ozbiljnozanimljivo?
petak, 10.08.2007.
Organiziranje društvenih i ekonomskih snaga
Problem s kojim se danas suočavamo je problem organizacije društvenih i ekonomskih snaga, kako bi čovjek – kao član organiziranog društva – postao gospodar tih snaga, a prestao biti njihov rob.
Prije svega ne možemo dopustiti da izgubimo ijedno od važnih dostignuća moderne demokracije – bilo da je u pitanju bitno dostignuće kao što je predstavnička vlada, tj. vlada koju je izabrao narod i koja je narodu odgovorna, bilo da je u pitanju ijedno pravo koje povelja o ljudskim i drugim pravima jamči svakom građaninu. Ne smijemo staviti na kocku ni demokratsko načelo da nitko ne smije gladovati, da društvo odgovara za sve svoje članove, da se nitko ne potčinjava iz straha, te da uslijed straha od nezaposlenosti i gladi izgubi svoj ljudski ponos.Ta osnovna dostignuća moraju se ne samo očuvati nego se utvrditi i proširiti.
Usprkos činjenici da je neki stupanj demokracije ostvaren – mada nikako ne potpuno – to nije dovoljno. Napredak demokracije leži u uvećavanju stvarne slobode, inicijative i spontanosti pojedinaca, ne samo u izvrsnim privatnim i duhovnim stvarima, već prije svega u aktivnosti koja je bitna za postojanje svakog čovjeka – u njegovu radu.
Koji su opći uvjeti za to? Iracionalna i neplanska privreda mora se zamijeniti planiranom ekonomikom, koja predstavlja planiran i usklađen napor društva kao takvog. Društvo mora ovladati društvenim problemima isto onako racionalno kao što je ovladalo prirodom. Jedan uvjet za to je otklanjanje potajnog vladanja onih koji, mada ih je brojem malo, posjeduju veliku ekonomsku moć a ne osjećaju nikakvu odgovornost prema onima čija sudbina ovisi od njihovih odluka. Taj novi poredak možemo nazvati demokratskim socijalizmom, ali naziv nije važan; važno je jedino to da uspostavimo racionalan ekonomski sustav koji služi čovjekovim ciljevima. Danas ogromna većina ljudi ne samo što nema nikakav nadzor čitavom ekonomskom mašinom, već ima i malo prilika da razvije istinsku inicijativu i spontanost na posebnom poslu koji obavlja. Ti ljudi su «zaposleni», i od njih se ne očekuje ništa drugo do da rade ono što im se kaže. Samo u jednoj planiranoj ekonomici, u kojoj je čitava nacija racionalno ovladala ekonomskim i društvenim snagama, pojedinac može učestvovati u odgovornosti i da se u radu služi stvaralačkom inteligencijom. Jedino je važno da se pojedincu ponovo pruži povoljna prilika za istinsku aktivnost; da se društveni ciljevi poistovjete s njegovim vlastitim ciljevima – ne ideološki već stvarno; i da on svoj trud i razum aktivno uloži u rad koji obavlja, kao u rad za koji se osjeća odgovornim zbog njegovog značenja i svrhe s obzirom na ljudske ciljeve. Manipulaciju ljudima moramo zamijeniti aktivnom i inteligentnom suradnjom a načelo narodnog upravljanja , pomoću naroda i za narod, proširiti sa formalne političke sfere na ekonomsku.
Na pitanje da li se jednim ekonomskim i političkim sustavom potpomaže ostvarenje ljudske slobode ne može se odgovoriti samo politički i ekonomski. Jedino mjerilo za ostvarivanje slobode jest to da pojedinac aktivno učestvuje u određivanju svog života i života društva, i to ne samo formalnim činom glasovanja već i svojom svakodnevnom aktivnošću, svojim radom i svojim odnosima prema drugim ljudima. Ako se ograniči na čisto političku sferu, moderna politička demokracija ne može dovoljno ublažiti ekonomske beznačajnosti prosječnog pojedinca. Ali nisu dovoljni ni čisto ekonomski pojmovi, kao što je podruštvljenje sredstava za proizvodnju, jer se usputno stvara moćna birokracija koja onda manipulira ogromnim masama stanovništva. Time se nužno spriječava razvoj slobode i individualizma, čak iako možda državni nadzor djeluje u ekonomskom interesu većine naroda.
