utorak, 31.03.2009.

Zar je sramota raditi?!

Na natječaj za čuvara plaže na gotovo pustom australskom otoku Hamiltonu prijavilo se više od 34 tisuće osoba, a za pastira na prominskim pašnjacima zainteresiranih nema. Naime, stočari u Promini već godinama traže osobu koja bi radila kao pastir, ali unatoč plaći od tisuću eura, plaćenom stanu i hrani, kutiji cigareta dnevno i bonu za mobitel zainteresiranih nema.

Prominski stočar Mirko V. tvrdi da je osobno našim ljudima nudio plaću od tisuću eura, ali se nitko nije odazvao. Javio mu se jedan bračni par bez zaposlenja, ali su na kraju odustali uz komentar: “Što ako nas netko vidi da čuvamo ovce, tko će od srama doć' pred ekipu?”

Jesu li Hrvati zaista preponosni da bi radili kao pastiri? Ili možda samo nisu dovoljno informirani pa ne znaju da je prosječna neto plaća 2007. godine u Hrvatskoj iznosila 4,817 kuna, da u Hrvatskoj ima 262.821 nezaposlena osoba i da je u veljači bez posla ostalo njih 8530?

U svakom slučaju, što Hrvati ne žele, Rumunji objeručke prihvaćaju. Tako najcjenjeniji pastiri u potprominskim selima u posljednjih godina stižu upravo iz Rumunjske, a sada ih je na privremenom radu u drniškom kraju najmanje pedesetak.

(tekst preuzet s tportala)


Pa zar je sramota raditi?! Na današnji dan, kad se svi žale da se nema novaca, nekome je, nazovi "ispod časti" raditi pastirski posao. Kad sam bila djevojka, čuvala sam krave i koze na selu, i nije me bilo sramota to raditi, već dapače, radila sam to s ponosom i voljela sam životinje... Sad radim posao za kojeg sam čula prije nekoliko dana komentar da nije za žensku osobu da radi 'muški' posao... Nikad nisam posao razlikovala po sposobnosti ni po spolnoj određenosti, niti dijelila posao na vrijedan i manje vrijedan... Svaki posao je posao, ako se radi časno za zaraditi za egzistenciju i život...

ponedjeljak, 23.03.2009.

Umijeće stvaranja unutarnje snage za lakše življenje...

Neke će osobe prokleti svoju sudbinu samo zato što im se slomila potpetica. Drugi će, pak, i u velikim krizama pronaći izvor svoje snage. Umijeće stvaranja unutarnje snage naziva se rezilijencija i svatko je može naučiti...


Katastrofe se događaju...
Šef koji vas je donedavno hvalio, promiče novog kolegu koji misli da je kolegijalnost sastojak u dnevnoj kremi.
Iz financijskog ureda javljaju da morate platiti golemi novčani iznos, jer je porezni savjetnik propustio rok, pritom rekavši nehajno: "ups!"
Susjedov pas je otkrio vukodlaka u sebi i jutros ste mu baš vi "stali na put" i proganja vašu nogavicu.

I dok će jedni na sve moguće krize reagirati panično, zabiti glavu u pijesak i prepustiti se teškoj depresiji, drugi će iz katastrofalnih situacija izaći kao novi, bolji ljudi.

Njemački spisatelj Hans Arndt rekao je da svaki rezultat proizašao iz neke prebrođene krize predstavlja značajan uspjeh, i... čini se da ima pravo.

Zavirimo li malo u biografije poznatih i slavnih ljudi, u njihovoj ćemo prošlosti često naići na tragične događaje. Coco Chanel i Charlie Chaplin jedva su preživjeli u sirotištu. Oprah Winfrey uz maloljetnu je majku, koja je radila kao čistačica, odrasla u najvećoj bijedi, kao djevojka bila je zlostavljana, pa je razvila teški poremećaj hranjenja. Danas je kraljica najpopularnijeg talk showa u Americi.
Tajna ovih ljudi krije se u rezilijenciji.

"R" kao rezilijencija. "To je sposobnost nekog čovjeka da se unatoč neugodnim okolnostima, porazima, brigama i bolestima ponovno normalizira i da stane na svoje noge" - piše psihologinja Micheline Rampe u svojoj knjizi "R-faktor". Tajna se krije u unutarnjoj snazi koju posjeduju neki ljudi za koje se u narodu kaže da im ide sve od ruke.
Pri tome njihova snaga nije urođena. Stručnjaci za rezilijenciju smatraju da svatko može jačati svoju otpornost.

"R-faktor" počiva na sedam stupova, no nisu svi kod svakog čovjeka jednako snažni.
Neki ljudi su majstori pozitivnog mišljenja, no nisu u stanju realizirati planove.
Drugi su, pak, naučili ne razmišljati o sebi kao žrtvama, no okrenut će drugi obraz kad god se sudbina odluči na udarac. Psihologinja Rampe savjetuje da otkrijemo gdje se u nama krije izvor snage, te da se ponovno osovimo na noge.

Optimizam je prvi stup. U kriznim je slučajevima lakše dočekati se na noge ljudima koji na stvari ne gledaju tako crno kako bi možda trebali. Oni su svjesni toga da su porazi prolazni i na njih gledaju kao na pojedinačne korake unatrag. Komplicirane situacije ne propisuju podmuklog ćudi svemira, nego ih smatraju izazovima. Udarci sudbine će vam koji put ostaviti modrice, no to ne znači da će budućnost zbog toga biti crna. Oni također vjeruju da mogu pozitivno utjecati na svoju sudbinu. Micheline Rampe stoga savjetuje svim pesimistima ovoga svijeta da nauče kako biti optimistični.

"Naše pamćenje nam, na sreću, pomaže jer će pozitivne doživljaje i dojmove zabilježiti prije negoli one negativne."

Prihvaćanje. Sami sebi nećemo pomoći pokušamo li zatvorit oči pred nekom nesrećom, uvjereni da ono što ne vidimo, zapravo ne postoji. Tako ćemo se samo dovesti u stresnu situaciju i izgubiti energiju i motivaciju. Prihvaćanje ne znači, kako to mnogi misle, da smo rezignirani i da sve uvrede podnosimo šutke. Samo oni koji zauzmu neki stav u kriznoj situaciji u stanju su situaciju shvatiti i razmisliti kamo žele ići i što žele promijeniti.

Usmjerenost na rješenje problema treći je stup. Probleme počinjemo rješavati propitivanjem samih sebe. Ako smo svjesni vlastitog potencijala, vlastitih ciljeva i sredstava, put do bezbrićnosti dijelom će se sam od sebe iskristalizirati. Iza sebe ostavite sve što ne možete promijeniti i koncentrirajte se na izlaz iz krize.

petak, 20.03.2009.

Proljeće je...

Otkako sam tebe upoznao ja,
nisam više isti - to već svatko zna...
A i sam se pitam što to sa mnom bi,
kakvom si me čarolijom začarala ti...


(Prije osam godina upoznale su se, i prepoznale, dvije duše... U povjerenju, dragi moji blogeri i blogerice: vrijeme je tako brzo prošlo...)

ponedjeljak, 16.03.2009.

. . . Napokon povratak . . .

Dragi moji blogeri i blogerice... razlog moje odsutnosti bilo je preuređivanje stana koje je trajalo više od mjesec dana, uz kombinaciju odlaska na posao, i tako ukrug, kao jedan veliki rondo... Naravno, veza za internet bila je izvan funkcije jer su bila u "izgradnji" dva siporeks zida koja su se nalazila pored mjesta za modem pa smo morali prekinuti vezu i spojeve u stanu (naravno, nedostajao mi je internet!) Zbog radova po stanu i općenite trke s vremenom i snalaženja u novom prostoru, izgubila sam nekoliko kilograma, postala vitkija, jer se radilo po kući i čistilo nakon radova sve u šesnaest (eto, imadoh i besplatan fitness!) ... Ediju je ostao još samo jedan ispit kojeg treba položiti, i izrada diplomskog rada ...

Uz sve to, imali smo smrtni slučaj u obitelji, Ediju je iznenada preminula majka prije nepunih mjesec dana i svi smo u tuzi koja se još uvijek osjeti u obitelji ...

Njegovu mamu sam cijenila, i imale smo lijep odnos (ma koliko to god nekome čudno bilo, poštivale smo se međusobno) ...

Toliko, ukratko, o događajima koji su se u ovoj pauzi dogodile, detalje ne bih pisala, jer se dosta toga dogodilo u kratko vremena i tek prije nekoliko dana su se stišale sve te emocije, i splasnuo sav taj umor koji se nagomilao u trci za vremenom, i s vremenom koje nam je trebalo da bismo ostvarili ono što smo zamislili da bi nam naše malo gnjezdašce bilo ljepše ...

Hvala na proslijedušama koje ste mi slali na e-poštu (oni koji su to učinili, oni će se prepoznati), i na lijepim komentarima koje ste mi ostavljali na blogu dok nisam bila u blogosferi...

Pozdrav svima i čitamo se i dalje...

Voli vas svih vaša

Palomina