srijeda, 31.12.2008.

Sretna Nova 2009. godina!





Dragi moji blogeri i blogerice,


želim Vam svako dobro u Novoj godini,


a ponajviše zdravlja, sreće i mira...

ponedjeljak, 29.12.2008.

Tamo gdje ljubav počinje...

Sjeti li te dah ljeta i pjesme uz gitaru;
Kad se djeca ljube i miriše na travu.

Još smo broj ovog kraja, gužva nam je poznata.
Beskrajna zezanja i partije pokera.

Sve sam igre odigrao, otkada si otišla
vrh i dno dotakao na milijun načina.

Pamtim smijeh, tvoje suze, svaka riječ zakletva;
nitko ne zna kako peče, i ledi, dok ne proba.

Zapjevaj našu pjesmu, meni i tebi riječi poznate
čekam te na starom mjestu, tamo gdje ljubav počinje.

Sjeti li te miris zime, očajan bez snijega januar;
Kad se magle sive spuste i svaki dan je umoran.

Sarajevsko kišno jutro još mi broji korake
kad rijetke ptice i čistači ulice zagrle.

Sve sam ceste prošao, otkada si otišla,
malo Sunca sačuvao na dnu starog kofera.

Pamtim smijeh, tvoje suze, svaka riječ zakletva;
nitko ne zna kako peče, i ledi, dok ne proba.

Zapjevaj našu pjesmu, meni i tebi riječi poznate
čekam te na starom mjestu, tamo gdje ljubav počinje.

nedjelja, 28.12.2008.

Tri blagdana u jednom Danu Gospodnjem

Danas se slavi spomen na Nevinu dječicu. Najbolje je da ovo razmišljanje započnemo odlomkom svetog teksta iz Matejevog evanđelja:
"Tada se Herod, vidjevši da su ga magi izigrali, veoma rasrdi te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao u maga. Tada se ispuni riječ proroka Jeremije: 'Glas u Rami ču se - plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži, neutješena što ih nema'..."
S pravom se zgražamo nad nasiljem jednog vlastodršca koji beskompromisno želi sačuvati vlast i prijestolje. Radi svojih sebičnih interesa okrutno je pogazio pravo na život malene dječice. Ljudski je život svetinja. Dok slavimo mučeničku uspomenu Nevine dječice, želimo dozvati u pamet svim našim obiteljima da su odgovorne pred svojim narodom, pred poviješću, pred budućnošću, pred savješću, i što je najvažnije pred samim Bogom.

* * * *

Također, danas se slavi blagdan Svete Obitelji.
Uočimo da se blagdan zove: "Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa". Isus, kao najvažniji član te Obitelji, na prvom je mjestu. Josip, koji je pred državnom i vjerskom zajednicom glava kuće, u našoj liturgiji navodi se kao posljednji. Ovaj je blagdan uveden u opću Crkvu na poticaj katolika iz Kanade, među kojima se u prošlom stoljeću počela širiti plodna pobožnost prema svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Kršćani mlade zemlje u industrijskom razvoju osjetili su u Isusu, Mariji i Josipu uzor i pomoć. Ponajprije zato što su majke počele zarađivati za kuću radom izvan obitelji, muževi počeli raditi daleko od svojih kuća, a djeca u školi ili na ulici počela biti izlagana utjecajima koji nisu uvijek povoljno djelovali na njihovo ljudsko i vjerničko sazrijevanje. Prvi put blagdan je uveden u sveopću Crkvu 1893. i postavljen na 3. nedjelju po Bogojavljenju. Godine 1921. sastavljena je nova misa za ovaj blagdan koji je premješten na nedjelju po Bogojavljenju. Najnovija liturgijska reforma pomaknula ga je na nedjelju po Božiću, a kad takve nedjelje nema u vremenu između Božića i Nove godine, blagdan se slavi 30. prosinca.
Za evanđelje u ovoj godini imamo bijeg sv. Obitelji u Egipat i nastanjenje u Nazaretu. U tim događajima Josip dokazuje svoju glavarsku ulogu, potrebu i važnost štiteći dječaka i majku njegovu te zarađujući sve što je nužno za život obitelji. U ovoj liturgijskoj godini molimo za kršćanske i sve muževe i očeve: da dokazuju svoju muškost radom i brigom za svoju obitelj te da u ljubavi i vjernosti svojih ukućana nadu oslon za svoj rad.


Sveta Obitelj i Euharistija

* * * *

I, danas je Dan Iseljenika, svih onih koji su iz različitih razloga morali napustiti svoj dom i otići u iseljeništvo, baš kao što je i Sveta Obitelj išla u Egipat i boravili tamo sve dok nije umro Herod, te su nakon njegove smrti vratili se u Nazaret.

/tekst preuzet s interneta/

subota, 27.12.2008.

Snijeg

Draga Iv,

Vijest o tvojoj preranoj smrti me rastužila do boli koja još uvijek traje... Iako sam bila tvoja virtualna prijateljica, postupno sam te upoznavala... Bile smo jako slične po karakteru i u mnogo toga smo se slagale, a posebno kad je riječ bila o životnim stavovima... Dopisivale smo se često predvečer, pisale jedna drugoj lijepe riječi, ali i šale, bilo je tu i anegdota iz života... (evo, tipično za mene, i u tuzi za tobom pišem riječi koje se rimuju!)...

Znam da ti sad ne bi htjela da ja plačem za tobom, osjećam da me želiš utješiti u mojoj boli... Ali to je jače od mene... Pročitala sam maloprije sve naše gmail-razgovore, od prvog do zadnjeg... I neutješna sam što si tako rano otišla... Okrutna bolest te lišila ovozemaljskog života u cvijetu mladosti (pa bila si samo dvije godine starija od mene!), ali vjerujem da si ti sada na jako lijepom mjestu i da ti je dobro...

Dragi moj Sniježe s WriteSomething knjige, draga moja Iv... Hvala ti na svemu pozitivnome što si mi prenijela svojim riječima dok smo se dopisivale... Hvala ti na tvojoj potpori koju si mi pružala, tvojim savjetima, i svakoj riječi koju si mi napisala... Jer svaka, ali baš svaka tvoja riječ je imala duboki smisao, i zračila optimizmom i pozitivnošću...

Ovo pišem na blagdan svetog Ivana, na tvoj imendan...
Provedi svoj imendan lijepo, Gore na Nebu sa Anđelima...
Neka ti Bog daruje vječni mir...


Jako si voljela svoj rodni Zagreb, pa ti, stoga, draga moja Agramerko, ove stihove posvećujem:

Na modrom nebu iznad Zagreba,
Na nebeskim tim ravnicama,
Jedna zvijezda samo za te sja,
Čuva te vječno,
Plava zvijezda sjećanja...


Voli te tvoja virtualna prijateljica sa WS-a
Dorina

petak, 26.12.2008.

Sveti Stjepan prvomučenik*

Povjesničar Danijel Rops ovako opisuje prvomučenika sv. Stjepana:


»Preko trgova punih ljudi i preko stepeničastih jeruzalemskih ulica bijesna rulja gonila je na smrt jednog čovjeka. To je bio mlad čovjek – pun milosti i snage – čije je čelo odsijevalo mudrošću, smionošću, te koji je bio čudesno smiren. On je, ipak, dobro znao kamo ga vode: prema onom strahovitom mjestu, kamo su stoljećima dovodili buntovnike protiv zakona i žene preljubnice da u strahoti završe svoj život. On je išao u smrt kamenovanja, udaran, pogrđivan, s razderanom tunikom, licem išaranim od modrica; išao je naprijed ravnodušan prema bijesnim povicima, očima uzdignutim prema nebu, a usne su mu šaptale molitvu; izgledao je kao da više ne pripada ovoj zemlji, posvema već uronjen u vječnost.

Prošlo je već nekoliko mjeseci kako je umro na jednom golom brežuljku blizu drugih gradskih vrata, na jednom od onih zapuštenih zemljišta kojima su bludili zapušteni psi i drugi grabljivci, takozvani prorok po naređenju narodnih poglavica i svećeničkih prvaka, razapet među dva razbojnika. Sav je Izrael tada mislio da će to biti kraj i njegovu imenu i njegovoj sekti, o kojoj neće više nitko voditi računa, osim nekoliko usijanih glava, koje su se od vremena do vremena javljale u narodu obećanja, no samo za nekoliko tjedana, da ih onda posve nestane. Uvečer petka 7. travnja godine 30. nije bilo mnogo junaka koji su bili vjerni takozvanom Mesiji. Razbjegavši se, raspršeni, šćućureni po podrumima stanova i po grobljima, kakav su se usudili pružiti otpor presudi Velikog vijeća? – Nikakav! I ljudi reda su zaključili da je afera s Isusovim imenom zauvijek pokopana.

No, činjenice su ipak opovrgle ta predviđanja. Veoma brzo, drugi dan poslije golgotske drame, pristaše Galilejca oživješe. Manje od dva mjeseca nakon one nesretne večeri, koje su svi prolaznici mogli vidjeti kako umire avanturista na drvetu, mogli su svi čuti na otvorenom trgu kako poglavica njegove ’bande’, po imenu Petar, viče na sva usta pred narodom: ’Ljudi Izraelci, čujte: Isus Nazarećanin, onaj isti koga ste usmrtili po rukama bezbožnih, razapevši ga na križ, taj čovjek kome je Bog pružio svjedočanstvo mnogim snažnim djelima, čudesima i znakovima, koja se dogodiše među vama – Njega je Bog učinio Gospodinom i Mesijom, to je Isus koga ste vi raspeli.’

Koja smionost! Proglasiti Spasiteljem, Mesijom, očekivanim slavnim izraelskim kraljem kukavnog osuđenika… ODAKLE tim ljudima tolika vjera i preuzetnost?

Na to su pitanje imali odgovor. Isus, tvrdili su oni, nije dugo ostao u vlasti smrti. Treći dan poslije njegova pokopa njegov se grob našao prazan. On se ukazao svojim vjernim, najprije toj i toj osamljenoj osobi, zatim skupini sve brojnijoj i brojnijoj. Za vrijeme od 40 dana on je ponovno živio na zemlji tajanstvenim životom, nadnaravnim s jedne strane, a opet posve sličnim s nama smrtnicima, budući da su ga mogli doticati prstima, budući da su ga vidjeli kako jede kruh i ribu, u isto vrijeme podvrgnut nepoznatoj sili, koja zbunjuje, prolazeći kroz zatvorena vrata i naglo se ukazujući na četiri kraja Palestine.

Taj se drugi Isusov život još čudesnije završio: jednog lijepog proljetnog dana na Maslinskoj gori, dok je još poučavao svoje prijatelje, uzašao je na nebo, kao da ga je vukla neka neodoljiva sila koja je iz njega izlazila, i tako je nestao pred njihovim začuđenim pogledima…

Eto na čemu je počivala vjera Galilejaca. Petar je, također, rekao okupljenom narodu: ’Onaj koga ste vi raspeli, njega je Bog uskrsnuo; on je raskinuo za njega okove smrti. Tome smo mi svjedoci!’ I tu nevjerojatnu tvrdnju, to izvikivanje tako apsurdne činjenice prihvaća sve veći broj muškaraca i žena. Oni, dapače, idu iz kuće u kuću, od skupine od skupine, i priopćuju im svoju vjeru u Uskrsloga, pozivajući se na njegov uzoran život, naučavajući temelje njegova nauka. To se nadasve događalo poslije Duhova. Toga dana, kad je sav Izrael slavio uspomenu na objavu koja je dana Mojsiju, dok su Galilejci bili skupa, zbio se još jedan neobičan događaj: to se na vani očitovalo snažnim vjetrom koji je dolazio s posve mirnog neba; unutar kuće gdje su se svi nalazili, vidjeli su, kako tvrde, kako na njih silaze vatreni jezici i postavljaju se na svakoga od njih: vatra Duha Svetoga. Tada su se prvi put usudili javno posvjedočiti da pripadaju Kristu i da će odsada biti svjedoci njegove riječi. Otada su izgubili sav strah, svu suzdržljivost. I čudo! – kad su naučavali te stvari, svatko ih je razumio u svom jeziku i mnogi koji su ih slušali bili su ganuti u srcu.

Tako je mala sekta Galilejaca započela pridobivati pristaše. Kad je Petar govorio na pragu cenakula na dan Duhova, jedan se broj prisutnih ganuo: oni su se pokajali što su odobrili pravno ubojstvo Sina čovječjega i zatražili su vidljiv znak oproštenja, koji se nazivao krštenje. Malo kasnije čudesno ozdravljenje hromog čovjeka u hramskom trijemu, po dvojici vjernih Kristu, Petru i Ivanu, dopunilo je učinak propagande; broj je krštenih rastao. Svakako taj broj još nije bio tako značajan. Možda najviše nekoliko tisuća. Ta je šačica, uistinu, malenkost prema židovskoj zajednici koja se okupljala oko svećenika, budnih čuvara strogog obdržavanja Zakona; a još manje prema gigantskom rimskom imperiju u kojem je obećana zemlja bila samo jedan kanton. Taj se imperij protezao od Škotske do Egipta, od Kavkaza do Sahare, a vladao je njime zajedljivi, nepovjerljivi, spreman na sankciju i okrutnu kaznu, žalosni starac s otoka Capri, Tiberije. No ta je mala sekta znala da je preodređena za visoku zadaću; gorušičino zrno, prema Učiteljevim riječima, znalo je dobro da će postati stablo. I to je uvjerenje uzdizalo srca.

Uistinu, Rim se nije ništa zanimao za malu sektu koja se pozivala na nekog Proroka koji je završio na križu. Prokurator Poncije Pilat, koji je predstavljao imperij, uvijek na oprezu u svojoj tvrđavi palači Antoniji nije se ograđivao da brutalno podržava red među židovskim narodom kojeg je držao apsurdnim, nerazumljivim, nepodnosivim. Isus je umro, jer je javni red bio narušen njegovom krivnjom. Sve se povratilo u mir. Pilat nije dalje istraživao…

Književnici i zakonoznanci, koji su bili među prvim agentima zavjere koja je pogubila Isusa, nisu gledali bez nepovjerenja malu skupinu njegovih učenika. Dvije strane, što su se borile za utjecaj u Izraelu, saduceji i farizeji, u svemu su se mrzili, samo su se slagali u jednoj točki: ne dopustiti da takva propaganda Isusovih učenika poprimi važnost. Stoga su zatvorili apostola Petra i Ivana poslije čuda s hromim čovjekom da ne bi govorili. Ali uzaludna nada! S mirom, bez straha, oni su odgovorili: ’Mi ne možemo šutjeti o tim stvarima!’ I kad su im predbacivali da su vjerolomni prema zajedničkom zakonu, oni su se usudili izgovoriti ove riječi blasfemnog ponosa: ’Bogu se valja više pokoravati nego ljudima!’ Čudo s neba, dobrohotno zauzimanje rabina Gamaliela, jednoga od najodličnijih učitelja zakona, spriječilo je najoštrije kazne protiv apostola. Ali, jesu li članovi Velikog vijeća mogli zaboraviti da su ti ljudi izričito rekli da je krv Pravednoga pala na njih? Jesu li mogli dopustiti galilejsku propagandu koja je imala dapače pristaša i među svećenicima? I veliko je mnoštvo svećenika poprimilo vjeru (Dj 6,7). Ta teokracija, ta diktatura velikih svećenika i bogoslova, koja je tada bila u izraelskoj zajednici, nije mogla trpjeti novotare, uz opasnost da vide kako im se ruši ugled. Sukob između glavara židovskog naroda i onih koji su širili novo naučavanje bio je fatalan. On je buknuo između 32. i 36. godine.

Povod je bio ovaj: U zajednici Isusovih vjernika, u Kristovoj Crkvi, stalan razvitak broja privrženih postavljao je nove probleme. Vođe, koje je odredio Učitelj, apostoli, sve su više i više bili zauzeti naviještanjem Evanđelja, koje je prelazilo zidine svetog grada i širilo se po raznim mjestima Palestine. Tako više nisu nalazili vremena ni za najčedniju administraciju, socijalnu akciju i odnose s vjernicima… Kako to redovito biva među ljudskim skupinama, pojavila su se trvenja zbog dijeljenja milostinje. Te su se poteškoće pokazale naročito među judaizantima, tj. vjernicima palestinskog podrijetla, i helenistima, tj. onima koji su potjecali iz židovskih kolonija raspršenih po Bliskom istoku. Da prime poslove administracije, da nadgledaju odnos među vjernicima i dijeljenje milostinje, apostoli su si izabrali pomoćnike đakone; izabrali su ih sedmoricu: Stjepana, Filipa, Prokora, Nikanora, Timona, Parmena i Nikolu.

Svi su, vjerojatno, bili mladi ljudi, puni energije, smionosti i odlučnosti. Jedan se od njih zvao Stjepan – grčki: Stephanos. I samo to ime dostaje da označi da je bio rodom iz onih velikih helenističkih gradova gdje je kršćanstvo počelo puštati korijenje. Njegova revnost i govornička vještina brzo su došle do izražaja. Ne zadovoljavajući se da obavlja samo socijalne i administrativne funkcije, koje su mu bile povjerene, htio je sudjelovati i u velikom dijelu propagande. Viđali su ga ne samo u Salamonovu trijemu, u hramskom predvorju ili po uglovima ulica kako propovijeda skupinama, nego je, dapače, prodirao i u sinagoge, gdje se skupljahu prema svom rodnom mjestu Židovi helenisti iz Cirene i Antiohije, Azije i Cilicije, i upuštao se s njima u rasprave. U mladenačkom žaru nije štedio nikoga. Dok je Petar u svojim govorima osobito nastojao uvjeriti svoje slušatelje da je Isus obećani Mesija, Stjepan se nadasve zadržavao na Učiteljevu nauku, koji je bio veoma oštar i silan, upotrebljavajući najrevolucionarnije izreke: ’Ne meće se novo vino u stare mješine, ne stavlja se novo platno na staru tuniku.’ Najednom su se stare mješine i tunike osjećale pogođene i tako je Stjepan doveden pred Sanhedrin.

Trenutak je bio pogodan za židovske poglavice da malo zaustave propagandu Galilejaca. Prokurator Poncije Pilat nije više bio u Antoniji; zbog nekog nereda u Samariji, zbog kojega je Pilat počinio mali pokolj, bio je tužen legatu Sirije Viteliusu, budućem caru, koji ga je poslao u Rim da se opravda. Njegov nasljednik još nije došao u Jeruzalem. Čas je, dakle, bio zgodan da se uhvati, osudi i pogubi jedan čovjek… Stjepan je, dakle, bio uhvaćen i sastalo se Veliko vijeće.

Ilegalnost je bila očevidna: utvrđen u »huli« Stjepan nije mogao biti nego osuđen na smrt; ali bez rimskog autoriteta kazna se nije smjela izvršiti. Proces nije išao za drugim nego da pobuni narod protiv Isusovih pristaša; no, možda optuženik bude ipak i ubijen… Plan je divno uspio. Istina je da Stjepan nije ništa učinio da ga spriječi. Pred licem tih ljudi, u kojima nije priznavao suce, nastupio je čvrsto. Perspektiva: proliti krv za Krista uzdigla je njegovu dušu i njegovo je lice odsijevalo rajskim svjetlom. Optužiti ga zbog hule? Ali to je on sam koji se je optužio: ’Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se jednako protivite Duhu Svetome; kako vaši oci tako i vi. Kojega od proroka ne progoniše oci vaši? I ubiše one, koji su naprijed javljali dolazak Pravednika, kome sad vi postadoste izdajnici i ubojice. Vi koji primiste zakon odredbom anđela, ali ga ne držaste’ (Dj 7,51–53).

To je bilo previše. Škripanje zubi, teatralno deranje odjeće! Vijećnici su bili razjareni. Bijes im je navirao na usta u mnoštvu pogrda. Ali ne pripadajući više zemlji, podignutih očiju, sjajnog lica, dok je bijesna rulja pozvana od svećenika navalila na nj vodeći ga u smrt, đakon je Stjepanu šaptao ekstatičnim glasom: ’Vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje stoji s desne strane Boga!’

Na zlokobnom polju kamenovanja Stjepan je pao na koljena. Rulja je oko njega nastavila povicima smrti. Prema zakonu, svjedoci koji su ga optužili, koji su, dakle, odgovorni za njegovu osudu, morali su baciti prvi kamenje. Stoga pograbiše najteže kamenje, zavitlaše i baciše na mučenika. Na čelo, na trup, na leđa, na lice padaše bez prekida veliko i malo kamenje. akon nije vikao niti protestirao. Jedan čas je molio: ’Gospodine Isuse, primi moj duh!’ Zatim se skotrljao na tlo, lica razmrskana velikim kamenjem. Još su čuli kako govori jakim glasom: ’Gospodine, oprosti im grijeh!’ Zatim je zašutio i zaspao u vječnoj ljubavi.

Malo podalje od mjesta na kom se događao zločin stajao je nepomičan jedan mladi čovjek, kao da ga je okamenilo uzbuđenje. Nije bio lijep, već malen, riđokos, neuredne brade, grbavih nogu. Nervozan, od vremena do vremena brisao bi čelo i glavu, koja je bila rijetke kose. Smežurana lica, ukočena pogleda, zubiju zavinutih u usnice, promatrao je prizor pohlepno. Pokraj nogu ležala mu je hrpa odijela onih razbojnika koji su ga odložili da budu mirniji, a on ga je morao čuvati… To je bio mladi student religioznih znanosti, učenik rabina, čuvar svetog Zakona. On je bio rodom iz Tarza u Ciliciji, a zvao se Savao…«

(Tekst preuzet sa stranice www.skac.hr/svetac dana.)



O današnjem blagdanu pjeva se i u strofi pjesme "Narodi nam se":

Po njemu slijedi sveti Stjepan,
prvi mučenik Gospoda Boga.

(i onda se pjeva refren):
Na tom mladom ljetu veselimo se
mladoga Kralja mi molimo.

*ovaj post posvećujem
pokojnom ocu svoga supruga,
koji je imao ime Stjepan


Svima koji nose ovo lijepo ime, u muškom ili ženskom obliku...
želim sretan imendan...

četvrtak, 25.12.2008.

Božićna poruka

Pružite ruke jedni drugima.
Ostavite razmirice sa strane,
žalac ljutnje otupite,
mačeve cinizma odložite,
podrugljivost ostavite iza vrata
prije nego uđete.
Ne budite zlopamtila,
već otvorite vrata svoje duše širom.
Ne bojte se tuđeg ulaska
u carstvo vaše nutrine,
nego se dajte jedni drugima
bez zadrške.
Umjesto ukočenošću,
osmijehom oslikajte svoja lica.
Nek svjetla vaših duša
iz vaših očiju sjaje.
Pružite ruke jedni drugima,
budite mironosci.
Ljubav širite, njome se hvalite.
Blagošću se napunite.
Ne bojte se ratničkih poklika
i bojnih otuđenih lica.
Omekšajte ih svojom pažnjom.
Pružite im na dar svoju prisutnost,
svoje vrijeme.
Slomite dobrotom njihov otpor.
Izađite iz čahura svoje nutrine.
Prava sloboda je
izvan zidova vašeg Ja.
Ne bojte se te otvorenosti.
Naučite se živjeti
bez maske na licu.
Glasujte za iskrenost,
ona će vam uzvratiti.
Glasujte za istinu,
ona će vas voditi.
Glasujte za mir,
on će vas ispuniti.
Glasujte za ljubav,
ona će vas ljubiti.

Nota bene: pjesma nije autorska

srijeda, 24.12.2008.

Rajski mir Badnje večeri

Sami koračaju judejskom zemljom;
umorni, zaboravljeni, odbačeni...
Ipak, zrače ljepotom
i usrećujućom tajnom.
Povedite i nas sa sobom
na mjesto vaše radosti.
Marijo, divna si dok nosiš Isusa
i tako šutljivo na magaretu sjediš,
očekujući svečani trenutak.
Josipe, blažen si, jer te Bog izabrao
zaštitinikom svome Sinu.
U svetoj noći rodit će se Isus.
Daj nam, Majko, da poput tebe,
imamo samo jednu želju na srcu:
udovoljiti Bogu.
Daj nam da osjetimo rajski mir
Badnje večeri.

(napisano uoči Božića, 2001. godine)

utorak, 23.12.2008.

Bijela ruža Tvoje ljubavi

Zaronjena u dubinu duše:
slušam Tvoj glas i osjećam mir,
kao da me miluje prvi tračak
jutarnjeg sunca.

Kao kapljica rose
tražila sam put
do cvjetnog vrta
Tvoje beskrajne milosti.

Poželjela sam
dotaknuti svježinu
meke latice bijele ruže
koju držiš u ruci.

U Tvome naručju je Isus
koji gleda kapljicu rose
kako blista na ruži
obasjanoj svjelošču Tvoje dobrote.

I znam: ta bijela ruža
je simbol snage
Tvoje ljubavi
koju neiscrpno daješ svima.


(napisano 1999. godine)

ponedjeljak, 22.12.2008.

Hrvatski božićni običaji

Svaki kraj ili čak pojedina mjesta ili sela imaju svoje specifične običaje, mnogima nepoznate, ali, vjerujem svima znani jesu običaji: paljenje badnjaka, unošenje slame u kuću, te paljenje triju svijeća.



Badnjak:
Riječ "badnjak" je izvedenica od staroslavenske riječi "bdijeti". Badnjak je, dakle, večer i noć kada se bdije i čeka Božić. Zato se badnjak zove i komad drva od hrasta, masline ili nekog sličnog drva koji se u nas pali na Badnju večer. Domaćin je stavljao badnjak uz rub otvorenog dvorišta da bi lagano i dugo gorio u Badnjoj noći. U nekim se krajevima po badnjaku posipalo žito i izlivalo vino i ulje. U tom našem prastarom običaju dalazi do ozračja svjetla i topline u kojoj očekujemo Božje svjetlo i u kojoj posebno doživljavamo toplinu Božje i naše međusobne ljubavi.

Božićna slama:
Jedan od najradosnijih božićnih običaja u našim krajevima: slama se stavlja na stol i pod stol, a u ponekim mjestima se slamom rastirala cijela prostorija gdje se obitava u kući, i tako se ostavljala do Nove godine.
Djeca su na slami i spavala na Badnju večer do odlaska na polnoćku. To je običaj "suosjećanja" malene djece s Isusovim spavanjem na slamici nakon rođenja u štalici u Betlehemu. Božićna slama podsjeća, također, na Isusovo siromaštvo koje je prihvatio iz ljubavi prema svim ljudima.


Tri svijeće:
U mnogim našim krajevima na Badnju večer pale se tri svijeće koje se nalaze u čaši punoj pšenice. Te se svijeće užižu na početku Badnje večeri, a nakon toga slijedi molitva. U nekim se krajevima svijeće unose izvana, dok ukućani sjede u mraku. Svijeće obično unosi najmlađi član obitelji i govori pozdrav:
Hvaljen Isus, čestitam Vam porođenje Isusovo.
Na to svi prisutni ukućani odgovore:
Ti živ i zdrav bio.
Domaćin ga tada pospe pšenicom. U tom božićnom običaju također dolaze do izražaja simboli svjetla i topline. Trima svijećama predočuje se otajstvo Presvetoga Trojstva. Pšenica je simblo plodnosti i obilja koje ukućani posebno žele, i mole od Boga u božićnim i novogodišnjim danima, o čemu svjedoče i stihovi prigodne tradicionalne božićne pjesme:

Daj nam Bog zdravlje, k tome veselje,
na tom mladom ljetu svega obilje...
Na tom mladom ljetu veselimo se,
mladoga Kralja mi molimo...

ponedjeljak, 15.12.2008.

Da sam ja netko...

Da sam ja netko,
pozvao bih sve dječake,
dao bih im igračke i
pustio ih da se cijeli dan
igraju i jure.

Radili bi divne stvari,
prekratki bi bili dani
voljeli bi svoje škole đaci...
da sam ja netko...

Svim majkama bih izbrisao bore,
učinio da očevi ih vole,
davnu ljubav da im vrate,
i da mirno žive svoje sate...
da sam ja netko...

Ne bi, ne bi ljudi život proklinjali,
sve bi ruže ženi poklanjali,
kako bi se živjelo,
i kako bi se voljelo,
i kako bi dobro bilo,
kako bi se živjelo,
i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo...
da sam ja netko....

nedjelja, 14.12.2008.

Mariti za male stvari

Male stvari čine ljude sretnima...
Kako li to samo olako prihvaćamo?!...

subota, 13.12.2008.

Zaštitnica vida

Od današnjeg blagdana svete Lucije do Božica ima samo još
12 dana. Ime Lucija dolazi od latinske riječi "lux" što znači
"svjetlost", pa ime znači "ona koja je svijetla".
Postoje mnoge inačice ovoga imena, a najčešće su Luca
(ili Luce u Dalmaciji), Lukrecija, Svjetlana...

Ona kao da na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne
noći. U našem narodu vlada uvjerenje da će slijedeće godine
biti u pojedinim mjesecima onakvo vrijeme kako je kroz 12
dana od svete Lucije do Božica.

Također, danas je posljednji dan, recimo to tako, za posaditi
pšenicu u posude - a pšenica se, kada naraste, stavlja pod bor, i
to je za kršćane, simbol života. Isto tako, postoji vjerovanje, da,
ako je pšenica gusta i lijepo izrasla, tada će iduća godina biti
plodna i blagorodna za domaćine kuće.
(Ovo posljednji dan je označeno u kontekstu činjenice da se u
nekim krajevima pšenica sije na blagdan svete Barbare, 4. 12.)
Ja sam već posadila pšenicu toga dana, pa mi je već narasla
2 centimetra i već lijepo zazelenila posudice.

O životu sv. Lucije znamo pouzdano jako malo.
Ona je jedna od posljednjih žrtava velikog progona za cara
Diokecijana, a blagdan joj se vec spominje u 400. godini.

Kao o mnogim drugim svecima, tako je i o njoj nastala legenda
koja joj stavlja na usta ove lijepe riječi:
"Kad čisto živim, tijelo je moje stan Duha Svetoga".

Razjareni poganski mučitelj zgrozio se na to, i ljutito joj rekao:
"Dat ću te otpremiti u kuću bludnica da ti bude oskvrnjena čistoća
i onda će te ostaviti taj tvoj Duh Sveti!"

A mudra je djevica odgovorila:
"Ako mi budeš na silu oduzeo čistoću, moja duša neće tada biti
oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu.
Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom."

Bog je sačuvao pred poganima djevičanstvo svoje službenice.
Krvnik ju je probo mačem, a prije toga joj je izvadio oči iz glave.
Zato je umjetnici i prikazuju kako drži u rukama oči na tanjuru.
Ona je zaštitnica vida i mole joj se ljudi ako imaju bolesti očiju.

U Sirakuzi na Siciliji (gdje je živjela) nalazi se glasovita bazilika
svete Lucije, kamo još i danas mnogi hodočaste.





Sretan imendan svim blogericama, koje imaju ovo lijepo ime!

petak, 12.12.2008.

Tko je naš bližnji?!

Igrom životnih okolnosti imala sam priliku prije nekoliko dana
saznati za jednu socijalno ugroženu obitelj.

Kad sam došla k njima, vidjela sam da imaju nepokretnu staricu u
baraci, u drugom dijelu barake je soba koja prokišnjava, i kaplje po
dječjim krevetima, a budući da je padala kiša, u to sam se sama i
uvjerila. Imaju i kuhinju, ali se koliko-toliko može u njoj boraviti.

Najapsurdnije u svemu ovome jest činjenica da se baraka nalazi u
blizini gradilišta velebnog objekta, a njihova baraka je u ruševnom
stanju i prokišnjava.

Kad sam došla kod njih u kuhinju, djeca su baš upravo bila jela
žgance, i to, kako mi u ovim krajevima kažemo, "bosonogu puru",
tj. skuhanu, i bez ikakvih priloga, samo bila topla... i to su jeli s
takvim apetitom kao da jedu najbolje i najukusnije jelo, a ne
najobičnije žgance...

Kad sam čula kako mlađe dijete od 4 godine kašlje, srce me zaboljelo...
Kašljao je učestalo, i kao da hropti..., a djevojčica od 10 godina je na
"pravom putu" da i ona počne tako hroptati, kašlje i ona, ali malo manje
od svog brata.

Dječak me pozitivno iznenadio svojom bistrinom, sa 4 godine zna čitati
i pisati, napisao mi je svoje ime i prezime na komadiću papira... i nacrtao
kišobran. Kad sam ga upitala što je to, rekao je:
"Veeeliki kišobran!"
Pitala sam zašto je nacrtao kišobran, on me pogledao svojim krupnim
smeđim okicama i kazao rečenicu nad kojom sam se zamislila:
"Da ne pada kiša u krevet i da ne bude bola unutra"
- i pokazao na svoj maleni prsni koš...

Steglo mi se u grlu, a pogled tih krupnih okica mi se urezao u sjećanje...
Kad sam pitala malenog što bi htio za Božić, on mi je odgovorio:
"Bor!"... nije htio čokolade, ni bombone, nego samo bor, a kad sam ga
pitala o boru (kojeg je u međuvremenu i nacrtao na papiru), on je rekao:
"Brzo je Božić!"

Majka djeteta pokušava svim silama pronaći posao, ne uspijeva
nikako, ili to bude na mjesec ili dva mjeseca; svekrva, tj. baka ne
radi, otac djece nije tu niti vodi brigu o djeci, djeda je preminuo prije
dva mjeseca, i rekli su mi da ima problema sa dobivanjem mirovine
jer udovica ima manje od 50 godina...
Pomislih tada:
"Nepravedna li si, sudbino, nekome si majka, a nekome maćeha..."

Predložila sam im da odemo kupiti hranu, njima je neugodno bilo,
ja sam im rekla da im nema što biti neugodno jer ja i suprug radimo,
imamo mogućnost simbolično kupiti nešto što će im biti korisno, pa
barem i najosnovnije stvari za domaćinstvo.

Odvela sam baku i 10-godišnju djevojčicu u kupovinu (majka nije mogla
ići sa mnom, jer je trebala malenoga odvesti kod doktora na pregled).
Kupila sam im hrane u jednom supermarketu, zaista se žena bila
orjentirala na najosnovnije: rižu, tjesteninu, kukuruznu krupicu, ribe iz
konzerve (djevojčica voli jesti ribu!), jaja, mlijeka, voća i povrća, i
ostalih sitnica, isključivo hrane, i po izboru žene, jer ja nisam htjela
ništa kupovati na svoju ruku, već sam kupovanje prepustila toj ženi...

U jednom trenutku dok smo kupovale, od nas se bila udaljila malena, i
nestala na kratko vrijeme, i vratila se, nosila je pakiranje pudinga
od vanilije u celofanskom ovitku, pakiranje tzv. "5+1 gratis", i upitala:
"Teta, a jel ja ovo mogu kupit za svoga bracu i mene?"
Odgovorila sam joj:
"Možeš, naravno!"
Ona me pogledala opet, i rekla:
"Ali ovo košta 7 kuna!"
Stao mi je mozak, doslovno, kad mi je to kazala, jer takvu skromnost
nisam dugo čula... Rekla sam joj samo kratko:
"Nema veze za tih 7 kuna! Uzmi, draga..." - jer mi je u mislima bila ta
njena skromnost, i povrh svega, način na koji mi je to rekla...

Kad smo bili na odjelu mliječnih proizvoda, malena mi je pokazala
2 jogurta i pogledala me, upitavši:
"A mogu jogurt za bracu i mene?"
Ja sam joj potvrdno kimnula i nasmiješila se, na što mi je ona uzvratila
smješak i stavila jogurte u košaru. Taj smješak bio je prvi kojeg sam
vidjela tog dana od početka našeg susreta na njenom dječjem, ali
izrazito ozbiljnom licu.

Kad je žena čula konačnu cifru na blagajni, pogledala me začuđeno,
upitala me tihanim glasom, ali zabrinuto:
"Ajoooj, je li to Vama puno?"
Pogledala sam ju i odgovorila:
"Nije puno, u redu je..."

Kad smo išle od blagajni prema garaži gdje bio parkiran moj automobil,
tada mi se počela zahvaljivati, ja sam joj odgovorila:
"Ne morate mi davati hvalu, ženo, jer sam osjetila potrebu da Vam
pomognem i da nisam to htjela, ne bih došla kod Vaše obitelji..."
Pogledala me, a u očima sam joj mogla vidjeti istovremeni osjećaj
tuge, ali i zahvalnosti...

utorak, 09.12.2008.

Prosinac

Nalazimo se u mjesecu koji nosi ime "prosinac"...

Hoće li ovaj mjesec opravdati svoje ime?!

Ili ćemo po onoj staroj izreci: "Dok traje - traje?!" guglati, ali ne na internetu,
već u stvarnom životu?!

Hoće li se (i čemu?) radovati narodi?!

ponedjeljak, 08.12.2008.

Bobijeve misli ovjekovječene fotografijama

U nedostatku riječi za post, evo fotografija...

Ovo na fotografijama je pinč Bobi, kućni ljubimac mojih rodica
Marije i Ane...


"Vidi me kako san lip!"


"Ajmeeee, opet ovi 'oće slikavat', a ja bi se igra'!"


"Ovo je moj balun!"


"Ne obadan vas više... naigra' san se i sad ću se odmorit'!"

nedjelja, 07.12.2008.

Iron

Upgrade blog.hr servisa koji bio danas, iskoristila sam za
glačanje uniforme, ali i ostale odjeće koja je čekala na svoj
doticaj sa glačalom nakon sušenja, i da postane lijepo
izglačana...

E, sad mi nemojte zamjerati da je nedjelja i da se to kao
ne bi trebalo raditi nedjeljom... jer padala je kiša ovih dana i
nikako da se osuši odjeća... a sutra je ponedjeljak, trebam
biti uredna na poslu... stavila sam prati u petak navečer,
pa onda razgrnila i sušilo se do jutros... i usput, kad sam
već glačala uniformu, red je da izglačam ostatak odjeće...



Ovo na slici nije moje, ali ovakvo slično glačalo ima teta, kao
ukras joj stoji na komodi u dnevnom boravku... pa mi bilo
simpatično staviti ovaj "stari model" da se vidi kako su
nekad glačali. Radi se o glačalu na žar.

Sad vas pozdravljam i odlazim obojati kosu u kućnoj radinosti...
Neću mijenjati boju kose, ostat će mi moja boja koju sam
imala i prije, samo ću kosu malo osvježiti...

Pozdrav,

subota, 06.12.2008.

Legende o svetom Nikoli

Dan sv. Nikole je dječji blagdan.
No, uza sve krivotvorenje koje je taj svetac doživio tijekom vremena,
bilo bi važno naslutiti pravu tajnu toga čovjeka.
Nikola je u Rusiji uz Mariju najviše čašćen svetac.
Očito su ljudi njime toliko očarani kad ga uvijek iznova prikazuju na
svojim ikonama. Susrećemo se s čovjekom koji je postao ljubav,
potpuno i sasvim, zrači blagost i dobrotu.
Nikola predstavlja očinski brižna čovjeka koji se zauzima kad su ljudi
u nevolji, koji ima sućuti, i pomaže nenametljivo. U mnogim ga krajevima
drže nekim koga mogu zazvati u svojoj osobnoj nevolji.



Pogledamo li legende koje obavijaju njegovu osobu, sve one imaju duboko
značenje za naš život.



Gerard David: "Sveti Nikola pruža vreću sa zlatnicima kroz prozor"

Kad Nikola osjeti da siromašan susjed želi prodati svoje tri kćeri u javnu kuću,
baca tri puta zaredom grumen zlata kroz prozor da bi svaka kći imala dostatno
miraza za udaju. Osjeća koja je to muka za oca, iskoristiti svoje kćeri da bi
sam preživio. Shvaća da bi kćeri mogle poći svojim putovima da ih otac više
ne bi upotrebljavao za vlastite svrhe.
Nasuprot negativnoj slici oca, Nikola predstavlja sliku oca koji oslobađa svoju
djecu, koji im omogućuje slijediti vlastitu čežnju.


Neka žena požuri u crkvu da se uvjeri u glasine da je Nikola izabran za biskupa.
Kad se vraćala natrag kući, nađe dijete koje se jako približilo štednjaku i sasvim
izgorjelo. Donese ga Nikoli. On blagoslovi dijete. I ono opet ozdravi.
Tu je majka ta koja zanemaruje svoje dijete jer joj je radoznalost važnija.
Toliko je zaokupljena sobom da zaboravlja na svoje dijete.
Nikola zastupa kao čovjek-otac ovdje i majku, on ima i materinske crte.
Stvara ozračje u kojemu dijete može ozdraviti.

Nikola se zauzima i za tri nevino osuđena građanina.
Otima krvniku mač i traži od suca da obznani razloge osude.
Sudac se baca dršćući na koljena i priznaje svoju krivnju i ujedno moli da
stvar ne dođe do cara. Nikola se slično zauzima i za tri glavna careva čovjeka.
On je pravedan čovjek. Ne može gledati da se ljude nevino osuđuje.
On je otac koji je pravedan prema svakome od svoje djece, koji svakome
osigurava pravo da bi mogao ispravno živjeti.

Kad sebe pogledaš u svjetlu tih legenda, možeš se pitati gdje svoju djecu
ili prijatelje koristiš za sebe i gdje ih oslobađaš, gdje zanemaruješ svoju
očinsku ili majčinsku stranu (to ne samo prema tvojoj vlastitoj djeci ili
onima koji si ti u bližem srodstvu, nego i prema svima).
A Nikola hoće i tebe ohrabriti za ono tvoje očinsko i majčinsko.
U tebi je arhetipska slika oca koji stoji uz druge i hrabri ih za život.
U tebi je ta slika majke koja drugima dariva zaštitu i dom, koja ih hrani i
liječi njihove rane. I u tebi je taj čisti i pravedni čovjek koji vidi nevolju drugih.

Običaj, da na blagdan sv. Nikole obdarimo druge ljude slatkišima, ima
itekako smisla. Nemoj gledati samo na sebe, nego i na sve one koji trpe
zbog gorčine svoga života. Možda Nikola probudi i u tebi maštovitost
kako im možeš zasladiti život.

(tekst preuzet sa mreže svih mreža, jer, iako sam ovo skoro sve i znala,
ovako dobro ne bih baš opisala)

Isto tako, sveti Nikola je, osim što je zaštitnik djece, zaštitnik pomoraca i
putnika, pa ga i oni zazivaju u svojoj potrebi.
Legenda govori da ga je na hodočašću u Palestinu zatekla oluja, te je lađa
gotovo potonula. No Nikola je, poput Isusa, zaprijetio valovima i oluja se utišala.
Njegove slike ili kipove može se susresti u mnogim lukama diljem svijeta.

U našoj književnosti, Ivan Slaming je napisao pjesmu o brodu "Barbara",
u kojoj se spominju i ovi stihovi:

U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."


* * * * * * * * * *


I... jeste li našli nešto u svojim čizmicama?

Ja jesam: set kozmetike za lice (ma kako li je pogodio što koristim?!)
... i čokoladu... Dragi je našao novu toplu plavu pidjamu od flanela, i čokoladu...

Ništa bez - čokolade... da život bude slađi...


Sretan vam blagdan svetog Nikole, dragi moji virtualni prijatelji!