Blog.hr

Vijesti s bloga

Vratimo se "k sebi"...

Hladni pogon najjednostavnijeg poslovnog oblika u RH dođe godišnje oko 17.000kn pa taman zarada bila 0.00kn. U Irskoj, UK, itd.... do zarade od cca 10.000 EUR nemate gotovo nikakav trošak. Doprinosi su skoro nula, a porez je nula. Država tako potiče one koji tek kreću. Kod nas postoji poticaj HZZ-a od 35.000kn gdje vi sami platite 25%PDV na opremu, (a ostatak plaća HZZ). I naravno doprinose za 11 mjeseci plaća HZZ. Ali ste vezani bjanko zadužnicom (ovrhom) godinu dana.
Ne zvuči loše? E, sad se vratite na početak teksta koliko to sve košta...

Taj poticaj HZZ-a nije uopće usmjeren na poduzetnika nego je tu samo da pretoči novac iz EU fondova u mirovinske i zdravstvene fondove i u proračun države, i sve preko leđa poduzetnika, sa samo njegovim rizikom i njegovim radom od netto 3 mj mentalnog rada da sve izvede. Model zapadnih zemalja, iako je pasivan, itekako je usmjeren na poduzetnika i zato ima stimulirajući učinak na pokretanje posla i to sve iako je pasivan sustav, a sve za razliku od našeg aktivnog.

Kad sam ovaj zapadni model predložio na savjetovanju u HZZ-u rekli su mi (ako mi se ovdje ne sviđa, op.a.) da idem u Irsku i UK, napisao je Šumi

Malo klasične astronomije

Ono što je magično u astronomiji i privlači ljude, ne samo danas, je jasno pokazivanje sprege između tehnologije i prirodnih znanosti, i još jasnije pokazivanje granica naših trenutnih mogućnosti u svemu tome, piše Astrosailor.

U fizici čestica smo danas došli do nivoa energija u istraživanjima koje je vrlo teško, ili nemoguće, dosegnuti na Zemlji. Činjenica da je LHC sudarač čestica jedan jedini, i košta puno i još i više, nije slučajna. Čak ni bogate SAD si nisu mogle ili htjele dozvoliti gradnju nečeg sličnog, nego su, nakon potrošenih desetak milijardi dolara za prototipove, odustali. LHC košta troduplo više. Ali i donosi, kroz razvijanje modernih tehnologija i obrazovanje idućih generacija inženjera.

Ne možete razvijati tehnologiju samo usavršavanjem starih modela, treba dati ljudima "nemoguće" zadatke, uglavnom će ih ostvariti.

Iz Sarajeva s ljubavlju

Ima nešto od srca do srca, neka tanka nit...
To je od Crvene jabuke i od sinoć, a trebala bih početi od preksinoć i dočeka Nove godine na gradskim ulicama, na Marijin dvoru.
Bila na Čoli tu noć.

Dobro se utoplila, pamteći smrzavanja nekih prošlih godina na dočecima vani, pa ogrnuta s dva velika šala od kojih je jedan stalno padao i svako malo netko bi ga za mnom podizao i dodavao ili upozorio 'vuče vam se šal po cesti' (ali toliko je stvari na meni, tko bi sve to držao na okupu), krenula s namjerom i fotografirati već putem kako se rijeka ljudi ulijevala u prostor predviđen za koncert, kad me privuče blještavilo zimskog bazara i muzika Beatlesa iz parka kraj kojeg sam prolazila i skrenem... a unutra, dok sam fotografirala, neki momak, nenamjerno, žureći pa nije niti vidio što napravi, zakačio me tako da mi je iz ruke izbio foto aparat koji je tresnuo na beton i oštetio se, tako da su snimci koje vidite ovdje napravljeni s mobitelom, piše /0/]Viviana

O da

U ponoć i jednu sekundu stigla je SMS čestitka od njega, piše Frida.

Slijedila je šala s moje strane na račun njegovog pijanstva, makar sam, vjerujem, bila pijanija od njega. Ne podnosim baš najbolje alkohol.

U 16,04 sam poslala SMS da provjerim je li živ.

Oko 16,30 sam sjela za volan, potpuno trijezna. Počela je kiša. Ne volim kišu.

Kad mi je u 17,12 uzvratio SMS-om: " o da, smajlić, ti?", moje staro, drago staro auto, nalazilo se izvan ceste, u prilično jadnom stanju.

Živa sam! Još uvijek sam živa!

Miris oktana

Meni je trenutno sve ok, naime, na godišnjem sam. Do daljnjeg, vidjet ćemo do kad. E, tako ti je to kad si sam svoj gazda - mo'š kako 'oš, piše Suncokretica.

A svašta čovjeku padne na pamet kad nema obaveza! Pa je tako mom Lavu palo na pamet da organizira društvo pa da odemo na karting. Doduše, ne bi to njemu palo na pamet samo tako da nam se karting ne spominje u kući barem 3-4 puta tjedno. Jedinac se zadnjih mjeseci jako zagrijao i valjda bi i spavao u kartu da može (i da ima novaca).

Mene je veselilo što ću ih gledati i fotkati. Naivna ja, mislila da ću sa svojim fotićem uspjeti išta dobro poslikati! Nešto jesam a nešto sam i naučila - za takvo fotkanje treba 'malo jača' aparatura.

Priča o krasuli

Krasulu sam dobila na poklon od prijateljice prije skoro 27 godina.

Prijateljica je, na žalost, nije vidjela u punom sjaju, jer je preminula nekoliko godina nakon što mi ju je darovala. Čuvala sam je kao oko u glavi, piše Zvonka.

Zbog sjećanja. Zbog prijateljstva. Zbog toga što ni dan danas ne mogu zaboraviti osmijeh kojim mi ju je darovala.
Bila je sasvim mala biljčica, visoka svega petnaestak centimetara. Iz godine u godinu, sve je više bujala, a 2008. izgledala je ovako:

O prošloj i ovoj godini

Evo mene na Novu godinu, a ne nakon kao što sam rekla. Taman na vrijeme da vam još jednom zaželim sretnu i uspješnu novu godinu! Svim blogerima, ali i iskrenim čitateljima tamo vani, piše Pozitivka

Ne znan jesan li ovo učinija koji put okad pišen na blogu, ali parilo mi se danas, ovako na prvi balun, ka skroz dobra ideja!
Zaglumit malo novinarku NovaTV Ivanu Petrović, pa učinit malu retrospektivu ove godine, piše Umorno oko.

Retrospektivu 2017. napisali su Smisao života i Bellarte.

Brod u boci nikad manje milja nije prevalio nego ove godine.

1961.

Ka' šta se, na slici vidi, prvi red bija je, moj!
Gledan se i vidin onu istu facu, ka i jutros, u ogledalu.

Pa neka mi neko kaže da se izraz lica minja!

Uvik san ista.
I u smiju i u plaču, a kamo li u plesu.
Ma u svemu, svemu šta mi je bitno, a ima toga, fala Bogu!

Često se zapiva, u mojoj kući,
onako ispod glasa, dok se vrtimo, radeći štogod, uvik se pisma čuje.

Ovih dana bilo je i plesa!
Bit' će još toga, opet jednako, na isti način, priko tinela, do hodnika!
Pa do kužine, ka' da se neće, korakon naprid, pa nazad, piše 7blogerica.

Pao stoljetni park

Šok u centru Virovitice, naravno samo za nas goste koji se trudimo razmišljati van duha domovinske svakodnevice. Čuo sam komentar preparirate virovitičke glasačice, to sad možda djeluje ružno, al bit će to predivno kad se sredi. Ne sumnjam da su projekt amenovali stručnjaci, uostalom još za socijalizma su stručnjaci npr. tvrdili da su za Plomin rješenje visoki dimnjaci, s njima nema zagađenja. Ne sumnjam da će se posaditi bolje i starije drveće. Kako bih u to sumnjao kad vjerujem da će roditelji izboriti da njihova djeca smiju učiti da je zemlja ravna ploča, jer demokracija je i oni su za tu slobodu riskirali život. Konačno su ljudi dočekali da više ne moraju razmišljati, za njih misli njihova stranka, a njima preostaje samo da budu njihovi vojnici.

Shvaćam da je dvorac turistička atrakcija, a ne nekakav ginko i da se izmuzao neki novac za njegovo uređenje. Sve ja shvaćam, a možda će jednog dana shvatiti čemu je to rastinje u prometnom središtu služilo, piše nachtfresser

Može li gluplje?

Usred smo praznika, božićni dio je iza nas, a novogodišnji ispred nas, pa je danas bilo potrebno obnoviti zalihe špeceraja. A južina i iznimno toplo vrijeme su bili idealna kulisa za odlazak biciklom u kupovinu, obavio sam plac, Dm, apoteku, knjižnicu ... i negdje usred tog vozikanja biciklističkom stazom uz Horvaćansku/Matetićevu na relaciji Prečko-Vrbani-Prečko naišao sam i na novotariju ugrađenu prilikom izgradnje nove stambene zgrade kod ugla Petrovaradinske/Horvaćanske/Matetićeve. Nekad je tamo bila biciklistička staza bez prekida (prekidi su bili rezervirani za sva križanja na Horvaćanskoj cesti osim onoga kod Ulice Hrvatskog sokola i time su gotovo do besmisla dovodili vožnju tom bic. stazom jer se od biciklista očekuje da svakih 200-300 metara siđu sa bicikla i preguraju bicikl preko raskršća), no izgradnjom te zgrade i parkiraišta do nje uveden je novi prekid staze kojim se od biciklista očekuje da zaustave bicikl, siđu sa njega i preguraju ga preko prilaza privatnom parkiralištu da bi nakon toga ponovo uzjahali bicikl provezli se još 30 metara i potom ponovo sišli i gurali bicikl preko Petrovaradinske ulice. Dakle, riječ je o prekidu staze ne zbog cestovnog raskršća, već prilaza parkiralištu stambenog objekta koji nije javna prometna površina.

Posve besmisleno, dapače kretenski, zar ne?

Mala učenja

Ljubav kroz riječi jedne žene:
Materijalno posjedujemo. Duhovno imamo. Jednostavno je i razumljivo. Kad i kako sam to naučila? Onoga dana ili trenutka, svejedno, kad sam analizirajući sebe naučila i svoje mane. I greške koje sam napravila.

Jedino prava ljubav prašta. I voli. I postoji. I opstaje.

Svaki dan donosi nešto novo, nešto nepredviđeno. Kako se snalazimo, kako događaje proživljavamo, kakav trag ostavljaju? Što naučimo? Da smo mogli drugačije, da smo mogli lakše, znamo tek onda kada i ako nađemo odgovore. Najjednostavniji su odgovori koji se nude sami po sebi. Nismo ih svjesni.

Jedna božićna priča

Lou Salome:

Uvijek oko Božića Stara postaje nepopravljivo nostalgična. Napravi tri tone kolača, iako smo samo nas dvoje za stolom, ispeče puricu, kupi najfinije vino. Stol aranžira kao da će još netko doći, iako nikad nitko drugi ne dolazi. Ne znam odakle joj pare za sve to. Po cijele dane je u spremanju, a prije Badnjaka obavezno ode na frizuru. Za mene spremi najfinije odijelo (iako smatram da sam premlad da oblačim nešto takvo) i brine se da izgledam kao da pjevam u "Bečkim dječacima" što smatram srozavanjem svog emo imidža koji, provjereno, pali kod djevojaka. "Moraš biti pristojan dečko," govori mi, "Kad idemo kod tate moraš izgledati tako da se on ponosi sa tobom."

Rado bih joj rekao da ne želim ići kod tate, ali vidim da njoj to puno znači pa šutim. Meni su odlasci kod tate teško mučenje. Znam da se i on osjeća tako.

Štirkana posteljina

Božić, naš najdraži, najveći i toliko prožvakan i ispljunut da većina ni ne zna što je to, ni otkad, ni zašto. Kad bismo pitali otkad i zašto se kiti bor, teško ćemo dobiti pravi odgovor. Ali kiti se jer drugi kite, kao što je žaba podizala nogu na potkivanje, piše Lisbeth

Moja kćer ne dobiva poklone pod bor. Darujem ju, osobno, kao i kad je bila malo dijete, nekim simboličnim darom. Nekom sitnicom, zeka-maca šlapice što voli. Običaj je za Božić darivati djecu, kao što bi darivali bebu Isusa da možemo, tako sam joj govorila kad je bila mala. Puno razgovaram s njom tih dana prije, "čistimo se". Dijelimo sumnje, brige, znanje, sagledavamo pogreške, razmišljamo o boljim načinima. Ove godine, moja se kćer posvađala s Bogom, pa ja preuzimam u većoj mjeri nego inače, ulogu njezinog duhovnog čišćenja. Kažem joj da je u redu slaviti Božić unatoč njezinom nesporazumu s Bogom. Sumnje su normalne, svi ih prođemo. Pričamo o željama, nekim sitnicama koje bi voljele kroz te dane. Njezine su vezane za vrstu kolača.

Badnja želja

Kintsukoroi:

Dragi moji!
Vratite se svome srcu kao kući, vratite se.
Tu još upaljeno je ognjište Vaših najosobnijih želja,
tu još tinja žeravica Vaših slatkih snova.
Tu ste još neprevareni i radosni, očiju radosnih.
Tu Vam stanuju svi dragi kojih više nema naoko.
U Vašem je srcu njihov azil, tu su pohranjene duboko
sve njihove riječi, zagrljaji i poljupci.
U Vašem je srcu sve ono važno što trebate znati
i imati.

Tu smo... budimo

Umijeće pokreta:
Promatram blješteću metaforu došašča u našem domu. Plaha svjetlost voštanica titra poeziju svjetlosti. Osjetih moć lahora sa orkanskih visova prošlosti. Oluja ruža. U daljini iza obzorja zbilje tutnji samozvučje tuge. Nestaje u ponoru nečujnosti.

Ja sam duša dolutala iz dalekih prerija, ja sam ostatak isušenog mora. Zvukom orgulja pričam baladu sjeti lutajućih cigana. Čujem šapat sa nepreglednih ravnica izgubljenog svijeta.

Žalopojka satkana od bolnih sjećanja, u pohodu samokažnjavnja, dodiruje ožiljke prastarih rana. Pokušavam tišinom zaglušiti njene jecaje. A onda začuh pjev zrele noći, čaroliju duše svjetlosti, veličinu uresa ugnježdenog u pehar čednosti nedosanjanog sna.

I ja sam Lidlić

My net soul

Vidjeli smo ovih dana na blogu kako Katolici i ateisti razmjenjuju božićne čestitke. Ima svakakvih postova o Božiću i nastupajućim blagdanima. Kao i svake godine, ništa novo!

No u prigodnim postovima, žalosno, ostala je apsolutno nepodržana i nezabilježena inicijativa jedne od vodećih trgovačkih kuća u Hrvatskoj, da će se o ovim blagdanima odreći izdašnog božićnog profita i pustiti svoje zaposlenike na Božićnu trodnevnicu. Ovakav postupak Lidla bez presedana je u hrvatskom beskrupuloznom prvobitnokapitalističkom poduzetništvu u Hrvata i zato osjećam potrebu zabilježiti na blogu taj trenutak u povijesti hrvatske države.

Ovo znači prijeći s riječi na djela!

''Kritiziraj me nježno!''

7blogerica:
''S pažnjom, mi daj do znanja, da nisam u pravu!''
''Nemoj me ubijat' u pojam!''

Ima toga još, šta bi bilo, za poručit' autoritetima, pravim i samoprozvanim.

Nismo svi ''ja, pa ja'', ne.
Ambiciozni, nametljivi, borbeni likovi se vide od prvih koraka, a ima i ''mirnih voda''.
Nisu ni ''mirne vode'' slučajno, jednako uspješne, u svom naumu.

Sve su to karakteri, a karakter se ne mijenja!
Sve se drugo mijenja.

Naučimo ne iritirat' ni jedne, ni druge.
Svjesno.
Nesvjesno se oprašta, mada boli jednako.

Pogled iz mirnog kuta

Recimo, da se svijet vrti, sve brže i brže, postaje rulet na kojem se igraju neki igrači, ulažući zadnje što imaju ne bi li dobili sve i recimo, da je ono što ulažu, ljudski život, ali ne svoj, nego tuđi, ludilo i pomama za oduzimanjem svakog dostojanstva koje priliči čovjeku. ''Čovjek, kako to gordo zvuči'', reče jednom M. Gorki, a ja izričem s punom odgovornošću - čovjek, kako to jadno danas zvuči, na žalost, gordost se okrenula nasuprot samilosti.

Izgubila se čovječnost među valovima tonući sa pretovarenim lađicama prepunih ljudi koji su krenuli u potragu baš za tom izgubljenom samilošću, izgubila se čovječnost među ruševinama gradova koje je luđački val rata pomeo ostavivši tisuće i tisuće djece gladne i žedne, da preklinju za kap života, izgubio se čovjek, jer mu je duša zatrovana mentalitetom otuđenja, životom za sebe, gaženjem preko gomile mrtvih tjelesa, u želji da dođe do vrha, a vrh piramide ne tolerira baš one penjače koji misle, da će popiti gutljaj iz roga obilja, piše Život i ja

O redovnici Editi Majić

Čitamo proteklih dana na portalima nekih dnevnih novina o Editi Majić, bivšoj prvakinji kazališta Gavella, danas Editi Mariji od Križa, koja je prije 13 godina glumačku karijeru zamijenila redovništvom u samostanu bosonogih karmelićanki Sv. Josipa u Avili. "Kristova zaručnica" sedam mjeseci godišnje postila bi, a uglavnom je šutjela da kojim slučajem ne prečuje "glas Božji".

Danas živi u pustinji jer dugi niz godina "osjećala je da ju Bog zove na drukčiji, radikalniji način života", izjavila je njena majka. Edita Marija od Križa odabrala je pustinjaštvo.

Red bosonogih karmelićanki jedan je od najstrožih redova. Redovnice tog reda mogu primati posjete u sobi u kojoj žive, ali od posjetitelja odvojene su dvostrukom rešetkom. Uglavnom su bose, a samostan ne smiju napuštati, piše Peta kolona.

edit: autor je obrisao post

Yule je cool.

Moj muž ima sklonost nadijevati imena susjedima i kolegama od milja, opisna, onako kako ih on vidi ili da im ime opisuje činjenična stanja... i mene je time zarazio pomalo, na blogu I Mjesec i Sunce.

Moja prijateljica se smije do suza tim imenima, a nama su ona sasvim prirodna, naročito kad nekoga često vidiš, a ne znaš mu ime, moraš mu nadjenuti neko vlastito, ne?
Dakle, imamo: Gospođu Afriku (povratnica iz Afrike),
Djeda Mraza (jer je isti on),
Ratnika (jer je),
Gospođu Delfino,
B. my boya (to je predugo za objasniti),
Bosance,
Transparenthead,
Roberta Redforda i tako dalje i dalje i dalje…

Lebkuchen cvaj

Ove sam radila za objesiti... na jelku, jasno. Veličina im je oko 12 cm a napravila sam ih dvadesetak... i, na kraju ipak neće krasiti moju jelku - jer sam ih odlučila pokloniti.
Tijesto je nešto drugačije od prethodnih medenjaka - trebalo mi je nekakvo koje kod pečenja neće promijeniti oblik, pa sam iskoristila recept s vrećice začina za medenjake Dr. Oetker.
Vrući medenjaci su premazani razmućenim jajem od kojeg su dobili sjajnu i glatku površinu, piše V.

Mir, radost, spokoj, sreća!

Prijeđeni put je to. Obrnuto proporcionalan sa svim mjerljivim, a nemjerljiv s osjećajem mira, pa radosti i neobičnog spokoja kada stigneš, piše Perina.

Da se ne lažemo. I ne zavaravamo. Nije svaki dan osmjeh. Nije svaki dan osunčan.
Najčešće te ništa ne upozori. Ustajanje, uobičajeni ritam. Higijena, oblačenje, koji potez olovkom, rumenilo, pogled u ogledalo. Ok! Čak sam i zadovoljna.

Zeznila me na tren, ta pogrešna procjena hladnoće, pa sam se brzinski presvlačila u ipak nešto toplije. Još imam malo vremena za dovesti crijeva u red. I idemo. Već po izlasku osjetila sam da nešto ne valja. Da... Suzbijam paniku. Smiri se. A onda možda uspiješ odraditi sve pa i taj sastanak.
Na poslu kavica već skuhana. Ali nešto ne paše. Dobri, dragi ljudi, ali prebučno za mene, takvu...zuji...

Ispričavam se, ostavljam ih, odoh za svoj stol, pa gutljaj po gutljaj u miru i samoći.

Vrijeme je od kolača

Vrime je od kolača, a e, pa tila ja jist ili ne, ku'ćeš blagdane dočekat bez kolača, piše Kamena koja vam donosi recept koji je odabrao Đelo, pardon, odabrao Kamenko(vić).

Modrina neba je napravila cimetove kolačiće, pogledajte njen novi post i možda ih odlučite isprobati.

Amaterka: Veseli me kad recepte iz nonine knjižice (koji su često nepotpuni) prilagodim svom guštu i onda ispadne nešto fantastično. Tako je bilo i s receptom za klasične vanili kiflice koje su dobile 'novo ruho' i sad su postale 'Ferrero keksi'.

Gurmanka vam predstavlja kekse s kikiriki maslacem. Gotovi su za tren, a možete ih kombinirati sa čokoladom ili marmeladom. Kako god ih ispekli, s čime god kombinirali ovi keksi su svakako još jedna slatka priča u kojoj morate uživati!

Čekajući zeleno

Brod u boci:
Opet je zaglavio na poslu dulje no što je računao. U posljednje vrijeme je učestalo da mu deset minuta prije završetka radnog dana onaj buzdovan od šefa uleti poput harpije u ured i utrapi novi snop nacrta na kojem se kočoperi natpis HITNO!!!

S tri uskličnika. Poput tri iglice za mozak-presuru. Samo bi tresnule s visine, odskočile od korice fascikle i zabile se u stol. Cap-cap-cap!

Što li mu znače ta tri uskličnika, kao da bi samo jedan uskličnik iza HITNO, bitno smanjio stupanj hitnosti. Enivej, ovako ga je trozub boga Posjedona ubadao među rebra, kao da mu je govorio - nema ti doma kume moj, a pogotovo mu je išla na nerve kvazimolećiva poza šefa koji bi mu kao u povjerenju prišapnuo - dao bih ja ovo nekom drugom, ali ajde reci pošteno, tko ovo može ako ne ti, tko!?

Puna fascikla baba

Skoknuo sam do rodnog kraja koji se pretvorio u eldorado. Parcele se prodaju leva-leva i svoje i tuđe, ne pitajte me kako. Odvjetnički uredi niču kao stranački uhljebi i rade punom parom. U mom djetinjstvu i ranije ženskoj djeci se davao komad terena uz more jer to je kamenjar pa od njega nije bilo koristi. Sad se babe svojataju i prekopavaju stare knjige, što crkvene što katastarske. Ako je bila i ljubavnica kojeg dedeka i za to se 'vata ako će kapnut koji euro.

Rusi, Arapi, Englezi...tko zna kakve su to korporacije i interesi ali lova teče kao starijem stanovništvu suze dok mlađi to objeručke prihvaćaju. Malo je pogađanja, nudi se keš i u roku odmah sve je sređeno. Mladi odmah kupe bijesnu pilu, jahticu i život na visokoj peti. Dokle?

Ovo je mali gradić, zovu ga 'Kuvajt', na obali otvorenog mora i okolo njega na stotine tisuća kvadrata zemljišta već je otkupljeno. Od lani to je neprepoznatljivo, piše fra gavun.

Zakaj blogam

Stvarno, zakaj pišem? Blog, mislim, zakaj.

Mogu samo ispričati kako je počelo. Davnih chatterskih dana, tipkala sam s jednim Riječaninom. Mlađi dečko, zafrkant, kompjuteraš. Godinu, dvije smo chatali kad me nazvao i rekao da je otvorio sajt, da mogu pisati o čemu god želim, samo da imam nekog pojma o tome kaj pišem. U panici sam odgovorila da samo znam chatati. - "Pa piši o chatu", rezignirano je završio.

Tako je počelo. Napisala sam dva teksta, mejlala mu, rekao je da ih šalje okolo da se i drugi smiju. Imala sam, danas bih rekla, kolumnu na njegovom sajtu, čitateljima se svidjelo, ja sam bila presretna. I suludo nesigurna. Hoće li idući tekst biti dovoljno duhovit, zabavan.

I dalje sam nesigurna. Kako je počelo davne 2002. nisam više suludo, više sam - boli me briga, valjda je podnošljivo - ali i dalje nisam mrtva-hladna.

Zatim je došao Iskričin Weblog. Opet jedan kompjuteraš te njegovi zanimljivi tekstovi. Počeli smo se porukovati, poslala sam mu jedan od tekstova, rekao je da ga stavim na Weblog. Jesam i svi su me hvalili, napisala je Zlica.

Raskrinkavanje uhljeba

Hrvatska ima cca 230 tisuća državnih službenika i namještenika na cca 4,5 milijuna stanovnika, piše My net Soul.

Tko su zapravo ti, kako je danas moderno reći, "uhljebi"?

- učiteljice, koje podučavaju i odgajaju vašu poganu djecu, a ne smiju ih kažnjavati, jer će odmah mamice i tatice dotrčati u školu i žaliti se ravnatelju;

- liječnici, koji vas primaju i liječe čak i kad im tuberkulozna pluća istresate pod nos;

- carinici, koji ćube na granici, dok kraj njih prolaze munjene strankinje s nuklearnim punjenjima u automobilima, pa carinski alarm trubi da ste ozračeni, zbog bijedne carinske uhljebske plaće od 3,5 tisuća kuna;

- policajci, od kojih tražite da vam za te iste 3,5 tisuće kuna pronalaze pobjeglu djecu, koju niste znali odgojiti minimalno toliko da pregrme tinejdžersku dob bez većih ekscesa;

Fotoklub Rijeka pomaže

Već tradicionalno, na kraju svake godine imamo malo druženje u galeriji našeg fotokluba. Tom prigodom postavljamo i izložbu Inwentura na kojoj članovi po vlastitom izboru izlažu fotku koju smatraju vrijednom snimkom te godine.
Ove godine izložbu smo pretvorili u donatorsku izložbu. Svi radovi biti će ponuđeni na prodaju po istoj cijeni od 250kn a čisti prihod, nakon što se odbiju troškovi printanja fotki i okvira, namijenjen je "Udruzi osoba s intelektualnim teškoćama Srce Rijeka".
Otvorenje izložbe 18 u 20 sati a izložba će biti otvorena čitav dan 19-22 prosinca od 10-18 sati i u subotu 23. prosinca 10-13sati.
Danas smo imali pripremu fotografija pa prilažem par fotki, piše na blogu
Teutina ljubav.

Plavušine izreke za kraj 2017.

No, da ne bi dalje lamentirala, evo nekih plavušinih izjava za kraj 2017. godine.

Ako se bojiš, vjerojatno će ti se strahovi ostvariti, a sigurno iz straha nećeš moći ništa poduzeti. Kada pobijediš strah, sve je moguće.

Ljudi previše trpe situacije koje im se ne sviđaju upravo iz straha: no čega se treba bojati? Jedino smrti, a i nje se ne treba bojati jer je neizbježna.

Slijedi put koji si sam odabrao bez obzira što drugi o tome misle iz svojih fotelja, zavisti ili ljubomore.

Ne obaziri se na tuđe mišljenje – ono najčešće govori o motivima onih koji ga izražavaju, a ne o želji da tebi bude bolje jer nitko drugi osim tebe nema pojma o tome kako ti se život može poboljšati.

Otkaz, kako to gordo zvuči!

Idemo, dakle, redom.
Koji je smisao pisanja bloga?

Kladim se da bi najčešći odgovor bio: "Uvijek sam želio/željela pisati, zahvaljujući internetu i blogu sada sam u mogućnosti realizirati svoj san i pokazati cijelom univerzumu svoj ogromni talent koji je dugo vremena kutrio u meni."
Postoji, pak, i ona druga skupina blogera, kojima blog dođe nešto kao boks vreća na kojoj mogu ispuhati svoje frustracije , otipkati sve ono što im pritišće nejaka pleća te pritiskom na "enter" svoju frustraciju poslati u virtualna bespuća, nadajući se da će tamo njihov tekstić doći do podjednakih paćenika, koje more iste sumnje, dvojbe i isti osjećaj besmisla.
Takva djela mogu imati izvjesnu dubinu, eleganciju i dovesti do propitkivanja vlastite egzistencije, a mogu biti pisana i u jednom kriku, dahu, ovisno o tome je li čaša puna do vrha ili je već počelo curiti sa strana.

Ajmo reći da ja spadam u ove druge. Što boksaju na blogu, piše Lou Salome.

Zagrebački advent

Nasluša san se i načita ovi godin hvalospjeva Adventu u Zagrebu, ali kako u današnje vrime više ne moreš nikome virovat, a pogotovo novinarima, valjalo se poć uvjerit u to sve osobno. Nismo sad tili za to trošit godišnji oli izostajat iz skule, pa se vikend nametnija ka logičan izbor. Zakonita radi, pa smo na kraju ostali samo Vinka i ja ... nju baš i nije tribalo posebno nagovarat.
Obaša san sve moguće načine transporta. Kobila Suzi nima zimske gume, a i ja baš nisan vičan vožnji u zimskin uvjetima pa je osobno prometalo otpalo u prvome krugu.
U školi su nas učili da je željeznica najjeftiniji prevoz, ali kako smo mi u svemu, pa i tome "specijalci", to je ispalo deboto najskuplje, cca $EDAN$TO kun za mene i Vinku!!!
Traži dalje, i nakon mukotrpne potrage, odlučija san se za firmu "Clissa", povratna karta za mene i Vinku njanci četristo kun, da gren auton, potrošija bi deboto samo plina toliko, piše Umorno oko.

Zemlja šećerne vate

Pametni zub:

„Nema više cirkusa!“, reče Amazonka Rionegrovac i okrhne zubnu caklinu o molekulu prhkoga čvarka što joj je nesretno zaostala u usnoj šupljini. „Oni su sada samo semi-fantastična uspomena moje pustopašne mladosti. A i bolje da ih nema: ipak se sve to, manje-više, svodilo na maltretiranje životinja te višesatne boravke u zagušljivim šatrama sačinjenima od, bez sumnje, ekološki neprihvatljivih materijala. Čak su i cirkus buha zabranili, jer dresura im, kao, skraćuje životni vijek. Stres! I klaunovanje je zabranjeno – preveliki udio klaunstva u ukupnom stanovništvu razvilo je u istome klaunofobiju, tu nekad mitsku neurozu kojoj smo se grohotom smijali. Osim toga, i sama je Svjetska organizacija klaunova ustvrdila (u jednom od svojih proglasa) da je klaunovanje oblik psihičkog zlostavljanja same klaunovske osobe, koja uslijed specifičnosti svojega, kako se nekad smatralo, plemenitog zanimanja nije kadra na primjeren način zauzeti prikladnu društvenu nišu.“

Živčani ljudi

Za rad s ljudima je izgleda najbolje da budeš dobar psiholog, pedagog, sociolog i što sve ne da bi istrpio onaj cijeli niz ljudskih osobina na koje možeš naići. Nisu svi za svakoga, treba znati mirno preći preko nama nepoželjnih karaktera. Sudeći po našem mentalitetu, puno nam toga ne valja. Ne valja ono, ne valja ono, svi bi nešto preko reda i da se baš njihovo rješava prvo. Ako ne valja ovo, ti popraviš, ali onda kad to popraviš opet ne valja, piše Pozitivka.

Nikada do kraja zadovoljstva. S te strane mogu razumjeti zašto su neki tako živčani kada dođu raditi među ljude, pa na kraju dana malo polude od svega toga. Pojavi se pokoji pojedinac s predrasudom o našoj administraciji takvoj kakva jest, pa onda prijeti, vrijeđa i agresivan je. Na poslu ne možeš birati s kim ćeš raditi niti možeš birati tko će ti dolaziti. No, što ako pristojno čekaš svoj red s one druge strane, a opet nailaziš na "živčenjake" koji omalovažavaju takve kao da jedva čekaju da se makneš pa da ne moraju ništa raditi?

Chips iz doline

Elon Musk i Peter Tiehl, neumorni Neimari/En-trepreneuri, su užurbano pristigli, svaki svojim zrakoplovnim prometalom u Silicijsku dolinu prije koji dan, zabrinuti najnovijim razvojem događaja vezanim uz njihov životni projekt temeljen na distopijskoj utopiji transhumanizma.

Transhumanistički pokret , nakon što su skoro svi ljudski ekstremiteti već uspješno zamijenjeni surogatima od umjetnih materijala, je krenuo u implementaciju implantacije čipova u ljudske mozgove, poboljšavajući tako rad sivih stanica.

Iako projekt čovjek-stroja s mozgom obogaćenim implantatima s nanobotima, i koji naginje božanskom biću, trpi neutemeljene kritike kako je nastavak naci-Ubermenscha i Staljinovog željeznog čovjeka, nisu se dali smesti ni omesti, piše sajam taštine.

Dugo me nije bilo

Žena od soli:
Kapci su otežani i srce kao da i dalje sanja te snove unutar snova.
Mrak šibica miris fosfora voštanih uspravnih bijelih bezmirisnih običnih siromašnih svijeća kockica šećera čaj od limuna kockica dinje gruba tkanina dodir kiše trajanje poznat okus šaptanje sigurnost zaklon želja bez želje odlazak u mrak bez neba i zvijezda koje vise.

Bijela smrt s naznakom života u sjaju tame i mirisu tek pokošene trave.

Svi moji sporedni putevi završe u pudingu od jagode.

Igranju na franje: zelene, najdraže.

Dočekajte kraj godine u šetačkom raspoloženju!

Još su nam ostala tek malo više od dva tjedna do kraja godine, zimski dani se izmjenjuju s jugovitim, nadamo se snijegu za ljepše praznike (ali i toplini u interijerima, obzirom da u mojoj zgradi grijanje baš ne radi bajno) no, ono što je posve sigurno je da nas do kraja godine čekaju još dvije zanimljive šetnje!

U petak, 22.12.2017., kreće još jedna Predbožićna dijagonala projekta "Mapiranje Trešnjevke", ovoga puta kreće u 19h sa Zapadnog kolodvora, Perona 1, s ruba Trešnjevke, a završit će negdje na Trnju do kojeg će ponovo doći malo znanim putevima kojima se rijetko prolazi (a koji su to putevi, ostat će tajna sve do same šetnje!). Ponesite toplu obuću i odjeću, oboružajte se nekom lampicom i dođite na još jednu zanimljivu šetnju koju će voditi Nepoznati Zagreb.

"Ekipa za očevid"

Kao što rekoh, malo se krećem a da se i krećem sve se da obići za sat. Ostaje mi zadovoljstvo primanja onih preostalih prijatelja i dobrih znanaca s kojima proćaskam za onih kratkih izbivanja iz kuće. Tada sebi odajem "priznanje", kako sam ona obična članica "ekipe za očevid" našeg malog mista, piše na blogu Nema garancije.

U iznimnim situacijama komentiram ljude u negativnom kontekstu (oni na vrhu su iznimke), oni su ipak plaćeni da rade za naše dobro i smatram svojom građanskom dužnošću ukazivati na propuste.

Dakle, od mene nikada nećete čuti da govorim loše o susjedima, prijateljima, poznanicima, ali... pazi sad, čim krene priča, pretvorim se u uho i kao nezainteresirana upijam podatke. Ponašam se poput detektiva iz serija koji prikupljaju svaku trunku prašine ne bi li stvorili sliku o počinitelju nemilog zločina. Istina, ovdje nije riječ o zločinama, tek o sitnim ljudskim propustima koje malo mjesto drži pod povećalom.

Bez čitanja nema dobrog pisanja

Tek kad sam počeo raditi kao urednik uvidio sam kolika je silna ta potreba ljudi da pišu, kad me je počela zasipati ta gomiletina rukopisa nepoznatih i neafirmiranih autora koji bi željeli vidjeti svoga pera djelo ukoričeno kod "renomiranog" izdavača, piše
Knjigoljub.

Zapanjio sam se. Ali sam se odmah i rastužio - jer se u ogromnoj većini toga radi o običnom tipkanju. A mizerna kvaliteta toga dokazuje da ti ljudi naprosto nisu dovoljno toga pročitali da bi mogli dobro pisati!

Ne čitaju, a žele biti pisci! I ne kuže da nije svaki napisani tekst automatski književnost.

Većina njih ima u sebi ideju neke priče, i sjednu za tipkovnicu i bacaju hrpe riječi na ekran i dovedu tu fabulu od pozicije A do pozicije B na način identičan onome kad npr. neko 10-godišnje dijete prepričava odgledani film.

I misle da su stvorili književno djelo.

Džepna čudovišta - odgojna metoda ili ludilo?

Misli od jutros su se malo razvodnile, a za to uglavnom nije zaslužna ova kiša koja polagano pere ulice Varaždina. Malo je hladno kao u hladnjači, onda je opet toplo toliko da Snow neće na zrak jer nema razlike u toplini/hladnoći između dnevne sobe i šetnice uz Dravu.

Dok se sjetim da je ovaj dan počeo u potocima suza jer sam vidio onaj video na kojem polarni medvjed nema što jesti i umire... Do kraja ovog posta ćete vjerojatno i vi kleti sve živo i mrtvo ljudskom rodu ili ako ne to, onda ćete se zasigurno, barem na trenutak, zapitati kud je ovaj svijet krenuo i o čemu pobogu ovaj zapravo piše?! Prva i glavna injekcija inspiracije ubrizgana je tokom razgovora s prijateljem iz Škarnika, napisao je
maithreya.

Knjiga internacionale

Super su mi bili vaši komentari na onaj moj post o izdavanju i prodaji knjiga. "Bajke", velite, "tko će to kupiti?", vi ste sve svoje na kraju razdijelili, šta ja mislim da sam za nobela? Ili da otkrivam Ameriku... svi ste tako fino relativizirali i prosudili, a bez da ste odskrolali samo nekoliko postova niže pa se možda interesirali o čemu je knjiga, na kojem jeziku i tako te neke stvari. Ali, ne, ajmo prosudit prema svim ostalim knjigama blogera - koje su, ruku na srce, dosadne i nepotrebne. Gle, mene, sad pak ja prosuđujem, a nisam niti pročitao. Kriv sam, da, ali možda zapravo i nisam, naprosto, ako je blog dosadan, teško da će knjiga biti ičemu. Lako meni pljuvati, reći ćete, kad ionako imam prijatelje u uredništvu. A zbilja nemam, ono što imam je samo malo samokritičnosti da ne objavljujem nešto što će većini biti dosadno, piše Junac.

Danas šaljem 30 knjiga u Ukrajinu. Možda vam je to dosadno, možda je hvalisanje, a možda i samo dokaz da se da nešto prodati ako štogod vrijedi i ako ima publike. Nemojte množit sa 115, spustio sam im dosta cijenu, još moram i sam šiping platit, nije lako prodavati.

Iza sjaja i raskoši

Kad ulice i trgovi prestanu biti bajke, postanemo svjesni da sjaj, raskoš i glamur neće oživjeti čaroliju. Čarolija je u srcu. Ljepota i toplina je u domu, u ljubavi. Nije radost u poklonima, radost je u zajedništvu.

I tako svake godine. Jedni imaju više no što trebaju, drugi preživljavaju. Jedni remene stežu, drugi otpuštaju, piše na blogu Ljubav je jednostavno ljubav.

Dok ponovno ne naučimo da je ponekad manje ljepše i više, da je ovaj umjetni sjaj i raskoš ipak malo previše, dotle ćemo svake godine u ovo vrijeme , na jedan mjesec u godini... pobjeći od stvarnosti.

Bol, strah i Sky

Proteklih pet tjedana gotovo da nisam niti pogledao blog, nekako od prethodnog posta o suživotu mojih kornjača i mace, piše hawkeye.

Bilo je prilično kišno jutro, prije mjesec dana. Pošao sam na tržnicu vratio se kao i svaki dan, donekle zadovoljan s hranom koju imam za ručak i bilo je tako, neko vrijeme, leđa su počela pokazivati znakove otpora kretanju, stajanju, sjedenju.

Legao sam kao i mnogo puta ranije, s nadom da će jutro biti bolje, ali nije bilo... Donijelo je bol, pokušaj ustajanja završio je za pola minute, nekoliko dolazaka hitne medicinske službe, injekcije koje ne pomažu. Tako su prošla sljedeća tri tjedna, ležanje, bol koja izaziva mučninu i razmišljanje o svemu, strah od nepoznatog raspleta situacije.

Vlak, zora i zapovijed

Kintsukoroi:
Mislim, ako to nije bio mošusni miris vjetra,
mogla je biti grmljavina, pucanj, rasprskavanje požude.
Ustala sam naglo iz kreveta,
provjerila sve prozore u stanu.
Ništa. Bilo je to u mojoj glavi.
Mislim, kažu da je zapovijed ne poželjeti tuđe.
Ali to što je on radio s mojim laticama, bože mili,
to kako ih je geometrijski slagao oko tučka
moje slasne nježnosti, čovjek bi poželio tako griješiti dovijeka! Sa svim čulima, uključujući i one Cvetajeve.
No, nije stvar u tome. Ja sam bila ta koja nije odustajala. Kako se zapravo uvijek radi o reciprocitetu, mogli bismo logički ustvrditi, kako je on činio nešto zbog čega ja nisam od njega odustajala.
Al gledajte, o ljubavi ipak nešto znam!

Darwil

Nedavno sam opet imao priliku podsjetiti se vremena prije globalizacije, na primjeru ručnog napisao je Astrosailor.

Kupljen za ranih 1960-tih za prvu plaću, mom ocu je njegov prvi sat, Darwil, Special Flat Lux, sa 17 rubina iz 1962 vjerojatno bio simbol financijskog osamostaljenja, meni je danas draga uspomena. "Swiss made" i marka Darwil na koju smo bili navikli djelovali su mi dovoljno poznati da bi svaki urar na svijetu, ili bar u Evropi, morao znati o čemu je riječ.

Krajem 1990-tih godina sam ga pokušao dati na popravak u Varšavi, i sjećam se da me urar, jedan od onih starijih u starom centru grada, ne neki bezbrižni mladac, samo blijedo pogledao - nikad nije čuo za tu marku. Jedino mu je djelovao sličan starijim "Omega" satovima, među kojima je i pronašao staklo koje je trebalo zamijeniti na mom satu. Tada sam shvatio da je vjerojatno ta marka bila manje poznata nego mi se činilo.

Dan za post

Zadnja dva vikenda bila su mi radna i profesionalno i privatno. Za razliku od prošle godine kada mi je radni vikend pričinjavao veliku patnju, sada sam se psihički na njega pripremila i provela ga čak zabavljajući se na poslu. Neke stvari su doista stvar promjene fokusa, a na neke pak utječe više faktora, napisala je
Atma.

Poslikala sam nedavno kralješnicu ne bih li eliminirala moguću ozljedu kralješka uslijed jakog udarca i srećom sve je dobro i čitavo, samo imam jedno 4-5 dijagnoza iskrivljenja, što nije nešto pretjerano novo. Počela sam opet vježbati yogu, a jučer sam doživjela prekrasnu gestu jedne suputnice na duhovnom putu koja me samoinicijativno savjetovala i izmasirala, dobro me istegla i rekla da se sve može ispraviti vježbom.

U nedjeljeno prijepodne dok dijete, suprug i mačke spavaju, a vani je napadao snijeg zbog kojeg ne ide na bazen,
Kojotica ima mir za Ohmmmm.

Moj pape

U Splitu se otvarao Obrtnički dom, zgrada je to sagrađena davnih dana, napuštena negdje '96. i ništa tu ne bi bilo zanimljivo da se na zidu tog doma 1988. godine, mom ocu (i svim zaslužnim ljudima) nije postavljena spomen ploča!

Važnost Domu daje velik prostor pogodan za seminare, predavanja, druženje pa je upriličeno svečano otvaranje: klapa, šampanjac, uvaženi gosti, novinari, obrtnici... I prigodni govori koji su me ostavili bez teksta, piše Elyca. Prvi od njih, govorio je o mom ocu i o obrtnicima iz tog vremena, treća od njih je vrlo emotivno govorila o mom ocu pa je nakon svega novinarka došla do mene i pitala: pa kakav je to bio Vaš otac?"

Koje pitanje? Pa on je MOJ PAPE, zvali smo ga dida, jer ga je to najviše veselilo. Svi moji rođaci su ga zvali "barba Tonko", a ostali "šjor Bego", što da Vam odgovorim na to pitanje?

Ushit

Već samo u prolazu opijeni smo mirisom kuhanog vina i punča na zagrebačkom adventskom sajmu. Gutljaj po gutljaj do iznenadne, neobjašnjive, gotovo bezrazložne ushićenosti (tog inače tako neuhvatljivog osjećaja) ili možda one potaknute samim postojanjem. Je li iščekivanje te vrsti radosti zapravo ono što nas povezuje u ispijanju zašećerenih i gorkih alkoholnih kapljica, premda isprva tek razgaljuje i opušta? U svakom slučaju alkohol popravlja raspoloženje samo ako smo dobre volje, u suprotnom djeluje nepovoljno.

Ukrašenost Tomislavca djeluje svečano premda je sredina dana i rasvijetljena okičenost ne postiže svoju svrhu kao kad je obujmi noć, napisala je
Stanka.
Pod Rexovim krznenim 'kaputom' toplo je kao u pećnici. Nosim ga u naručju poput dojenčeta; samo mi još nedostaje platnena vreća koju bih, zajedno s njime, objesila preko leđa.

Vrijeme iščekivanja

tazba:
Vrijeme je. Cimeta, žaruljica, kuhana vina.
Sve smo sivo obojali zlatnim.
I moje kovrče
uznemirene jučerašnjom kišom.
I tvoje srebrne.

Sandra Vulin:
prizivam
plavo sjećanje
našeg rastanka
kada drhtavom rukom
po licu ti i tijelu
oslikavam ljubav
vodim te
u budno snivanje

Olga Slavnikova: 2017.

Roman suvremene ruske spisateljice Olge Slavnikove, 2017. (Sandorf, 2017.), nije lako žanrovski odrediti, kao što se kroz njega čitateljski nije jednostavno probijati. Možemo reći da se radi o svojevrsnoj provokativnoj distopijskoj satiri, ali i o političkom trileru niskog intenziteta prožetog cinizmom, avanturističkom romanu s elementima bajke i fantasyja, bizarnoj ljubavnoj priči, o SF-u kojega već uvelike živimo pa čak i o ekološkoj kritici odnosa prema prirodi.

To je također i roman o suvremenoj Rusiji, društvu koje se iz wannabe komunizma sunovratilo natrag u divlji i divljački kapitalizam, društvu zaraženom pohlepom i prožetom okrutnošću novih oligarhija, društvu koje je socijalističku utopiju zamijenilo onom konzumerističkom, jednu vjeru tako bez mnogo (samo)preispitivanja zamijenivši drugom.

Autorica, u svakom slučaju, vješto isprepleće elemente različitih žanrova, nudeći nam panoramsku sliku suvremene, postkomunističke Rusije. Slika je pomalo halucinantna i prilično sumorna, piše gospon profesor.

Moj izbor 10 naljepših prirodnih mjesta u Hrvatskoj

Biolog Goran Šafarek obišao je skoro svaki komadić prirode u Hrvatskoj. Objavio je nekoliko knjiga, među kojima se ističe Priroda Hrvatske, Životinje Hrvatske i Rijeke Hrvatske, kao i nekoliko stotina popularnih članaka u različitim publikacijama poput National Geographica.

Iako je nezahvalno odabrati svega desetak prirodnih područja, ovo je njegov izbor, temeljen na stručnom i podjednako subjektivnom doživljaju prirode Hrvatske.

Slažete li se s njegovim izborom?

Tuga

Ne volim ove dane, mislim volio sam ih dok nisam porasta, danas jedva čekam da prođu. Sad ćete se vi pitat 'a zašto?' kada su to dani zajedništva, ljubavi, brige za bližnje, topline doma itd. Zato što ih doživljavam kao dane licemjerja. Da, upravo tako! Ovih dana su svi nešto nabrijani pozitivnom energijom, puni ljubavi, ne mislim pri tome na dicu, dica ne razume i sve im je lipo dok ne odrastu, a kad odrastu i uđu u stvarni svijet onda i ona skuže da je sve bilo farsa, piše kako ti kupus.

Bilo je to prije više godina, u ovo vrijeme, večer, još nije bilo adventa u Splitu, kolega i ja smo stajali na vratima i pušili jer su zabranili pušenje u zatvorenom prostoru kad do nas dođe momak od svojih 20-ak godina i pita 'imate li molim vas koju kunu gladan sam'. Kažem mu 'kuna nema, ali možeš poželjeti pojesti što god hoćeš'. Nisam mu vjerovao da će ih potrošiti na hranu jer je izgledao zapušteno, ona jaketica koju je na sebi imao mora da je zadnji put pila oprana kada mu je netko poklonio.

Krivi su drugi

Priča mi prijatelj prije nekoliko dana: otišao u neki dućan; zimsko vrijeme, jakni i vesti nikada dosta, a on bi pecao; zagledao se u neku policu sa priborom za pecanje; premeće ključeve iz jednog džepa u drugi i u taj zao čas, zaleti se na njega gazda dućana i ravno šakom u glavu… „vrati to šta si ukrao…“

Sva sreća, prijatelj, iako za glavu viši, smiren i priseban čovjek, nije vratio udarac, a ukrao nije ništa već je sam sve svoje izvadio iz džepova na pult; pozvao je potom policiju, napravio se zapisnik; čak je prije dolaska policije gazda, kad je uvidio što je napravio, nudio da se ne zove policija, da će mu platiti naočale što ih je svinuo, ali kako da mu nakon svega povjeruje? Valjda će oba sad, kako je i red, dobiti prijavu na Prekršajni za remećenje reda i mira, kako je li, i priliči, piše Vjetar u granama.

Zemlja krumpira

Pametni zub:
„Nema zemlje u kojoj krumpir ne raste, ali samo u Zemlji krumpira taj nedolični gomolj raste iznad zemlje!“, reče najutjecajnije božanstvo cjelokupne povijesti.
„Pa to je općepoznata stvar“, reče um tisućljeća. „U Zemlji krumpira krumpir je nacionalni simbol (imaju ga na grbu, imaju ga na zastavi, imaju ga ugraviranog – baš svi građani – na unutarnjima stranama kapaka). Nagovorili su ga (pi-arovskim ucjenama, kao i najnovijim metodama genetičkog pregovaranja) da, jadan, raste malo i iznad zemlje, odnosno tla. To ne znači da u Zemlji krumpira sav krumpir raste iznad tla; radi se tek o malom broju oglednih, evolucijski bezvrijednih primjeraka koji se hoće, kako to već obično biva, malo ulizati strukturama, ne bi li im ove…“
„…ne bi li im ove, što?“, upita osoba stoljeća. „Ništa! Ne postoji način na koji biste krumpiru mogli uzvratiti uslugu. Što biste mu mogli obećati, da ga nećete guliti, da ga nećete pržiti, kuhati, čipsirati? Za sve to prosječnog krumpira nije nimalo briga.

Sjećanje

Kad sam imala osam godina prvi put sam se susrela sa smrću u obitelji. Umrla je osoba koja mi je u tih osam godina postala uzorom, s kime sam voljela provoditi vrijeme, s kime sam se i smijala i plakala.

Zajedno smo čitali novine, rješavali križaljke, radili poslove u vrtu, a do vrta i nazad vozio me u tačkama. I to mi je bilo najbolje putovanje života, voziti se u tačkama i smijati se.

Nakon napornog posla, sjeli bismo pod staru trešnju na još stariju klupu i onda bi mi pričao razne poučne priče. Priče nisam toliko doživljavala koliko sam doživljavala sve oko sebe, i to ne zato što su mi bile dosadne, već mi je sve bilo lijepo. Sjećam se da mi je trešnja zaklanjala pogled na udaljena polja i tračnicu, da je zrak bio vruć, ali bilo je lako disati. A u pozadini glas voljene osobe, napisala je Lanolina.

Kuharski kopipejst, blogokuhinja + bonus track

Par dana unazad Kojoticu je privukla jedna slika na naslovnici Blog.hr-a. I umjesto komentara: krasno, izgleda ukusno, ovo ću obavezno probati… ona je recept isprobala.

Zapravo je za sve kriva V i njeno "A što ćemo sutra kuhat?" Nije lako kuharici (i batlerici) stalno izmišljati nešto novo. Malo kopipejsta zato dobro dođe.

I što je najbolje od svega, kako među sastojcima nema ni mlijeka ni jaja ni putra, danas ovo mogu iskoristiti u pružanju potpore našoj Čarapi u borbi protiv stričeka Eura koji se malo razigrao :))

Kako vas sve, ajde dobro, ne sve, ali barem one koji kuhaju u kuhinji a ne na blogu, već godinama prati privatni detektiv u meni, tako sam prisvojila i recept za kekse Amaterkine mame, koje pečem pred Božić već zadnjih šest ili sedam godina. Žena vjerojatno ni ne sanja da tamo netko na drugom kraju Europe kopira njene keksiće.

Nonina komoda

Zvonka je preuredila dio regala starog barem 30 godina: jedini dio koji mi je ostao, jer nisam imala kamo s tako velikim komadima namještaja.

Uglavnom, povlačila se iz kuta u kut, vječno smetala i bila na rubu da završi... bilo gdje, osim u mom vidokrugu.
A onda sam odlučila da bi ona mogla postati lijepa, lijepa. Toliko lijepa da je poželim stalno gledati ...

Pa sam poskidala ručke… i tako je sve krenulo.
Što kažete na ovaj makeover?

Kompleksi, kompleksi...

Ako imate manji kompleks inferiornosti, uđite u prvu prodavnicu odeće i pustite prodavačicu da se divi vašem manekenskom stasu, tenu uz koji svaka boja paše. Nije kratko, nego imate tako lepe noge da je šteta ih skrivati, a dekolte nije do pupka, nego pikantno popunjene ženskice imaju što za pokazivati.

Nije vam dosta??
Za jači kompleks, idite na neku mrežu, one za ribolov su najbolje, možete upecati nekoga soma. Možete i na društvene. Uzmite bilo koju svoju sliku, isfotošopirajte je, ali nije obavezno. Posle deset minuta pogledajte stanje na svom statusu. One lajkove zanemarite, i bacite se na čitanje komentara. Koje lepote, koje divote, piše
Meca.

Kršćani u Siriji

Iako je Sirija od davnina bila prijestolnica moćnog Omejadskog kalifata koji je Islam širio na sve strane, od Španjolske do Indije, ona je još prije toga bila kršćanska zemlja. Sam Damask je još dugo vremena bio dominanto kršćanski grad, kao i mnoga naselja, a među njima i Maaloula. Kršćani su tijekom 1920-ih činili čak 30% sirijske populacije. No, eksplozivni rast muslimana, kao i njihovo doseljavanje smanjio je relativni udio kršćana u stanovništvu. Prije početka rata 2011. bilo ih je oko 10% ili 2.2 milijuna. Grčka crkva, Armenska crkva, Sirijska autokefalna crkva, Melkiti, Katolici, Maroniti samo su neke od denominacija. Usprkos manjinskom statusu kršćani spadaju među bitne faktore stabilnosti zemlje, piše na blogu
Wild Croatia.

Zaštitarske priče

Pročitajte zanimljive Lisbetine priče u nastavcima:

Nekad davno, kad je zaštitarski posao bio vrijedan, Bela je bila primljena nakon prvog razgovora. Ponosna na sebe kao nikada do tada. Taj je posao bio najbliže onom koji je oduvijek htjela -policija.
Kažu da policijskom poslu teže ljudi nesređene prošlosti, ostavljeni, odbačeni, nepravedno kažnjavani i zlostavljani, i sve one loše stvari koje se ljudima u mladosti dogode, a ne bi se trebale događati. Autoritet tog posla daje im osjećaj nadmoći nad drugima, ono što nikada nisu imali, ali i osjećaj nadmoći nad prošlošću.

Zaštitarske priče prvi dio
Zaštitarske priče drugi dio
Zaštitarske priče treći dio
Zaštitarske priče četvrti dio

Poetski kutak

Carica univerzuma:
Kao ptica bez krila,
vraćam ti se opet
da u tvom zagrljaju
pronađem put k sebi

Ellika:
Zastade mi pogled;
raskošno se smiješiš
okupana suncem
zoveš me da priđem
stazom tvojom kročim

Solea:
U zraku ko lopoč na vodi
tako se i ja korijenjem pridržavam
za ništa.
Al ništa te neće
ostaviti, iznevjeriti, napustiti