Almanah smrti i nestajanja https://blog.dnevnik.hr/nikoladuretic

srijeda, 01.11.2006.

Tajna svjetionika Eilean Mor

TAJNA SVJETIONIKA EILEAN MOR


Jedne hude, kišne večeri u gradu Ullapoolu čuo sam od nekog oronulog mornara tajnovitu priču o svjetioniku Eilean Mor. Taj nikada ne razjašnjeni misterij, koji je samo maleni dio mnoštva neobjašnjivih događaja i čudnih nestanaka sve od početka svijeta, ovdje prenosim kako mi je ispričan.
Otoci Flannan nalaze se na krajnjem rubu britanskih otoka na 58,18 stupnjeva sjever i 7,36 stupnjeva zapad, a najbliže kopno je otok Lewis iz skupine Hebrida gotovo 20 milja istočno. Zapadno se pak stere nepregledna površina Atlantskog oceana, sve tamo do obala Sjeverne Amerike. Otoci Flannan sitni su, a najveći, Eilean Mor, svega je 160 metara dugačak. Za otoke se tvrdi da su ukleti i rijetki stanovnici Hebrida ostavit će katkada svoja stada ovaca na ispaši kojom obiluju otoci Flannan, ali se nitko od njih neće usuditi provesti noć na tom jezivom mjestu.
Njihov strah nisu, međutim, dijelila i četiri nekadašnja mornara: Thomas Marshall, James Ducat, Donald McArthur i Joseph Moore, koji su se, po trojica u smjenama od šest tjedana službe i dva tjedna odmora, brinuli o svjetioniku Eilean Mor. Svaka dva tjedna brod 'Hesperus' donosio bi poštu, gorivo i nove zalihe hrane i pića te zamjenu za jednoga od članova posade svjetionika koji bi istim brodom odlazio na zasluženi dvotjedni počinak.
Šestoga prosinca 1900. godine došao je red na Josepha Moora da ode na svoj žuđeni odmor. Kada ga je kapetan 'Hesperusa' upitao raduje li se odlasku na kopno, Joseph je samo kimnuo glavom, zagledao se prema otoku i procijedio: «Katkada čovjek ondje može biti prokleto usamljen!» A kada to kaže bivši moreplovac sviknut na samoću, onda to nešto znači.
Joseph je bio sitan čovjek, ali nabijena i još uvijek mišićava tijela usprkos poodmaklim godinama, živih očiju i crvenkaste, neukrotive kose i brade. Bio je šutljiv čovjek, ali to je osobina mnogih koji su živote proveli na pučini drugujući sa sivim, okrutnim morem što povremeno rikne da bi se odmah potom povuklo u vječnu tišinu prapočetka, u opću šutnju svemira koji kao da nema što reći a što već nije rečeno. Bio je neženja i osim svjetionika te prijatelja koji su s njim dijelili škrti život na pustu otoku, nije imao nikoga s kim bi pod stare dane podijelio samoću i šutnju. Svjetionik im je pružao zaštitu od elemenata, a vrijeme su provodili čitajući i uvijek iznova prečitavajući stare novine i knjige, igrajući šah i gledajući dugo u neprovidnu daljinu što ih je okruživala sa svih strana i kroz koju ni misao nije uspijevala prodrijeti. Ta neprovidna memla budila je u njima sjećanje na, kako to veli pjesnik, «snivanje bez obala, bez povratka», a da toga nisu bili svjesni, jer napokon, ova tankoćutnost, ova lirika sasvim je neprimjerena žuljavim dlanovima moreplovaca, prozi njihova posve jednostavna života koji, unatoč svoj svojoj nerazjašnjenoj tajnovitosti, nije ništa manje istinski, ništa manje tragičan.
Ali, vratimo se priči.
Začuđujuće mirnog, premda tmurnog, 21. prosinca Joseph Moore ponovo se poslije dva tjedna ukrcao na 'Hesperus'. Ustvari, svih četrnaest dana njegova odmora vrijeme je bilo neočekivano blago i tiho za to doba godine, ali se onoga časa kada je brod isplovio i zasjekao pučinu, podigla silna oluja i more je usključalo te riknulo kao ranjena zvijer. Tri se dana 'Hesperus' borio s neverom i tek mu je 24. prosinca uspjelo prići otocima Flannan. Moore je odmah zamijetio da 140.000 svijeća jaki reflektor svjetionika ne gori i to ga zabrinu, ali proći će još dva dana prije nego što će 'Hesperusu' uspjeti pristati uz istočno molo otoka i Moore pohrliti kako bi otkrio razloge ovoga neoprostivoga propusta. Prvo je ustanovio da nikakve pripreme za njihov doček nisu bile provedene, što je čudno za pustinjake željne svijeta, svježih vijesti i novih zaliha ruma. Na molu nije bilo uobičajenih praznih sanduka i kašeta, niti konopca za privezivanje broda. Na nekoliko muklih uzdaha brodske sirene nitko se nije pojavio iz kuće. Nije čudo stoga da je Moore prvi iskočio na molo. Ulazna kapija i vrata kuće bili su zatvoreni, ali ne i zaključani. Moore je ušao u svjetionik i zazvao drugove. Jedini odgovor bila je neka teška, gusta tišina. Učas je oćutio hladnoću i prazninu prostora. Primijetio je da je sat na polici iznad kamina stao. Onda se okrene i izađe po pomoć, premda nije znao zašto je to učinio. Tek, nije se ovoj tišini mogao oprijeti sam.
Jedan mornar i kapetan 'Hesperusa' pridružiše mu se i sva trojica vratiše se oprezno u kuću. Nigdje nije bilo znakova života. Očito cijeli svjetionik bio je prazan, ali sve su stvari bile uredno složene i na svojim mjestima. Fitilji reflektora bili su očišćeni i podrezani, a posude napunjene uljem i spremne da budu užgane. Posljednja bilješka na ploči na koju su ispisivali podatke o svjetioniku nosila je nadnevak 15. prosinca. Jedina neobična činjenica bila je ta da su dvije od tri kišne kabanice i dva para visokih gumenih čizama nedostajali. U tome času, premda to nije imalo nikakvih razumskih temelja, Joseph Moore je znao da se dogodilo nešto neobjašnjivo, pak stoga jezivo. No, bio je to više neki predosjećaj, slutnja, nego raspored stvari i materijalnih dokaza. Tako je rekao i prigodom istrage kasnije provedene, što je, tvrdili su istražitelji, bilo irelevantno za tijek istražnog postupka. U zapis je unijeto i to da su mornari s 'Hesperusa' pomno pretražili cijeli otok, ali nisu pronađeni nikakvi, ni najmanji tragovi nestale trojice. Utvrđeni su, međutim, neki elementi koji su, barem u onome času, dali naslutiti mogući razlog toga tajnovitog nestanka. Zapadno molo bilo je ozbiljno oštećeno u oluji. Na betoniranoj ravni nekih dvadesetak metara ponad morske površine nalazila se dizalica s koje su sada mlohavo visjela užad. Ovi konopci obično bi bili pospremljeni u škrinji za alat što se nalazila u spremištu na nekih tridesetak metara nadmorske visine. Je li onda moguće da je neka nevjerojatna oluja, što je podigla valove veće od trideset metara, tresnula o otok i odnijela škrinju te zapetljala konopce o dizalicu? I znači li to da je pobješnjelo more odnijelo i trojicu ljudi u smrt? Istraga je zaključila kako je to malo vjerojatno, budući da su tako visoki valovi iznimno rijetki, a osim toga, iskusni moreplovci kakvi su bili Marshall, Ducat i McArthur nikada ne bi bili tako nepromišljeni da izađu na otvoreno molo po takvu nevremenu. No, pod pretpostavkom da su to i učinili, tada bi sve tri kabanice nedostajale. Nadalje, u istrazi je utvrđeno kako je u noći 15. prosinca brod 'Strijelac' u posljednjem času izbjegao smrtonosne stijene Eilean Mora. Svjetionik je, prema svjedočenju posade 'Strijelca', tu noć bio ugašen. Zaključuje se da su u tome trenutku čuvari svjetionika već bili nestali. Ali, to je i jedini pouzdani zaključak istražnog povjerenstva. Ostao je tek pregršt pitanja. Je li moguće da se neka nevjerojatno silovita oluja digla samo nad otokom Eilean Mor, usprkos činjenici da nigdje drugdje u tom području nije zamijećeno nikakvo nevrijeme? Jesu li Ducat i McArthur sišli na zapadno molo usred nevere i jesu li pali u more? Što se u tome slučaju dogodilo Marshallu? Na sva ova pitanja odgovora nema, premda je mnoštvo nagađanja i teorija. Jedna od najpopularnijih je ona po kojoj je jedan od trojice sišao s uma, ubio dvojicu prijatelja, a potom i sama sebe. Ali, i ta teorija ima nedostataka. Sve sjekire, noževi i čekići bili su nedirnuti, a kako je tvrdio Joseph Moore, trojica prijatelja bili su mirni i blagi ljudi. Napokon, tu je i teorija o ukletosti mjesta. Priča se da je nekoć davno neki pustinjak na otoku ugledao Boga. Ali nije poznato u kojemu obliku. No, što bi Bogu trebala trojica izvjekovanih mornara? Bilo kako bilo, zbog nedostatka materijalnih dokaza, istraga je i tu teoriju odbacila.
I tako, bez obzira na to što se uistinu dogodilo tih kobnih dana i noći, hridi otoka Eilean Mor sačuvale su do dana današnjeg svoju jezivu tajnu. Toj nerješivosti tajne, toj višestrukoj zagonetki, jamačno pridonosi i vjerojatno najveći misterij od svih – dnevnik Thomasa Marshalla, pronađen u kući svjetionika, koji postavlja još nekoliko pitanja, ne pružajući pri tome odgovore. O slutnjama da ni ne govorimo!
Zapisano je kako slijedi:
«12. prosinca
Olujni vjetar iz pravca sjever-sjeverozapad. More je pobješnjelo. Devet je sati uvečer. Nikada nisam vidio takvu oluju. Valovi vrlo visoki. Udaraju suludo o svjetionik. Sve ostalo je u najboljemu redu. Ducat razdražljiv.»
U trenutku kada su prvi put pročitali ovu bilješku, kapetan broda 'Hesperus' i Joseph Moore zbunjeno su se pogledali. Naime, istoga dana, 12. prosinca, svega dvadesetak milja istočno, na otoku Lewisu, nije zabilježena nikakva nevera. Štoviše, dan je bio neobično tih i miran za to doba godine. Neobičan je bio i komentar o Ducatovu ponašanju.
Sljedeća bilješka unijeta je u dnevnik istoga dana oko ponoći:
«Oluja još uvijek bjesni. Vjetar je ujednačen, olujne jačine. Ne možemo izaći. Neki brod u prolazu oglasio se sirenom za maglu. Može se vidjeti svjetla kabina. Ducat se smirio. McArthur plače.»
I ponovo su se Moore i kapetan pogledali u čudu. Što je to moglo navesti staroga morskoga vuka Donalda McArthura na plač? Bio je tvrd kao stijena i Moore se ne sjeća da ga je ikada vidio u suzama.
«13. prosinca
Oluja je hučala i stenjala cijelu noć. Vjetar je promijenio pravac na sjeverozapadnjak. Ducat je miran. McArthur se moli.»
Gotovo da čovjek ne povjeruje! McArthur je dan ranije plakao, a sada se moli. Jamačno se događalo nešto jezivo! Ali, što?
Sljedeci dnevnički zapis izazvao je još više čuđenja.
«Podne je. Dan je tmuran i siv. Sva trojica smo se molili.»
Prilikom službene istrage Joseph Moore je kategorički i sasvim jasno naglasio kako se niti jedan od njegovih kolega, koliko je njemu poznato, nije nikada molio. Malo je vjerojatno da bi ih strah od oluje naveo na ovu drastičnu promjenu, jer u svojim dugim godinama provedenim na moru iskusili su nebrojene nevere i nedaće.
Posljednja bilješka unijeta je u dnevnik 15. prosinca. Zapisano je sljedeće:
«15. prosinca
Jedan je sat poslijepodne. Oluja je jenjala. Vlada potpuna tišina. Mir je nad svim i sve je mir!»

* * *

Istraga nije uspjela ništa utvrditi, a Joseph Moore preminuo je 1918. godine u dubokoj starosti, prepun neodgovorenih pitanja. Manchesterski Guardian tom se zgodom u svojoj rubrici nekrologa prisjetio toga događaja kojega bilježi i Keesing's Contemporary Archives.
Meni, koji pišem sve ovo, priču je ispripovjedio, kao što sam rekao na početku, neki mornar u jednoj pivnici u Ullapoolu. Tek sam znatno kasnije saznao, i posve slučajno, da je taj, do tada anonimni, pripovjedač unuk kapetana broda 'Hesperus'.
I na kraju, valjalo bi reći i sljedeće, premda to možda nema nikakva značenja i neće baciti svjetlo na ovu tajnu, već je, štoviše, zaviti u još jedan plašt značenja, još jednu ljušturu bezbrojnih teorija:
Prema nekim tumačenjima antičke mitologije, Hesperus ili Hesperos, odnosno Vesper, večernja zvijezda, sin je ili brat Atlantov. Kasnije ga se poistovjećuje s Phosphorosom (Fosforom) ili Eosforom, poznatijim pod latinskim nazivom – Lucifer, koji je bio personifikacija zvijezde Danice i njezin Bog. U kršćanskoj mitologiji, međutim, postao je, kao što nam je poznato, 'gospodar pakla' u koji je bačen zbog svoje pobune protiv Boga.
Eto, toliko. A ako iz ove priče uopće treba izvlačiti ikakav poučak, neku poruku, epilog, što li, onda je to jamačno mnogoznačnost svake priče, višeslojnost značenja, nepostojanost apsolutnih istina koje se, prema potrebi, promeće iz svjetla u tminu, iz istine u laž, iz povijesti u priču. I obratno.
I to je sve.

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (1)
Studeni 2006 (1)
Listopad 2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Književnik Nikola Đuretić:
Svaki mjesec jedna priča

Linkovi

Više biografsko/bibliografskih podataka o meni možete naći na mojoj web-stranici.

Od istog autora

Vragolovi, Split, 1974.
Vrijeme bijelih dana, Zagreb, 1978.
Kazališni putokazi i krajputaši, Zagreb, 1996.
Albionske razglednice, Zagreb, 1996.
Suze Martina Jesenskog, Zagreb, 1997.
Iskreno Vaš... zapisi s Otoka, Zagreb, 2004.
Između dodira - Bilješke za kroniku jednoga egzila, Zagreb, 2005.
Kao zvuk otoka, Zagreb, 2006.

Broj čitatelja bloga

garden things