srijeda, 24.06.2009.
VRAG NOSI - ŠTO?
Drage čitateljice, u ovom broju Morone sa zadovoljstvom ćemo svim našim vjernim moronkama i ponekom moronu predstaviti novu kolekciju minimalističkih krojeva za tekuću morsku sezonu, koje su samo za vas dizajnirali naši proslavljeni kreatori Fantlastiko, Vestablišment i Šiva. Njihove zavodljivo oskudne kreacije nosi i sam nečastivi, te vjerojatno zbog toga vragometno koštaju. Premda su vaše donacije poslovično izostale, uspjeli smo namaknuti sredstva za isplatu honorara uvaženom modnom trolistu, a kako nas urođena dobrota sprječava da rečeni novac bez trzavica podijelimo među među sobom i trojici parazita otkažemo suradnju, izgleda da ćete najavljene modne domišljaje ipak na koncu vidjeti. Ali prije toga, dozvolite da posvetimo nekoliko riječi našem sponzoru, uglednom poduzetniku s političkim backgroundom, javnosti poznatom po brzopoteznom preuzimanju tvrtke Krade-Trade.
Ojkan Odronak, čovjek s vizijom i s ‘televizijom u lemozini’, kao što običava uvijek istaknuti, zaslužan je za priljev novca u suho korito našeg tekućeg računa, uz dodatak aromatične pjene za pranje. Što će svim modno osviještenim čitateljicama omogućiti da na stranicama Morone nađu svoj idealni ljetni outfit za otmjeni izlazak u ćevapdžinicu iza zahoda na javnoj plaži.
Ali to nije sve! Pored businessa, gospodin Odronak pronalazi vremena i za dobrotvorni rad. Nedavno je pokrenuo akciju ‘Dajmo im 50kn’, osmišljenu s ciljem dodatne edukacije nezbrinutih maloljetnica. Kako su štićenice sirotišta nerijetko odgojno zapuštene, te sklone izbjegavati nastavu, ovaj domišljati privrednik došao je na ideju da privuče potencijalne polaznice tečaja nudeći im 50 kuna po satu, a predmet poduke je seksualni odgoj. Premda se radi o veoma složenoj problematici, gospodin Odronak i njegovi prijatelji nesebično su preuzeli cjelokupni teret te zahtjevne pedagoške zadaće i o svom trošku osigurali prostor za predavanja, u hotelskim sobama.
Međutim, kako u našoj sredini i najplemenitije inicijative izazivaju zlonamjerne kritike, nije teško pogoditi da se ubrzo naveliko počelo šuškati o maljotničkoj prostituciji. Što vas, dakako, nimalo ne zanima i pitate se kad ćemo prijeći na modu? Ubrzo, samo da prvo razjasnimo tko je stajao iza malicioznih glasina, lansiranih s ciljem da naštete ugledu našeg sponzora. Kao što je policijska istraga utvrdila, bila je to grupica zlobnih zavidnika, koja će završiti na sudu zbog pokušaja klevete s predumišljajem i zadavanja duševnih boli, na okrutan i podmukao način, iz naročito niskih pobuda.
Jer, kao što u policijskom zapisniku stoji, ‘u toku istražnog postupka, koji je trajao puna dva sata i petnaest minuta, nije zamijećeno postojanje prostitucije, a kad bi ova i postojala, ne bi bilo osnove za privođenja, jer mušterije nisu odgovorne, nego su uvijek u pravu, a ukoliko bi nekim nevjerojatnim slučajem zakonodavac predvidio kaznenu odgovornost za klijente, pokazalo bi se da gospodin Odronak nije organizirao lanac maloljetničke prostitucije, iz čega se jasno dade zaključiti da prostitucija kao takva ne postoji’.
Ne sumnjamo da vam je nakon navedenog službenog izviješća pao kamen sa srca i sad, kad ste se uvjerili da nema tragova nelegalnih radnji na sredstvima kojima je sponzoriran omiljeni vam časopis, s punim pravom smatrate da možete čiste savjesti razgledati naše ljetne modele. Naravno, ali molimo za još malo strpljenja, jer briga našeg proslavljenog poduzetnika za opću dobrobit ne zaustavlja se na općenju za 50 kuna. Ne, jer tu je još cijeli niz sjajnih inicijativa, osmišljenih iza vrata s oznakom OO, što je službeni amblem našeg dobrotvora.
Jedna od najpoznatijih svakako je takozvana anti-gay parada. Premda se smatra da rigidnost spomenute manifestacije proizlazi iz desničarskog svjetonazora, njezin idejni začetnik, gospodin Odronak, tvrdi da ipak ne zna ljevica što radi, zna se, desnica. Jer, prosvjednici u odjeći nalik na uniforme poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata, zapravo su moralni pobjednici, budući da se zalažu za posvemašnju toleranciju. Naime, kad bi oni zaista mrzili osobe drukčijih seksualnih preferencija, lako je za pretpostaviti da pedofil, koji se proslavio putem skandala u Caritasovom domu, ne bi ovog momenta veselim cvrkutom oglašavao sezonu parenja u zatvorskoj praonici rublja, jer bi odmah po izlasku iz sudnice dobio po kljunu. A pojedini desni političari, za koje svi znaju da gaje divljenje spram jačeg spola, upravo slobodoumnosti desničarskih birača mogu zahvaliti što i dalje drže konce u svojim rukama, jer bi im, u suprotnom, od karijere ostalo samo k. U ruci.
Dakle, ni o kakvoj isključivosti nema govora. Naprotiv, mnogi anti-gay prosvjednici rado bi one iz gay-parade uključili. U sebe. Samo kad bi ovi htjeli svući neukusne šarene krpe u kojima šeću gradom. Ružno je vidjeti kad se lijepa, mlada tijela skrivaju pod bezveznim stylingom. Ali, mediji su, kao i obično, od buhe napravili slona, a od prosvjeda šačice modnih kritičara cijeli zoološki vrt, pun zapjenjenih zvijeri.
I kad smo već kod toga, vjerojatno se pitate biste li ovog ljeta došli na bazen u gaćicama sa smjelim uzorkom leopardove kože i natpisom ‘pazi, grize’ ili da radije zaokružite svoj look u jungle-stilu metodom ‘majmun radi što majmun vidi’? Ali, potonja varijanta zahtijeva da prvo razgledate naše ljetnje modele, koje već s nestrpljenjem iščekujete, pitajući se kad ćemo prestati s nevažnim temama i prijeći na pravu stvar? No dobro, kad već toliko želite znati što se ove sezone nosi, reći ćemo vam. Vi se nosite! Da ne velimo kud.
U ime uredništva sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:05 - Dodaj komentar
(18) - Print
- #
subota, 13.06.2009.
SLUČAJ VJETROKAZA
Svašta se može reći o Nensi Fensi, da je umišljeni snob, loša spisateljica i još gora novinarka, ali ne može se poreći da ima svoje ja. Štoviše, ima ona često i svoje ‘ja pa ja’, ali se usto drži i nekih principa. Primjerice, odana je ideji feminizma. I spremna je boriti se protiv mrskog neprijatelja, bez obzira na cijenu. Čak i onima koji plaćaju mizerno, uvijek će rado isporučiti tekst prepun zgražanja nad seksističkim ispadima u prostoru javne komunikacije.
Srećom, ovog puta angažirali su je iz uglednog, pristojno dotiranog časopisa za kulturu. Da napiše štogod. O čemu god. A njoj se baš pisalo o muškom šovinizmu. Ali što? Otkako se bloger Brat Falokrat samoinicijativno artistički upokojio, nakon što je snimljen na transvestitskom partyju, ničeg interesantnog više nije bilo. I kad se već pomirila s tužnom činjenicom da joj preostaje samo seciranje beskrajno umobolnih reklama, slučajno je naišla na pravu, a istovremeno i onu, stvar. Rječju, na vaginu. I to ne bilo kakvu, nego ‘golemu balkansku vaginu, vjernu pratilju svih genocida i ratnih pobjeda’. Dotična se bez kompleksa širila na stranicama jednog književnog natječaja, u sklopu prvonagrađene priče. Naslovljene sa Vjetrokaz, iz čega se bez većih problema može zaključiti da siže ne proizlazi samo iz spomenute vagine, nego se pored ginekološke materije našlo mjesta i za meteorologiju. Koja nas uči zašto i odakle, ali ne i kako vjetar puše. To moramo sami dokučiti i po potrebi se okrenuti u poželjnom smjeru. Kao vjetrokaz. Baš tako se okretao glavni lik priče, i bio bi uspješno prebrodio vjetrove rata, da se nije zaljubio u zlu, vulgarnu prostakušu koja ga je odvukla na krivu stranu krive Drine, čije se ispravljanje kasnije odvijalo u dvoranama Haaškog suda.
Priča o balkanskoj lady Macbeth ili vagini vulgaris domestica koja bi, poput biblijske Eve, morala preuzeti dio krivice na sebe i to onaj veći dio, silno je obradovao Nensi, tako da je potcikivala od veselja sastavljajući sljedeći kritički osvrt:
“Polupismeni autor besmislene sklepotine pod naslovom Vjetrokaz sasuo je pred ni krivo, ni dužno čitateljstvo neprobavljivu hrpu književnog diletantizma protkanu brabonjcima dvostrukog morala. Onog, koji od pamtivjeka krasi prirodno i samorazumljivo laprdanje seksističkih gnoma. Naravno da iza svakog rata zjapi ponor nečije vagine, to svi znaju. Od Troje do Falklanda, ratovi se vode isključivo zbog ženskih hirova, a ne zbog ratnog plijena i teritorija. Bogomdana istina o herojskoj prirodi muškarca i kurvinskoj ulozi žene stoljećima se gusli uz pastirsku vatru i blejanje ovaca, pa zašto taj iskonski, čobanski zov divljine ne bi našao svoje mjesto u sklopu jednog književnog natječaja? Itd..itd…”
Ne gubeći vrijeme na ispravke odmah je poslala uradak urednici, poznatoj po poštenom odnosu spram suradnika. Nakon lektorskih i redaktorskih zahvata običavala je proslijediti tekst autoru, koji bi potvrdio da se slaže s objavljivanjem konačne verzije. Osim toga, pazila je da se honorari isplaćuju na vrijeme. I Nensi bi zacjelo bezbrižno legla na počinak, da je nije stalo kopkati jedno interesantno pitanje – kako je seljo uspio osvojiti prvu nagradu? Srećom, na msn-u je odmah naletjela na jednu od dežurnih tračibaba iz kulturnjačko-medijskih krugova i ta joj je, u najstrožem povjerenju, otkrila da je Janko Krpica, autor prvonagrađene priče, vanbračni sin jednog visokopozicioniranog djelatnika ministarstva. Onog ministarstva, koje je redovito odobravalo sredstva za otkup njenih knjiga. Nakon kraćeg razmišljanja Nensi zaključi da je prenaglila u procjeni djela i brzometno nakuca novi tekst:
“Premda bi minuciozni kritičar mogao uočiti pokoju početničku grešku, priča Vjetrokaz nesumnjivo otkriva značajan literarni potencijal mladog autora. Neobično razmatranje ratne problematike predstavnika poslijeratne generacije suočava nas s mitskom građom, kao paradigmatskom strukturom svake predaje. A patrijarhalni klišeji javljaju se, nerijetko s izvjesnom nespretnošću, kao nametnuti toposi postmodernističke kombinatorike. O piscu Krpici svakako ćemo još čuti, jer njegov će eruptivni talent bez sumnje u sljedećim djelima naći sretnije teme, kongruentne sa suvremenim, urbanim svjetonazorom…itd…itd…”
Promptno je poslala ispravak, opravdavajući se prezaposlenošću, zbog koje je pobrkala par sitnih detalja. I tek što je korigirala potencijalno fatalnu grešku, pojavio se prozorčić msn-a s porukom: “Sorry, greška!”
Koja sad opet greška?
“Moja”, otpisala je tračibaba, “jer baš sam maloprije razgovarala s nekim ljudima. I znaš kaj? Janko Krpica je pseudonim, jasno. Ko živ bi se tako zvao? A znaš čiji?”
Saznavši čiji, Nensi je problijedila. Kao krpa. Jer iza male krpice od pseudonima skrivao se veliki glavonja, proslavljeni autor i član mnogih žirija i odbora. A priču je poslao kao anonimus, za pozamašnu okladu. I onda se pobrinuo da informacija o njegovom autorstvu procuri, tako da dobije nagradu, a time i okladu.
Ne časeći časa, Nensi zarije prste u tastaturu i brzinom munje stane nizati briljantno munjene rečenice. Ove:
“Izvanredno je iskustvo suočiti se s kratkom formom, a koja u svojoj jezgrovitosti nosi zgusnutu problematiku kompletnog filozofijskog propitivanja epohe. U više nego lucidnoj maniri dostojnoj jednog Jacquesa Derride, autor priče Vjetrokaz propituje fenomenologiju tjelesnosti, postavljajući dihotomiju tijelo-um u relaciju čin-virtualno, da bi istovremeno s virtuoznošću univerzalnog naratora problematizirao postmoderno stanje izmještene taktilnosti, metastazu osobnog doživljaja i deteritorijalizaciju fizikaliteta. Ovo nesumnjivo remek-djelo, s onu stranu metafizike distance i kaotičnosti rodnih značenja, nadilazeći trivijalne odrednice općeg i tipskog kroz neponovljivost individualiteta, zaslužuje mjesto u svim suvremenim antologijama kratke priče…itd…itd”
Nakon što je poslala konačnu veziju uz koloplet smušenih isprika, stuštila se na krevet, ne gaseći kompjutor. Na čijem je zaslonu ujutro ugledala mail iz uredništva:
“Primili smo vaš tekst. Objavit ćemo prvu verziju. Našem novom uredniku ta se najviše svidjela, jer zbog smanjenih dotacija moramo prijeći na tržišno poslovanje, a vaš bespoštedno kritički osvrt ima potencijala razviti se u sjajnu polemiku, koja bi mogla zainteresirati širu publiku. Nadamo se da ćete i ubuduće surađivati s nama. Pozdrav!”
Novi vjetrovi iz uredništva bacili su Nensi u stanje šoka. Kad je vjetar zalepršao zavjesama i stao kovitlati listove njenog netom završenog romana duž radnog stola, raznoseći ih preko balkona na ulicu, nije poduzela ništa. Čemu? Pisala ga je s namjerom da se visoko plasira na predstojećem natječaju za roman sezone, a to se neće desiti. Jer žirijem predsjeda autor Vjetrokaza.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 13:09 - Dodaj komentar
(22) - Print
- #
petak, 05.06.2009.
PUTOVI ZA SASVIM NOVO RAZUMIJEVANJE GLAZBE
Drage naše, reda radi recimo cijenjene čitateljice, vaš omiljeni elektronički časopis Morona u novom broju obradovat će vas prilogom za kakavim žudi svaka suvremena žena u periodu recesije. Kao što pogađate, odnosno pogodili biste da kojim slučajem imate bar dvije funkcionalne vijuge na području glave, a da nisu omotane oko viklera, riječ je o uzvišenim vrijednostima, izdignutim iznad banalnosti materijalističkog konzumerizma.
Premda u svojoj neukosti za dotičnog nikad niste čuli, dozvolite da vam predstavimo Nikolausa Harnoncourta, velikog dirigenta, čelista i teoretičara gazbe, koji bi vas sugestivnošću svog novog pristupa mogao pridobiti da na YouTubeu umjesto PussyCatDolls slušate, recimo, Monteverdija, da smo ga uspjeli kontaktirati i dogovoriti suradnju. No, iako je naše poznavanje stranih jezika inače na veoma visokoj razini, ipak je sasvim neobjašnjivo došlo do nepredviđenih spuštanja. Slušalice. Stoga smo, umjesto austrijskog muzikologa, angažirali domaćeg profesionalca, virtuoza zelenih terena, proslavljenog nogometaša Matu Trkala. Njegov nadahnuti prikaz koncerta klasične glazbe, kojem je nazočio u Hrvatskom glazbenom zavodu, pružit će vam sasvim nove uvide u kompleksnu problematiku razumijevanja evropske glazbene baštine:
Pošto sam ja jedna dobra duša, bijo sam se uključijo u tu humanitarnu akciju i skupljao po klubu. I onda pozvali mene organizatori, reko ajd idem se slikat s njima, dobro je za imiđ. I neka dođem u ha-ge-ze, u gunduličevu 6, da će bit sve kulturno i klasićna glazba. Došo ja, mislijo to je nešt novo otvoreno, pa čemo kulturno sjest i pojest uz živu glazbu, pa nek je i malo starija, ono klasika ko mišo kovač, šta fali?
Dođem ja, uveli oni mene unutra, kad nigdje stola ni separeja, samo stolci. I da su bar ko u kinu, pa da se zavališ, nego gadni drveni, sve za našpranjat se. Ajd dobro nek im bude, sjest ču pa poslušat pjevača pa onda idemo na večeru. I priguše oni svjetla, a kad tamo dođe neka nosata žemska s cjevčugom u ruci, baš ono ka cijev od zahoda, samo šta neke dugmiće ima. I počme ona puvat u to. Ajoj majko moja! Sva se uznojila ko snaša na potoku, a ništ nemere, nego sve pišti ka onaj ekspres lonac. Pa jel joj nisu mogli dat prave diple, nego cijev iz staretinarne? Stvarno su u pravu na teveju kad kažu da se premalo daje za kulturu. Nemaju nit za svirala kupit!
I sad mislijo ja vidit će da nemere ništa pošteno odsvirit pa će odustat. Al ni da bi. Puše ona ko mutava. Pa jes ti zdrava u glavi, jadna ne bila, jel ne vidiš da nejde? Mislim si ja. A ona pišti li ga pišti. A svi samo sjede i šute, niko da joj kaže da se prestane mučit. E šta su se ljudi danas obezobrazili, čudo jedno. I onda se ustane sa stolca neki čovac iza nje, pa stane udarat u nešta, ka u klepku od ovaca. Šta si blesav, jel ne vidiš da smo u gradu, gdje tu imaš ovce da ih dozivaš? Al dobro, brzo je shvatio, pa prestao, taj je pametan. A onda meni došlo u glavu da to on samo predstavlja kao da doziva ovce, pošto smo u kazalištu. I sve si mislim – jel da se uspnem gore pa da se i ja predstavim, iz pristojnosti? Al opet niko nije, šta bi ja prvi? Ajd da nazovem trenera da ga pitam. Utipkam ja broj, kaže – nije dostupan, ostavite poruku. Reko – e trener, ja sam ti u ha-ge-ze, aj me nazovi kad budeš u prilici! A bleso neki ispred okreće se pa izbečio oči na me. Šta gledaš, tudume, jel nikad nisi mobitel vidijo? E seljačine zaostale! I takva budala ide u kazalište, e svašta!
I napokon, bogu hvala, žemska odustala od puvanja. Pitam se ja jel gotovo da idemo? Osvrćem se, gledam, al ništa, svi sjede. I dođe onda neki momak s tamburom. Ajde da se i nešto veselo čuje poslje ove tuge i čemera. Kadli sjedne on i mete tamburu među noge. Štaš nogama svirat, čudim se ja. Al neće, nego uze štap, a preko njega žica i počme pilit po tamburi. O majketi nema novca za kulturu a ovaj oće razvalit sviralo! I svi šute, niko da mu ništa kaže, pa neću onda ni ja. Samo ti pili, što prije uništiš to bolje! I pili on, a sve se čuje ko brundanje neko, ko kad međed zađe u jagodnjak. Pa potegne rukom iz sve snage, a ono muče ka krava kad je nagoniš iz djeteline. I onda opet brunda na sitno. Sve si mislim doklen će, kad eto ti one s cjevčugom! On brunda, ona pišti! Sad je već postalo za ne izdržat, sve si mislim da uteknem van, a ne mogu, šta će ljudi reć?
Pa sve sokolim sebe – ajd izdrži, nemere to još dugo trajat.
I završe oni, svi plješču, plješčem i ja od radosti, al sam se prerano obradovao. Ima još!
Ušla tri starca s guslama. Al umjesto na koljeno metu gusle pod labrdu. I počmu ga mjaukat ko mačići kad ih gazda trpa u vreću. Pa škripe ko obita vrata kad vuče promaja. Pa cvile ka prebita paščad. A ja se sjetio svog Žuće kad je pao pod traktor, a strikan ga nije vidio nego prešo preko njega. I uvijek sam se pito kako je onda bilo mojem jadnom Žući? E sad znam kako mu je bilo! O muko moja! Ovo je za poludit!
Ajde izdrži, Mate, još malo pa je kraj! I stali oni, ja skočio da je gotovo. Ali ne! Opet doleti nosata s cjevčugom. I udri oni svi zajedno!
A meni muka došla, znoj mi probio ko da pucam penal poslje drugog produžetka. U glavi mi se manta, al nedam se skršit. Svu snagu volje sam upro. Pa govorim sebi – aj izdrži, Mate, ako izdržiš onda si car! Ako ovo izdržiš, imaćeš pedeset zgoditaka u sezoni, zabićeš četiri gola u idućoj utakmici, dva iz jedanaesterca, dva iz kornera. Ma šta dva, sva četiri iz kornera!
I tako ja nižem sebi u glavi ko brojanicu da molim i kad je napokon došo kraj – nisam ni primijetio. Ostao bi sjedit tamo do sutra da me nisu podigli.
I znate šta vam mogu reć? Odlučio sam otić u prodavaonu cedeja i kupit svu klasićnu glazbu koju zateknem tamo. Isto bi preporučio našoj mladeži da sluša svaki dan po sat-dva. Dobro je to, jača karakter!
U ime uredništva sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 20:03 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
|
|
|
