OPSTANAK PLANETA ZEMLJE

srijeda, 30.11.2016.

RELIGIJA UMA – RELIGIJA DUHA

Image and video hosting by TinyPic
Stupanj u kojem sebi privlačimo tražitelje istine predstavlja mjerilo našeg obdarenja istinom, naše ispravnosti. Mjera u kojoj moramo nositi svoju poruku ljudima, na neki način predstavlja mjeru našeg neuspjeha da živimo život ispravnosti, usklađenja s istinom.

Istinska religija je osmišljena kako bi se umanjio pritisak postojanja; ona oslobađa vjeru i hrabrost za svakodnevni život i nesebično služenje. Vjera potiče duhovnu vitalnost i učinkovitost ispravnosti.
Isus je više puta učio svoje apostole da ni jedna civilizacija ne može dugo preživjeti gubitak onog najboljeg u svojoj religiji. I nikad nije posustao ističući dvanaestorici veliku opasnost od prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija na mjesto religioznog iskustva. Cijeli je njegov život na zemlji dosljedno bio posvećen misiji odmrzavanja zamrznutih obličja religije u protočne slobode prosvijećenog sinovstva.

Dok religije svijeta imaju dvostruko porijeklo – prirodno i obznanjeno – u bilo koje doba i u bilo kojoj skupini ljudi, mogu se naći tri različita oblika religiozne odanosti. Ovo su ta tri ispoljenja religioznog nagona:

1. Primitivna religija. Poluprirodni i instinktivni poriv koji čovjeka navodi na strah od tajanstvenih energija i na obožavanje nadmoćnih sila, što je uglavnom religija fizičke prirode, religija straha.

2. Religija civilizacije. Napredujući religiozni koncepti i prakse svih civiliziranijih rasa – religija uma – intelektualna teologija autoriteta utemeljene religiozne tradicije.

3. Istinska religija – religije otkrivenja. Otkrivenje nadnaravnih vrijednosti, djelomičan uvid u vječne stvarnosti, letimični pogled dobrote i ljepote beskonačnog karaktera Oca na nebu – religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.

Isus je objašnjavao da se velika razlika između religije uma i religije duha sastoji u tome da se religija uma temelji na autoritetu crkve, dok se religija duha u potpunosti temelji na ljudskom iskustvu. Sve dok ljudske rase ne postanu inteligentnije i potpunije civilizirane i dalje će ustrajati mnogi od tih djetinjastih i praznovjernih obreda koji su tipični evolucijskim praksama primitivnih i zaostalih naroda. Sve dok ljudski rod ne uznapreduje na razinu višeg i općenitijeg priznavanja stvarnosti duhovnog iskustva, mnogi muškarci i žene nastavljaju pokazivati osobnu sklonost prema tim religijama autoriteta koje zahtijevaju samo intelektualni pristanak, za razliku od religije duha koja podrazumijeva aktivno sudjelovanje uma i duše u pustolovini vjere koja se hvata u koštac s rigoroznim stvarnostima progresivnog ljudskog iskustva.

Prihvaćanje tradicionalnih religija autoriteta predstavlja tehniku izbjegavanja stvarnosti u traženju zadovoljenja čežnji duhovne prirode. Okoštale, kristalizirane i fiksirane religije autoriteta pružaju sigurno utočište čovjekovoj zbrkanoj i izbezumljenoj duši od napadaja straha i muka neizvjesnosti. Takva religija zahtijeva od svojih poklonika, kao cijenu za ova zadovoljstva i uvjerenja, samo pasivni i čisto intelektualni pristanak.

Na zemlji će dugo živjeti ti bojažljivi, uplašeni i neodlučni pojedinci koji prije svega traže ovaj način osiguranja duhovne utjehe, iako kroz svoju povezanost s religijama autoriteta kompromitiraju suverenitet svojih ličnosti, unizuju dostojanstvo vlastitog samopoštovanja i u potpunosti predaju svako pravo na sudjelovanje u tom najuzbudljivijem i najinspirativnijem od svih ljudskih iskustava: osobnoj potrazi za istinom, uzbuđenju suočavanja s opasnostima intelektualnog otkrića, ustrajnom istraživanju stvarnosti osobnog religioznog iskustva, vrhovnom zadovoljstvu doživljavanja osobnog trijumfa stvarnog ostvarenja pobjede duhovne vjere nad intelektualnom sumnjom koja se časno ostvaruje u najvišoj pustolovini cjelokupnog ljudskog postojanja – čovjekovoj potrazi za Bogom i njegovom pronalaženju Boga, za sebe i od sebe.

Religija duha znači napor, borbu, sukob, vjeru, odlučnost, ljubav, odanost i napredak. Religija uma – teologija autoriteta – zahtijeva od svojih formalnih vjernika malo ili ni malo napora. Tradicija je sigurno utočište i lagodan put za one bojažljive i neodlučne duše koje se instinktivno klone borbe duha i mentalne nesigurnosti povezane s ovim putovanjem vjere koje vodi u smionu avanturu na otvorenim pučinama neistražene istine u potrazi za dalekim obalama duhovnih stvarnosti koje otkriva progresivni ljudski um i doživljava ljudska duša u svojoj evoluciji.

U Rimu su religiozne vođe formulirale različite doktrine koje su koncipirali njihovi prvi učitelji i stari proroci, od kojih su ovi formirali sustav intelektualnih uvjerenja, religiju autoriteta. Sve takve religije apeliraju samo na ljudski um. A tadašnja Crkva umjesto da krene Isusovim putem i počne hrabro naviještanje nove religije – religije koja nije religija u današnjem smislu te riječi, religije koja prije svega apelira na božanski duh Boga Oca koji boravi u umu čovjeka; religija koja izvodi autoritet iz plodova prihvaćanja onoga šte se tako sigurno javlja u osobnom iskustvu svih koji istinski i iskreno postanu vjernici u istine ovog višeg duhovnog zajedništva.

Svima koji učine napor na duhovnom razvoju mijenja se religija od pukog intelektualnog vjerovanja u tradicionalni autoritet u stvarno iskustvo te žive vjere koja je u stanju shvatiti stvarnost Boga i svega što se odnosi na božanski duh Oca. Religija uma nas beznadežno veže za prošlost; religija duha se sastoji u progresivnom otkrivenju i uvijek nas mami prema višim i svetijim dostignućima u duhovnim idealima i vječnim stvarnostima.

Religija autoriteta može pružiti trenutni osjećaj utemeljene sigurnosti, ali za to prolazno zadovoljstvo plaćate gubitkom svoje duhove slobode i religiozne ovlasti. Bog Otac ne zahtijeva kao cijenu ulaska u kraljevstvo nebesko da sebe prisilite na vjerovanje u stvari koje su vam duhovno odbojne, nesvete i neiskrene. Od vas se ne traži da izgubite svoj vlastiti osjećaj milosti, pravde i istine pokoravanjem nekom zastarjelom sustavu religijskih formi i ceremonija. Religija duha vam zauvijek daje slobodu da slijedite istinu gdje god vas upravi usmjerenje duha.

Neka je sram svih lažnih vjerskih učitelj koji bi povukli gladne duše natrag u mračnu i dalju prošlosti i tamo ih ostavili. I tako su ti nesretni ljudi osuđeni na strah od svakog novog otkrića, dok su zbrkani svakim novim otkrivenjem istine.

Svaka ljudska rasa ima svoje jedinstveno gledište ljudske egzistencije; stoga religija uma uvijek mora odražavati ove različite rasne stavove. Religije autoriteta nikada ne mogu postići ujedinjenje. Ljudsko jedinstvo i smrtno bratstvo se mogu postići samo visokim obdarenjem religije duha. Ljudi različitih rasa mogu imati različite umove, ali u cijelom ljudskom rodu prebiva jedan te isti božanski i vječni duh. Nada ljudskog bratstva jedino može biti ostvarena samo kada i kako različite umne religije autoriteta postanu nadahnute i nadsvođene ujedinjujućom i oplemenjujućom religijom duha – religijom osobnog duhovnog iskustva.

Religije autoriteta jedino mogu podijeliti ljude i navesti ih da savjesno zauzmu protivne pozicije; religija postupno privlači ljude u zajednicu i navodi ih da jedni drugima pokažu suosjećajno razumijevanje. Religije autoriteta zahtijevaju od ljudi ujednačenost uvjerenja, ali to je nemoguće ostvariti s obzirom na današnje okolnosti u svijetu. Religija duha zahtijeva jedino jedinstvo iskustva – ujednačenost sudbine – potpuno dopuštajući raznolikost uvjerenja. Religija duha traži samo ujednačenost uvida, a ne ujednačenost gledišta i perspektive. Religija duha ne traži jednolikost intelektualnih pogleda, već samo jedinstvo osjećaja duha. Religije autoriteta se kristaliziraju u beživotna kreda; religija duha prerasta u sve veću radost i slobodu oplemenjujućih djela suosjećajne službe i milostivog posluživanja.

Oznake: religija

- 22:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 01.04.2015.

RELIGIJA I DRUŠTVO

Image and video hosting by TinyPic
Religija najbolje služi društvu kad je najmanje povezana sa svjetovnim institucijama društva. Kako su u prošlim stoljećima društvene reforme bile najvećim dijelom ograničene na moralna područja, religija nije morala prilagoditi svoj stav opsežnim promjenama ekonomskih i političkih sustava. Glavni problem religije je počivao u nastojanju da postavi dobro na mjesto zla u okviru postojećeg društvenog poretka političke i ekonomske kulture. Religija je tako neizravno nastojala ovjekovječiti postojeći društveni sustav, biti potpora održanju tekućeg oblika civilizacije.

Ali religija se ne bi trebala izravno zalagati bilo za stvaranje novih društvenih uređenja ili za očuvanje starih. Istinska religija se opire nasilju kao metodi društvene evolucije, dok se ne opire inteligentnim naporima društva da podesi svoje običaje i prilagodi svoje institucije novim ekonomskim uvjetima i kulturnim zahtijevima.

Religija je u prošlim stoljećima odobrila povremene društvene reforme, dok se u dvadesetprvom stoljeću od nje s pravom traži da se prilagodi opsežnoj i neprekidnoj društvenoj preobrazbi. Uvjeti življenja se mijenjaju tako brzo da se institucionalne promjene moraju uveliko ubrzati, dok se religija mora sve brže prilagođavati ovom novom i mijenjajućem društvenom poretku.

Robotizacija , internet i širenje naorbazbe mijenjaju civilizaciju; kako bi se izbjegla kulturna katastrofa, bitno je učiniti određena ekonomska prilagođenja i društvene promjene. Ovaj novi i nastupajući društveni poredak se neće sasvim stabilizirati kroz cijelo naredno tisućljeće. Ljudska rasa mora prihvatiti niz promjena, prilagođenja i preinaka. Čovječanstvo se kreće prema novoj i neočitovanoj planetarnoj sudbini.

Religija mora postati snažan utjecaj koji će osigurati moralnu stabilnost i duhovni napredak, a koji će imati dinamično djelovanje unatoč svim ovim promjenljivim uvjetima i beskrajnim ekonomskim prilagođenjima.
Društvo se nikad više ne može nadati da će postići staloženost i stabilnost koje su vladale tijekom prošlih stoljeća. Društveni brod je isplovio iz zaklonjenih tjesnaca utemeljene tradicije i počeo krstariti otvorenim morima evolucijske sudbine; i čovjekova duša, kao nikad prije u svjetskoj povijesti, treba pažljivo ispitati karte moralnosti i pomno proučiti kompas religioznog vodstva. Najznačajnija misija religije kao društvenog utjecaja počiva u stabilizaciji ideala čovječanstva za ovih opasnih vremena prijelaznog perioda iz jedne civilizacijske faze u drugu, iz jedne kulturne razine u drugu.
Kako religija nije pozvana da ispuni bilo kakve nove dužnosti, od nje se hitno traži da djeluje kao mudar vodič i iskusan savjetnik pri svim ovim novim i tranzitivnim situacijama koje suočavaju ljudsko društvo. Društvo iz dana u dan postaje sve mehaničnije, kompaktnije, složenije i sve kritičnije međuovisno. Religija se mora pobrinuti da ove nove i uske međupovezanosti ne postanu uzajamno retrogresivne ili čak destruktivne. Religija mora djelovati kao kozmička sol koja će spriječiti fermente napretka da unište kulturni okus civilizacije. Jedino uz pomoć religije, oni novi društveni odnosi i ekonomski preokreti mogu rezultirati trajnim bratstvom ljudi.

S ljudskog gledišta, čovjekoljublje bez Boga je plemenit čin, ali istinska religija je jedina snaga koja može trajno uvećati sposobnost određene društvene grupe da se odazove potrebama i patnji drugih grupa. Dok je u prošlosti institucionalna religija mogla pasivno promatrati kako više društvene klase zatvaraju oči pred patnjama i potlačenosti bespomoćnih nižih klasa, u suvremeno doba ove niže društvene klase nisu više tako prezreno neuke niti politički bespomoćne.

Religija se ne smije organski uplitati u svjetovne aktivnosti društvene preobrazbe i ekonomskog preuređenja. Ali ona mora aktivno održati korak sa svim ovim civilizacijskim naprecima jasnim i odlučnim preformuliranjem svojih moralnih naloga i duhovnih teorija, svoje napredne filozofije ljudskog življenja i transcendentnog preživljavanja. Duh religije je vječan, dok se oblik njezinog izražaja mora preformulirati pri svakoj preinaci ljudskog riječnika.

Institucionalna religija nije u stanju pružiti nadahnuće i vodstvo pri ovoj predstojećoj općesvjetskoj preobrazbi i ekonomskoj preinaci zbog toga što je na žalost sama više-manje postala sastavnim dijelom društvenog poretka i ekonomskog sustava koji treba podići preobrazbu. Jedino stvarna religija osobnog duhovnog iskustva može biti od kreativne i konstruktivne pomoći pri suvremenim civilizacijskim krizama.

Institucionalna religija se trenutno nalazi u beznadežnom položaju, začarom krugu. Ona ne može preobraziti društvo ako prvo ne preobrazi samu sebe, a kako je u tolikoj mjeri postala sastavnim dijelom utemeljenog sustava, ne može preobraziti samu sebe a da prvo radikalno ne probrazi društvo.

Religiozni ljudi moraju djelovati u društvu, industriji i politici kao individue a ne kao grupe, partije ili institucije. Na stranu od svojih religioznih aktivnosti, religiozna grupa koja si da pravo ovakvog djelovanja odmah postaje političkom partijom, ekonomskom organizacijom ili društvenom institucijom. Religiozni kolektivizam mora smjeriti svoje napore jedino na unaprijeđenje religioznih ciljeva.

Pri društvenoj preinaci religiozni ljudi nisu vrijedniji od nereligioznih, izuzev ukoliko im njihova religija pruži višu kozmičku dalekovidost i nadmoćniju društvenu mudrost koja će biti rezultat njihove iskrene žudnje za uzvišenom ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svakom čovjeka kao bratu u nebeskom kraljevstvu. Idealan društveni poredak je taj u kojem svaki čovjek voli svoje bližnje kao samog sebe.
Može djelovati da je u prošlim stoljećima institucionalizirana crkva služila društvo pružajući potporu postojećem političkom i društvenom sustavu, ali kako bi opstala, ona hitno mora obustaviti takvo djelovanje. Jedini ispravan stav crkve počiva u učenju nenasilja, doktrine mirne evolucije umjesto nasilne revolucije, mira na Zemlji i dobre volje među ljudima.

Jedino zato što je sebi dopustila tako korijenitu tradicionalizaciju, dogmatizaciju i institucionalizaciju, suvremena religija nailazi na teškoću pri nastojanju da prilagodi svoj stav naglim društvenim promjena. Suočena s istim ovim društvenim razvojima i ekonomskim preokretima, religija osobnog iskustva lako može prilagoditi svoje stavove i djelovati kao moralni stabilizator, društveni vodič i duhovni pilot. Istinska religija prenosi iz stoljeća u stoljeće kulturne vrijednosti i mudrost koja proizlazi iz čovjekovog poznavanja Boga i nastojanja da bude poput njega.

Rano kršćanstvo nije sudjelovalo u bilo kakvim građanskim vezama, društvenim obvezama ili ekonomskim savezima. Tek je kasnije institucionalizirano kršćanstvo postalo sastavnim dijelom političke i društvene strukture Zapadne civilizacije.
Nebesko kraljevstvo nije društveni niti ekonomski sustav, ono je isključivo duhovno bratstvo individua koje poznaju Boga. Istina, takvo je bratstvo samo po sebi nova i zadivljujuća društvena pojava praćena izvanrednim političkim i ekonomskim posljedicama.

Pogrešno je misliti da religiozni čovjek nema obzira prema društvenim patnjama i građanskoj nepravdi, da nema interesa za ekonomska pitanja i osjetljivosti prema političkom nasilju. Religija ispoljava izravan utjecaj na društvenu preobrazbu tako što produhovljuje i idealizira individualne građane. Neizravno, na kulturnu civilizaciju utječe stav istih onih individualnih religioznih ljudi pri njihovom angažmanu i utjecaju unutar različitih društvenih, moralnih, ekonomskih i političkih grupa.

Kako bi se stvorila visoka kulturna civilizacija prvo je bitno imati idealan tip građanstva, a zatim stvoriti idealne i prikladne društvene mehanizme kojima takvo građanstvo može kontrolirati ekonomske i političke institucije tako naprednog ljudskog društva.

Zbog mnogo lažnog sentimenta, crkva je dugo pomagala potlačenim i unesrećenim osobama, što je jako pohvalno, ali treba naglasiti da je ista ova sentimentalnost rezultirala nepromišljenim produženjem rasno nazadnih loza koje su značajno unazadile civilizacijski napredak.

Dok se glasno odriču institucionalizirane religije, mnoge individue koje rade na društvenoj preobrazbi su, naposljetku, postale žestoko religiozne pri propagiraju svojih društveno reformativnih ideja. Tako je jasno da religiozna motivacija, osobna i više-manje neprepoznata, igra značajnu ulogu u suvremenom programu društvene preobrazbe.

Ovaj neprepoznati i nesvjesni oblik religiozne aktivnosti trpi veliku slabost zbog toga što nije u stanju izvući korist iz otvorenog religioznog kriticizma i tako dostići korisne razine samokorekcije. Činjenica je da religija ne može rasti ako nije disciplinarana konstruktivnim kriticizmom, proširena filozofijom, pročišćena znanošću i osnažena odanim prijateljstvom.

Uvijek je prisutna opasnost da religija postane tako izobličena i izopačena da počne tragati za lažnim ciljevima, upravo kao što za vrijeme rata svaka sukobljena nacija prostituira svoju religiju u cilju vojne propagande. Entuzijazam bez ljubavi uvijek djeluje na štetu religije, dok progon skreće njezine aktivnosti u smijeru ostvarenja određenih socioloških ili teoloških nastojanja.

Čovjek može zaštititi religiju od nesvetih svjetovnih saveza jedino uz pomoć:
1. Kritično korektivne filozofije.
2. Ne povezivanja religije s bilo kakvim društvenim, ekonomskim i političkim savezima.
3. Izgradnje kreativnih, potpornih i druželjubivih zajednica.
4. Progresivnog povišenja duhovnog uvida i cijenjenja kozmičkih vrijednosti.
5. Spriječavanja fanatizama primjenom znanstvenog mentalnog stava.

Kao grupa, religiozni ljudi se ne smiju baviti ni s čim izuzev religijom, dok kao individualni građanin svaki religiozni čovjek može postati istaknutim vođom nekog društvenog, ekonomskog ili političkog pokreta koji se zalaže za društvenu preobrazbu.
Religija ima zadatak da stvori, održi i nadahne kozmičku odanost u u individualnom građaninu koja će osigurati njegov uspjeh pri unaprijeđenju svih ovih teških premda nadasve poželjnih društvenih službi.

Istinska religija čini religioznog čovjeka društveno aromatičnim; ona stvara uvide u duhovnu zajednicu ljudi. Ali formaliziranje religioznih grupa vrlo često uništava same vrijednosti koje su vodile njihovom formiranju. Ljudsko prijateljstvo i božanska religija mogu jedno drugom pomoći i jedno drugo prosvijetliti jedino ako budu rasli proporcionalno i usklađeno. Religija daje novo značenje svim grupnim udruženjima, obiteljima, školama i klubovima. Ona daje novu vrijednost igri i veliča istinski humor.

Duhovni uvid vodi preobrazbi društvenog vodstva; jedino zahvaljujući religiji, kolektivni pokreti ne gube iz vida svoje istinske ciljeve. Pored djece, religija značajno ujedinjuje obiteljski život, i to jedino ako je živuća i rastuća vjera. Obiteljski život ne može postojati bez djece; on može postojati bez religije, premda takav nedostatak značajno uvećava teškoće ovih intimnih ljudskih zajednica. Danas, pored osobnog religioznog iskustva, obiteljski život najviše pati od dekadencije koja prati prijelaz od starih religioznih odanosti u novoformirajuća značenja i vrijednosti.

Istinska religija je smislen način življenja pri kojem se čovjek dinamično suočava s uobičajenim stvarnostima svakodnevnog života. Ali kako bi stimulirala individualnu izgradnju karaktera i uvećala integraciju ličnosti, religija ne smije postati standardizirana. Kako bi podstakla čovjeka da procijeni životna iskustva i kako bi ga navela da posegne za vrijednostima, ona ne smije postati stereotipna. Kako bi unaprijedila vrhovne odanosti, ona ne smije postati formalizirana.

Kakva god bila narav preokreta koji mogu zadesiti društveni i ekonomski rast civilizacije, religija je istinska i vrijedna ako u individui potiče doživljaj istine, ljepote i dobrote, jer takav je istinski duhovni koncept vrhovne stvarnosti. I kroz ljubav i obožavanje, ovo poprima oblik čovjekove duhovne zajednice s ljudima i svijesti da je sin Boga.

Naposljetku, čovjekovo ponašanje i osobna djela ne ovise toliko o njegovu znanju koliko o njegovim vjerovanjima. Posve činjenično znanje ispoljava vrlo slab utjecaj na prosječnu osobu, izuzev ako njime upravljaju emocije. Nasuprot tome, religija stvara nademocionalnu aktivaciju koja ujedinjuje cjelokupno ljudsko iskustvo na transcendentnim razinama kroz kontakt i oslobađanje duhovnih energija u smrtničkom životu.

Oznake: religija

- 22:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 27.09.2013.

PROBLEMI VEZNI UZ LUCIFEROVU POBUNU

Image and video hosting by TinyPic
Današnji problemi opstanka i napretka planeta Zemlje direktno su vezani za Luciferovu pobunu i neuspjeh misije Adama i Eve čime je nastao jedini planet u Svemiru sa individualnom slobodnom voljom. Svi evolucijski nastanjeni planeti u svemiru imaju civilizacije sa "kolektivnom svješću". Sve Visoke civilizacije u Svemiru imaju apsolutnu poslušnost prema Bogu. One su uravnotežene. Mora postojati pozitivna i negativna strana a zlo je negativno neuravnoteženo.

Evolucijskom čovjeku je teško potpuno shvatiti značaj i smisao zla, zablude, grijeha i nitkovluka. Čovjek sporo uviđa da suprotnost između savršenstva i nesavršenstva stvara potencijalno zlo; da proturiječnost između istine i laži uzrokuje pometnju koja vodi zabludi; da božansko obdarenje slobodne volje vodi jednoj od dvaju suprotnih domena, grijehu ili ispravnosti; da ustrajno nastojanje da se postigne božanstvenost vodi Božjem kraljevstvu dok neprestano odbijanje božanstvenosti vodi domenama nitgativno kovluka.

Bogovi ne stvaraju zlo niti dozvoljavaju grijeh i pobunu. U svemiru koji obuhvaća različite razine značenja i vrijednosti savršenstva, potencijalno zlo predstavlja vremensku pojavu. U svakoj domeni gdje su nesavršena bića obdarena sposobnošću izbora između dobra i zla, javlja se mogućnost potencijalnog grijeha. Same protivne prisutnosti istine i neistine, činjenice i laži, stvaraju mogućnost zablude. Grijeh je zlo učinjeno s predumišljajem; zabluda je svojevoljno odbijanje istine; nitkovluk je ustrajno činjenje grijeha i zablude.

ISTINSKA I LAŽNA SLOBODA

Od svih složenih problema koji su nastali kao rezultat Luciferove pobune, ni jedan nije izazvao veću teškoću nego činjenica da nezreli evolucijski smrtnici nisu uspjeli uočiti razliku između istinske i lažne slobode.

Istinska sloboda je rezultat višestoljećnih nastojanja; ona je nagrada evolucijskog napretka. Lažna sloboda je suptilna varka zablude vremena i zla prostora. Trajna sloboda je utemeljena na stvarnosti pravde--inteligenciji, zrelosti, bratstvu i pravičnosti.

Vođena neinteligentnim, bezuvjetnim i nekontroliranim motivima, sloboda postaje samouništavajuća vještina kozmičke egzistencije. Istinska sloboda je svakim danom sve više povezana sa stvarnošću, uvijek uzimajući u obzir društvenu pravičnost, kozmičko poštenje, svemirsko bratstvo i božanske obaveze.

Sloboda je samouništavajuća kad nije vezana uz materijalnu pravdu, intelektualno poštenje, društvenu uzdrživost, moralne dužnosti i duhovne vrijednosti. Sloboda je neodvojiva od kozmičke stvarnosti, dok je cjelokupna stvarnost ličnosti srazmjerna svojim odnosima s božanstvenošću.

Neobuzdana svojevoljnost i nekontrolirani samoizražaj nisu ništa drugo nego čista sebičnost, najviša bezbožnost. Sloboda koja nije praćena sve većim samoobuzdanjem predstavlja puku izmišljotinu, proizvod egoističke smrtničke mašte. Sloboda koja je sama sebi cilj predstavlja pojmovnu iluziju, okrutnu varku. Svojeizvoljnost zamaskirana ruhom slobode povlači najgori vid ropstva.

Istinska sloboda je usko povezana s iskrenim samopoštovanjem; lažna sloboda prati samodopadljivost. Istinska sloboda proizlazi iz samokontrole; lažna sloboda iz preuzetog samodokazivanja. Samokontrola vodi altruističkoj službi; samodopadljivost vodi iskorištavanju drugih kako bi se sebično dokazala veličina zavedene individue koja je voljna žrtvovati pravično postignuće kako bi stekla nepravednu moć nad svojim bližnjima.

Čak i mudrost može biti bezopasna i božanska jedino ako ima kozmički opseg i duhovnu motivaciju.

Ni jedna zabluda nije veća od samoobmane koja navodi inteligentno biće da traži moć nad drugim bićima kako bi ih lišilo njihovih prirođenih prava. Zlatno se pravilo ljudskog poštenja protivi svakoj takvoj prijevari, nepoštenju, sebičnosti i nepravdi. Jedino je istinska i prava sloboda dosljedna s upravom ljubavi i službom milosti.

Kako se svojevoljna stvorena bića usuđuju u ime osobne slobode povrijediti prava svojih bližnjih, kad Vrhovni Vladari svemira stoje po strani, milostivo poštujući ove povlastice volje i potencijale ličnosti! Ni jedno biće, koristeći se takozvanom osobnom slobodom, nema pravo lišiti bilo koje drugo biće ovih egzistencijalnih povlastica koje su mu dali sami Stvoritelji i koje svi potčinjeni i ravnopravni suradnici ovih Stvoritelja propisno poštuju.

Bilo za ranog doba plenetarne evolucije ili na svijetu kojim vladaju grijeh i nitkovluk, evolucijski čovjek može biti primoran sukobiti se s velikim svjetskim ugnjetačima i tlačiteljima kako bi povratio svoju materijalnu slobodu i prava, dok se ovakvi slučajevi neće javiti bilo na planetima duha ili prebivališnim svjetovima. Rat je nasljeđe evolucijskog čovjeka, dok je na svjetovima normalnog evolucijskog napretka fizička borba davno izgubila ugled kao metoda za usklađenje rasnih nesporazuma.

ODUZIMANJE SLOBODE

Sa Sinom i u Duhu, Bog je projektirao vječnu Havonu, čime je utemeljen vječni uzorak kooperacije--ravnopravnog učešća u stvaranju. Ovaj uzorak kooperacije predstavlja glavnu zamisao koju slijede svi Božji Sinovi i Kćerke koji u prostornim domenama u vremenu nastoje duplicirati centralni svemir vječnog savršenstva.

Svako stvoreno biće svakog evolucijskog svemira koje želi činiti Očevu volju mora postati suradnikom vremensko-prostornih Stvoritelja u ovoj veličanstvenoj pustolovini iskustvenog postignuća savršenstva. Da nije tako, malo je vjerojatno da bi Otac obdario takva stvorena bića stvaralačkom slobodnom voljom ili da bi došao u njima živjeti, s njima istinski surađivati pomoću svog duha.

Luciferova se ludost sastojala u nastojanju da postigne nemoguće, da premosti vrijeme u iskustvenom svemiru. Luciferov zločin počiva u kreativnom pokušaju da liši svaku ličnost Satanije njezinih građanskih prava, da potajno potkrati osobno sudjelovanje stvorenih bića-- njihovo dobrovoljno učešće--u dugoj evolucijskoj borbi za individualno i kolektivno postignuće statusa svjetla i života. I tako čineći, ovaj se negdašnji Vladar Našeg sistema vremenskom namjerom svoje volje izravno suprotstavio vječnoj namjeri Božje volje koja se obznanjuje u podarenju slobodne volje svim osobnim bićima. Luciferova je pobuna tako zaprijetila najvećom mogućom povredom prava na slobodu izbora onih bića koja se uspinju i služe u sistemu Satanije--ona je zaprijetila da će zauvijek lišiti svako biće uzbudljive prilike da učini jedinstven i osoban doprinos sporom oblikovanju veličanstvenog spomenika iskustvene mudrosti koji će jednog dana postojati u savršenom sistemu Satanije. Zamaskiran ruhom slobode, Luciferov se manifesto tako ističe u jasnom svjetlu razuma kao najveća prijetnja otmicom osobne slobode i to prijetnja takvih razmjera kakve su postignute samo dvaput u cijeloj povijesti Nebadona.

Ukratko, to što je Bog dao čovjeku i anđelima, Lucifer je od njih htio oduzeti--božansku povlasticu sudjelovanja u stvaranju vlastitih sudbina kao i sudbine ovog lokalnog sistema naseljenih svjetova.

Ni jedno biće u cijelom svemiru nema zakonsku slobodu da liši bilo koje drugo biće istinske slobode, prava da voli i da bude voljeno i povlastice da obožava Boga i služi svojim bližnjima.

VREMENSKA ODGODA PRAVDE

Moralna stvorena bića evolucijskih svjetova koja posjeduju slobodnu volju uvijek nerazborito pitaju zašto premudri Stvoritelji dopuštaju zlo i grijeh. Ona ne shvaćaju da zlo i grijeh moraju postojati kako bi stvoreno biće bilo istinski slobodno. Slobodna volja evolucijskog čovjeka ili izvanrednog anđela nije puki filozofski pojam, simbolički ideal. Čovjekova moć da odabere između dobra i zla predstavlja kozmičku stvarnost. Bića primaju ovu slobodu izbora od Vrhovnih Vladara koji ne dopuštaju izvjesnom biću ili grupi bića da liše čak i jednu jedinu ličnost cijelog prostranog svemira ove božanski podarene slobode--čak ni kako bi takva zavedena i neuka bića mogla uživati ovu krivonazvanu osobnu slobodu.

Premda svjesno i svesrdno poistovjećenje sa zlom (grijeh) znači prestanak postojanja (anihilaciju), izvjesno vrijeme mora proći od poistovjećenja sa zlom do sprovedbe kazne--automatske posljedice takvog namjerno počinjenog zla-- razdoblje koje će ostaviti dovoljno vremena da se odluči o kozmičkom statusu takve osobe na način koji će posve zadovoljiti sve zainteresirane kozmičke ličnosti i koji će biti tako pošten i pravedan da će ih odobriti i sam griješnik.

Međutim, ako ovaj kozmički pobunjenik koji se suprotstavio stvarnosti istine i dobrote odbije odobriti sudsku odredbu i priznati da u svom srcu poznaje pravednost optužbe koja je protiv njega usmjerena, izvršenje presude mora biti odgođeno u skladu sa sudom Visokih civilizacija. I one neće uništiti ni jedno biće sve dok i jedna moralna vrijednost i duhovna stvarnost postoje bilo u dotičnom zlotvoru ili u njegovim pristalicama i mogućim simpatizerima.

MILOSTIVA VREMENSKA ODGODA

Drugi se prilično teško objašnjiv problem našeg zviježđa tiče razloga zašto je Luciferu, Sotoni i palim prinčevima tako dugo dopušteno da stvaraju nevolje i zašto nisu smjesta bili uhapšeni, zatvoreni i osuđeni.

Roditelji- ljud koji imaju i podižu djecu-- bolje mogu razumjeti zašto bi Mihael, Stvoritelj i otac, tako nerado pristao osuditi i uništiti svoje Sinove. Isusova priča o izgubljenom sinu zorno prikazuje koliko otac voli svoju djecu i s kolikim strpljenjem čeka na pokajanje grešnoga sina.

Sama činjenica da je zlotvor još uvijek u stanju istinski izabrati zlo--počiniti grijeh--potvrđuje činjenicu postojanja slobodne volje i potpuno opravdava svaku odgodu pri izvršenju pravde ako pružena milost može uroditi pokajanjem i oporavkom.


Lucifer je već imao većinu sloboda koje je tražio; druge je trebao primiti u budućnosti. On je izgubio sva ova dragocjena obdarenja tako što je podlijegao nestrpljenju i želji da smjesta ostvari svoje namjere metodama koje su se protivile svakoj obavezi poštovanja prava i sloboda svih drugih bića svemira nad svemirima. Etičke obaveze su prirođene, božanske i univerzalne.

Znamo za više razloga koji su naveli Svevišnje da odgode uništenje ili uhićenje vođa Luciferove pobune. Bez sumnje postoje i drugi, možda čak i bolji, razlozi s kojima nismo upoznati. Sam Mihael je bio taj koji je odlučio pružiti milost iskazanu ovom odgodom izvršenja pravde. Da ovaj Stvoritelj i otac nije osjećao ljubav prema svojim grešnim Sinovima, djelovala bi najviša pravda nadsvemira. Da se događaj poput Luciferove pobune odigrao u vrijeme Mihaelovog utjelovljena na Zemlji, vođe takvog zla bi smjesta i apsolutno bile uništene.

Najviša pravda ima priliku djelovati ako je ne spriječava božanska milost. Ali služba milosti koja djeluje u korist djece vremena i prostora uvijek stvara vremensku odgodu, spasonosni interval između onog što bića siju i onog što žanju. Ako je sjeme dobro, ovaj interval stvara uvjete za kušnju i izgradnju karaktera; ako je sjeme zlo, ova milostiva odgoda ostavlja vremena pokajanju i ispravci. Ova vremenska odgoda pri osudi i smaknuću zlotvora predstavlja sastavni dio službe milosti sedam nadsvemira. Ovakvo obuzdavanje pravde milošću dokazuje da je Bog ljubav i da takav Bog ljubavi vlada svemirima milostivo upravljajući sudbinom i sudom svih svojih stvorenih bića.

O milostivim odgodama odlučuje slobodna volja Stvoritelja. Svemir izvlači korist iz ove metode strpljivog odnosa prema grešnim pobunjenicima. Dok je posve istina da onoj koji namišlja i čini zlo ne može izvući dobro iz zla, jednako je istina da sve stvari (uključujuci bilo potencijalno ili ispoljeno zlo) zajednički djeluju u korist dobra svih bića koja znaju Boga, koja vole činiti njegovu volju i koja se uspinju prama Raju vođena njegovim vječnim planom i božanskom namjerom.

Ali ove milostive odgode nisu beskonačne. Bez obzira na dugu odgodu pri osudi Luciferove pobune, treba pomenuti da je u vrijeme zapisa ovog otkrivenja u sjedištu Nadsvemira održano prvo saslušanje sudskog slučaja Gabrijel protiv Lucifera i da je uskoro zatim uslijedio nalog da se uhiti Satana i da ga zajedno s Luciferom zatvori na kaznioničkom svijetu. Ovim je Satanu uskraćena prilika da ponovo posjeti bilo koji pobunjenički svijet našeg Sustava. U svemiru kojim vlada milost, pravda može biti spora ali je neumoljiva.


MUDROST ODGODE

Mnogo je poznatih razloga koji objašnjavaju zašto Lucifer i njegovi saveznici nisu ranije zatvoreni i osuđeni:

1. Pravda zahtijeva da grešnik dobije dovoljno vremena kako bi izgradio promišljen i u cjelosti odabran stav prema svojim zlim mislima i grešnim djelima.
2. Vrhovnom pravdom upravlja Očeva ljubav; pravda stoga nikad neće uništiti ono što milost može spasti. Svakom je zlotvoru zagarantiran izvjestan vremenski period da prihvati spasenje.

3. Ni jedan brižni otac neće prenaglo dosuditi kaznu grešnom članu svoje obitelji. Strpljenje neminovno ovisi o vremenu.

4. Dok pojedinačne greške uvijek škode obitelji, vođena mudrošću i ljubavlju dobra se djeca pravično odnose prema svojoj grešnoj braći u toku vremenskog razdoblja koje otac ostavlja grešnikovoj spoznaji neispravnosti vlastitih djela i primitku spasenja.

5. Kakav god bio Mihaelov stav prema Luciferu, unatoč tome što je Mihael bio Luciferov Stvoritelj i otac, Sin Stvoritelj nije imao dopuštenja sprovesti kraću proceduru protiv otpadničkog Vladara Sistema kako Mihael u to doba nije bio upotpunio svoje darivanje koje bi mu dalo bezuvjetnu vlast nad svojim Lokalnim svemirom.

6. Vladari Nadsvemira su mogli smjesta uništiti ove pobunjenike, ali oni rijetko imaju običaj smaknuti grešnike bez punog saslušanja. U ovom su slučaju odbili poništiti Mihaelove odluke.

7. Očigledno je da je Imanuel posavjetovao Mihaela da se ne upliće u pobunu i da joj dozvoli da se kreće prirodnim tokom samouništenja. I njegova mudrost predstavlja vremenski odraz ujedinjene mudrosti Rajskog Trojstva.

8. Rajska bića Edentije su posavjetovali Vladare Zviježđa da pobunjenicima dozvole slobodu kretanja kako bi se iz srca svih tadašnjih i budućih državljana Zviježđa--svakog smrtnog bića, morontija bica ili bića duha--brže iskorijenila svaka naklonost koju su pobunjenici doskora mogli uživati.

9. Na Jerusemu, osobni predstavnik Vrhovnog Izvršitelja Nadsvemira je posavjetovao Gabrijela da svakom živom stvorenom biću pruži punu priliku da formira konačan i samostalan stav prema pitanjima u vezi Luciferove Deklaracije Nezavisnosti. Pri razmatranju pitanja u vezi pobune, Gabrijelov je hitni Rajski savjetnik iznio primjedbu da ako se svim stvorenim bićima Zviježđa ne bi pružila takva puna i slobodna prilika, Rajska bi izolacija svih neodlučnih i sumnjičavih stvorenih bića trebala obuhvatiti samozaštitu protiv cijelog zviježđa. Kako bi portali Raja i dalje mogli ostati širom otvoreni svim uspinjućim bićima Zviježđa, bilo je bitno stvoriti uvjete za puni razvoj pobune i osigurati izgradnju čvrstog stava svih bića prema svim dotičnim pitanjima.

10. Kao svoju treću samostalnu objavu, Božanska Služiteljica lokalnog svemira je izdala nalog da se ništa ne poduzima kako bi se djelomično iscijelio, kukavički potisnuo ili na bilo koji drugi način sakrio užasni prizor pobune i pobunjenika. Vojske anđela su primile nalog da se posvete punom objelodanjenju i neograničenom ispoljenju grijeha kako bi se ubrzalo savršeno i konačno iscjeljenje pošasti zla i grijeha.

11. Na Jerusemu je sazvan hitni savjet bivših smrtnika koji se sastojao od veličanstvenih smrtnika koji su nekoć stekli iskustvo u sličnim situacijama, te njihovih suradnika. Oni su posavjetovali Gabrijela da bi pri pokušaju upotrebe samovoljnih ili prinudnih metoda za potiskivanje pobune bio zaveden i izgubljen najmanje trostruk broj bića Cijeli je zbor savjetnika Nadsvemira jednoglasno posavjetovao Gabrijela da dozvoli da pobuna prirodno dostigne svoje krajnje granice, čak i ako bi se posljedice održale milijunima godina.

12.Čak i u vremenskom svemiru, vrijeme je relativno: Ako bi čovjek Zemlje čiji bi život imao prosječan rok trajanja počinio zločin koji bi izazvao općesvjetsko zlo i ako bi bio uhićen, izveden pred sud i smaknut tri-četiri dana po izvršenju zločina, da li bi se to činilo dugim razdobljen? S ovim se svejedno može usporediti duljina Lucifereovog života čak i ako njegova osuda, koja je upravo počela, ne bude okončana u toku stotinu tisuća godina Zemaljskog vremena. Sa stanovišta Nadsvemira gdje je parnica u procesu, ovaj bi se relativni vremenski raspon najbolje mogao oslikati podatkom da je Luciferov zločin izveden pred sud u roku dvije i pol sekunde po izvršenju. Promatrano sa stanovišta Raja, presuda je izvršena istog časa kad je dosuđena.

POBJEDA LJUBAVI

Kako god je ljudima bilo teško shvatiti Luciferovu pobunu, svi bi dubokoumni ljudi trebali shvatiti da metoda kojom se odnosilo prema pobunjenicima pruža dokaza božanskoj ljubavi. Može se činiti da je brižna milost koja je ukazana pobunjenicima donijela nevolju i kušnje mnogim nevinim bićima, premda se sve ove zavedene ličnosti sa sigurnošću mogu pouzdati da će premudri Suci milostivo i pravedno odlučiti o njihovim sudbinama.

Pri odnosu prema inteligentnim bićima, Sinom Stvoriteljem i njegovim Rajskim Ocem upravlja ljubav. Višefaznost stava kozmičkih vladara prema pobuni i pobunjenicima--grijehu i grešnicima--nije moguće shvatiti ako se čovjek ne sjeti da Bog kao Otac ima prednost nad svim ostalim fazama ispoljenja Božanstva pri svakom odnosu božanstvenosti prema čovječanstvu. Pored toga se trebate sjetiti da se svi Rajski Sinovi Stvoritelji povode za milošću.

Ako brižni otac velike obitelji izabere ukazati milost jednom svom djetetu koje je počinilo ozbiljan grijeh, lako se može dogoditi da će ukazanje milosti ovom nevaljalom djetetu stvoriti privremene teskoće svoj drugoj poslušnoj djeci. Takve su posljedice neminovne; takva se opasnost ne može odvojiti od stvarnosti situacije izazvane položajem brižnog roditelja i položajem člana izvjesne obitelji. Svaki član obitelji izvlači korist iz ispravnog ponašanja svih drugih članova; svaki član isto tako mora snositi neposredne vremenske posljedice grešnog ponašanja svih drugih članova. Obitelj, grupe, nacije, rase, svjetovi, sistemi, zviježđa i svemiri predstavljaju zajedničke odnose koji upravljaju pojedinačnom individualnošću; i stoga svaki član svake takve grupe, velike ili male, mora požnjeti bilo korist ili štetu radi dobrog ili lošeg ponašanja svih drugih članova dotične grupe.

Ali jedna bi stvar trebala biti jasna: Ako ste kojim slučajem bili primorani pretrpjeti zle posljedice grijeha nekog člana svoje obitelji, nekog bližnjeg građanina ili bilo kojeg drugog čovjeka, čak i ako su se u vašem sistemu ili drugdje osjetile posljedice pobune--što god budete primorani pretrpjeti radi zlih postupaka svojih suradnika, bližnjih ili nadređenih--vječno možete biti sigurni da su takve nevolje prolazne. Ni jedna od ovih posljedica zlih djela vaše braće ne može ugroziti vašu vječnu budućnost niti vas i u najmanjem lišiti vašeg vječnog prava na uspon do Raja i postignuće Boga.

Osim toga, postoji i nadoknada za ove nevolje, zakašnjenja i razočarenja koja predstavljaju neminovnu posljedicu grijeha i pobune. Od svih mnogobrojnih posljedica Luciferove pobune, pomenut ćemo jedino veličanstvene živote onih uspinjućih smrtnika, državljana Jerusema, koji su se uspjeli oduprijeti sofisterijama zla, postavši budućim Rajskim bićem. Svako biće koje nije podlijeglo iskušenju ovog grešnog događaja smjesta je napredovalo po administrativnom položaju i duhovnoj vrijednosti.
Isprva se činilo da je Luciferova pobuna predstavljala pravu katastrofu cijelog sistema i svemira. Postupno, počele su se ukazivati višestruke koristi. Nakon dvadeset pet tisuća godina prema sistemskoj računici vremena (dvadeset tisuća godina Zemaljskog vremena), Melkizedeci si počeli tvrditi da je dobro koje je proizašlo iz Luciferove ludosti dostiglo jednaku razinu sa zlom. Ukupna suma zla je u to vrijeme gotovo počela stagnirati, dalje rastući jedino na izvjesnim izoliranim svjetovima, dok su korisne posljedice nastavile rasti i širiti se cijelim svemirom i nadsvemirom, čak do same Havone. Melkizedeci sada tvrde da je dobro koje je poizašlo iz Satanija pobune više nego tisuću puta nadmašilo sumu cjelokupnog zla.

Ali takva je izvanredna i korisna žetva mogla uroditi iz zla jedino zahvaljujući mudrom, božanskom i milostivom stavu svih Luciferovih nadređenih, od Očeva Zviježđa na Edetiji do Oca Svih na Raju. U međuvremenu, uzvišene su povoljne posljedice Luciferove ludosti; i kako se zlo koje je zavrijeđivalo kaznu gotovo posve razvilo u okviru relativno kratkog vremena, očigledno je da su se svemudri i dalekovidi kozmički vladari pobrinuli da pruže dovoljno vremena kako bi se mogli požnjeti sve mnogobrojniji povoljniji rezultati. Bez obzira na mnoge dodatne razloge koji su odgodili uhićenje i osudu Satanija pobunjenika, sam ovaj dobitak predstavlja dovoljno objašnjenje zašto ovi grešnici nisu ranije zatvoreni, osuđeni i uništeni.

Kratkovidi smrtnički umovi koji su ograničeni vremenom trebaju razmisliti prije nego počnu kritizirati vremenske odgode koje su uveli dalekovidi i svemudri administrativni upravitelji kozmičkih poslova.

Neispravnost ljudskog razmišljanja u pogledu ovih problema počiva u ideji da bi svi evolucijski smrtnici izvjesnog evoluirajućeg planeta izabrali krenuti prema Raju samo da grijeh nije prokleo njihov svijet. Sposobnost bića da odbije opstanak ne datira iz doba kad se odigrala Luciferova pobuna. Smrtni čovjek je uvijek bio obdaren slobodom izbora u pogledu svog rajskog puta.

Oznake: religija

- 13:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se