Znam, dragi moji, većini vas narastu rogovi dok se ja dotaknem teme politike… No, ovo nije politika. Zašto bi je i tretirali kao takvu i davali joj takav naziv? To je naša hrvatska stvarnost (ma, koliko mi šutjeli o tome).
Ne, ne pratim redovito dnevnik. Ne, ne čitam redovito dnevne novine. Ne, ne suosjećam s glavnim akterima koji se izdaju za vođe našeg „naroda“. Ne, ne inspirira me crna kronika i ne želim si mračiti dan s takvim podacima (možda jer ne želim prihvatiti „hrvatsku stvarnost“). Ne sjedim ujutro uz kavu s novinama i ne živciram se. Zašto većina ljudi koja to radi i požrtvovno prati Dnevnik, uredno nije ni u jednoj nevladinoj organizaciji? Nikada ih nema na javnim prosvjedima. Na izbore izlaze jedino ako im se biralište nalazi u pristojnoj blizini kuće koju mogu napustiti u šlapama. Jednom sam pročitala u knjizi (i odnosilo se baš na ovu temu): „To otprilike ima smisla kao biti uvjeren da jebeš dok zapravo drkaš.“ (pardn hiz frenč)
Ali smiješno mi je, jebi ga. Fakat mi je smiješno. Mi smo cigani. Samo bi se cjenkali i na kraju rasprodali sve što posjedujemo za malu plišanu vrećicu s dva dukata unutra. Grozno. Odurno. Jadno. Ljigavo. I to sve zato jer živimo za DANAS, a za SUTRA nas baš briga! Tko je još vidio brinuti zbog sutra?!
Norca smo prodali. Gotovinu predali. Blaškić je slučaj za sebe. A, vidi vraga, i Glavaš je bio jedan od kuhara koji je miješao finu čorbu u velikoj lončetini zvanoj Osijek '91.!!!
Istina? Laž? Ma, zar je važno???? Nije! Izdali smo sve svoje! Mogu samo zamisliti kakve će sad „istine“ i „laži“ isplivati na površinu. Sad kad se počnu tužakat ko mala djeca. Pa ćemo napokon znati tko nas je i kako vodio. I gdje nas je to vodio, a kud nas je zapravo doveo. Ali ne i- tko nas je i kako izdao! Pa, sami smo sebe doveli u tu situaciju da će Domovinski rat proglasiti građanskim. Cijeli svijet nam se smije. Balkanci smo. Ništa drugo. I to oni nepopravljivog oblika.
Čitam danas i to da pokojni predsjednik Franjo, vrhovni zapovjednik, nema status branitelja. Meni je to smiješno, oprostite. Jel to može biti??? Daj, prosvijetlite me, molim vas.
Nemojte pomisliti kako sam sad politički svjesna i pilim po čeličnoj šipki. Nije tako. Zaista, ne zanima me politika i baš me briga, ali je glavni problem što smo većina takvog stava. I zbog takvog stava državu nam vode ljudi kakvi vode, tako nam je kako nam je, gladni smo, žedni, hladno nam je…ali mi samo odmahujemo glavom. Iako, žalosno, ali ne vjerujem da bi mali čovjek uspio napraviti neki znatniji pomak.
Gledam te ljude koji ostaju bez posla. Invalide kojima svi odmažu umjesto da im pruže ruku spasa. Penzionere koji doslovno nemaju za kruh…Ako ti je dobro tada ne reagiraš…sve dok jednog dana i tebe ne potapša ista takva sudbina po ramenu…
Kako ti na kraju lagano oduzmu dostojanstvo i snove…a to je možda jedino što si imao…
Post je objavljen 05.05.2006. u 11:32 sati.