Okrutni činovi sudbine
Čudno je kako se uvijek iznenadimo koliko je život zapravo nepravedan. Sudbina oduzima i daje živote bez ikakvog reda. I kada misliš da si shvatio igru sudbine, pokaže ti potpuno drugu stranu. Oduzima i daje ljudske živote bez milosti. Tako dvoje starih ljudi na samrti vrati u život. Bili su totalno beživotni, već smo se oprostili od njih. I sama sam prihvatila njihovu smrt da bi mi u trenutku stvarne njihove tjelesne smrti bilo koliko-toliko lakše jer su mi bili jako bliski. Ali godine i bolest čine svoje. Ovaj put su vjera i medicina ipak pobijedile sudbinu. Stari ljudi dobili su drugu priliku. Sada ponovno žive, samostalno jedu, govore, hodaju… ljudi su postavili na noge dvije generacije svoje djece. Sinovi, unuci…
Nisam shvaćala koliko sam zapravo sretna što to mogu imati dok mi se nije dogodilo nešto puno gore. Nisam cijenila to što sam imala. Mislim, hm, pitanje je jel sada to sve cijenim…? Smrt je došla iznenada, potpuno nenajavljeno i iznenadila sve. Oduzela je život a nije pitala jel pravo vrijeme. Oduzela je život bez kojeg će sama morati odrastati još dva mlada života. Jako je potreban u njihovim životima. Ovaj put sam se oslonila na sudbinu i vjeru i medicinu. Mislila sam, medicina je spasila dvoje staraca, zašto nebi mogla i jednog mlađeg čovjeka; sudbina i vjera ne mogu oduzeti čovjeka koji još ima dug put ispred sebe. Potreban je svima još na ovome svijetu, da hoda, diše i živi još s nama ostalima.
Iako su mi ovi stariji ljudi puno bliži po rodu i koliko sam s njima proživjela, ipak bih rađe da su mi oduzeli njih i ostavili tatu mojih prijatelja na životu. Da mogu mijenjati sudbinu dala bi i baku i djeda za njihovog oca. Baka i djed već su proživjeli sve u životu a i tako su jako bolesni, zašto da se oni muče a njihovog oca više nema????????? Toga trena prestala sam vjerovati u bilo što nadnaravno iznad nas. Zašto je tako ispalo????? Što nitko ''tamo gore'' nema milosti prema mladima ovdje na Zemlji???? Da ja imam nadnaravne moći ne bi to tako završilo. Šta Onaj gore ne shvaća da je malo dijete od samo 7 godina ostalo bez oca i cura na životnoj prekretnici kojoj su roditelji upravo sada najpotrebniji?!?!? I kako da netko mrtav-hladan ostane nad ovim činom sudbine?? Ni posljednji pozdrav nisu razmijenili. Iznenada, baš kao grom iz vedra neba njegova je duša otišla. Bez pozdrava, upozorenja, intuicije…….Ne mogu reći da ne volim baku i djeda ali znam da mi nisu toliko potrebni koliko je njima njihov otac. Stvarno ih jako volim, ali da mogu, bez razmišljanja bi ih mijenjala istoga trena za njihovog oca. Tako sam jako ljuta na život da mi se ovaj post ne da pisati u prenesenome značenju. Šta stvarno nitko ne čuje ove moje vapaje očaja zbog ovoga nepravednoga svijeta??????????? Nemam snage za razmišljati i smišljati metafore a to moram reći, jednostavno MORA izaći iz mene………..
ŽIVOT PUN PRAZNINE
Ne znamo kada je kraj
Svi ćemo biti zajedno
Dug je put do posljednjih vrata
Neki tek dolaze
Neki su već stigli
Neki prerano odlaze
Dok odlaze u svjetlost
Iza njih ostaje tama
Tama, praznina, tišina
Tišina ispunjava ostale živote
Pitaju se ima li išta više smisla
Traže nadu za daljnji put
Preziru sudbinu
Nastavljaju život bez voljenoga
Život pun praznine
Svijeća prestane sjati naglo
Kada ju ugasi snažni vjetar
Bez milosti
Napola izgorjela
Ugašena je zauvijek
Dok druge svijeće
Lagano trepere
Postepeno gube sjaj
Još uvijek svijetle
Nad nama
Jedina utjeha
On ih sada čuva
Ako je već morao otići
NAJSVETIJE je mjesto njegovo
u sjećanje na B
ostavi trag… (5) | printaj. | x | ^
Imagine - John Lennon
Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today...
Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one
Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...
kako bi bilo savršeno kada bi svijet bio takav. Možda jesmo sanjari ali koji puta je bolje živjeti u iluziji i utopiji nego se suočiti sa stvarnošću. Pogotovo ako je u prvo vrijeme jako bolno iskustvo. S vremenom će postati lakše a onda ćemo se probuditi i lakše prihvatiti tešku sudbinu...
ostavi trag… (3) | printaj. | x | ^
U rijeci života...
Bili su djeca koja još nisu znala ništa o životu pa tako ni koliko jedno drugome znače. Nisu još bili ni blizu izgradnje vlastitog identiteta, a kamoli da su prepoznali koliko su zapravo povezani. Nisu imali hrabrosti priznati da jedno drugome znače puno više nego što su to pokazivali. Imali su odnos kakav nisu imali nikad prije, a ni nikad poslije. Kada bi on slučajno potonuo, ona bi istoga trena stala dok nebi ponovno zaplivao. Nije krenula nizvodno bez njega. I u obrnutoj situaciji on bi nju spašavao. Proplivali su zajedno kilometre i kilometre. Kroz mirne vode, kroz bujice i brzace, kroz virove i slapove. Zajedno bi prolazili, stalno zastajući i spašavajući jedan drugoga kada bi zbog nečega zastao. Kada bi se smračilo ili pala kiša te ih još brže ponesla nabujalom rijekom, još su jače stisnuli ruke i plivali prema suncu, otpuhujući sive olovne oblake. Prvi puta su osjetili snagu rijeke tek na najvećem slapu koji ih je nemilosrdno odvojio. Počela je tonuti na dno rijeke dok ju je on tražio i kroz suze vikao njeno ime. Tražio ju je korak do samog ponora, ona mu se nije javljala. Nije mogao vidjeti nigdje njeno tijelo. Nije znao je li na dnu rijeke ili se slučajno zaustavila na obali bez svijesti, ili je ipak pala na samo dno tog ogromnog slapa koji je lomio sve što je bilo imalo slabije od njega samoga.
Ona je ipak preživjela negdje uz sam rub rijeke. Sada je rijeka bila prohodna i ne više tako jaka. Osjećala se puno jačom i samostalnijom nego na onom slapu. Počela je uživati u mirnoći vode i potpuno zaboravila na njega. Nije razmišljala uopće o njemu. Nije znala ni je li preživio ili nije, jel ju još traži ili ne. Čak je neko vrijeme u daljini čula njegov glas kako ju zaziva, ali se nije javljala. Mislila je ka će ju on uvijek čekati dok mu se ne javi te se još neko vrijeme prepustila laganoj rijeci.
Uživala je gledajući pejzaž koji ju okružuje. Tako plavo nebo, žuto sunce, zelena trava prepuna raznobojnog cvijeća dok se šumske životinje skladno igraju. Uživala je u šarenilu do kojeg ju je dovela ova rječica… Što je dalje omicala, njegov glas je postajao sve slabiji, rjeđi i udaljeniji. Tu i tamo čula bi njegov glas kojim se sve manje trudio da ju pronađe. S vremenom ga je u daljini čula kako ponovno postaje sve glasniji i sretniji ali ovaj put ne zbog nje i ne u njenoj blizini.
On je zaplivao drugom rijekom. Tu i tamo putevi bi ih približili ali lica si nisu vidjeli. Čuli su jedno drugo ali stabla su bila prevelika, previsoka, prebujna da bi se ponovno sreli. On je odustao od nje i prilagodio se novom riječnom toku, ovoga puta bez nje. One ga je pokušala zaboraviti. Gledala je okoliš kroz koji ju je vodila rijeka. Svo ono šumsko šarenilo lagano je počelo nestajati. Najprije su nestale životinje, još bi tu i tamo vidjela neku radoznalu srnu koja bi se nakratko osvrnula na nju ali bi bespovratno nestala. Zalazila je u sve gušću i gušću šumu. U sumrak više nije vidjela kamo putuje. Drveće je počelo gubiti svo lišće i zelenilo koje je imalo još neku radost ove šume. Ostalo je samo golo, sivo granje a mrak je bivao sve gušći i teži. Sada kada je bila potpuno sama u dubokoj, mračnoj, zastrašujućoj šumi, duboko u noći, daleko od svanuća, počela ga je zazivati. Počela ga je zvati prvi put nakon što su se razdvojili. Zvala ga je, vrištala je, zaplakala je. Koliko je plakala osjećala je da samu sebe utapa. Rijeka kao da je nabujala od njenih suza, počela se utapati u rijeci vlastitih suza. Plakala je jer je shvatila što je imala i dozvolila da izgubi, a isto tako plakala je jer je htjela još jednu njegovu priliku. Sada zna gdje je pogriješila i sigurna je da si više nikada ne bi dozvolila takvu pogrešku. Žalila je jer ga je ostavila dok ju je on dozivao i tražio.
On je otišao drugim putem, potpuno drugačijim od njenog. Njegova rijeka je na početku bila mračna i spora. Lagano je plovio najmračnijim putevima prirode. Savladao je vlastiti strah i prihvatio sve što je prolazilo pokraj njega. Polako je dolazio do sunčanih dana te razlistale zelene šume gdje je počeo potpuno uživati u plodovima što mu je priroda podarila. Sada mu je sunce obasjavalo obraze, šumski stanovnici su mu počeli prilaziti i uskoro je postao jedan od njih. Sva bića nastavila su s njim nizvodno dok nisu došli do slijeva u more. U beskonačno, slano more gdje se u daljini pretvara u plavetnilo neba. Sada je već dobro poznavao sve tajne što ih vode sakrivaju u svojim dubinama.
Nešto podalje od njega rijeka s druge strane, na svojim leđima, u more je dovela i nju. Sada je bila potpuno slaba, bespomoćna i izmorena od tolikog straha i samoće. Dozivala ga je ali se sada on nije obazirao na nju. Postao je članom morskog svijeta dok će ona uvijek biti u istome moru s njim ali će zauvijek ostati bespomoćni slatkovodni stanovnik koji je okrutnom igrom sudbine završio u moru. I sada se ne može više nikada uzvodno vratiti u rijeku u kojoj su nekada davno živjeli i učili što je život. Sada u mirnoći mora žive zajedno ali su dva stranca koji se ne poznaju i ona više nikada neće moći postati kraljicom morskih dubina. Iz najdaljeg kuta, iza oštrih stijena gleda njegovo sretno lice dok plaće i žali za onim što je izgubila dok se jedne večeri ne utopi sama, daleko od svih, u vlastitim suzama. Na bijele stijene razrezala si je svu kožu dok more oko nje postaje crveno. Sol joj izgriza sve rane i ona postaje sve bespomoćnija. Između teških, ogromnih, gorostasnih stijena, u tišini noći, izdahnuti će posljednji dah a on neće ni primjetiti…
ostavi trag… (4) | printaj. | x | ^
Začarani krug izdaje
Ljudsko društvo je takvo da se najčešće voli dijelit i svrstavat na raznorazne skupine i podskupine. Sretni-nesretni, uspješni-neuspješni, debeli-mršavi, vjernici-ateisti, veliko-malo, staro-mlado, crno-bijelo…
Zanimljivo kako nekad iskompleksirani ljudi, sada, kada su zadovoljni sobom, sprječavaju donedavne uzore da se i dalje razvijaju u bolje i koliko-toliko sretnije osobe. Kada tražiš njihovu ruku za spas na samom ponoru, oni te još odgurnu svom snagom od sebe, bace u najdublje provalije pune oštrog kamenja i još za kraj odrone cijelu stijenu na tebe kada si već nepokretan i boriš se za samo jedan slabašni dah života. Ne ubiju te do kraja nego te ostave da patiš nepokretan i bespomoćan da bi bio prisiljen dalje gledati njihov uspjeh u životu do kojeg su došli uz tvoju pomoć. A tko si sada ti? Običan, najmanji parazit koji pokušava smognut i najmanju snagu za dalje. Kada pomisliš da si sada zaboravljen baš od svih pa i od takvih osoba, pokušaš si oduzeti život. Tada se ljudi, koje si ''uzdignuo'' a on tebe nemilosrdno ''bacili'', sjete se da bi te ipak spasili od smrti, ali samo iz jednog razloga – da zaštite sebe. Jer, da se ubiješ, imali bi doživotnu grižnju savjesti, jer su do nedavno znali sve tvoje misli. Sada zna svaki tvoj korak, pokret i crtu lica. Zna što smišljaš po samom izgledu lica a ti se ne možeš braniti. Zna da te razočarenje prijatelja oduvijek najviše pogađa i zabije ti nož u leđa baš isto kako su ti neki prije desetak godina. A ti se opet osjećaš malen, sitan, povrijeđen, nevidljiv, beskoristan, bezvrijedan, bespomoćan, nemaš više snage ni smislit osvetu, nemaš snage za ništa. Samo se u tišini povučeš što dalje od takvih ljudi u najdublju tamu čekajući svjetlo. Možda nikada ni ne svane ali ćeš barem uvijek pripadati ovoj tami i tišini i samoći.
Mislim da su već mnogi iskusili nepravdu života i našli se s tobom u istoj tami. Nema svijetla u beskonačnom mraku. Čuješ razne glasove pune očaja ali lica im ne vidiš. Nekako osjetiš bliskost te počneš komunicirati s njima jer glas im govori da su proživjeli isto ili slično ako i ti. Počinješ ponovno vjerovati jer si slab na takve ljude, ali im ipak ne smiješ to priznati, barem ne odmah. A tko zna i do kada će oni biti uz tebe. Možda samo glume jer znaju da su im lica nevidljiva pa se hrane tvojom naivnošću i lakovjernošću. Siguran si da i sada prate tvoj glas i nikada nisi potpuno siguran koliko će biti iskreni prema tebi. Tako im svojim bolnim iskustvima daješ savjete kako mogu doći do svijetla. Želiš im iz dna duše sve najbolje a sada se ne pitaš hoće li oni tebi pokazati put do svjetla; ili će te, kao i svi ostali do sada, ostaviti na samome dnu, duboko u tami…
ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^
