moderato_cantabile

Jesam li zločesta?

Sjedim danas u zbornici i ostanem sama s kolegicom nešto mlađom od sebe. Nazvat ću je Mia. Mia i ja nismo nešto posebno bliske. Onako, ok smo kad smo na poslu, družimo se, ali izvan poslovnog okruženja nismo neke frendice. Mia ima 27 godina, profačica je tjelesnog. Sasvim ok cura. Ni po čemu se ne ističe, svoj posao radi sasvim ok. Ono što znam o njoj je da je još uvijek pomalo muče kompleksi iz srednje škole kada je bila druga najdeblja cura u srednjoj školi. Kao takva je i maturirala. Nikada se nije bavila sportom, a silno je htjela studirati kineziologiju. Naravno, nije uspjela iz prve upisati. Ali, njezina je želja bila jača od svega. Godina dana bila je dovoljna da Mia treninzima skine čak 30kg, istrenira svoje tijelo i danas živi sasvim nekim drugim životom. Ali, kako ona i sama kaže i priznaje, to je ono što je izvana, ali iznutra negdje duboko u sebi i za sebe, ona je još uvijek mala bucka.
Danas smo ostale same, obavljale papirologiju koja nas uvijek iznova čeka na početku svake školske godine. Automatizmom radim posao, misli su mi odsutne, glava mi puca, ne znam kad sam zadnji put spavala, a još manje jela (što i nije tako loše, možda se istopi koji višak na meni ). Odjednom, opalim ja kao iz topa, da prekinem tišinu: „I, Mia, kad se udaješ?“ A ona će: „Pa, znaš, negdje na ljeto iduće godine.“
Malo me iznenadio odgovor, a opet i nije. Nego, u čemu je stvar. Mia je već pet godina u vezi na daljinu. Al zaista na daljinu. Dečko je iz okolice Milana. Upoznala ga je još na studiju na nekom internacionalnom studentskom tulumu u ZG-u, dva dana su proveli zajedno, tako su započeli svoju romansu koja je prerasla u ozbiljnu vezu koja traje i dan danas. Nas dvije nismo nikada pričale o tome i vidim ja da ona ima potrebu pričati o tome. Sva pršti od sreće.
A ja? Tako mi se nije dalo slušati o tuđoj sreći danas. Jesam li zato zločesta? Nije mi se dalo slušati o tome kako ga je upoznala kad se prvi put u životu „nacvrcala“ više nego je trebala i kako joj je on utisnuo svoj milijunznamenkasti broj koji nikada nije htjela okrenuti sve dok nije došla do stana koji je dijelila s frendicom koju je čekala sat vremena pred vratima te večeri jer nije uzela ključ. I kad je frendica došla, a ona joj se sva sretna pohvalila kako je upoznala „simpa dečka“, rekla joj: „Daj prespavaj!“A Mia se razljutila i razočarala na to i odlučila ne prespavati i odlučila mu poslati poruku i drugi dan je šetala Zagrebom s potpuno nepoznatim frajerom koji je ispao totalno ok tip. Kad je drugima ispričala o njemu svi su je odgovarali od njega u stilu: „Ti nisi normalna. Pa tko zna što on tamo radi. Pa znaš ti kakva je to udaljenost?“
Pričala mi je kako je znala ne jesti danima kako bi skupila novce za bon kako bi ga mogla nazvati, a bon bi iscurio u tren oka prije nego li mu je išta rekla od svega onoga što je mislila i htjela. Tada još nije toliko bio aktuelan internet, msn...uostalom ona je bila na faksu, u iznajmljenom stanu, bez kompa.
Danas je to puno lakše, kaže ona. Msn, web cam, skype...sva živa sredstva. Kaže čak se i posvađaju i pomire. Iako, veza je još uvijek financijski skupa. Ali i da ju je uvelike promijenila kao osobu. Od jako ljubomorne cure postala je tolerantna i iskulirana cura. Kaže da drukčije i ne bi mogli funkcionirati. Jer čemu „ubijanje“ u vlastita četiri zida glupim pitanjima poput što on sada radi, s kim je sada, je li mi vjeran... Rekla je samoj sebi: „Ni on ni ja nismo obavezni biti jedno s drugim, a ako to jesmo, ako jesmo jedno s drugim, dakle to je zato jer to želimo i jer tako osjećamo! Puno bi jednostavnije, i jednom i drugom, bilo da imamo nekoga pored sebe bliže, ali mi smo odabrali ovako i nema smisla opterećivati se nepotrebnim pitanjima.“
Ali ono, što me je dotuklo do kraja, zbog čega nisam više mogla voditi razgovor s Mijom bila je njezina izjava (predivna, al za mene u tom trenutku preteška):
„Znaš, uvijek sam mislila da u svakoj vezi jedna strana voli više, daje više, trudi se više. I to sam smatrala normalnim. Jer sam uvijek bila u takvim vezama. Naravno, ja sam bila ta koja je davala više. A sad mogu reći da se prvi put osjećam voljenom. Da volim i da sam voljena jednakom mjerom...zbog onoga svega što i tko jesam!“
Sve što sam mogla u tom trenutku promrsiti bilo je: Lijepo. To je krasno.
Bilo mi je previše jer ja još uvijek razmišljam onako kako je Mia razmišljala. Bilo mi je previše jer ja sam taman postupila kao u pjesmi C. Dion Tell him kad kaže: ...the truth will set you free...iako me jest istina oslobodila, a rasplet nije bio kao u pjesmi zato nisam bila raspoložena za ovoliku količinu tuđe sreće...ne sada...ne danas...
Jesam li zato zločesta?