj .... stojim na zebri i dolazi auto kakav vozi moj frend i stane ispred mene ... ja otvaram vrata , ulazim i sjedam , objašnjavam mu kako žurim i gdje se moram naći i s kim i sve tako .... okrenem se prema njemu , a kraj mene sjedi totalno nepoznati dečko , zbunjeno me gleda i muca .... gospodična (?!) ja sam samo stao da vas propustim preko ceste ..... mislim da sam izjurila prije nego što sam ušla uz mucanje nekakve isprike .... tko zna što si je čovjek mislio .... a sad si mislim ... trebala sam ga tražiti da me odbaci do grada ;)............. nije za usporediti s ovim tvojim , ali ima nas svakakvih ( moja frendica je imala jednog koji je u završnom činu vikao - ja sam nabolji j***č na svijetu ???? - nije dugo potrajao ! )


draga carica se ipak odlučila predstaviti nam "slabovidnost" svog odabranika!smokin

evo ipak... nedavno dragi i ja u nekom šopingu. on već mrtav. ja još u speedu. prolazimo po cvjetnom a tamo neko događanje. stanemo pogledat. meni dosadno. pa sam zastala. on krenuo naprijed jer je mislio da sam iza. zgrabio curu iza sebe za ruku povukao i zagrlio. u tom trenu skuži i faca užasa: grli nepoznatu ženu. ja naravno umrem od smijeha.


Još jednu priču predstavlja nam Mr. crolga. Njega ovdje niste još sreli (ni ja naughty), ali vjerujem da će i vama biti zanimljiv kao i meni! Slijedi priča njamiUh, ja ne vjerujem!namcorsmokin

Evo da se i ja "pohvalim"... :-) Oduvijek me zanimalo kako izgleda obdukcija, pa sam se dogovorio s prijateljima iz medicinske da me prošvercaju na jednu... Ulazim unutra, a ondje leže dva tijela: jedan muškarac i jedna žena... Nju smo obradili prvu: Ona se oskliznula u kupaonici, udarila glavom u rub kade i umrla... Moji prijatelji nisu imali želudac za neke stvari, pa su izašli van, ali ja sam ostao do kraja... Nakon što smo završili sa ženom, kaže mi teta sa skalpelom (patolog, jel') da odem van po ostale... I ja izađem van, nađem ih kako sjede na klupama, a oko njih stoje neki ljudi... Meni bilo lijeno otići do njih, pa se derem "EEEEJ, ONA ŽENA JE GOTOVA" i krenem u šali opisivati kako je bilo... A oni me pogledaju, udare se dlanom po čelu i zakimaju glavom lijevo-desno... Zašto? Zato jer je među onim ljudima, koji su stajali pored njih, bio i suprug te iste žene... Došao je dogovoriti se s mrtvozornikom oko preuzimanja tijela... (i dan danas mi je neugodno zbog toga, a uvijek će i biti)


Draga candy nam je u sedmom nebu, čini mi se.thumbup

Dala si mi nešto za razmišljanje, ne mogu se sad sjetiti, ali samo zato jer sam imala i previše tih neugodnih trenutaka. Ali ovako na prvu, trudna sam, a još nisam rekla šefki. Međutim, na papirić sam zapisala podatke o stažu, porodiljnom, trudnoći, i ostavila ga na stolu!!!! Tako da žena može saznati i prije nego joj ja planiram obznaniti da idem na bolovanje jer moram čuvati trudnoću. Ako je zavirila na moj stol, umrijet ću od srama...Kako je prošlo, javit ću ti u ponedjeljak, utorak.


Jako mi je drago da je dio sebe ostavila i naša famozna starcatcherica. Hvala ti! yes

E ova ti je tema dobra.....
Prvo sto mi je palo na pamet kad sam procitala post nije moja glupost, vec moja poznanica iz Brazila....Joj zenske!
Ona ti nije nikako mogla zapamtit koja je lampica i metar za gorivo u autu,pa bi redovito ostajala bez benzina...Naravno onda bi nazvala taticu i covjek bi morao u spasavanje....E pa jadnom covjeku valjda dosadilo pa je jednoga dana uzeo crnu boju i zacrnio sve metre i lampice na njenom autu - osim pogadjate....one za gorivo!!!!
(Necu ni spominjat da cura ima 25 god???)
E,ko je sad tu ludji dalo bi se diskutirat!


Kroz sljedeću priču predstavljam vam dragog "nasilnika", gospodin showdown2000! Pljesak, molim!

Uh...sigurno bi mogao iskopat koju priču. Ček jednom sam u osnvonoj školi uletio rastavljati od tuče dvojicu. I kako su bili blizu nekog malog zidića sa strminom iza. Gurnuo sam ih obojicu nenamjerno i oba su se otkotrljala preko i tad me je spazio razrednik i joše neki nastavnici i ispao sam teški nasilnik. Objavili su mi ime na razglasu i odveli me na razgovor direktoru....i svi su glumili veliko razočaranje jer sam dotad bio uzoran đak :)))


Muškom djelu publike- neka vam bude žao što niste vidjeli guzu naše drage Trill, ali vam zato prilažem njezinu priču! Uživajte!!!

Paaaa...teško je odlučiti i izabrati :)) Mislim da bi to ipak bila ona moja vožnja na motoru kad sam ostala bez haljine. Pisala sam o tome davno još, ali ukratko : Dobila sam prekrasnu široku hipi haljinu i sjela s njom postrance dečku na motor. Prekrasno smo izgledali. Haljina se vijorila za nama. ;) Sve dok nismo stali zbog semafora na najprometnijem raskršću. Upalilo se zeleno, on je krenuo, a meni haljina zapela u kotač i podrapala se odmah ispod pazuha. Ostala sam samo u gaćicama i rukavima od haljine sjediti na sred raskršća :))))


Vratio se moj zelenko! Ljubim te!

pade mi na pamet jedna davna zgoda...mene, klinca, neki rođaci poveli na izlet u sarajevo na kiseljak. kišni dan, gacamo po vodi u travi, gacaju i konji, žabe skakuću na sve strane. uhvatio ja par žaba i dajem konju da jede. ne znas tko koga gleda zelenijom bojom konj mene ili ja konja i čudim se zašto neće da se posluži kad je sve na dlanu(ja gradsko dijete). Mnogo godina kasnije kad smo Jedina i ja odlazili u opatijsku pivnicu na crno pivo i pohane žablje krake shvatio sam zašto me konj gledao onako zeleno: trebao sam mu ponuditi pohane krake i crno pivo...


Moja omiljena Dragonica nam se predstavlja u svom glamuroznom "sluzavom" izdanju!

Preedobro:))) Ovo je preedobro:)))
Izlazak, ljeto. Obukla ja fino bijele hlače i bijeli topić, sredila se onako pravo:)) I malo se popilo eto.. I maloj dragonfly padne na pamet vidjevši tamo na rivi zavezane brodiće, kako bi bilo fino sjesti u brodić malo i ljuljati se..
I priđem pametna barci i povučem je za konop.. Kao mislila valjda kad sam ovako kamionske građe kako ću povući konop i barkica će fino doplivati do mene.
I naravno barka povukla mene i ja završila u moru, a najbolje od svega što se more cvjetalo pa je onako baš lijepo bilo puno onih cvjetića i algica. Skočio frend za mnom, vidio vrag odnio šalu,treba me izvuć pa smo se skupa brčkali dok su nas turisti fino poslikavali i snimili.
Tek tako da pokažu svijetu kako se hrvatski narod zna zabavljati:))))
I da, bilo je zanimljivo kasnije šetati rivom punom ljudi onako u sexy zeleno-sivo-mokrom izdanju:))) Neopisiv osjećaj naprosto:)))
No barem sam naučila onu pravu izreku - prijatelj u nevolji:)


Hahahahaha! Ovo je ludnica! Pa draga moja, ja ne vjerujem! Savršeno! Ljudi moji, Vakuumica!

Kao malu, čuvala me prabaka u svojoj kući. Imala je veš-mašinu, ali tadašnje veš-mašine nisu imale i centrifugu. Centrifuga je bila poseban stroj koji je stajao sam za sebe. Imao je oblik valjka i sa gornje strane imao je poklopac, a unutrašnjost joj se okretala, na struju i tako "žmikala" veš. (Ajme, ko da imam sto godina, centrifuga izvan veš-mašine... ). Dakle, neobično me privlačio taj stroj. Kao što današnju djecu privlači R2D2, tako je mene tada privlačila ta centrifuga. Ne zbog sile, centrifugalne, nego zbog toga što bi se sve moglo pronaći u njoj. Pa sam, naravno, zagnjurila glavu unutra, ne bi li pronašla nešto meni zanimljivo. Nisam ništa vidjela, pa sam se nagnula još malo... pa još malo... sve dok moje noge nisu došle u okomiti položaj, a glava upala skroz unutra. U centrifugu. Prabaka je sva u panici dotrčala i počela me izvlačiti iz mog robota. Uspjela je tek malo, jer glava nikako nije više mogla van. Uši su zapele (nije da sam slonić Dambo, al su zapele). Jedan krivi potez i mogla mi se iscentrifugirati glava. Nakon što je i pradjeda priskočio u pomoć, opet sam bila izvan centrifuge. Dakle, moj se mozak nije uspio očistiti. Zato je danas takav. Kakav već je :)))



Uh, gajo... Nije baš ok za smijati se, ali je jako,jako mudro i inteligentno! party

najluđa stvar koju sam ja izvel je bila za virijeme domovinskog rata.........nas 4 u izvidnici......i na kraju zalutamo u uletimo među četnike...oni kreću u pješadijski napad a mi među njima, a da nas ne skuže da nismo njihovi ja počnem pjevati četničke pjesme......ovi moji me pogledaju, sam kaj ne riknu od smijeha, ali pjevaju i oni.........i tak mi u napadu sa četnicima.......a kad se zakrvilo sam smo se okrenuli i tukli po njima....hahahahaha.......a budaletine nas nisu skužili kilometar i pol....kaj je najbolje znali smo bolje njihove pjesme nego oni.....

- 14:53 - Komentari (41) - Isprintaj - #

25.05.2006., četvrtak

Indijanci više ne žive ovdje...

Jeste li se zapitali da je život prije bio bogatiji, smireniji i pošteniji? Da je svaka stvar na svijetu imala svoju bit, dušu i namjenu? Da nismo bili toliko nesmotreni bi li svijet danas izgledao ovako? Vjerojatno.

Jedna sitnica me nagnala da svratim u zaboravljeni svijet i promotrim ljude koji su znali zadržati leptira na dlanu. Indijanci.

To je kolektivni naziv za starosjedioce Sjeverne i Južne Amerike (osim Eskima), nastao na temelju Kolumbove zablude da je, doplovivši u Ameriku 1492., stigao u Indiju. Danas ih Amerikanci službeno više ne nazivaju Indijancima nego Native Americans (američkim domorocima). Nama dobro poznati naziv Crvenokošci (Redskins) smatra se podrugljivim i uvredljivim. Došli su iz Azije nekoliko tisućljeća prije nove ere. Bili su rašireni od artičke Kanade i Aljaske do Ognjene zemlje (boky, si ih vidio?) u Čileu i Argentini. Antropološki su ogranak mongoloida. Plemena su bila mnogobrojna i povezivali su se u nekoliko većih skupina. Danas ih ima 28 miliona, od toga 1,9 miliona živi u Sjevernoj Americi, pretežno u rezervatima (Kanada, SAD, Brazil), 7,5 miliona je u Srednjoj Americi, a ostali u Južnoj.

Fascinantna je i činjenica da je u početku postojalo oko 2400 različitih indijanskih jezika. Jel' si uopće možete predočiti koliki je to broj? Danas je od tolikog broja preživjelo samo 700. Njihovi najrazvijeniji narodi uspjeli su podići visokorazvijenu civilizaciju. Nama su danas poznati kao Olmeki, Tolteki, Maje i Asteci.

Bez obzira na prolaznost vremena i godine koje baš svi moramo ostaviti iza sebe, ne mogu se oteti dojmu da u Indijanci zauvijek bili i ostali djeca prirode. Ovise o njoj i uvijek su znali poštivati zakone koje je ona nalagala. Znali su da ne njoj ne ostaju zauvijek, barem ne u ovom obliku, da su zemlju „iznajmili“, da nije ničije vlasništvo i znali su kako sačuvati onaj mali dio svemira u kojem žive. Ne mogu vjerovati da se toliko toga promijenilo. Da smo toliko postali sebični i samovoljni. Traženje oprosta od prirode, zahvala životinji što je dopustila da je se ulovi i ubije, samo su neke od moralnih slika na koje smo zaboravili. Koje zapravo nikada nismo ni živjeli. Priča o Indijancima ostala je samo priča. Nikako jednom zaboravljena zbilja. I ljudi i životinje imaju svoje zaštitnike i njihova pravila se moraju poštivati.

Kako smo to i inače navikli, dolaskom bijelog čovjeka u njihov pastoralni svijet uništavaju se šume, istrebljuju životinje, truju vode. I dan danas Indijanci apeliraju na očuvanje prirode, ali pravog odjeka razumijevanja zapravo i nema. „Visoko-civilizirani narodi izgleda nisu još dostigli stupanj svijesti američkog 'divljaka', kako ih oni vole nazivati.“

Pokušavam si i zamisliti što se mora desiti duši čovjeka koji je rođen za prirodu, srastao s njom, znao živjeti jedino prema njezinim zakonima i kad mu jednog dana kažu da će ostatak života biti zatvoren u rezervatu? Mislite da takva duša dalje živi slobodno? Ne želim vjerovati da boja kože čini razliku, da jezik čini razliku, da miroljubiva vrsta postaje prijetnjom. Ne, ne želim.

Ovih dana se bore u Hrvatskoj da se izglasa zakon o zaštiti životinja i da se zabrani da se životinje koriste kao jedni od aktera u cirkusima. I to je ok! Slažem se. Veliki sam pobornik toga da se prema životinjama odnosimo s puno nježnosti, brige i sa svim ostalim što i nama kao ljudima treba. No, s druge strane, izboriti ćemo se za životinje, a što smo uradili onim ljudima koje smo nehumano zatvorili u rezervat? Kako se osjeća čovjek prirode i prostranstva kada mu ograničavaš kretanje i nalažeš granice?

Nije ništa drugačije nego kao da leptira poklopite staklenim zvonom…

- 11:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

22.05.2006., ponedjeljak

Ne nazivaj me idiotom! Malo nas je, malo nas je!

Očito su ovi dani dobro došli da potaknu moje eksplozivno raspoloženje koje je samo tinjalo i čekalo razlog, povod i sve drugo potrebito za dobit popizditis!

Neka mi moja dobra prijateljica (i kolegica) oprosti što sam na njezinom blogu imala izljeve bijesa, ali jednostavno više ne želim šutjeti i ne zanima me što će drugi reći i hoće li promijeniti svoje mišljenje o meni!

U startu da se objasnim. Nikada nisam nikoga promatrala prema onome što mu piše u radnoj knjižici. Nikada mi nije bilo važno tko je što završio ili nije, tko ima kakvu titulu ili nema. Važno mi je bilo kakva je tko osoba i kakva je u svom odnosu sa mnom. Pa, k vragu, radila sam na poslovima srednje stručne spreme, a imala sam diplomu. I nisam to nikada isticala. Na druge poslove kojima je isto dovoljna srednja stručna sprema nisu me primali jer sam, prema njihovom mišljenju, bila prekvalificirana! Nisam se bunila i to sam prihvatila kao životnu situaciju. Jedna od divnih osoba koju sam imala priliku upoznati na prošlom poslu nije imala završenu ni osnovnu školu, ali meni to nije bilo važno. Zašto i bi? Ne čini te škola dobrom osobom. Pričale smo o svemu, pile kavu, zezale se. Naučila sam podosta od nje i životna mudrost je ta koja se zaista računa!

No… NO! NOOOOOO!!!!! Ne dam na svoju diplomu! NE DAM!!!!!!!!!!

Poludjela sam jer sam naletjela na jedan komentar koji me piknuo u živac. Djelić ide nekako ovako: čitav sustav na kraju (i fakultet) stvara većinski fah-idiote. a i tih fah idiota je na kraju svega 7%.

Kao prvo, ajmo definirati „fah idiota“, koji se btw piše sastavljeno:

fahidiot m reg. uzak specijalist bez uvida u druga znanja i bez sposobnosti da promišlja svoje znanje i dovodi ga u vezu s drugim znanjima i činjenicama


Nije najveći problem u tome što sam ja igrom slučaja profesorske struke koja je bila popljuvana u komentaru od strane te osobe. Ok, slažem se da nisu svi profesori idealni, ali nisu ni svi učenici cvijeće. Ja se slažem s tim da bi trebalo definirati program i da se olakša tamo gdje se olakšati može, ali… Zar bi sad trebali puštati van iz škole neobrazovane ljude i to samo zato jer smo im htjeli olakšati? Kaj vi stvarno mislite da će im zbog toga biti lakše u životu? Sve treba konzumirati umjereno. Ja imam tu sreću da radim u struci, ali sam zaobišla školu i predavanje u razredima. Ne bih voljela raditi u školi. Ne više zbog toga kako školstvo izgleda danas.

S druge strane ja sam živi primjer kako neki profesori ipak ostavljaju u nama pozitivni trag. Zbog jednog takvog ja sam upisala faks i završila ga. Žao mi je samo što se nisam imala prilike zahvaliti na svemu i pokazati mu da sam svoje obećanje ispunila. Bio bi ponosan na mene da me danas vidi, znam to. Šapnula sam mu gdje sam i dokle sam dogurala… Nadam se da me ipak čuje tamo negdje gore, daleko…

Odlutala sam malo od teme!

Boli me kada netko pljuje po nečijim uspjesima, a da ni sam nema pojma kako je to i koliko truda je potrebno da se ostvare neki ciljevi. Ja sam se divila ljudima koji su nakon škole uhvatili lopatu u ruke i zarađivali svoj kruh. Divim se i ljudima koji su konstantno na cesti i kojih nema mjesecima doma, a sve samo zato da donesu neku bijednu kunu za preživljavanje. Mislite da njih netko pita kako se osjeća njegova žena? Njegova djeca koja nisu osjetila očev zagrljaj već danima? Divim se i onima koji odlaze na posao u ono doba u koje je dajem mužu poljubac za laku noć i odlazim u carstvo snova. Divim se onim ljudima koji se trude, koji žele i koji uspijevaju opstati u ovom ljudožderskom svijetu. Ali… divim se i sebi i svojem yebenom komadu papira koji sam dobila u crvenom kartonskom tuljcu, a koji je rezultat svih godina koje sam provela nad knjigom! Meni nitko ne može nadomjestiti sve one strahove pred ispit. Sve one neprospavane noći koje sam provela iznad knjige. Sva ona odslušana predavanja. Sav trud i sve ono što sam ja danas postala, na kraju krajeva i zbog toga….. Ne, nitko! I ako sam zbog svega toga kao nagradu dobila običan komad papira s nekoliko prosto proširenih rečenica na njemu- neka, briga me! MOJ JE! Moj komad papira! I ako si netko s njim hoće obrisati dupe- sam' daj, ali nabavi si svoj!

Zar je moj grijeh to što sam imala uvijete nastaviti se školovati dalje? I što sam trebala i mogla raditi samo sa završenom gimnazijom? Biti dipl.ing. opće kulture? Kaj je to uopće?

I ti koja nas tako voliš deklarirati kao fahidiote, kojih, Bogu hvala, ima samo 7%, zar misliš da je nama vrlo jednostavno u životu zbog toga? Ili je to postalo moderno govoriti za nekoga da je fahidiot? Ono, to nekak baš dobro zvuči! Fino se kotrlja ta riječ niz jezik!

Ja recimo poznajem osobu koja je u svojih nepunih 36 (tako nekako ???) uspjela dogurati daleko. Naravno, tu su prisutna ogromna odricanja. O strahovima ne moram ni govoriti. Pritiskali su ga sa svih strana jer kada jednom ugaziš u te vode trebaš se namučiti želiš li u njima ostati i opstati. Još se sjećam jedne njegove rečenice onoga dana kada se sav nesretan naslonio na moj stol i rekao: Znaš kako je grozno kada navečer pokrivam djecu prije spavanja i znam da možda sutra neću imati za kruh? I dan danas se bori i odriče da bi njegova djeca sutra mogla reći: Imali smo zaista sretno i bezbrižno djetinjstvo.
No, on nema u sebi ni mali dio definicije fahidiota. On je savršen. U svemu. U svome poslu ( s kojim nikoga ne davi i ne ističe- tko sam, što sam!), kao roditelj, kao prijatelj… Da ga upoznate nikada ne bi pogodili čime se bavi, vjerujte mi… I on nikada nikoga nije gnjavio svojom strukom i davio do smrti s pričama koje ne razumije nitko tko je van njegove branše.

Ukratko, voljela bih da se svi poštujemo zbog onoga kakvi smo, a ne zbog onoga što jesmo. I kako si ja ne uzimam za pravo pljuvati po nekome, ne dopuštam da si netko uzima za pravo pljuvati po meni. Iako nisam bila osobno prozvana, osjećala sam se tako!

Stoga…fahidioti svih zemalja ( i svi oni koji se osjećate tako), ujedinite se!








- 14:24 - Komentari (29) - Isprintaj - #

18.05.2006., četvrtak

OZBILJNOST SAM OSTAVILA ISPRED VRATA TVOG KABINETA.

Zvoni telefon i osim divne informacije gospon mi „poklanja“ i izjavu: Ma, tamo na tvom blogu… ne znam kaj bi napisao. Svi ste tako nekako ozbiljni i nikako se u to ne uklapa moj komentar. Preozbiljno, zaista!

Kaj sam fakat tak jako ozbiljna? Neeeee. Jesam? Ne. Ili ipak… Kaj, stvarno jesam? Ma, nisam. Ili? Ipak jesam???

Možda je njemu čudna ova moja blogovska sfera jer me on zna u totalno drugačijem svijetlu. Ili smo se uvijek glupirali. Ili je fućkao za mnom po hodnicima, a ja sam se na to, kao, ljutila. Na taj zvuk sam se jedino njemu okretala jer sam znala tko mi to pokušava improvizirati šansonu usred hodnika. Nikada nije imao gitaru ili trubu sa sobom, šteta. Naravno, bilo je tu trenutaka kada smo zajedno ozbiljno radili i posao napravili poštujući rok. Najljepši su mi bili trenuci kad smo se cerekali do ludila i samo smo mi znali čemu se smijemo. Iako, ponekad se pitam jesmo li svaki puta znali pravi razlog ili je taj smijeh već bio dio naše ceremonije. Nije me htio zaposliti (pravno gledajući nije ni mogao) jer se bojao da ćemo oboje dobiti otkaz zbog neozbiljnosti. Danas je, kada sam otišla, čini mi se, postao nešto ozbiljan i užurban. Vrijeme nas mijenja, samo ja to ne znam prihvatiti…

Nego ti, prigovaralo jedno, ozbiljna sam ti? Kako da te uvjerim u suprotno? Moj život je totalka neozbiljan i fakat stojim iza te izjave.

Zamisli me kako nervozno ujutro gasim alarm na mobitelu i derem se na dragog: Možeš li jače udariti tim yebenim vratimaaaa?!?!?! Onda se razvlačim po krevetu i napokon ustajem. Dok otvorim oči prvo ugledam sebe (ne, nemam ogledalo na stropu iznad kreveta, perverznjak stari!!!). Izgledam grozno! Ono crveno čudo stoji u zraku. Ko' da sam se z nosom uštekala u utičnicu na zidu preko noći. Onda se lagano ustanem i udarim s oba dlana po krevetu. Ljuta sam i ne mogu se pomiriti sa činjenicom da stopala moram spustiti na pod, da nema više spavanja. Onda malo tulim jer me (još uvijek) boli noga. Odvučem se do kupaone (usput sa sebe zgulim spavačicu) i blesavo gledam u onu četkicu za zube. Drljam nešto, kao perem zube, ali ono… mogla bi i bolje. Ruka mi još spava, a i ne da mi se držati usta otvorena. Vraćam se natrag u sobu i već ludujem jer znam da mi ništa kaj imam u ormaru ovo jutro neće biti po volji. Za svaki odjevni predmet imam razlog zašto baš to neću danas obući! Navlačim sve to na sebe i dalje se razočarana gledam u ogledalo. Gdje su moje kvačice koje spašavaju posljedice uragana u kosi? Već ih s puno iskustva ugrađujem. Podižem glavu…Ok, šminka. Olovka, sjenilo, sjajilo, maskara… Može! Već pomalo ličim na ženu! Odlazim u kuhinju i šizim! „Netko“ je opet, O P E T, ostavio nered iza sebe. Pokušavam napraviti red, ali odustajem od svega. Kuham čaj, sama od sebe žicam kekse ili tak nekaj i odlazim u radnu sobu. Palim komp. Tri gladne godine prolaze dok on podigne sva čudesa koje je moj dragi ugradio u njega. Dobro je to kaj ja znam prikriti tragove poslije sebe! Hihihi….Zaštita ova, ona, neka lijeva i desna… Opa! Evo! Username! Password! Enter… Malo mail…He,he vidi moj kolega se javio! Jadničak već na poslu! Malo blog…Ajme, a kaj ti ljudi ne spavaju u to doba noći? Vidi vrijeme upisa komentara?! Onda skrenem pogled u desni donji kut i užasnem se: Tupačo tupa!!!! A tramvaj? A kašnjenje? A upis dolaska? A ugovor?

Ulijevam u sebe ostatak od pola litre čaja i uskačem u šuze. Zaključavam stan i znam da ću se vratiti još barem jednom provjeriti jesam li zaključala. Mislim da je to neka vrsta poremećaja. Zapravo ne mislim, znam da je!

Trčim. Ode tramvaj. Kaj me briga, došel bu drugi! Ja uvijek nađem neku pozitivu u sveopćem užasu.

Dođe drugi! Jeeee! Fuck! Gužva! Kak pošizim kad netko niži od mene (a od mene je skoro cijeli svijet niži) pokušava uhvatiti onu prečku ušarafljenu na strop tramvaja i tik meni iznad glave. Onda se nađem u takvom položaju da mogu poljubiti tjeme onog nekog koji sjedi na stolici pored mojih nogu! Posebni užitak počinje u ovim toplim i divnim danima bez imalo zraka…

Trg! Ljudi koji ti guraju sve mile i nemile besplatne novine pune laži i gluposti! Samo sranja, nikaj pozitivno! Pozitiva mi treba, ljudi moji!

Kupujem klopu i trčim na posao! Dolazim! Prolazim tisuću stepenica i otključavam nekoliko vrata! Otvaram prozore. Palim komp! Gledam. Moj kolega s maila se javio! Istina, javio da OPET nekam ide. Veli poslovno, a ja znam da ide na kavu! Otvaram blog! Opet nisi ostavio komentar! Opet ti je bilo preozbiljno! Pa zašto, čovječe????

Ovo je blesav post! Ali…želio si nešto neozbiljno! E sad vidiš…kad tražiš od mene nešto što mi ne ide, onda dobiješ ovakvu zbrčku kao što je ova! Sad lijepo sjedni i razmisli… Ja znam hoćeš li idući puta pomisliti da sam preozbiljna. Znam i to kaj si ovog trena misliš…

I kaj ćeš misliti sutra oko pet…

- 15:31 - Komentari (32) - Isprintaj - #

16.05.2006., utorak

Ne gledaj me u oči. Okreni se.

Ponekad mi se u životu dešavaju takve stvari kojima ne vidim poentu, a niti razlog. Barem ne onaj dobar. Ovo što ću napisati nije se desilo ovog trena. Bilo je to prije kojih mjesec dana i nisam previše gruntala o toj situaciji jer, mislila sam, shvatit ću bit kad-tad. Ali…ništa. I dalje mi je nejasno.

Možda je bolje da se vratim nekoliko godina unatrag…

Prije svog braka bila sam u jednoj besperspektivnoj vezi. Naravno, meni je tada bila perspektivna. Ma, realno, bila je perspektivna u p.m. Bilo je tu svega, ono, strašno i prekrasno istovremeno. Divnih trenutaka. Strastvenih. Bolnih. Nevjernih. Ma, što god poželiš. U mom životu te četiri godine bile su i sretne i nesretne. Promijenilo se podosta u nama od vremena kada smo se prvi put poljubili. Ja znam što je njega zadržalo u toj vezi toliko dugo jer nije bio osoba koju možeš očekivati pored sebe cijeli život. Bio je nemirna duša.

Jedne večeri došao je kod mene u stan. Prema njegovim kretnjama i iskri u očima znala sam da je pijan.
- Koji je povod tvog veselja večeras?
- Nisam sretan, ako to misliš.
- Ma, nisam ništa mislila. Samo pitam. Nije vikend. Nitko koga znamo nema rođendan. Ili?
- Moram ti nešto reći…
- Znam i što ću čuti… Kada?
- Paa… čuj…
- Pitam te kada je to bilo?
- Prije nekoliko dana.
- I nisi pomislio da si mi to trebao ranije reći?
- Nisam znao kako.
- Pa si se morao naliti da skupiš hrabrosti? Iako mi ni sada ne možeš pogledati u oči. Nakon svega kaj smo prošli ti se moraš oblokati da bi mi rekao istinu? Toliko malo sam zaslužila? Nakon svega zavrijedila sam da mi kažeš istinu u lice, ako ništa drugo.
- Oprosti. Molim te. Ne znam… ne ide. Nije bilo planirano. Grozno mi je. Život mi je koma. Cijeli život mi je koma.
- Ajde, priberi se. Reci mi, reci mi kaj te muči? Kaj je bilo? Starci opet? Seru zbog faksa? Lova? Kaj? Znaš da sam te uvijek slušala i zajedno samo našli uvijek neko rješenje. Ajde, evo, reci mi kao prijatelju… Gledaj me kao svoju prijateljicu.

Tada sam zastala. „Reci mi kao prijatelju…“. Bila sam razočarana. Bilo mi je žao što sam shvatila da smo on i ja na putu ljubavi postali prijatelji. Najbolji. Ja sam njemu bila najbolji prijatelj. Ruka spasa i oaza kada je bio izgubljen, sam i žedan. On je to znao cijeniti. Naravno, tek onda kada smo počeli živjeti odvojene živote.

Iako smo riješili tu večer neke njegove probleme, ja sam se na tren sjetila da sam mu osim prijatelja i djevojka i da me je povrijedio. Pogledala sam u njega, ustala se s poda, krenula prema vratima i samo hladno rekla: - Ostavi ključ od stana u poštanskom sandučiću. Nemoj biti u stanu kad se vratim.

Otišla sam. Nije važno kuda. Nakon nekoliko sati ušla sam zgradu i tupo zurila u sandučić. Molila sam Boga da ključ nije unutra. Toliko sam ga voljela. Dovoljno da zaboravim sve loše. Kada voliš možeš podnijeti više nego što misliš.

Ključ je bio unutra.

Navikla sam tugovati zbog njega tako da moja tuga nije bila ništa novo. To je već dobro poznati i uhodani put. I ja sam znala kako hodati po njemu, a da se ne izgubim.

Prošlo je i vrijeme. S njim smo došli i mi. Ponovo. No, ja sam bila već pomalo umorna i nisam vidjela smisla u toj bajci. Bajke su uvijek crne, tamne i mračne. Ne vjerujete mi? Pokušajte pročitati bilo koju s razumijevanjem i to ne između redova. Moj sadašnji muž nije bio razlog našeg prekida. Bio je samo povod. Konačno sam skupila snage i otišla. Mučno i teško. I danas nakon toliko godina se sjećam svih detalja.

On je bio u komi. Slao blesave poruke. Zvao u neko čudno doba noći. Večer kad sam se udala proveo je u bolnici na ispumpavanju želuca. Alkoholom je htio riješiti nešto. Što to? Ne znam. Možda nešto što nije želio rješavati kada je trebalo. Onda kada je meni još bilo stalo. Valjda većina nas shvati bogatstvo nečije duše tek onda kada ta duša odluči nastaviti dalje, ali svojom cestom. Znala sam da mu je teško. Nazvao me par puta i osjetila sam u njegovom glasu tugu i patnju, ali ja nisam imala namjeru glumiti u reprizi neuspješne drame. Ja sam otišla dalje. Bez njega. Ja sam nastavila živjeti. Bez njega. To ga je, čini mi se, najviše boljelo.

Susreli smo se još nekoliko puta. U tajnosti, naravno. Ali nikada ti susreti nisu bili s tendencijom obnavljanja nečega što je nekad bilo, ali je završilo. Upao je u neke životne gabule i sa mnom je jedinom mogao pričati. Znam da je i meni jedinoj vjerovao. Nikad se nisam smijala njegovim mukama. Ako sam mu mogla pomoći, pomogla sam. Ako nisam, pružila sam mu ruku prijateljstva i saslušala ga do kraja. On je znao da sam se u tim segmentima davala najviše i bez rezerve. Njegovo povjerenje je bilo teško zadobiti, a meni je to nekako pošlo za rukom.

U prosincu prošle godine dobila sam nekoliko njegovih poruka. Želio me vidjeti. Nisam znala kako da mu kažem da sam otišla jako daleko, da više ne živim tamo negdje. Reakcija je bila burna. Zamolila sam ga da mi se više ne javlja. Da je vrijeme da zaboravi. Pandorina kutija treba biti zatvorena.

I nije se javio. Nismo si čestitali Božić, Novu Godinu, moj rođendan. Nismo nastavili naš dobro poznati ritual. I sve je sjelo na svoje mjesto. Konačno. Do prije mjesec dana.

Sjedim na poslu. Zvuk poruke. Žnj broj.

Žnj br. : Halo, mačko!
Ja: Tko to mene pozdravlja?
Žnj br.: Pa „halo“?
Ja: Mene dosta ljudi pozdravlja s „halo“. Ne znam. Nikaj mi taj „halo“ ne govori.
Žnj br.: xy je.
Ja: Oho, poštovanje!
Žnj br.: Jesi dobro? Šta ima?
Ja: Baš nikaj. Šljakam. Ti?
Žnj br.: Ma, ništa. Mogu te nazvat?
Ja: Nazovi.

Zvoni…. Vibrira…

- Molim?
- Pa bok, mala!
- Pozdrav! Odakle ti i kakav ti je to broj?
- S posla. Pa di si, legice?
- Evo me. Delam.
- E, moram ti nešt reć. Sjediš?
- Ma, sjedim ti ja cijeli dan, ali zbog tebe se sad bum zaštepala za stolicu jer osjećam da je nekaj važno. Sjedim. Slušam.
- Ženim se!
- Fakat? Ajme. Pa, čestitam. Odlično. Kad?
- Uskoro. Htio sam ti to reći. Mala je ok. Nego… Rekao bih ti nešto o njoj pa mi reci kaj misliš.
- Pa kaj mene imaš to pitat? Daj. Ak je tebi dobra, onda je fakat dobra. Znaš kak si izbirljiv lik?!
- Ne. Moram čuti što misliš. Nisam nikoga drugoga htio pitati. Ti ćeš biti iskrena.
- Aha. Ajd, ok… Reci.
- Ma gle. Mlađa je od tebe. Par godina. Dobra je cura. Stvarno je ok. I znao sam da bude pristala na moje pitanje. Inače ga ne bih ni postavio. Mojima se sviđa. Stari bi više volio da smo ti i ja ostali zajedno, ali se i s ovom situacijom pomirio. Ma, znaš njega?! Nije završila faks ko ti i ne radi ni približno na takvom mjestu kao ti, ali je ok. Mislim, nemate iste ambicije… Niža je od tebe…To je za cijeli život, a i ona me jako voli. Šta kažeš? Jesam dobro odabrao?

Meni iskreno ništa nije bilo jasno. Nisam ni znala kaj da mu odgovorim. Zašto me uspoređuje s njom? Zašto bi ona morala biti kao ja? Čemu sve to? Moje mišljenje je bilo da se ženi iz krivih razloga. Ali nisam to mogla reći. Nisam mu mogla postaviti ni pitanja: „Pitao si je da se uda za tebe samo zato jer si znao da te neće odbiti? Da nisi bio siguran ne bi je pitao? Ona tebe jako voli??? Pa, voliš li ti nju, čovječe???? Sviđa se tvojim starcima? A tebi? Sviđa li se tebi, majmune jedan? Nije ambiciozna kao ja? Ma, definiraj mi ambicioznost, molim te!“ Naravno, nisam ga ništa od toga pitala. Bilo mi je žao nje.

- Kaj kažem? Pa, čestitam! Jako sam sretna zbog tebe! Nadam se da ti se ostvarila želja i da si pronašao svoju drugu polovicu. Vjerujem da je posebna kad si ti odlučio izreći sudbonosno:da. Znam da te nisu okruživali sretni brakovi i da nisi vjerovao u njih. Vidiš kako jedna osoba može promijeniti svijet? Baš mi je drago zbog vas. Sretan si?
- Onako. Jesam. Znaš kako je u životu.
- Budi sretan. Imaš razloga.
- Misliš?
- Da, naravno. Samo osmijeh na lice i sve bude ok.
- A kak ti se ona čini?
- A kako se tebi čini? To je važno. NIje važno kaj ja mislim. Ja je uopće ni ne poznajem, ali vjerujem da je draga i simpatična.
- I meni djeluje tako.
- Onda je čuvaj i ne igraj se. Više nisi dijete.
- A znam! Mislim da sam se promijenio.
- Jesi li?
- Valjda.
- Ja se nadam da jesi. Ništa. Gle, ja moram gibat. Posao zove.
- Ok. Oprosti ako sam te zadržao.
- Ma, nisi. Drago mi je da si se javio.
- Čujemo se?
- Znaš gdje sam. Znaš broj.
- Ne znam adresu. He he…
- Ni ne trebaš je znati. Ha ha…
- Ok. I, mala?
- Ha?
- Pazi na sebe, molim te.
- Da. Ok. Budem. I ti isto. Ajd, uživaj.

Srezala sam naglo taj neki tugaljivi kraj. Ja više ne reagiram na to, a nije ni nužno. Zašto pokvariti jedan razgovor samim pozdravom?!

Uvijek sam mislila da će mi biti teško kada čujem da se odlučio za veliki korak u životu. I to bez mene pored njega. Ipak je on bio moja prva zrela ljubav. Netko koga sam zaista voljela. Ali nije mi bilo teško. Nije mi bilo nikako. Baš nikako. Ni sreća ni tuga. Ne znam zašto. Ne želim vjerovati da nas vrijeme učini indiferentnima i da nekad posebne nam ljude počnemo gledati drugačijim očima, a bojim se da je tome baš tako. Prema njima ne osjećamo ništa više nego li prema nekom slučajnom prolazniku. Možda im znamo ime, prezime, obitelj, intimne tajne, ali oni se s vremenom pretvaraju u prolaznike. Nažalost.

I nije mi jasno zašto se javio? Zašto mi je to morao reći? Nije imao namjeru utrljati mi u facu: mogu ja i bez tebe dalje! Ali zašto ju je uspoređivao sa mnom? I zašto mi nije htio reći o kome se radi?

Možda prolaznici ne odaju više sve tajne jedni drugima…

Nešto se očito moralo promijeniti…

Promijenili su nas ljudi, kad to već nisu učinile godine…




Zna li ovdje itko sreću pisati il neko čudo za ljubav danas?
Možda je važnije znati brisati ono što je davno ostalo iza nas.
Ne mogu se sjetit svoje prve pjesme, poljubaca, dragih lica.
Nema ni tebe ni stare česme. Ne sjećam se mora, ne sjećam se ptica...

- 12:11 - Komentari (36) - Isprintaj - #

11.05.2006., četvrtak

ZABORAV PRIJATELJSTVA...

Ne brinem se. Neću biti čak ni u onoj neizvjesnosti u kojoj očekuješ odgovor. Nestrpljivo. To je jedan od razloga zašto sam smirena. S druge strane, smirile su me i godine tišine. Da. Čini mi se da i ovo što pišem tebi, zapravo pišem tišini. Ponovo.

Sjećaš li me se? Ili sam u tvojim mislima nestala poput magle u rano rosno jutro? Nikada ih nismo zajedno gledale jer smo obje voljele dugo spavati. Više smo živjele za noć. Ti i ja. Moj stan. Tvoj stan. Nikada dalje ni bliže. Kako nas je vrijeme pregazilo. Mene barem. Za tebe više ne znam kako se osjećaš. Nisi mi rekla. Nisam te pitala. Ušutjela sam. Prva. S razlogom ili bez- ma, to zaista više nije važno.

Vjerojatno su samo krivi dani poput ovog. Dani koji te poput udara vjetra bacaju natrag u prošlost i onda se svega sjetiš. I rastužiš se jer je prošlo, a nisi se stigao ni okrenuti. Pozdraviti. Nisam stigla oprostiti.

Ti si dobro znala da ja preko nekih stvari ne prelazim. Dobro si znala u čemu sam živac i u čemu ne popuštam ni milimetar. Koji su moji principi. Ma, hajde, znam da si me jako dobro poznavala. Želim vjerovati u to da si mislila kako me to neće povrijediti. Zapravo, želim vjerovati da nisi uopće razmišljala. Da je to bilo impulzivno i da si to učinila po inerciji. Ma… znam da nisi razmišljala o meni. Ti zapravo nisi mislila da ću saznati. A dobro znam da ti je moj pogled rekao sve. Onoga dana na hodniku fakulteta… Znala si. Prepoznala sam tvoj strah u očima.

A ja? Ja sam bila samo povrijeđena. Nisam imala namjeru raditi veliku famu od toga. Po svom starom dobrom običaju ja sam samo napravila rez iza svega i odlučila da je ovoga puta dosta. Ja se ne vraćam. Nismo više bile djeca. Zašto bi se tako onda i ponašale? Davno je to prestalo biti prijateljstvo i postalo odmjeravanje nečeg nemjerljivog.

I nije mi bilo žao. Svjesna sam da neke ljude čovjek mora u svom životu ostaviti iza sebe. To je dio povijesti, a povijest se nikada ne mijenja. Bila sam sretna zbog nekog vremena koje smo provele zajedno.

Znam da si dobila onu poruku. Prošlo je podosta, zar ne? I tražila sam te da ne odgovoriš na nju. Znaš li koji je bio smisao svega? Unatoč tvom zmijskom jeziku i sebičnom ponašanju koje nikada nisi prepoznala kao takvo (jer to je tebi bilo o.k.), htjela sam ti zahvaliti za sve one trenutke kada si mi zaista bila prijatelj. Da, bila si to onda kada mi je prijatelj najviše trebao. Kada sam bila bolesna, sama, zbunjena i nesretna. I ja sam to znala cijeniti. Cijenim to i danas. Nisam to zaboravila.

Je li mi žao što nisam oprostila? I nije. Previše sam opraštala i nikada to nisi znala cijeniti…

Danas sam tužna jer su mi rekli kakav si život odabrala. Ne trebam ti ni govoriti svoj stav o tome. Ionako me nećeš čuti... Vidjet ćeš...Ovoga puta sama...

Da skratim? Da šapnem tišini? Hvala ti… bez obzira na sve...

- 11:40 - Komentari (30) - Isprintaj - #

09.05.2006., utorak

Be free...

Ladies and Gentlemen of the class of ’97... wear sunscreen.

Ovo je govor s promocije generacije '97. Uglazbljen je 1999. Pjesma se nalazi na Luhrmannovom albumu „Something for Everybody“ koji je postigao platinastu tiražu u Australiji. Zasigurno će vam biti poznata…

Meni su bile potrebne dvije godine da saznam naziv pjesme. Začudo, nitko u mojoj okolini nikada nije čuo za nju. Sada kada sam je se konačno dočepala, prilažem je ovdje u svom slobodnom prijevodu. Zato, ne zamjerite. I ne primam ničije kritike. Možda je pjesma već prevedena na hrvatski… Nemam pojma…

Vidjet ćete i sami da jednu imenicu nisam prevodila. Razlog leži u tome što je ona izvedenica i stoga teško prevodiva. Čar ipak leži u tome da je vi sami sebi prevedete onako kako želite… Njezin prijevod će biti proizvod vašeg doživljaja. Sunscreen je metafora…

Zapravo, htjela sam podijeliti s vama ono nešto što me inspiriralo… Onu neku životnu mudrost. Laičku, ali ipak životnu…


Everybody's Free
(to wear sunscreen)


Dame i gospodo generacije '97. … wear sunscreen.

Kada bih vam mogao ponuditi samo jedan savjet za budućnost, bilo bi to: wear sunscreen.

Dugoročne prognoze o sunscreen-u iznijeli su znanstvenici. Ostali dio savjeta nema jače temelje osim mog vlastitog iskustva. Podijeliti ću ga sada s vama…

Uživajte u snazi i ljepoti vaše mladosti. Nema veze. Nećete razumjeti tu snagu i ljepotu sve dok ne izblijedi. Ali, vjerujte mi, kada za dvadesetak godina budete gledali svoje stare fotografije i sjetili se kako ste bili jaki, tada ćete znati koliko mogućnosti je ležalo iza vas i kako ste zapravo predivno izgledali. NISTE bili tako debeli kako vam se činilo.

Ne brinite zbog budućnosti, ili brinite. Ali znajte da je briga jednako uspješna kao i pokušaj da se riješi matematička jednadžba jednakom lakoćom kao što žvačete žvakaću gumu. Pravi problemi u životu su oni koji nikada ne prolete kroz vaše zabrinute misli; poput onih koji te zaslijepe u četiri sata popodne, u neki idilični utorak.

Učinite svakoga dana jednu stvar koja te plaši.

PJEVAJTE.

Ne budite nesmotreni sa srcima drugih ljudi. Ne provodite vrijeme s ljudima koji su nesmotreni prema vašim.

PERITE ZUBE.

Ne trošite vrijeme na ljubomoru. Ponekad si ispred, a ponekada iza. Trka je duga, i na kraju, shvatiš da se natječeš sam sa sobom.

Pamtite komplimente koje primate. Zaboravite uvrede. Ako uspijete u tome, recite mi kako.

Čuvajte svoja stara ljubavna pisma. Bacite stare izvatke iz banke.

VJEŽBAJTE.

Ne osjećajte se krivima ako ne znate što ćete učiniti sa svojim životima. Najzanimljiviji ljudi koje poznajem isto tako nisu znali u dvadeset i drugoj što će sa životom. Neki najinteresantniji četrdesetogodišnjaci i danas ne znaju.

Uzimajte dovoljno kalcija.

Budite dobri prema svojim koljenima. Nedostajat će vam kad ih „više ne bude“.

Možda ćete se oženiti, možda nećete. Možda ćete imati djecu, možda nećete. Možda ćete se razvesti u četrdesetima, možda nećete. Možda ćete plesati pačji ples na svojoj sedamdeset i petoj godišnjici braka. Što god učinili nemojte si previše čestitati i nemojte si prebacivati previše. Šanse su pola-pola. Kako naše, tako i tuđe. Uživajte u svome tijelu. Iskoristite ga kako god znate. Ne bojte se toga niti onoga što će drugi reći na to. To je najsavršeniji instrument koji ćete ikada posjedovati.

Plešite. Čak i ako nemate nigdje drugdje za plesati osim u svojoj dnevnoj sobi.

Čitajte upute, iako ih se ne namjeravate pridržavati.

NE čitajte isprazne magazine o ljepoti. Samo ćete se osjećati ružnima.

Upoznajte svoje roditelje jer ne znate kada će otići zauvijek.

Budite dobri prema svojim rođacima. Oni su najbolja poveznica s vašom prošlosti i najvjerojatnije ljudi s kojima ćete biti usko vezani u budućnosti.

Shvatite da prijatelji dolaze i odlaze, ali onih nekoliko dragocjenih pokušajte zadržati uz sebe. Premostite sve geografske i životne praznine jer što ste stariji više ćete trebati ljude koje ste poznavali kada ste bili mladi.

Živite barem jednom u New Yorku, ali otiđite prije nego li vas ogrubi. Živite u sjevernoj Karolini, ali otiđite prije nego vas omekša.

PUTUJTE.

Prihvatite okrutnu istinu. Cijene će rasti, političari će lagati i vi ćete ostarjeti, a kad se to jednom desi, maštat ćete o tome kako su cijene, kada ste vi bili mladi, bile prihvatljive, političari su bili plemeniti, a djeca su poštovala svoje starije.

POŠTUJTE SVOJE STARIJE.

Ne očekujte da će vas netko drugi uzdržavati. Možda ćete imati zakladu, možda ćete imati zdravog supružnika, ali nikada ne znate kada će to nestati.

Ne prtljajte previše s kosom jer će kad ćete imati 45 izgledati kao da imate 85.

Budite oprezni čije savjete prihvaćate, ali budite strpljivi s onima koji vam ga žele dati. Savjet je oblik nostalgije. Kao da pokušavaš upecati prošlost s deponija smeća. Oprašiš je, naneseš boju na ružne dijelove i recikliraš je za više nego što vrijedi…


But trust me on the sunscreen.


- 13:06 - Komentari (37) - Isprintaj - #

08.05.2006., ponedjeljak

ODRASLA OSOBA TO NEĆE RAZUMJETI...

Bezbroj puta sam spomenula kako nas život odnese u nekim nepoznatim pravcima, baš poput one scene s plastičnom vrećicom iz filma „Vrtlog života“ (isprika ako sam fulala). I zapitaš se kakva je stvarnost… Stvarnost nas u pravilu boli. Ili je ne uspijevamo prihvatiti i odživjeti. Ili ne prepoznajemo one dobre stvari koje skriva duboko zakukuljene u sebi. Moja stvarnost je sretna. Tako ja vjerujem. Tako ja želim vjerovati. Oduvijek sam bila dijete priče i imam moć svaku životnu situaciju pretvoriti u bajku. Ponekada ima sretan završetak. Ponekada malo tužniji, ali ja se trudim izvući pouku iz svakog bez obzira na kraj!

Htjela sam zapravo reći kako s nekim osobama, s kojima nismo imali raniji doticaj, kliknemo na prvu. S nekima nam prođe život, a nismo se ni pomakli s mjesta. Ljubavi i privrženosti nema, prijateljstva još manje, povjerenju nema ni spomena i godine trošimo na krive ljude…

Kada sam počela raditi ovdje gdje radim nisam poznavala baš nikoga. Možda sam po prvi puta u životu ja napravila prvi korak i prišla osobi koja se nalazila u situaciji sličnoj mojoj. U pravilu ja nisam ta koja preuzima inicijativu i povlači konce, ali me život vjerojatno natjerao da učinim ono što nije u mojoj prirodi. I nisam požalila. Ona je bila moja zraka sunca u najgorim početnim danima. To je i sada. I zato danas razumijem ljude koji kažu kako im je u novom poslu na samom početku teško i nesnošljivo… Većina nas bi najradije digla ruke…

E, zbog te zrake sunca našla sam dovoljno hrabrosti da se prva javim još jednoj osobi. Ovoga puta osobi iz moje virtualne galaksije u kojoj se slučajno našla i njezina planeta.

Ne mogu sa sigurnošću reći kada su se naše planete susrele. Zaista ne znam. Nisam ni sigurna je li moja naletila u njezinu orbitu ili njezina u moju. I umoljavam poznavatelje „astro-nešto“ da mi ne uzimaju za zlo moju viziju svemira ili da me ni u ludom ludilu ne ispravljaju glede galaksija, putanja, meteora i ostalih svemirskih bedastoća! Ja sam Mala Princeza na svojoj planeti… i ne dirajte ju. Meni je tamo dobro, a ako vi budete voljeli moju maštu…bit će i vama.

Neki dan sam sjela u šatl, uključila wap pogon u dupetu i ajmo…vidi,vidi…i njezin raznosač pošte je zaposlen u istoj firmi ko i moj….

Zakaj sam se javila? Ne znam. Ma, pomalo ipak znam. Mene jednostavno fascinira neki njezin naslov…baš bih ja takav stavila. Oduševi me slika…upravo tu bih ja izabrala. I jedan kraj njezinog posta. Dvije obične, male, prosto (ne)proširene rečenice mi i danas odzvanjaju u glavi. Ono, kraj… neopisiv kraj! Kraj koji oslikava sve! Nije rekla puno, a rekla je sve! I uvijek se sjetim tog kraja kad otvorim njezin blog. (Sada kad pišem o ovom stilskom segmentu znam da moja Holi jako dobro znam o čemu brbljam.) I nekako sam ostala zatečena nekim njezinim komentarima. U nekoliko navrata. Čovjek se zapita čime je zaslužio toliku toplinu te neke nepoznate osobe. A grije. Toliko grije. Nemate pojma.

I sada sam sretna. Tu je. Jako blizu. I fizički i psihički. Zaista je tu. I veselim se tom nekom danu. Zbog nje. S njom.

Kako bi rekla: ima nas još pomalo nenormalnih, ali…

Ona bi još napisala:Isplati se. Kako ne...
Draga, hvala ti…


Za sve nas koji živimo na nekim svojim planetama:

„A ja volim noću slušati zvijezde. Kao pet stotina milijuna zvončića... Ali evo, događa se nešto neobično. Na brnjicu, koju sam nacrtao za malog princa, zaboravio sam staviti kožni remen! Nikada je neće moći namjestiti svojoj ovci. I ja se pitam: »Šta li se dogodilo na njegovoj planeti? Možda je ipak ovca pojela ružu...« Ponekad kažem sebi: »Naravno da nije! Mali princ zatvara svake noći svoju ružu pod stakleno zvono, i dobro pazi na svoju ovcu...« Tada sam sretan. I sve zvijezde se smiju umiljato. Ponekad opet kažem sebi: »Katkada je čovjek rastresen i to je dovoljno! Jedno veče zaboravio je stakleno zvono, ili se možda jedne noći ovca iskrala nečujno...« Tada se svi zvončići pretvaraju u suze!... Velika je to tajna. Za vas, koji isto tako volite malog princa, kao i za mene, nije nimalo svejedno da li je negdje, bogzna gdje, jedna ovca koju ne poznajemo, pojela ili nije, jednu ružu... Pogledajte nebo. Zapitajte se: Da li je ovca pojela ružu ili nije? I vidjet ćete kako se sve mijenja... I nijedna odrasla osoba neće nikada razumjeti da to ima toliko značaja!“

- 12:50 - Komentari (17) - Isprintaj - #

05.05.2006., petak

UMORNA SAM, PRIJATELJU ili SELO MOJE VESELO

Znam, dragi moji, većini vas narastu rogovi dok se ja dotaknem teme politike… No, ovo nije politika. Zašto bi je i tretirali kao takvu i davali joj takav naziv? To je naša hrvatska stvarnost (ma, koliko mi šutjeli o tome).

Ne, ne pratim redovito dnevnik. Ne, ne čitam redovito dnevne novine. Ne, ne suosjećam s glavnim akterima koji se izdaju za vođe našeg „naroda“. Ne, ne inspirira me crna kronika i ne želim si mračiti dan s takvim podacima (možda jer ne želim prihvatiti „hrvatsku stvarnost“). Ne sjedim ujutro uz kavu s novinama i ne živciram se. Zašto većina ljudi koja to radi i požrtvovno prati Dnevnik, uredno nije ni u jednoj nevladinoj organizaciji? Nikada ih nema na javnim prosvjedima. Na izbore izlaze jedino ako im se biralište nalazi u pristojnoj blizini kuće koju mogu napustiti u šlapama. Jednom sam pročitala u knjizi (i odnosilo se baš na ovu temu): „To otprilike ima smisla kao biti uvjeren da jebeš dok zapravo drkaš.“ (pardn hiz frenč)

Ali smiješno mi je, jebi ga. Fakat mi je smiješno. Mi smo cigani. Samo bi se cjenkali i na kraju rasprodali sve što posjedujemo za malu plišanu vrećicu s dva dukata unutra. Grozno. Odurno. Jadno. Ljigavo. I to sve zato jer živimo za DANAS, a za SUTRA nas baš briga! Tko je još vidio brinuti zbog sutra?!

Norca smo prodali. Gotovinu predali. Blaškić je slučaj za sebe. A, vidi vraga, i Glavaš je bio jedan od kuhara koji je miješao finu čorbu u velikoj lončetini zvanoj Osijek '91.!!!
Istina? Laž? Ma, zar je važno???? Nije! Izdali smo sve svoje! Mogu samo zamisliti kakve će sad „istine“ i „laži“ isplivati na površinu. Sad kad se počnu tužakat ko mala djeca. Pa ćemo napokon znati tko nas je i kako vodio. I gdje nas je to vodio, a kud nas je zapravo doveo. Ali ne i- tko nas je i kako izdao! Pa, sami smo sebe doveli u tu situaciju da će Domovinski rat proglasiti građanskim. Cijeli svijet nam se smije. Balkanci smo. Ništa drugo. I to oni nepopravljivog oblika.

Čitam danas i to da pokojni predsjednik Franjo, vrhovni zapovjednik, nema status branitelja. Meni je to smiješno, oprostite. Jel to može biti??? Daj, prosvijetlite me, molim vas.

Nemojte pomisliti kako sam sad politički svjesna i pilim po čeličnoj šipki. Nije tako. Zaista, ne zanima me politika i baš me briga, ali je glavni problem što smo većina takvog stava. I zbog takvog stava državu nam vode ljudi kakvi vode, tako nam je kako nam je, gladni smo, žedni, hladno nam je…ali mi samo odmahujemo glavom. Iako, žalosno, ali ne vjerujem da bi mali čovjek uspio napraviti neki znatniji pomak.

Gledam te ljude koji ostaju bez posla. Invalide kojima svi odmažu umjesto da im pruže ruku spasa. Penzionere koji doslovno nemaju za kruh…Ako ti je dobro tada ne reagiraš…sve dok jednog dana i tebe ne potapša ista takva sudbina po ramenu…

Kako ti na kraju lagano oduzmu dostojanstvo i snove…a to je možda jedino što si imao…

- 11:32 - Komentari (32) - Isprintaj - #

02.05.2006., utorak

ZA BRAK SPREMNI!!!

Ajme, ljudi, kako je to davno bilo. No, dobro, nije bilo tako davno, ali ja na svojoj guzici vidim prolaznost godina pa mi se onda, kada zavrnem glavu u vratu i bacim pogled, lakše tješiti sintagmom: kako je to davnooo bilo (a nije)!

Baš sam taj dan dobro izgledala. Posebna prilika, posebna cura, posebna obleka. Da sam bila nešto sexualno ugroženija, skočila bih na sebe samu. On je bio mamuran. Ispijenog pogleda i umornog tijela. Alkohol kao da zakači neke svoje male robove unutar našeg tijela koji se zalijepe na svaki naš vitalni organ i žmikaju ga iz sve snage, a ti se osjećaš poput opkuhane stare krpetine kojoj ni veniš, ni oksi, ni rex, ni sve verzije arijela ne mogu povratiti život, bjelinu i mirišljavost. Ahhhh… Ma, fuj! Uglavnom… Bio mi je okrenut leđima. Kao da je netko naštimao sve samo da se nas dvoje ne spoznamo. Naravno, kako to inače u životu biva, spojila nas je ružna udovica nikotina! Eh, hvala TDZ-u! Da vas nije bilo sad bih bila usidjelica.

Sjećam se svakog nespretnog trenutka. Mojeg drhturenja zbog hladnoće i njegovog zaprepaštenog pogleda kad sam mu rekla koliko godina imam! To pamtim! To je bilo za popizdit! Ono, vidiš mu na faci da ne zna jel bi me pitao gdje su mi roditelji? Bi li bacio čik i utekao ili si ga jednostavno ugasio nasred čela samo da se probudi iz ovog ružnog pedofilskog sna u koji je upao! Ma ne, dragi moji, lakše malo! Preuveličavam! Stariji je od mene samo šest godina, ili sam ja mlađa od njega toliko, kako god vam odgovara.

Ja, naravno, nisam bila fri parti grl! Ja sam bila u tako besperspektivnoj vezi da je to za poludit! Znate ono, žene moje, veza koja nas drži da ne odemo? Veza koja je toliko očajno jadna da smo svakim danom sve vezanije za nju? Odnos u kojem vas netko laže, vara, ismijava i navlači (najčešće za nos, a poslije i za neke druge stvari i to traje do onda kada vam ne pukne film i uzmete tehničku olovku i lagano isprobate stanje mine na mekanom dijelu kožice, hihihi)? Uvjerava vas u opstanak i uzbuđenje, a jednino na što sam se ja pred kraj uzbuđivala bilo je iznošenje smeća i kad ti ispred zgrade pukne vrećica, a ti moraš to onakva fina i zbigecana kupiti- e tu je meni uzbuđenje raslo! Najbolja spika dolazi kad vam se (uvijek zapravo to napravi netko drugi umjesto vas) prosvijetli i odlučite ostaviti iza sebe sve uludo potrošene godine, a potuljeni frajer, zgnječenog ega, veli: „Mala, znaš što je nas držalo u vezi sve ove godine?“- ja onak pitam više reda radi – „Kaj?“, on podigne lijevu obrvu, pljune ostatak čačkalice i nabaci: „Seks, lipa moja, seks.“ Ja sad više onak zbunjena, jer mi nije jasno o kojem to crnom dobrom sexu on zbori, odrecitiram: „Seks? Kaj misliš da si bio tako dobar, srećo moja?“ Eh… Eto, završilo i to razdoblje mog života. Naravno, povlačilo se to još mjesecima, ali zašto da vas zamaram? Nema svrhe. Ajmo, skok s motkom i prelazimo na sljedeći nivo.

Aha! Suđeni i presuđeni starkelja stariji šest godina…

Stanka. Morala sam popušit. Rovinju, ne mužu. Pomislili ste već, jel? On spava. Evo, izvaljen na krevetu dok susjed (SUSJED, imenica, MUŠKOG RODA, nominativ jednine) pegla! Bemti, on pegla, a ovaj krmi!!!

Di smo? Aha! Skok! Vrzmali se mi na početku. Mao priče u autu, izmjenjivanja iskustava prošlosti i neuspjeli pokušaji da sabijemo sve godine i ludorije u neko izračunato vrijeme kojem je trajanje dao čovjek! Kaj je uopće vrijeme i odakle nama pravo da ga ograničavamo na minute, sate i godine? Nakon nekog vremena pozovem ja njega u svoju studentsku kvadraturu i brodolom započinje. Znate ono kak na početku možeš spavati na pola kreveta i nije vam tijesno? Koristite jednu četkicu za zube jer je to tak slatko i osobno? Tetošenje, maženje, pričanje bajki i obećavanje osvajanja Mont Everesta? Svima vam je bilo tako, znam! Bilo (prošlo svršeno vrijeme)! I ne lažite! Ne morate to priznati meni, priznajte sebi!

I sad je ok! Ne valjam, ali nije isto! Sad nam je tijesno u ogromnom bračnom krevetu! Približavanje jedno drugom (ako u pitanju nije potencijalni seks koji je i inače u brakovima toliko rijedak da bi se ti dani u kojima se odvija morali proglasiti državnim praznikom) doživljavamo kao gnječenje paradajza za zimnicu. Zagrljaji se pretvaraju u jedan oblik mučenja iz vremena Inkvizicije. Poslije poljupca se obavezno brišemo jer smo zaslinjeni i to nekako iritira lice. Hidratantna krema je oblik prve pomoći. Razgovore i duboke teme slušamo, a zapravo mulimo i zdušno se trudimo da ne odamo dojam nezainteresiranosti.

Plus je taj da možeš u frotirskoj pidžami usred zime leći u krevet, a da bi se izbjegao propuh gornji dio pidžame trpamo u donji i oblačimo čarape koji smo dobili kao poklon od bake prošlog Božića. Ok, mi žene imamo izliku da je to zato da sačuvamo bubrege i uvijek bolne jajnike. Nije mi jasno koja je isprika muškaraca za te čarape? Ajde, svi imamo svoje tajne velikih majstora. Samo, ja nikakvu majstoriju ne vidjeh i ne doživjeh zbog tog. Nova verzija A je to-a! Plus je i u tome da bračni supružnici nakon nekog vremena prestaju vrištati kada ujutro ugledaju sneno i unakaženo lice onog drugog. Nema više iznenađenja. Iznenađenje dolazi tek kada se žena fino našminka, ali onda to za sobom povlači i određenu sumnju. Tako meni moj muž uvijek prigovara zbog obleke koju furam na posao. Kada se nakon uspješno preguranog radnog dana u stanu skidam i pri tom on skenira da sam taj dan, oh kako li sam mogla, obukla tange, započinje sumnjičenje: „Zašto ti u tim žnirancima ideš na posao?“, ili ako odem u suknji, koja i nije tako kratka (ali njegov izopačeni um svaku suknju vizualno skraćuje barem 20-ak centimetara): „Šta? Taj prorez je nužan? Vruće ti je u uredu? Kupi si ventilaror, a uostalom imaš klimu tamo pod nosom! Da čujem izgovor sad!“. Sva sreća leži u tome da je dobro kaj ne posjedujem velike sise. One u braku samo stvaraju probleme ako ih ne ostavljaš isključivo u stanu, nego ih odvedeš u šetnju do glavnog trga. No, ta fora ne vrijedi ukoliko oblačiš grudnjak na koji se on ne pali, ali bi se sigurno napalio da ga nosi neka druga. Tada nije važno da li umjesto sisa posjeduješ dva plivadona ili su ti tolike da bi mogla pola razreda iz bivše srednje škole povesti na panoramski let iznad Zagreba i Žumberačkog gorja. Kako god okreneš ne valja!

Objedi. Nož je ubojito sredstvo koje služi isključivo za klanje životinja ili nesnosnih susjeda, nikako za pristojno komadanje određenih namirnica s privremenim boravištem u tanjuru. Juha se srče jer je na taj način smanjen proces radnji koje su potrebne da bi se ista ohladila prilikom unosa u organizam. Briše se u stolnjak, a krpe su nekadašnji raskomadani dijelovi pokriva za stol. Samo porubljeni i utoliko kultivizirani, ali ne služe svrsi. Dizanje od stola i ostavljanje svinjca iza sebe da se zna KO JE TU ŽDERO! I sve to samo kao odraz finog odgoja koji je donio sa sobom u brak, a korijene vuče još iz ranog djetinjstva. Možeš ti to i preodgojiti, ali je jedan ljudski život prekratak za takvu nesigurnu avanturu. Čemu onda pokušavati (najčešće uzaludno)? Usisavač je čudnovati uređaj s nekom žicom koja izgleda na svom kraju baš kao i njegov punjač za mobitel ili priključak od monitora. Perilica za suđe je usputni kuhinjski element koji se ne otvara jer u njemu ne stoji ništa što bi privuklo njegovu pozornost. Pod nakon tuširanja mora ostati mokar jer je to svojevrsna zamka u koju može uletjeti njegova (ne)suđena (i osuđena) i pritom slomiti vrat, a to je ujedno i olakotna okolnost ako ga se, nedajbože, osumnjiči za ubojstvo iz nehaja. Ne moram ni spominjati da se veš pere i pegla sam od sebe!!!! Drage moje žene, niste to znale??? Prašina je nešto što se ne primijeti i to ne može izliječiti ni primarius oftamologije. Cvijeće je nepotrebno i zauzima mjesta, a kreveti ionako nisu za spremanje jer će se u svakom slučaju tamo ponovo napraviti đumbus (zbog spavanja, a ne radi užitka).

Da. Brak… Lijepo li je na toj planeti. I svaki dan je isto. Urlancija žena se povećava. Ignorancija muževa stagnira. I svi sretni i veseli ko u maloj bolesnoj bolnici.

Ali znate kaj? Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…

- 21:41 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Kolovoz 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (7)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (8)
Svibanj 2006 (11)
Travanj 2006 (12)
Ožujak 2006 (15)
Veljača 2006 (11)
Siječanj 2006 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Da/Ne

Opis bloga

zar ga mora biti?


dakle...

Danas je Mali princ dobio novog vlasnika, samo za privremeno. Ja sam dobio više, okusio sam nešto već odavno zaboravljeno. Ovo je definitivno moj dan, no ne bih mogao bez tebe, zato hvala ti. A sutra je tvoj dan i to je već definitivno.

"Naravno, ponekad je promjena i više no korisna. Nadasve osvježava i čini te poželjnijim/om. Ako je to tvoja promjena. Ukoliko je to promjena tvoga materijalnog, onda pak poželjnost je suvišna. Ukoliko je to promjena okoliša, opet si umješan/a u mix raspoloženja. Možda je samo drugačiji kut gledanja ili motiv koji te tjera da gledaš ovako ili onako. Ali ja to stvarno ne mogu znati."
pgreen


Dobro što nisam zapisala njegov broj telefona, što ne znam gdje stanuje, što ga mogu izgubiti, ne optužujući se da sam propustila priliku.
A ako se tako i dogodi, ako ga izgubim, bar sam dobila jedan sretan dan u životu. S obzirom na to kakav je svijet, jedan sretan dan gotovo je nalik čudu.


"Dva svijeta su se napokon našla. Na trenutak zaustavila svoju vrtnju i stvorila novi svemir!"



moja sjena
VAKUUM "I čudan je to virtualni svijet. Toliko čudan, da ne znam kako bi ga opisala jednom dragom biću, da se nekim čudom, nakon 15 godina kome, probudi. Možda je bolje nikada se ne probuditi iz svog sna. S naglaskom na možda."

Ljudi koji život znače

@
"Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......"

aquaria
"Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti."

Archie
"Onako ga ispijaš polako i groziš se okusu kave koju ostavljam na usnama, odveć gorka aroma jutra."

bobica
"zima stiže. pitam se što se dešava kad se magla u očima prepozna s maglom oko mene..."

candy
"jednom se živi, a ovako dobro samo ako imaš novaca."

carica vrta
"ako oklijeva, misli da nije vrijedno.
sve ostale činjenice nisu bitne.
(ali, i onako se ne bi složila sa mnom.)"

DragonFly
"Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta..."

feniks
"Jutro je svanulo..ptice drugačije pjevaju...sunce nekako drugačije grije/prži..
Jutros mi je netko stavio ljubičaste očale na oči!!! I za divno čudo još su tu!"

Forza Fiume
"Toliko puta sam
otišao slušajući
svoje strahove.
Ostavljajući dio
sebe i skrivajući
suze. Čekajući
ljubav, da odnese
hladnoću koja me
je izluđivala kao
ćup pun zlata na
kraju duge."

frifolčina
"Bježim od analiziranja svačega i svakoga,
nečega i nekoga, jer to je gladan bezdan koji nema kraja..."

gospon gajo
"Mislim dakle postojim! Jednom je to netko dobro rekel, makar je bil totalno konfuzan. Zgleda da je sve prešlo kvragu jer eto vidi se kak Vlada vlada…."

innah
"....dobrodošli na odmor u zemlju gdje altruisti postaju egzorcisti, a čudesa nisu rijetkost."

Lego kockica
"zagasil je čika te se ispruženim i od duvana žutim kažiprstom desne ruke lagano naklonio prema meni i hrapavim glasom zaustioo: znaš li ti dijete...?
mislio sam u sebi : e lega najeba si....."

miško
"Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog."

oldsoul
"Još ga zamišljam u polutami njegova ateljea ....
Budući da ga poznajem , potpuno sam mirna : znam da ne žali , znam da već misli na nešto drugo i da već novi likovi dobivaju svoje obrise .... I s nježnim i bolnim osjećajem ... znam da ni on nije zaboravio ............"

pjesma o jednoj mladosti
"Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći..."

rilady
"Nismo mulci, nismo bez iskustva, nismo bez stavova, nismo bez znanja što želimo. Ne treba proći par godina da bih znala jel' to TO."

serafina
"Na meni je da povjerujem još jednom mome ocu i svemu u što je vjerovao i učio me.
Da se pomolim i ponovim «Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvori…»"

sklblz
"Pogrešno sinkronizirani glasovi ispred Kavkaza mi odvukoše misli.
Plavi dim cigareta i čaše na krovovima automobila

„Nisi na rođendanu?”
„Nisam. Otići ću kasnije. Nekoliko godina kasnije.”"


svjetioničarka
" Nekada mi se čini da pišući te poruke i odašiljući uokolo podsvjesno puštam svoju životnu poruku u boci. Često se osjećam kako se na taj način odričem svojih najljepših snova, odustajem od onog o čemu sam maštala, ispuštam iz ruku nešto što nikada nisam niti imala.
A opet, tko zna? Možda jednoga dana... Možda."

starcatcher
"U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?bIli se on bas u trazenju skriva?"

stereokemija
"Nema te nervoze koju djeca ne mogu da smire, nema te tuge koju djeca ne mogu da oraspolože, nema te boli koju djeca ne mogu da izliječe..."

Trill
"A ne. Ja imam neke druge brige. Planetarne, svemirske važnosti. Brine me raspored i status planeta. Želim red u svemiru.
I da nam vrate Pluton. On je naš. Kao nekad Trst."

zvončica
"Vjerujes li da svatko posjeduje barem jednu, malu zvijezdu?
Putujes li ikad na svoju?"



FROM HOLI...(16.01.2006.)

OBJAŠNJENJE

Sad shvatam:nismo došli zadovoljni ko trave,
Što niču da ih gaze nečije trapave zore.
Mi smo zvezde,što ludo u mrak se strmoglave
I zbog jednoga bleska ne žele da izgore.
Imamo ruke,dobre kao aprilske laste,
Da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
U pupoljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega.I zubatog.I nežnog.
Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno.I sve je neizbežno:
I ove istine dobre,i ove dobre laži.
Prejeli smo se kažem,i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni smo da smo lepi,isto koliko i ružni,
Stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,al nismo postali pepeo sivi
Od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,pa ipak:drukčije živi.
Od svih ostalih živih,na ovom zbunjenom svetu.
I najzad:tako je dobro što nismo samo trave,
Što talasanja svoja nijednom vetru ne damo.
Već smo zvezde što sjajem svo nebo okrvave
Željne da budu sunce,makar trenutak samo...



Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, ako
More odnese Grudu zemlje, Europe je manje,
kao da je odnijelo nekakav Rt, Posjed tvoga
prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka
smanjuje mene jer sam obuhvaćen u
Čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono
Zvoni; Tebi zvoni.


92
LJUBAVI moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema zivota do ovoga koji zivimo.

Prah u zitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Ovu livadu na kojoj se nadjosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što mje imala rodjenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje ili usne.

P.N.


od 1.6.2006.
Counters

Free Counter


Moram navesti da je 5.9.2006.
moja mila zračna bila 4000 posjetitelj ovoga bloga! :)


DJECA PONOĆI

Tko-što sam? Moj je odgovor: ja sam ukupni zbroj svega onoga što je bilo prije mene, svega onoga što sam bio-vidio-učinio, svega što su meni učinili. Ja sam svatko čije je postojanje na svijetu utjecalo na mene i sve na što sam ja utjecao. Ja sam sve ono što će biti kad mene više ne bude, ono čega ne bi bilo da mene nije bilo. Ponavljam posljednji put: da biste razumijeli mene, morat ćete progutat cijeli svijet.




-Tko je?
-Nitko, prijatelju. Samo koraci u noći.


Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...
























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se