blagdani...
Bome, evo sutra Badnjaka... Virnula sam u NOVOGODIŠNJE LUDILO i vdijela kako nas draga FANNY potiče na reaktivaciju 
. E, pa bio bi red! Samo što sam ja zaboravila korisničko ime i lozinku... 
Ne mogu zamisliti kako je prošla već umalo cijela godina od kako se stvorio taj blog... Ljudi moji, kako vrijeme leti...
Pokušavam rezimirati proteklu godinu... Hm, da krenem od početka:
Siječanj:
dijete razočarano zbog neispunjene radosti susreta s tatom za zimske praznike. Zbog njihovog planiranog druženja, godišnji odmor najavila, a tako i koristila tek u veljači. Znači, njene praznike smo, uz svega par dana Podgore (prekrasnih!), pročučale doma.
Veljača:
godišnji odmor. Kako već gore se sjetih, proveden uglavnom doma, i to čak radno: bojala sam zidove našeg dotrajalog stančića i izvodila "slikariju" na kuhinjskom zidu. I ne dovršila... Ali zato kupaonica i hodnik su u boji breskve , sestrina i mamina soba bijele, a jedan zid u našoj sobi plav.
Ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj:
povratak na posao, pripremanje za sezonu, praćenje njenog školovanja, napredak u svladavanju klavira "po mome", njen rođendan i sjajna zabava, zatim slučajno otkriće na internetu kako je ex dobio sina, odnosno, kako je naša kći dobila brata, zavrzlame oko toga, obznana njoj i podržavanje radosti dolaska novog, nedužnog bića... kraj školske godine, odličan uspjeh, završni koncert (sjajan nastup ), početak ljeta i kupanja, večernjih izlazaka... Dolazak prijatelja koje viđam od ljeta do ljeta, večeri provedene većinom u evociranju uspomena iz dječjih dana... Jedva čekam slijedeće ljeto!!!
Kolovoz:
početkom mjeseca najava dolaska njenog oca. Brojni mijenjani planovi gdje i kako provesti 3-4 tjedna s njom, do konačne odluke o odlasku na daleki istok, njen susret s tatom nakon pune godine, njen strah pred dugim letenjem avionom, uvjeravanja, 6-dnevno trpljenje gotovo zajedničkog života njega s nama dok nisu otišli... Svi se sjajno slažu, a moj želudac u grču... (Odrasti više, odrasti!!!) Njihov odlazak, najduža odvojenost od nje...
Rujan:
išćekivanje njenog povratka polovicom mjeseca.
Zadnji trzaji ljeta u mom malom mjestu, počinje vrijeme izolacije...
Stravičan događaj: negdje sam skupila uši!!! Po tumačenju zdravstvenog osoblja i njihovog ovoljetnog iskustva: na plaži 
... Teško za povjerovati, ali eto... U drugu ruku, ne znam gdje bi se to drugdje moglo dogoditi... U svakom slučaju, nema Kosjenka više dugu kosu 
Otplakala sam režući je do ramena... Wow, kakav traumatični događaj je to bio! Užas... No, uz pomoć ukućana, riješih se ogavnih, ružnih i gnjusnih nametnika iz prvog puta... Grozno iskustvo...
Ona se vratila! Nastupa borba s tugom zbog rastanka od oca... Nekako se od tada promijenila... Sunce moje... Provodim s njima u Splitu dva dana i otkrivam njegovo opće nezadovoljstvo... Je li mi ga žao? Mislim da nije... Dogovaranje oko našeg dolaska k njemu na daleki istok za Novu godinu, budući nemam problema s činjenicom što ima drugu obitelj, olakšavam tako svima... Ne vjerujem u ispunjenje, ali eto, važna je volja.
Početak njene škole, hvatanje konaca... Ušaltavanje u normalu... Koliko-toliko...
Listopad, studeni, prosinac:
ona se razboljeva, trčim s njom u Zavod za javno zdravstvo u strahu da nije pokupila neku malariju ili tako što... Bogu hvala, nije. 
Započinje nemilo razdoblje njenih egzistencijalnih strahova, strah od smrti, je li ljubav ono što osjeća prema nama, strah od mraka... Razmišljam o dječjem psihologu. Počinje me mučiti strah kako nisam dobra u samohranom roditeljstvu, nedovoljna... Bi li bila sretnija živjeti sa ocem... U razgovoru s frendicom koja je psiholog doznajem kako je to normalna faza u njenim godinama. Olakšanje, ali isto planiram posjet preporučenom krajem siječnja iako se sve već polako vratilo u normalu, hvala Bogu
Obznana o otpadanju našeg putovanja na daleki istok. Dakle, moje se pretpostavke i ostvaruju. Ona to relativno lako prihvaća jer idemo k frendici u Belgiju. Radujemo se obje! 
Sutra kitimo bor. Radujem se Božiću!
Sretan Božić!!!! uz ALL YOU NEED IS LOVE sa scenama iz filma Love Actually
