Blog.hr

Vijesti s bloga

Raspršivač iluzija

Hucovo upozorenje: Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je nenamjerna; umjesto protagonista imenom Jakov i Kolinda jednako je moglo stajati Jakov i Marija, Mujo i Fatma, Bobi i Rudi, Ginger i Fred...

Jakov se vraćao s posla s ostalim radnim narodom u tramvaju broj 3 što se vukao u smjeru Žitnjaka. Sjedio je nepomično i odsutno promatrao siva pročelja zgrada u ulici prepunoj propalih prodajnih mjesta negdašnjih industrijskih vele-simbola socijalističkog gospodarskog napretka te propalih obrta i obiteljskih slastičarnica. Kužni prostori izmjenjivali su se sa novootvorenim salonima za masažu, second-hand shopovoima, kineskim dućanima mješovitom robom, postojanim alkoholnim trovačnicama, kockarnicama, trgovinama autodijelova... Odjednom je oćutio nevjerojatan miris*. Osvrnuo se ne bi li otkrio izvor te olfaktvne senzacije, međutim vidio je samo četvrtaste glave i grubo tesana, isprazna lica.

Obleka za smrt

Goga: Jel ti imaš neku obleku za smrt?

Mario: Nemam eek, a ti?

Goga: Ne, pa to su obično stari ljudi tak znali kupit neku najbolju obleku, za bake bi to bil neki kostim, a za dede odijelo. Ja nemam pojma kaj se oblači mrtvima, mislim koda oni znaju. Ja samo nebi da me obuku u nekaj uštogljenog, majko mila bilo bi mi loše na onom svijetu. No, problem je to ak ja svojima i velim kaj bi ja, a ja bi recimo neke moje trapke. Ko zna jel budu oni to baš i ispunili. Jednom smo imale raspravu pa sam rekla mami da bi htjela da me kremiraju i bace u Mrežnicu s našeg mosta u mjestu. Jao, dobro da je nisam time usmrtila kolko nije mogla doć k sebi, što od pomisli da bi bila prah i pepeo, što od pomisli kaj bi ljudi rekli.

Mario: A kaj stvarno misliš da bi ti bilo bitno kak si obučena kad te više nebu bilo?

Goga: Joj, pa nebi mi bilo bitno tad, hehe, bitno mi je sad. Tak ljudi razmišljaju jer ko god je otišo nije se vratio pa nam ispričao kak se osjećao.

5 snažnih razloga zašto treba ostati živjeti i raditi u Hrvatskoj!

Već godinama slušam od poduzetnika i poduzetnica različitih branši, kako nam je teško, koliko se teško probiti i osigurati si financijsku slobodu te koliko je teško plaćati državi, sve što nas traži. Istina, teško je iznadprosječno zarađivati od svog rada u Hrvatskoj, osobito ako nemaš veza i rođu koji će te progurati. Ali, najiskrenije, postići sreću i blagostanje u našoj zemlji nije nemoguće. Mnogi su u tome uspjeli i dalje uspijevaju, možda baš iz razloga što razmišljaju nekako ovako, piše Poduzetnica u Hrvatskoj.

Život proleti za čas i ni ne okrenemo se, zato uvijek budi ta koja će se boriti za sebe i svoju obitelj, nikad nemoj odustati i samo radi, radi, radi...jer tako ćeš sigurno opstati i napredovati. Koliko god teško ti bilo, uvijek pronađi sreću i zadovoljstvo u malim stvarima i najviše od svega cijeni ljubav, jer na kraju dana, najvažnije je imaš li koga zagrliti. Sve ostalo, bit će dijelom tvog života, nekad više, nekad manje. A ti budi sretna s malo i dobivat ćeš sve više!

Voda, zemlja, zrak!

Nedavna premijera dokumentarnog filma Daria Juričana „GAZDA: Početak“ u kojem se uvelike govori o Miroslavu Kutli, liku koji je početkom devedesetih postao vlasnik sto trideset i sedam ili sto sedamdeset i tri poduzeća, ne znam više točno koliko, ali u pitanju je neki nemoguć broj, van pameti, da je svejedno je li jedan ili drugi ili je bilo nešto između, jer je bilo što takvo u svakom pogledu suludo, podsjetila me da sam o njemu prije više od deset godina i ja pisao, piše na blogu Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu.

Miroslav Kutle izveden je s lisicama na rukama iz sudnice, nakon što je zbog gospodarskih malverzacija nepravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora. Sjetilo me to da sam prije desetak godina imao priliku provesti nekoliko sati gledajući ga. Bilo je to na jednoj velikoj svadbi s dvije to tri stotine uzvanika upriličenoj u restoranu na Velesajmu. Kuda god je krenuo slijedila ga je gotovo neprekidno omanja gužva ljudi koji su se upinjali da mu budu što bliže. Eksploziju oduševljenja izazvalo je kada je, nakon podužeg nagovaranja da se izjasni koji su mu ciljevi, odgovorio: "Voda, zemlja, zrak!"

Kreature majke prirode

Kadkad mi se gade okusi vanilije, razabirem vilicom po njoj razmišljajući da li će i ova imati onaj odvratni okus slatkoće prožet gorčinom, da je odmah nabijem u koš.

Ponekad otkrijem da i ja imam još jednog lika u sebi. Ali samo jednog. Ne daj bože više. Imam povremeno takve porive kad mi se nešto ne sviđa
da to nabijem u zid, u koš, u drvo...

Uvijek je moja mama govorila da sam razmažena, piše Samo svoja.

Sjećam se jednom davno da sam bivšeg gađala šalicom čaja iako sam taj dan sve uglancala, a on mi je sve čajem uprljao. Ali bio mi je gušt, da ga napucam u tintaru tim čajem, iako sam znala da ću opet glancati, brzo se izmaknuo pa sam pogodila pločice.

Bože me sačuvaj, i opet sam glancala.

Ima i vanilija različitih okusa.

Instant vanilije kao što ima i instant ljudi.

Siječanj, najgori mjesec

Kada gledaš kao teenager one filmove u kojima dežurni junak, često novinar ili pisac, doživljava egzistencijalnu krizu koja se manifestira kroz neobrijanost, pretjerano pijenje kave ili alkohola ili blejenje u papir, šrajb-mašinu ilitiga suvremenije monitor, propast emocionalnih veza i slično, onda si uvjeren da tebe tako nikad neće drmati. Barem se meni to tako tada činilo.

Zadnjih nekoliko tjedana patim od navedenih stvari, zapravo imam nekakav čudni spoj egzistencijalne krize, burn-outa, tj. hrvatski lijepo kazano opće premorenosti od prošloga posla koja me ovaj tjedan pospremila u krevet. Prvo sam mislio da sam u subotu pretjerao u alkoholu, ali mamurluk je bio samo početak. Usput, zagrebačke konobarice su sve gore. Kada se čovjek sjeti nekih ljepotica. :)

Zadnji put sam se ovako osjećao pred godinu dana kada me satrala ona prošlogodišnja gripa. Pokupio sam je na jednom koncertu, a počela me hvatati na svadbi mojih prijatelja, a da se ne srušim, progutao sam kutiju lekadola, kutiju medicinskog ugljena, ali svejedno sam gorio kao nakićeni bor. Još mi je samo falila zvijezda repatica posred proćelave glave. Svadba je inače bila sasvim dobra, piše Pero Panonski.

Šveđanke

Kojotica:
Bljak, reka je stari Mačak, zamisli da nan sad ona naša batlerica dopelja neku kuju i onda ju moramo zvat sister.
Ili još gore, rekla je mala Maška, da ju uzme sa sobon u krevet.
Dobro da je, reka je stari Mačak, još koliko toliko normalna.
Baš, nego di smo ono stali, rekla je mala Maška.
Kod potvrde za jebanje, reka je stari Mačak, u Švedskoj.
Kad uvedu to i za maške, rekla je mala Maška, bit će u veljači notarin pune ruke posla.
Hehe, reka je stari Mačak, znaš i ti izvalit koju bazu s vrimena na vrime..
To mi je od viskasa, rekla je mala Maška, zato sam tako pametna.
Nego, reka je stari Mačak, znaš kako su ti nekada te Švedjanke bile muškima napete.
Ma daj, rekla je mala Maška, stvarno.
Najzobiljnije, reka je stari Mačak, u svakon drugon porniću bile su ti neke Švedjanke, em u internatu, em na selu, em kod doktora...
Dobro, dobro, rekla je mala maška, i šta se onda dogodilo?

Uporan rad sve pobjeđuje

Danas je jedan od onih dana kad mi se uistinu ne da ništa. Završila jednu sliku, već radim na drugoj ali morala sam sve ostaviti jer danas nije jednostavno dan za to. Vjerojatno trebam stanku od dan, dva.

Obično to tako bude, potrošiš se, pa onda treba napuniti baterije. Mislim, potrošiš se na idejama, pa dan-dva razmišljanja, skiciranja u hodu sa dnevnim obavezama.

Veselim se suboti i ručku vani s kolegicom, ali nadam se da klinci neće zeznut naš dogovor jer kako to obično bude zakure u inat, kao da našnjofaju da mama ide nekamo da se opusti na dva-tri sata pa eto ti, u inat!

Iako radim punom parom, priželjkujući da sve bude savršeno, nekako imam osjećaj da mi ne uspijeva. Iako nitko većinom od slikara ne priča o neuspjesima, ali nešto mi ne štima, nisam 100% zadovoljna radovima, piše Kristina.

Licemjerje

Tema mog sinoćnjeg sna bila je licemjerje, i to vjerojatno stoga što je jučer na društvenoj mreži, jedna osoba, samo zato što u naručju držim bebu lava, na moju profilnu sliku, odnosno GIF, reagirala suznim smajlićem. Držim kako je taj tip dvoličnosti jedan je od najnižih i najpodlijih.

Dvaput su me izdali. Ispravljam se: dogodilo se to, naravno, više puta, no od najbližih bila sam izdana dvaput, a takvo što obilježi te za čitav život. Izdaje onih drugih, manje su važne, premda nisu zanemarive, no ne ostavljaju ožiljke, neizbrisivi trag. Ono o čemu ću pisati u nastavku nema izravnog doticaja s gore izrečenim, mada je povod da napišem današnji blog, jer u određenoj mjeri može biti poveznica s mojim noćašnjim snom, napisala je Stanka.

Uskrsnula sam

Gledam sad kad sa zadnji put objavila nešto na ovom blogu i ne mogu vjerovati koliko je vremena prošlo, piše
Leeloo u sobici.

Nije da nisam pisuckala, ali sam krenula pisati na drugom mjestu o temi koja mi je postala jako bliska, o fitnessu i potrebi za redovitim vježbanjem.

Znate da sam vas tu i tamo i ovdje gnjavila s vježbanjem, ali sad sam baš u tome... toliko u tome da sam postala fitness trener i riješila se i nevoljenog uredskog posla.

Ako sam ja mogla u pedesetoj okrenuti život naglavačke, vi barem možete početi vježbati.

Prostorno uređenje Splita 3

Već nekoliko dana portali bruje o izgradnji nove Crkve u splitskom kvartu Split 3, a kao i obično, podijelile su se strane i počela su prepucavanja oko svega. Naravno, uslijedio je napad na Crkvu i oni koji uvijek imaju nešto kontra Crkve došli su na svoje. Da li je planirana lokacija gdje će se Crkva graditi prava ili nije, sada je posve nebitno.

Ja, osobno, nemam ništa protiv Crkve, niti izgradnje nove na Splitu 3, neka struka donese odluku, pa ako će graditi - neka gradi, piše na blogu Moja mreža.

Ipak, problem nije u samoj Crkvi i lokaciji izgradnje. Problem je u cijelom prostornom uređenju kvarta jer ovaj kvart se mora hitno urediti.

Prisutni su svi potrebiti sadržaji, ali kao da ih i nema. U cijelom kvartu je čak 16 ugostiteljskih objekata. Na svakom koraku, na svakom uglu po jedan, a gdje su sportski sadržaji i općenito sadržaji za mlađe uzraste ?

Nadalje, problem parkirališta je izražen već sada, a izgradnjom Crkve na predviđenoj lokaciji, uklonit će se parkiralište koje "kolko-tolko" spašava kaos parkinga.

Tabula rasa

Neki dan, dok smo odlazile s večernjeg predavanja, kolegica me upitala što bih željela iza faksa. To kada me je upitala mislila je želim li se vratiti nazad odakle sam došla ili želim ostati u metropoli. Moj odgovor je bio metropola, ali isto tako sam dodala da ne znam što će mi život još donijeti kroz ovih narednih godina i možda me ipak vrati na more, piše Bez duše lijepa.

Mnogi bi pomislili, gle koja frikuša koja se ne želi vratiti kući ili nešto slično. Nije stvar volim li ja mjesto odakle sam došla u Zagreb, ljude koji tamo žive, nedostaje li mi obitelj, radi se o tome gdje ću u budućnosti dobiti šansu da se ostvarim.

Zvuči utopijski, nerealistično što sanjam o nekakvoj šansi uopće?

Korana i Mrežnica

Već i ptice na grani znaju da ja najbolje punim baterije uz Koranu ili na nekom brdu/brdima uz neizostavni fotoaparat. No, rijetki znaju da 'rame uz rame' šetnji ide i drijemanje poslije ručka. U sezoni, kad radim, ne mogu ni jedno ni drugo pa sad koristim priliku da nadoknadim propušteno. No, imam problem. Jutra mi nekako brzo prođu, kava-komp-cigareta i eto taj čas je 10 sati! Pa onda malo pospremam (još uvijek nisam počistila sve ono što se zapustilo proteklih mjeseci). Nisam pošteno ni krpu zamazala - već je vrijeme za kuhanje ručka, piše
Suncokretica.

Zanosni pogled na rijeku Mrežnice koji se poput treptaja oka na trenutak otkriva iz automobila ili vlaka koji prolazi povrh kanjona ne vara. Bijeli zapjenjeni slapovi izviru iz neizmjerno duboke zelene rijeke, stisnute u mjestimice strmi, stjenoviti kanjon. Voda se prelijeva preko nekoliko stepenica, baš kao i šuštanje. Ljepota koja se na kratko ukazuje nisu izuzetak, piše
Wild Croatia.

Zemlja zaostalih plaća

Pametni zub:
„Plaća je stigla jučer“, reče kontrolorka, „A vas ju je troje već uspjelo potrošiti!“
„Ispričavam se gđo kontrolor“, reče Tunja Čujem, „ali nas troje prisutnih, premda radimo u istoj tvrtci, dobivamo plaću svatko zasebno, a i trošimo je zasebno također!“
„Nemoj ti, Tunja, puno pametovati!“, razjari se kontrolorka, „nego reci, gdje je plaća? Gdje je taj silan novac? Kako si je uspjela potrošiti u manje od 24 sata!“
„Ispravak netočnog navoda!“, uzvrati Tunja. „Ta moja plaća uopće nije velika, ne može se govoriti o nekom silnom novcu. Prije se može reći da je ta plaća izrazito mršava, mala, bijedna i da ne korespondira s parametrima aktualne stvarnosti. Ta je plaća, ukratko, zaostala u razvoju!

Povratna

Vitae:
Još jedna zima gricnula me jutros iz sunčanog oblaka, bijela.
Provirila iz tamnih, zaboravljenih rukavica gdje je sakrih lani.
Ozeble mi jagodice dok nogu pred nogu troših antracitnu udaljenost do košnice.
Iz daljine vidjeh: nabubrili zidovi od ponovo okupljenih otvornika, prigušenih zatvornika.
Zakotrljane loptice smijeha odbijale se od nasmijanih prozorskih okana.
Zanijemit će neosjetljivi siječanj pred zborom raspjevanih,
nepočešljanih čuperaka.

Budi kao Tonka

Baš me danas zvala Tonka susjeda da je opet netko umro u mjestu pa kako više nema svekrve, muž i ja smo odlučili nastaviti ovaj mjesni običaj. Nije li fantastično da u doba sumnjivog sustava koji kao radi za nas obične smrtnike, a ne možeš prdnuti bez da platiš državi, postoje još uvijek ovakvi entuzijasti!?

Naime, zadržao se običaj gdje se skuplja novac po domaćinstvima koja žele sudjelovati u tome dobrovoljno skromnim prilogom pa smo tako i mi dobili novce kad je umrla svekrva jer je ona odvajala za druge tijekom svog života.

Danas sam i ja Tonki dala trideset kuna, sretna sam što će moj skroman prilog u masi ostalih nekome konkretno pomoći. Tonka je za mene, uz još par žena, faca koja odvaja svoje slobodno vrijeme, napisala je O-da životu.

Kaučar

Zašto sve ovo pišem? Slušala sam tipa kako priča da je cijelo jutro tražio gdje je završio karton trogodišnjeg djeteta kojemu je pedijatar otišao u penziju, a onda kad je pronašao karton, treba čekati Komisiju da odobri prijelaz u drugog doktora, piše Elyca.

Kako to da takvih problema nema kod životinja? Pa tip uopće nije pitao imamo li mi novaca za platit, nije pitao ni papire. Ništa. Bilo mu je bitno samo da napravi sve što može, a tko će to platit i kako... nije postavljao pitanje. Način na koji je govorio da nije siguran u rezultate, znači li to da onda ne bi ni trebala platit? Krvne pretrage imaju 2 strane. U računu (na punoj stranici) je napisano i koliko je kirurškog konca potrošio, možda je to zato jer njihovi pacijenti grizu? Ili zato jer su ljudi indiferentni na sve stvari oko sebe. Nije nas više briga što se politika bavi svim sferama našeg života... pa čak i gdje nam psi spavaju!

Koliko ono godina

Putujem sa ženom sa kojom živim, sad. Smiješno je koliko ti se stvari dogode dok ne gledaš. Samo se nađeš tako, u zajedničkom životu. Da mi je netko takvo što rekao prije svega, daj mi neki broj, od jedan do pet, eto, toliko godina, ne bih mu, ili joj, vjerovao. Ne bih se dao vjerovati, zapravo. Treba jebat. Treba jebati što više. Veći sam dok jebem. Veće mi je ime, veći su mi koraci, vrijediš koliko jebeš, jebeš koliko vrijediš. Da pojasnim – to je ta štaka koju sam nosio sa sobom, taj flaster na egu, te nametnute floskule koje malokad drže vodu. Neki bi to pripisali nezrelosti – neki osobnom odabiru. Ja? Nesigurnosti. Jebeš – vrijediš. Hajde, reci to - „žalosno”. Znam da želiš. Evo, izlazi ti na usta, ako ne kroz ćelo.

Ako ti znači što, vidiš da sam i to pobijedio? Vidiš da sazrijevam? Živim zajednički život za ženom koju volim. Ali da su mi rekli prije, koliko ono godina, ne bih im vjerovao. Možda ne bih mislio da vrijedim toliko. Da me netko voli i želi unutar svoja četiri zida, taman i moja, napisao je Mental.

Dvije-tri o sličnostima i razlikama

Upoznajući svoju biološku braću i sestre shvatila sam koliko smo različiti bez obzira što dijelimo polovinu istih gena. Pogled na svijet, hrabrost izražavanja mišljenja i mnoge druge sposobnosti čine nas i više nego različitima. Svaki čovjek je individua za sebe, ali očekivala sam puno veću sličnost s njima u većini stvari. Osim braće, iznenadila sam se koliko smo biološka majka i ja različite i koliko je odgoj mojih roditelja pozitivno utjecao na moj razvoj u osobu koja sam sada.

Razmišljala sam mnogo puta u životu kakva bih osoba bila da sam odrasla u svojoj biološkoj obitelji. Uzevši u obzir sve što sam do sada saznala, mogu samo reći kako mi je svojom odlukom da me ostavi biološka majka dala sve najbolje na svijetu, a mojim roditeljima pružila najveću sreću, piše Ponovno rođena

Ministarstvo ljubavi

Ministarstvo ljubavi je odlična, ali baš odlična komedija! Rijetko koji domaći film je plavušu nasmijao tako kao ovaj. Iako mora priznati da ni ne gleda previše domaće filmove upravo stoga što su je mnogi razočarali svojom pretencioznošću, glumatanjem glumaca i nikakvom pričom ili poantom.

Neka se udovica (ili samo ženska osoba koju je film strašno pogodio, plavuši je to nebitno) javila sa žestokom kritikom filma, pozivajući se na Krležu (kao da time dobiva potvrdu da je vrijedno ono što misli i piše) i natuknula i to da je filmska kritika popljuvala film.

Plavuša ima dovoljno znanja, obrazovanja, iskustva i godina da joj niti jedan kritičar ne može sugerirati mišljenje o bilo kojem filmu.

Ona loptica koja je skuplja

Da bih ilustrirao koliko su ljudi današnjice i u ovoj velikoj i bogatoj zemlji kao što je Australija daleko od ovih Weberovih istina, neka posluže ovi primjeri:

I tako sam ja jednom igrao tenis na jednom gradskom igralištu pa mi teniska loptica nezgodno padne na jednu stranu igrališta, ali je slučaj htio da i iz susjednog igrališta također padne lopitica i to baš također na tu stranu pa ja pokupim obje i obratim se jednom od igrača:

„Poštovani prijatelju, koja je vaša loptica?“, jer one su bile nešto različite, ali se ne malo iznenadih kada dobijem ovakav odgovor:

„Ona koja je skuplja“, jer je tom igraču svakako bilo stalo do toga, da dokaže kako je puno bolji i puno vrjedniji od drugih bar svojim skupim teniskim lopticama, iako niti one jeftinije nisu bile ništa gore od tih skupih, piše Zlatan

Kava, poezija, razgovor

U jednom komentaru mi je napisala, da bismo mogle na koficu, ostavila sam joj e-mail da se dogovorimo i dogovoreno je za 12.1.2018. u 15h.

Došle smo, sjele... razmijenile poklončiće, riječ jedna pa druga, moja voda, njena slatka tajanstvena tekućina, riječ jedna pa druga, dragost iz nje izbija u svakoj riječi, oči su joj tople i prijateljske, razumjele smo se odmah, kratko i jasno i taj sat i 15-tak minuta mi je prošlo brzo baš kao 15 minuta, piše na blogu Moj plavi svijet.

Margarite

Ispod ure:
Jutros se prikrao Božić, uronjen u njedra akvatorija, raspršen slanim ledenim sigama, što ga bura neumorno nosi. A ona, zaogrnuta tek u bijelu haljinu od svile, s promrzlim usnama preskače po dvije stepenice nadajući se kako će ga još jednom iznenaditi i neovlašteno, bez kucanja, banuti u špilju predvorja srca.

Na uglu, kod Svete Magdalene, djevojčica u lakiranim cipelicama veselo pjevuši u crvenom kaputu. Malena zastane, nakrivi glavu, pa poliže šećer s punih crvenih usana. Zatim se zavrti, mašući ručicama ,pa potrči niz kaletu. Njen smijeh odzvanja kamenim voltima. Na trenutak pomisli kako se igra skrivača s njom pa potrči u previsokim potpeticama.

U nastavcima

Otkad sam odlučila da sam u predmenopauzi, a nikako u pauzi- (od čega je to pauza uopće, od života?), dakle u predmenopauzi- ono kad nisi u pauzi nego čekaš na pauzu (od života), a pogotovo i nikako ne trudna, stvari se čine nešto lakše, piše novostara blogerica Magneto.

Izbezumljena faca Zakonitog i DjetetaJedinoga (koja je odmarširala u sobu i do kraja dana je više nisam vidjela) nije nešto što se da lako opisati, pa ću malo preskočit taj dio.
U tom ženskom zdravlju-časopisu-gdje je sve počelo piše da svakako obavjestim obitelj i sve prijatelje jer je to posebno (valjda neko specijalno izdanje) stanje svakoj ženi.

Neće se valjda zajebavat tek tako po časopisima koji imaju u naslovu zdravlje, pa sam ja nazvala svoju T. i sve joj lipo objasnila.

Moja T. se rasula po zemlji, pa je nakon dva velegrada svojevoljno i svjesno odselila u neku malu pripizdinu gore na sjeveru nam Hrvatske. Ne mislim ja da samo sjever Hrvatske ima svoje pripizdine, nego eto ona je odselila na sjever Hrvatske, u pripizdinu malu.

Nakaradno

Neki od nas su jučer na programu imali mogućnost vidjeti koliko je velika izopačenost engleskih zakona, morala određenih službi, parlamenta. Tuga me potpuno dotukla gledajući dokumentarnu emisiju o, kako se izrazio bivši parlamentarac, recikliranju djece iz jedne u drugu obitelj. Nakaradno, bolesno, zlobno, zapravo nemam prave riječi za takve postupke.

Ukratko; njihov zakon iz prošlog stoljeća omogućava socijalnim radnicima da procjenjuju svaku trudnicu (čim se javi na pregled ginekologu) da li je sposobna biti dobra majka, otac isto tako, da li postoji opasnost od emocionalne, fizičke i ostalih zlostavljanja, a dijete se još nije ni rodilo. Tako odlučuju bez obzira koliko su roditelji sjajni, ali ako su siromašniji kako nisu sposobni i oduzimaju im djecu čim se rode. Zatim ih daju u udomiteljske obitelji do usvojenja. Biološki roditelji nemaju baš nikakve mogućnosti zadržati svoju djecu. Ono što slijedi je još ogavnije. Djecu putem kataloga i facebooka nude potencijalnim udomiteljima, a pravi roditelji presudom suda ostaju bez djece, piše Demetra.

Svak na svoju stranu

Ušli smo u novu godinu, 2018. Vau. Petarde su ispucane, vatromet utihnuo nakon što je odrađeno spektakularno "bojanje neba" diljem svijeta. U danima koji slijede, kao i svake godine, obiteljski prijatelji, koji rade u inozemstvu, dolaze nam u posjet i kreće druženje do kasnih noćnih sati. Ipak se ima štošta ispričati. Vidimo se dva puta godišnje, najčešće su to blagdani ili godišnji odmor, piše Mama lavica.

Ove godine sam si dala truda i napravila hrane da slučajno netko ne ostane gladan. Plus što me pomalo izluđuju tim svojim "pomodnim" pravcima u prehrani, pa ovaj ne jede ovo, onaj ono itd. Glavno da se našlo za svakoga ponešto.
Zvoni zvono na vratima, suprug nasmiješen dočekuje, ja niti ne znam u tom trenu tko je zapravo na vratima, ali znam koga očekujemo. I da ne duljim, dolazi naš dragi Andrija s djetetom bez Anđelke.

Mi u priču, pa gdje je ona? Pa znate, mi se razvodimo. Mali živi sa mamom, ja sam odselio u drugi stan, nedaleko od njih i tako... podijelili smo dužnosti…

Pismo

Moj pinklec:
Zašto si mi napisao tužno pismo,
pismo puno težine posljednjeg susreta,
trajnog odlaženja, slano od suza?
Na što me to pripremaš sa "ne brini"?
Brinem upravo zbog tog "ne brini",
zbog tvojih riječi o konačnom,
kad znaš, kad si prokleto siguran da je to konačno samo uronjeno u beskonačno
i kad znaš da ništa ne može izbrisati zapisano u zvijezdama.
Ne piši mi više tužno,
jer upravo si me ti učio kako tugu, bol, bolest obojati u svijetle i tople boje,
kako stvoriti mir kad su u meni nemiri,
kako liječiti rane i stvarati lijepe tragove i otiske.
Nisam još naučila.
Trebaš mi.

Spoznaj samoga sebe

Taj film o Kostelićima, priča o Kostelićima, i više je nego fascinantna i to na više nivoa. Njihov vanjski uspjeh, potvrda i dokazivanje u sportskom svijetu, kroz pobjede i postignuća, fascinantni su. To je nešto što izlazi iz svih okvira, prkosi svakoj logici, jednostavno nema nikakvog smisla da neki otac, Ante, počne samostalno trenirati sa svojim klincima, usput objavljujući znatiželjnicima kako će to dvoje klinaca jednog dana postati šampioni i olimpijski pobjednici. Taj otac, s nesvakidašnjom vizijom, koju je prenio i na to dvoje klinaca, a oni ju potpuno usvojili, bio je stvarno neobičan lik. Pa kome bi tako nešto uopće palo na pamet, u zemlji koja nije poznata ni po snijegu, ni po skijalištima.

Cijela priča je fascinantna, od same ideje, pa nadalje. Nešto potpuno jedinstveno. Cijela stvar je mogla u bilo kojem trenutku otići kvragu, silne ozljede, nikakav budžet za pripreme, nitko izvana ih nije podržavao, mnogima su djelovali kao redikuli, jer ono, neki tip objavljuje takve očite besmislice (šampioni, pobjednici). Ali iznutra, iz njihovog kuta gledanja, stvar je izgledala vrlo ozbiljno. Oni su imali i viziju, i volju, putem stjecali znanje i načine, očito su imali i talent, bez toga ne bi bilo ništa, piše na blogu Biti svoj – neprocjenjivo

Znati, moći, htjeti

Samopouzdanje je polazna osnova za "naslov", tko ga ima pjevala mu majka, a mi ostali... u prndec, nema napretka.

Čovjek zna onoliko koliko je naučio i koliko je upio od onih što su dobro naučili. Kad sabere neka znanja potrebno je uključit mašineriju i to svoje znanje obrnit bar sto puta više, piše Nema garancije.

Moći... to ne ovisi o nama samima, moći polazište crpi na psihičkoj i fizičkoj snazi, ako čak ima jedno i drugo, zna se ispriječiti nešto ili pak te nešto pogura da možeš.

Htjeti... koliko puta čujemo za nekoga, bio on dijete ili stara krbelina... "on može ali neće, da je htio koliko je mogao gdje bi mu kraj bio". Ima nas ili vas koji svoje mogućnosti nismo iskoristili, a mogli smo. Evo gledam sebe, koliko sam posla mogla okrenuti ali nisam, a možda i nisam mogla, bar se znam opravdati, to mi je glavna. Uvijek nađem razlog zašto nešto nisam htjela a mogla sam... šuplje priče.

Život u Novoj

Perina:
Taj dan sam bila na kontroli i sve bi u redu. Koliko može biti. Imala sam papirić kao podsjetnik s natuknicama: opet nisko željezo, mršavljenje, vrtoglavice i zaboravljanje.
Hm, ovo zadnje više čak i nije zabavno. Ono kad počneš zamjenjivati dane. Uglavnom one za nekakav pregled. Simptomatično i simpatično! Meni da, ne i njima!

Dođem na šalter, sretna što sam uopće uspila sve lipo organizirati. A sestra me u čudu gleda, otkud ja. Uglavnom, dogodilo se par puta.
Kažu mi piši. Napišem ja, čak i u mob stavin zabilješku za dan prije. Ali jedna od vijuga odluči drugačije i bude po njenom. Sutradan zazvoni alarm: za jedan dan je pregled! Hvala ti lipi moj, to mi je rekla i ona ljubazna sestra.
Kada mi se to dogodilo drugi put, došle smo doma, a muž me pita šta ti je rekla dr? Kaže mu kćer "'očes da ti ja kažem?" Našto će on "ali je opet falila datum?"

Ne sat, ni dan nego sve! Kakva korist zapisat, kad zaboraviš da si napisa. Ovaj put sam im dala na uvid papir sa naručenim pregledom: dan i ura! Nema zabune.

Mojih deset najljepših jadranskih otoka

Jadranski otoci su jedna od najmarkantnijih hrvatskih obilježja. Kaže se da imamo tisuću otoka, otičića, hridi, škojića…Naša obalna linija iznosi 5835 km, odnosno oko čak 74 % ukupne obale Jadrana. Razlog tome je velika razvedenost obale, rezultat geoloških procesa koji su našu obalu pretvorili u niz uvala, poluotoka i otoka.

Zbog svoje izoliranosti, naši otoci su mnogo bolje sačuvali svoju kako prirodnu, tako i kulturnu baštinu, piše
Wild Croatia.

Prošao sam gotovo sve naše otoke, na nekima radio i boravio duže vrijeme pa mogu slobodno odabrati svoje favorite. Napravio sam stoga mali video kolaž s deset mojih omiljenih otoka.

Letovanje

VladKrvoglad:
Nedostajanje je postalo
hod u bezvazdušnom prostoru
paperje pepela za jastuk
na kome nam izgorele misli
počivaju

Da robotkinje imaju dušu
da li bi to bila meka kap žive
koja im amalgamima unutrašnje žice
oblaže
ili treperava struna harpe
oštra i lepa kao beskrajna smrt
pada u Marijanske ambise
Da je njena duša
pozitronska simfonija u B-molu
govorila bi mi binarnim jezikom
da me voli ili ne
voli ili ne

Neke budimske paralele

Ne znam kako bih na hrvatskom napravio pridjev od budimpeštanske brdovite, desne obale Dunava - od kompleksa Buda brda. Ako kažem Budine, kako sam i rekao, mnogi će odmah pomisliti na "Malog Budhu". A htio bih to distancirati od kao tanjur ravne nizinske Pešte, tamo dolje na suprotnoj strani, piše na blogu Klik po Europama.

Odabrali smo pješačke serpentine koje, kao i u Pragu kod slične uspinjače, mostovima prelaze preko trase tako da si pješaci izvana i putnici u trokatnoj kabini uspinjače mogu izmjenjivati poglede... i "pozdrave i poruke".

Simpatično mi je da su ta dva vagona uspinjače imenovana, tako da postoje Gellert i Margit... prema kvartovima grada kojima "naginju".

Ako prilika ne kuca, sagradi vrata!

Ponekada jednostavno treba poslušati svoje vlastito srce i ne razmišljati pretjerano o razmišljanjima okoline. Jer greške su moje, ne njihove. Najgore je biti preopterećen drugima. To je jednostavno znak kako energija koja treba biti usmjerena na osobni rast stagnira ili je bazirana na krivome, piše na blogu Pisanje kao san.

Život je prekratak da bismo neke stvari odgađali. Sreća kreće od malih stvari i čovjek je taj koji radi promjene. Zato udahni zrak, pripremi se i kreni u novu avanturu. S novim željama, snovima, ambicijama, ali samo kreni! I ne odustaj! Nikada ne znaš kada će se otvoriti nova vrata i donijeti nešto novo u životu. Bilo pozitivno ili negativno, ali nešto doći mora. Jer to je život!

Priča o njima

Moj najljepši poklon, moja djeca kći Marta i sin Josip poslali su ovo na nagradni natječaj, napisala je Križar.

Dragi čitaoče, dopusti mi da ti ispričam priču o ljubavi i žrtvovanju. Dragi čitaoče, ako bi bio tako ljubazan, dopusti mi da ti ispričam priču o njoj i njemu. Vidiš njih dvoje su se sasvim slučajno sreli prije skoro 40 godina. On je nju sreo kad se obasjana sunce vrtila nasred srednjoškolskog hola, a ona njega kad je u John Travolta odjelu, namirišan Brutom, silazio niz stepenice te već spomenute škole. On je odmah znao da će ona biti njegova, a ona se sva važna smišljala, premišljala i razmišljala. On je nju tri puta prosio, ona njega tri puta glatko odbijala jer su bili premladi i preludi za to.

Odgođena radost

Zadržavam u sebi radost, premda u meni ključa. Ne mogu je osloboditi, doživjeti izvana, biti prožeta njome, smijem je tek tetošiti, zatočenu u svojoj nutrini, nju, samoj sebi nespoznatu, meni nedovoljno moju. Kad pomnije razmislim, moja su veselja oduvijek bile obilježena oklijevanjem, primorana na odgađanje. Kao da sam već samim svojim imenom predodređena na usud koji navodi moj život, sve lijepo što će se u njemu zbiti, na zabrinuto čekanje. U momentu otpuštanja, svako -tim činom oslobođeno oduševljenje-više ne bi posjedovalo intenzitet kakvo bi imalo da je oteto ropstvu u trenutku kada je rođeno, napisala je Stanka.

Danas, primjerice, znam da će mi u ovoj godini izaći knjiga i ta me pomisao veseli, međutim istodobno, u iščekivanju toga (budući da sama ne odlučujem kad će se dogoditi), u sebi neizbježno kočim svoju radost, i ona lagano odumire. Dakako, neće umrijeti, međutim svaka je suzdržljivost slabi, oduzimlje moć trenutku u kojem zaključivanje planova napokon postaje opipljiva stvarnost. Kad napokon bude objavljena, postojat će samo zadovoljstvo.

Škola postojanja

Brod u boci:

Znate li onaj vic koji počinje pitanjem - šta radi Mujo kad završi Filozofski fakultet? Kako šta? Pa prebaci skelu na Medicinski! Logično.

Eto, da nije sirotog Muje, centralne figure balkanske kolektivne svijesti, smijali bi se neizmjerno manje ako ni zbog čega drugog, onda zbog pritajene strepnje koja čuči u svakom od nas i koja nema hrabrosti izaći na svjetlo dana ter obznaniti svijetu i gradu - svi smo mi (pomalo) Mujo! Priznajte, ipak ste u djeliću sekunde na početku vica uspjeli predočiti musavog Muju kako u auli Filozofskog fakulteta pozira u svečanoj togi dok ponosito drži tuljak s diplomom, ali naravno, idila nije dugo trajala jer smo ga već u sljedećem smjestili u njegovo prirodno okruženje - na skelu za šljakere.

Status koji diže prašinu

Došla sam doma s pive i puna sam inspiracije. Takvih mi je nekako zadnjih 7 dana pa najbolje da ispucamo dok ide. Čak sam i dobre volje, piše Velika pahuljica.

Ponekad pomislim kako bih mogla komentirati ˇsvjetskeˇ događaje koji su se vrtili prethodnih dana po medijima, tipa onaj mali što je pobjegao od doma. Ali što ikoga boli briga za to moje. Ljudski odnosi su toliko bogati, da sami iz svakodnevnih događanja možemo naći inspiraciju. Što se tiče malog, da sam mu mater bome bi dobio batina pa me tužite svim sudovima jel.. i popu i hodži. O takvim stvarima ćemo čitati po jutarnjima i večernjima. Meni će opet inspiracija biti dom što je ovo čedo što piskara i podigao.

Jel vama muškima jasno kako vi ne morate raditi "prevelike" izbore u životu?

Tipičan hrvatski bezobrazluk

Gledam skijaške skokove od prve polovice devedesetih. Nekada sam baš pratio veći dio utrka, sad gledam Četiri skakaonice. Gledao sam ih na Eurosportu i to prije nego što su dobili hrvatsku redakciju. Danas je Štef Balog na HTV2 opet ratovao sa činjenicama, pa mu je tako promaknula scena kada su Freitaga strpali u hitnu, jer je jadničak ljosnul i raspal se u prvoj rundi, piše na blogu Korak od sna.

Po prirodi ne volim promjene, takav sam čovjek. Što se mene tiče, ja bih najradije živio u svijetu u kakvom živi Sterling Archer u prvim sezonama toga ludo smiješnog crtića. Želje su jedno, realnost su drugo.

Jedna od stvari koje volim je analogna televizija. Kako smo 2011. prešli na DVB, tko živ, tko mrtav, analogna je ostala živa kroz kabelsku televiziju. Kod mene u kvartu tu infrastrukturu ima B.net. Klasični monopol. Kao i svi korisnici B.neta, poslovanje s tim ljudima je posebni doživljaj, jel' uvijek nešto ne radi. Internetsku televiziju neću, jer je još gora nego analogna, barem kod njih.

Tko sam ja?

Ili je možda bolje pitati: tko ili što je konstrukcija zvana „ja“? Od kada postoji čovjek postavlja pitanja tko je, odakle dolazi, zašto je tu, koji su svrha i smisao njegovog života? Neću ni pokušavati dati odgovore na sva ova pitanja, jer to ne bi imalo smisla, piše
Smisao života.

Pokušat ću ukratko prikazati kakve odgovore na ova pitanja dajemo sami sebi, odnosno kakve odgovore konstruiramo. Ispravak netočnog navoda: pokušat ću prikazati neke od odgovora koje dajemo samo na jedno pitanje - tko smo? Ipak sam u naslovu postavio samo jedno pitanje.

Recimo da smo nekako došli do konsenzusa kako pripadamo istoj biološkoj vrsti i dali smo si ime – ljudi. A primijetili smo i da smo znatno različiti od drugih vrsta na ovom planetu, te se smatramo najinteligentnijom i najrazvijenijom vrstom, ali i o tome bi se dalo raspravljati.

Četiri pet šest

Deset dvadesetineštogodišnjaka sjedilo je uz otvoren plamen kamina drvene planinske kuće prebirući dojmove sinoćnjeg veselog Dočeka.

Vani je vladala tišina obavijena sniježnom zimskom idilom uz sjaj punog mjeseca dajući dodatnu draž njihovim, ionako prebogatim, impresijama koje Babanovac pruža u ovo doba.

Čist zrak, popodnevno skijanje i sanjkanje su ih ovu večer potjerali nešto ranije u tople ležajeve.

San je sporo dolazio na oči uprkos umoru, tišini i čistom zraku, piše sajam taštine.

Vratimo se "k sebi"...

Hladni pogon najjednostavnijeg poslovnog oblika u RH dođe godišnje oko 17.000kn pa taman zarada bila 0.00kn. U Irskoj, UK, itd.... do zarade od cca 10.000 EUR nemate gotovo nikakav trošak. Doprinosi su skoro nula, a porez je nula. Država tako potiče one koji tek kreću. Kod nas postoji poticaj HZZ-a od 35.000kn gdje vi sami platite 25%PDV na opremu, (a ostatak plaća HZZ). I naravno doprinose za 11 mjeseci plaća HZZ. Ali ste vezani bjanko zadužnicom (ovrhom) godinu dana.
Ne zvuči loše? E, sad se vratite na početak teksta koliko to sve košta...

Taj poticaj HZZ-a nije uopće usmjeren na poduzetnika nego je tu samo da pretoči novac iz EU fondova u mirovinske i zdravstvene fondove i u proračun države, i sve preko leđa poduzetnika, sa samo njegovim rizikom i njegovim radom od netto 3 mj mentalnog rada da sve izvede. Model zapadnih zemalja, iako je pasivan, itekako je usmjeren na poduzetnika i zato ima stimulirajući učinak na pokretanje posla i to sve iako je pasivan sustav, a sve za razliku od našeg aktivnog.

Kad sam ovaj zapadni model predložio na savjetovanju u HZZ-u rekli su mi (ako mi se ovdje ne sviđa, op.a.) da idem u Irsku i UK, napisao je Šumi

Malo klasične astronomije

Ono što je magično u astronomiji i privlači ljude, ne samo danas, je jasno pokazivanje sprege između tehnologije i prirodnih znanosti, i još jasnije pokazivanje granica naših trenutnih mogućnosti u svemu tome, piše Astrosailor.

U fizici čestica smo danas došli do nivoa energija u istraživanjima koje je vrlo teško, ili nemoguće, dosegnuti na Zemlji. Činjenica da je LHC sudarač čestica jedan jedini, i košta puno i još i više, nije slučajna. Čak ni bogate SAD si nisu mogle ili htjele dozvoliti gradnju nečeg sličnog, nego su, nakon potrošenih desetak milijardi dolara za prototipove, odustali. LHC košta troduplo više. Ali i donosi, kroz razvijanje modernih tehnologija i obrazovanje idućih generacija inženjera.

Ne možete razvijati tehnologiju samo usavršavanjem starih modela, treba dati ljudima "nemoguće" zadatke, uglavnom će ih ostvariti.

Iz Sarajeva s ljubavlju

Ima nešto od srca do srca, neka tanka nit...
To je od Crvene jabuke i od sinoć, a trebala bih početi od preksinoć i dočeka Nove godine na gradskim ulicama, na Marijin dvoru.
Bila na Čoli tu noć.

Dobro se utoplila, pamteći smrzavanja nekih prošlih godina na dočecima vani, pa ogrnuta s dva velika šala od kojih je jedan stalno padao i svako malo netko bi ga za mnom podizao i dodavao ili upozorio 'vuče vam se šal po cesti' (ali toliko je stvari na meni, tko bi sve to držao na okupu), krenula s namjerom i fotografirati već putem kako se rijeka ljudi ulijevala u prostor predviđen za koncert, kad me privuče blještavilo zimskog bazara i muzika Beatlesa iz parka kraj kojeg sam prolazila i skrenem... a unutra, dok sam fotografirala, neki momak, nenamjerno, žureći pa nije niti vidio što napravi, zakačio me tako da mi je iz ruke izbio foto aparat koji je tresnuo na beton i oštetio se, tako da su snimci koje vidite ovdje napravljeni s mobitelom, piše /0/]Viviana

O da

U ponoć i jednu sekundu stigla je SMS čestitka od njega, piše Frida.

Slijedila je šala s moje strane na račun njegovog pijanstva, makar sam, vjerujem, bila pijanija od njega. Ne podnosim baš najbolje alkohol.

U 16,04 sam poslala SMS da provjerim je li živ.

Oko 16,30 sam sjela za volan, potpuno trijezna. Počela je kiša. Ne volim kišu.

Kad mi je u 17,12 uzvratio SMS-om: " o da, smajlić, ti?", moje staro, drago staro auto, nalazilo se izvan ceste, u prilično jadnom stanju.

Živa sam! Još uvijek sam živa!

Miris oktana

Meni je trenutno sve ok, naime, na godišnjem sam. Do daljnjeg, vidjet ćemo do kad. E, tako ti je to kad si sam svoj gazda - mo'š kako 'oš, piše Suncokretica.

A svašta čovjeku padne na pamet kad nema obaveza! Pa je tako mom Lavu palo na pamet da organizira društvo pa da odemo na karting. Doduše, ne bi to njemu palo na pamet samo tako da nam se karting ne spominje u kući barem 3-4 puta tjedno. Jedinac se zadnjih mjeseci jako zagrijao i valjda bi i spavao u kartu da može (i da ima novaca).

Mene je veselilo što ću ih gledati i fotkati. Naivna ja, mislila da ću sa svojim fotićem uspjeti išta dobro poslikati! Nešto jesam a nešto sam i naučila - za takvo fotkanje treba 'malo jača' aparatura.

Priča o krasuli

Krasulu sam dobila na poklon od prijateljice prije skoro 27 godina.

Prijateljica je, na žalost, nije vidjela u punom sjaju, jer je preminula nekoliko godina nakon što mi ju je darovala. Čuvala sam je kao oko u glavi, piše Zvonka.

Zbog sjećanja. Zbog prijateljstva. Zbog toga što ni dan danas ne mogu zaboraviti osmijeh kojim mi ju je darovala.
Bila je sasvim mala biljčica, visoka svega petnaestak centimetara. Iz godine u godinu, sve je više bujala, a 2008. izgledala je ovako:

O prošloj i ovoj godini

Evo mene na Novu godinu, a ne nakon kao što sam rekla. Taman na vrijeme da vam još jednom zaželim sretnu i uspješnu novu godinu! Svim blogerima, ali i iskrenim čitateljima tamo vani, piše Pozitivka

Ne znan jesan li ovo učinija koji put okad pišen na blogu, ali parilo mi se danas, ovako na prvi balun, ka skroz dobra ideja!
Zaglumit malo novinarku NovaTV Ivanu Petrović, pa učinit malu retrospektivu ove godine, piše Umorno oko.

Retrospektivu 2017. napisali su Smisao života i Bellarte.

Brod u boci nikad manje milja nije prevalio nego ove godine.

1961.

Ka' šta se, na slici vidi, prvi red bija je, moj!
Gledan se i vidin onu istu facu, ka i jutros, u ogledalu.

Pa neka mi neko kaže da se izraz lica minja!

Uvik san ista.
I u smiju i u plaču, a kamo li u plesu.
Ma u svemu, svemu šta mi je bitno, a ima toga, fala Bogu!

Često se zapiva, u mojoj kući,
onako ispod glasa, dok se vrtimo, radeći štogod, uvik se pisma čuje.

Ovih dana bilo je i plesa!
Bit' će još toga, opet jednako, na isti način, priko tinela, do hodnika!
Pa do kužine, ka' da se neće, korakon naprid, pa nazad, piše 7blogerica.

Pao stoljetni park

Šok u centru Virovitice, naravno samo za nas goste koji se trudimo razmišljati van duha domovinske svakodnevice. Čuo sam komentar preparirate virovitičke glasačice, to sad možda djeluje ružno, al bit će to predivno kad se sredi. Ne sumnjam da su projekt amenovali stručnjaci, uostalom još za socijalizma su stručnjaci npr. tvrdili da su za Plomin rješenje visoki dimnjaci, s njima nema zagađenja. Ne sumnjam da će se posaditi bolje i starije drveće. Kako bih u to sumnjao kad vjerujem da će roditelji izboriti da njihova djeca smiju učiti da je zemlja ravna ploča, jer demokracija je i oni su za tu slobodu riskirali život. Konačno su ljudi dočekali da više ne moraju razmišljati, za njih misli njihova stranka, a njima preostaje samo da budu njihovi vojnici.

Shvaćam da je dvorac turistička atrakcija, a ne nekakav ginko i da se izmuzao neki novac za njegovo uređenje. Sve ja shvaćam, a možda će jednog dana shvatiti čemu je to rastinje u prometnom središtu služilo, piše nachtfresser

Može li gluplje?

Usred smo praznika, božićni dio je iza nas, a novogodišnji ispred nas, pa je danas bilo potrebno obnoviti zalihe špeceraja. A južina i iznimno toplo vrijeme su bili idealna kulisa za odlazak biciklom u kupovinu, obavio sam plac, Dm, apoteku, knjižnicu ... i negdje usred tog vozikanja biciklističkom stazom uz Horvaćansku/Matetićevu na relaciji Prečko-Vrbani-Prečko naišao sam i na novotariju ugrađenu prilikom izgradnje nove stambene zgrade kod ugla Petrovaradinske/Horvaćanske/Matetićeve. Nekad je tamo bila biciklistička staza bez prekida (prekidi su bili rezervirani za sva križanja na Horvaćanskoj cesti osim onoga kod Ulice Hrvatskog sokola i time su gotovo do besmisla dovodili vožnju tom bic. stazom jer se od biciklista očekuje da svakih 200-300 metara siđu sa bicikla i preguraju bicikl preko raskršća), no izgradnjom te zgrade i parkiraišta do nje uveden je novi prekid staze kojim se od biciklista očekuje da zaustave bicikl, siđu sa njega i preguraju ga preko prilaza privatnom parkiralištu da bi nakon toga ponovo uzjahali bicikl provezli se još 30 metara i potom ponovo sišli i gurali bicikl preko Petrovaradinske ulice. Dakle, riječ je o prekidu staze ne zbog cestovnog raskršća, već prilaza parkiralištu stambenog objekta koji nije javna prometna površina.

Posve besmisleno, dapače kretenski, zar ne?

Mala učenja

Ljubav kroz riječi jedne žene:
Materijalno posjedujemo. Duhovno imamo. Jednostavno je i razumljivo. Kad i kako sam to naučila? Onoga dana ili trenutka, svejedno, kad sam analizirajući sebe naučila i svoje mane. I greške koje sam napravila.

Jedino prava ljubav prašta. I voli. I postoji. I opstaje.

Svaki dan donosi nešto novo, nešto nepredviđeno. Kako se snalazimo, kako događaje proživljavamo, kakav trag ostavljaju? Što naučimo? Da smo mogli drugačije, da smo mogli lakše, znamo tek onda kada i ako nađemo odgovore. Najjednostavniji su odgovori koji se nude sami po sebi. Nismo ih svjesni.

Jedna božićna priča

Lou Salome:

Uvijek oko Božića Stara postaje nepopravljivo nostalgična. Napravi tri tone kolača, iako smo samo nas dvoje za stolom, ispeče puricu, kupi najfinije vino. Stol aranžira kao da će još netko doći, iako nikad nitko drugi ne dolazi. Ne znam odakle joj pare za sve to. Po cijele dane je u spremanju, a prije Badnjaka obavezno ode na frizuru. Za mene spremi najfinije odijelo (iako smatram da sam premlad da oblačim nešto takvo) i brine se da izgledam kao da pjevam u "Bečkim dječacima" što smatram srozavanjem svog emo imidža koji, provjereno, pali kod djevojaka. "Moraš biti pristojan dečko," govori mi, "Kad idemo kod tate moraš izgledati tako da se on ponosi sa tobom."

Rado bih joj rekao da ne želim ići kod tate, ali vidim da njoj to puno znači pa šutim. Meni su odlasci kod tate teško mučenje. Znam da se i on osjeća tako.

Štirkana posteljina

Božić, naš najdraži, najveći i toliko prožvakan i ispljunut da većina ni ne zna što je to, ni otkad, ni zašto. Kad bismo pitali otkad i zašto se kiti bor, teško ćemo dobiti pravi odgovor. Ali kiti se jer drugi kite, kao što je žaba podizala nogu na potkivanje, piše Lisbeth

Moja kćer ne dobiva poklone pod bor. Darujem ju, osobno, kao i kad je bila malo dijete, nekim simboličnim darom. Nekom sitnicom, zeka-maca šlapice što voli. Običaj je za Božić darivati djecu, kao što bi darivali bebu Isusa da možemo, tako sam joj govorila kad je bila mala. Puno razgovaram s njom tih dana prije, "čistimo se". Dijelimo sumnje, brige, znanje, sagledavamo pogreške, razmišljamo o boljim načinima. Ove godine, moja se kćer posvađala s Bogom, pa ja preuzimam u većoj mjeri nego inače, ulogu njezinog duhovnog čišćenja. Kažem joj da je u redu slaviti Božić unatoč njezinom nesporazumu s Bogom. Sumnje su normalne, svi ih prođemo. Pričamo o željama, nekim sitnicama koje bi voljele kroz te dane. Njezine su vezane za vrstu kolača.

Badnja želja

Kintsukoroi:

Dragi moji!
Vratite se svome srcu kao kući, vratite se.
Tu još upaljeno je ognjište Vaših najosobnijih želja,
tu još tinja žeravica Vaših slatkih snova.
Tu ste još neprevareni i radosni, očiju radosnih.
Tu Vam stanuju svi dragi kojih više nema naoko.
U Vašem je srcu njihov azil, tu su pohranjene duboko
sve njihove riječi, zagrljaji i poljupci.
U Vašem je srcu sve ono važno što trebate znati
i imati.

Tu smo... budimo

Umijeće pokreta:
Promatram blješteću metaforu došašča u našem domu. Plaha svjetlost voštanica titra poeziju svjetlosti. Osjetih moć lahora sa orkanskih visova prošlosti. Oluja ruža. U daljini iza obzorja zbilje tutnji samozvučje tuge. Nestaje u ponoru nečujnosti.

Ja sam duša dolutala iz dalekih prerija, ja sam ostatak isušenog mora. Zvukom orgulja pričam baladu sjeti lutajućih cigana. Čujem šapat sa nepreglednih ravnica izgubljenog svijeta.

Žalopojka satkana od bolnih sjećanja, u pohodu samokažnjavnja, dodiruje ožiljke prastarih rana. Pokušavam tišinom zaglušiti njene jecaje. A onda začuh pjev zrele noći, čaroliju duše svjetlosti, veličinu uresa ugnježdenog u pehar čednosti nedosanjanog sna.

I ja sam Lidlić

My net soul

Vidjeli smo ovih dana na blogu kako Katolici i ateisti razmjenjuju božićne čestitke. Ima svakakvih postova o Božiću i nastupajućim blagdanima. Kao i svake godine, ništa novo!

No u prigodnim postovima, žalosno, ostala je apsolutno nepodržana i nezabilježena inicijativa jedne od vodećih trgovačkih kuća u Hrvatskoj, da će se o ovim blagdanima odreći izdašnog božićnog profita i pustiti svoje zaposlenike na Božićnu trodnevnicu. Ovakav postupak Lidla bez presedana je u hrvatskom beskrupuloznom prvobitnokapitalističkom poduzetništvu u Hrvata i zato osjećam potrebu zabilježiti na blogu taj trenutak u povijesti hrvatske države.

Ovo znači prijeći s riječi na djela!

''Kritiziraj me nježno!''

7blogerica:
''S pažnjom, mi daj do znanja, da nisam u pravu!''
''Nemoj me ubijat' u pojam!''

Ima toga još, šta bi bilo, za poručit' autoritetima, pravim i samoprozvanim.

Nismo svi ''ja, pa ja'', ne.
Ambiciozni, nametljivi, borbeni likovi se vide od prvih koraka, a ima i ''mirnih voda''.
Nisu ni ''mirne vode'' slučajno, jednako uspješne, u svom naumu.

Sve su to karakteri, a karakter se ne mijenja!
Sve se drugo mijenja.

Naučimo ne iritirat' ni jedne, ni druge.
Svjesno.
Nesvjesno se oprašta, mada boli jednako.

Pogled iz mirnog kuta

Recimo, da se svijet vrti, sve brže i brže, postaje rulet na kojem se igraju neki igrači, ulažući zadnje što imaju ne bi li dobili sve i recimo, da je ono što ulažu, ljudski život, ali ne svoj, nego tuđi, ludilo i pomama za oduzimanjem svakog dostojanstva koje priliči čovjeku. ''Čovjek, kako to gordo zvuči'', reče jednom M. Gorki, a ja izričem s punom odgovornošću - čovjek, kako to jadno danas zvuči, na žalost, gordost se okrenula nasuprot samilosti.

Izgubila se čovječnost među valovima tonući sa pretovarenim lađicama prepunih ljudi koji su krenuli u potragu baš za tom izgubljenom samilošću, izgubila se čovječnost među ruševinama gradova koje je luđački val rata pomeo ostavivši tisuće i tisuće djece gladne i žedne, da preklinju za kap života, izgubio se čovjek, jer mu je duša zatrovana mentalitetom otuđenja, životom za sebe, gaženjem preko gomile mrtvih tjelesa, u želji da dođe do vrha, a vrh piramide ne tolerira baš one penjače koji misle, da će popiti gutljaj iz roga obilja, piše Život i ja

O redovnici Editi Majić

Čitamo proteklih dana na portalima nekih dnevnih novina o Editi Majić, bivšoj prvakinji kazališta Gavella, danas Editi Mariji od Križa, koja je prije 13 godina glumačku karijeru zamijenila redovništvom u samostanu bosonogih karmelićanki Sv. Josipa u Avili. "Kristova zaručnica" sedam mjeseci godišnje postila bi, a uglavnom je šutjela da kojim slučajem ne prečuje "glas Božji".

Danas živi u pustinji jer dugi niz godina "osjećala je da ju Bog zove na drukčiji, radikalniji način života", izjavila je njena majka. Edita Marija od Križa odabrala je pustinjaštvo.

Red bosonogih karmelićanki jedan je od najstrožih redova. Redovnice tog reda mogu primati posjete u sobi u kojoj žive, ali od posjetitelja odvojene su dvostrukom rešetkom. Uglavnom su bose, a samostan ne smiju napuštati, piše Peta kolona.

edit: autor je obrisao post

Prikaži još vijesti...