povratak
Prekjučer smo stigle doma.
Putovanje u Belgiju je, iako već u startu podržano strašnom radošću, mojom i kćerinom, ispalo, pak, još daleko više od svih najboljih mogućih očekivanja!
Idem, onako, kronološki:
Naoružane koferom, velikom putnom torbom, svaka svojom ručnom torbom i dva kišobrana, u nedjelju, 12., uputismo se prema kopnu kako bi ranom zorom mogle hvatati avion za Zagreb. Polazak iz stana je trebao biti oko 5 ujutro, no, uzbuđenje nas je probudilo već negdje u 3 kad smo nedugo potom i ustale.
Uzimajući u obzir njen strah od letenja koji je kulminirao prije putovanja sa ocem u rujnu, ugodno se iznenadih sasvim blagom pojavom istog, a koji je iščeznuo već pri prvim sekundama polijetanja. Dobar početak!
Kako to već bude, naravno da nismo letjeli pravo za Zagreb, već smo zaokružili preko Pule zbog loše vidljivosti dan ranije, tako da me već krenula hvatati frka hoćemo li uspjeti stići na avion za Bruxelles. No, ipak se zle slutnje nisu obistinile, pa smo, fakat trčeći, uletjele u avion prema cilju.
I sletjesmo!
Draga frendica nas je čekala na aerodromu i spretnom vožnjom odvela u njihovo slatko gnijezdo! 
Vozeći se prema doma, nisam mogla ostati ravnodušna prema ljepoti Mechelena. Krenula su sjećanja na život u Amsterdamu čijom sam ljepotom i toplinom bila očarana toliko da i danas sanjam snove u kojima šetam našom ulicom, prelazim mostove... Sličnost arhitekture ublažila je želju za ponovnim odlaskom tamo.
Smjestismo se u slatkom stanu, zauzesmo sobu domaćina i uputismo se u šetnju bajkovitim Mechelenom. I tu započinje stvaranje fotoalbuma od nekoliko stotina fotografija sa cjelokupnog putovanja.
Frendičino gostoprimstvo, kao i njegog dečka i kćeri joj, toliko je bilo stvarno, da smo se nas dvije odmah osjetile slobodnima kao u vlastitom domu. A njihova briga i organizacija vremena tih nekoliko dana nadišla je sve što je čovjek uopće mogao i pretpostaviti za tako kratki boravak! Uslijedila su putovanja za Bruxelles, Antwerpen i Pariz!!!
I tu je sad išlo maaaasu texta i slika... I ja, glupača 
, umjesto ugasiti folder sa slikama, stisnem "X" bloga i ode u nepovrat cijeli text...
Sutra ću nastaviti...
15.01.2008. u 23:12 |
4 Komentara |
Print |
# |
^
0
| < |
siječanj, 2008 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Studeni 2009 (1)
Srpanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (17)
Prosinac 2006 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
e-mail: okosjenki@net.hr
Kao prvo, trebalo bi pokazati kako Kosjenka i Regoč izgledaju.
Dakle, na internetu sam našla malog Regoča, dok se Kosjenku nikako nije dalo uhvatiti. Onda sam si prije par minuta dala truda, pa sam je pokušala nacrtati onakvom kakvu bih je zamislila današnjom maštom. I evo ih:
Regoč
Kosjenka
Budući sam do prije par godina, što se frizure barem tiče, bila Kosjenkina sušta suprotnost, od kako sam pustila kosu, a koja je, valjda nakon toliko godina zatočenistva luđackom brzinom krenula rasti, mnogi iz bliske mi okoline, u šali znaju reći da izgledam upravo kao Kosjenka, iako smo bojom kose u velikom raskoraku! (A ni frizura nije baš ista!)
Zašto nisam blog nazvala samo "Kosjenka"?
Razmišljala sam o tome i zaključila kako će se u nekim trenucima zasigurno pojaviti kakav Regoč, ili će neki od prošlih Regoča biti spomenuti u nekom kontextu (Regoč: metafora za bilo kojeg muškarca koji bi eventualno bio ili je već spomenut: brat, otac, ex muž, ev. dečko, prijatelj, susjed, župnik, rođak, kolega...), strpah i njega u naslov bloga.
I tako se rodio ovaj blog.
Ništa osobito mudro i novo u ovom blogu neće se naći. Pišem ga uglavnom kao vrstu dnevnika i objavljujem svoje fotografske uradke za koje ne mislim kako su umjetnička djela, već su po nečemu meni osobito drage, pa mi ih lijepo vidjeti kao dekoraciju mojih misli.
Sve je to i dio moje opčinjenosti napretkom ove vrste tehnologije.
No, iz toga se izrodila jedna jako dobra stvar, a to je virtualno upoznavanje drugih i suosjećanje s tuđom radosti, a bome nerjetko i tugom.
Ecco. To bi bilo to o Kosjenki. A i Regoču.
Linkovi
ljudi koje rado pročitam:
POST SECRET
NOVOGODIŠNJE LUDILO
BROD U BOCI
HEROSTRAT(IŠTE)
MENTINA
RUDARICA U SEOSKOJ IDILI
ZG DNEVNIK
012 STATION
FANNY
MUDRI I NJEGOVE PREKRASNE FOTOGRAFIJE
MELANCHOLIA
i još ih ima!!!