19.11.2008., srijeda

Pantagane napadaju

Photobucket

Ne znam šta su se u ova dva dana baš svi uhvatili našeg premijera i to samo zato što je spomenuo riječ štednja. Podigla se kuka i motika na njega zato što je rekao kako ove godine neće biti božićnih darova i domjenaka, kako neće biti božićnica umirovljenicima i zaposlenicima u javnim službama, kako je gotovo s besplatnim knjigama...
Ajde, istina, nije rekao ništa o stopiranju projekta pelješkog mosta, ali ko bi sad kad se s gradnjom počelo, imao srca zaustaviti radove, pa da u Komarni strše betonski stupovi prema moru i nagrđuju panoramu i pogled Luki Bebiću kad tamo dođe na ljetovanje. Istina je da nije spominjao ni smanjenje dužnosničkih plaća, ali nećemo valjda šjor Bebiću, uz to što smo mu usrali pogled na more i (polu)otoke, sad poć i smanjivat plaću?
No, vratimo se mi štednji. Ne znam zašto je naš narod toliko alergičan na tu riječ. Kao da je kod nas sramota štedjeti, već treba odmah po njegovu primitku, novac potrošiti u prvom shopping centru i po mogućnosti uletjeti u što veći minus. Iako to i nije za čuditi se kad je općepoznata stvar da smo takvim stilom navikli živjeti već godinama. I kad netko kaže da je vrijeme za štednju, naravno da ćemo reagirati agresivno poput nervoznog pitbula. Pitbula kojem su uskratili pravo na domjenke, darove i božićnice.
Ne znam baš da će mi išta od tih blagodati nedostajati. Božićnicu ne primam, darove kupujem sam sebi, a domjenke, najblaže rečeno, prezirem. Imao sam (ne)priliku otići na par tih božićnih domjenaka koje su organizirale kojekakve ustanove i udruge koje su na državnim jaslama i mogu reći da sam se tamo osjećao nelagodno «ko krme u Teheranu» (dr. Arslanagić All Rights Reserved). Od likova koji su se ponašali prilično nekonvencionalno (poput sjedenja za švedskim stolom ili trpanja pršuta u torbe), pa do onog gorkog okusa u ustima kad promisliš koliko bi se normalne hrane moglo kupiti od novca koji se potrošio na one njihove šminkerske kanapee, francuske salate i lax caree.
A da ima ljudi kojima će zaista nedostajati takvi domjenci i ostale pizdarije, uopće ne sumnjam. Viđate ih skoro svaki dan ako imate tu nesreću da morate ići po općinama, gradskim upravama i ostalim javno-upravnim birokratskim službama gdje su uhljebljeni najveći ljubitelji svih ovih prije nabrojanih blagdanskih «dječjih radosti». Ima ih tamo koliko god hoćete, godinama se lijeno vuku učmalim hodnicima i s visine gledaju na nas obične smrtnike koji smo se usudili narušiti njihov mir svojim glupim zahtjevima. Oči im zasjaje tek kad zašuška poznati zvuk plavičaste omotnice, te u trenucima predblagdanskih zakuski gdje se napokon i oni opuste i otpuste kravate.
Kad malo bolje promislim, sve mi se čini da iza ove hajke na premijera stoje upravo takvi paraziti, mali kancelarijski štakori koji već desetljećima podmuklo grickaju budžete koje mi punimo. I nemojmo se zavaravati, takvi su čak i gori od političara koji također ljubomorno čuvaju svoje privilegije. Ali političari dođu i odu, te traju od izbora do izbora. A birokrati su vječni, ljudi za sve sisteme. Ne utječu na njih nikakvi potresi i nuklearne eksplozije. Baš poput gaštrapana preživljavaju i u najgorim uvjetima.
Pa čak i onda kad nema domjenaka i poklona.

- 00:25 - KomentirajIsprintaj - #

04.11.2008., utorak

Amerikanci i revolucija 2008

Photobucket

Gledam, čitam, slušam. Svi svjetski, pa po nekoj inerciji i domaći mediji, u ekstatičnom oduševljenju javljaju kako se danas odvija ključni, prijelomni, historijski događaj. Đurica Drobac i Saša Kopljar dramatičnim glasovima najavljuju večerašnju revoluciju. Naravno da nije riječ o tome kako su Kina i Tajvan potpisali ugovor o gospodarskoj suradnji, nego su u tijeku epohalni američki izbori koji će nam donijeti izuzetne promjene i neizmjernu sreću. Jer pobjeđuje Obama, kažu svi. Ajde dobro.
Ono što mi nikako nije jasno jest šta će se to meni revolucionarno promjeniti u životu ako pobjedi taj Obama. Hoće li se moj položaj promjeniti i za milimetar ako preko bare, u tim njihovim kompliciranim izborima s balotama, pobjedi taj crnomanjasti kratkokosi mladoliki lik. Ne vjerujem u bitne promjene ni kad su izbori puno, puno bliže nama, a kamoli kad se odvijaju tamo preko Atlantika.
Nemojte odma graknut: Kako možeš mislit na sebe u trenutku kad napokon odlazi teksaški satrap s motornom pilom koji je u osam godina bio, što direktno, što indirektno, upleten u pogibije i izgnanstva stotina tisuća ljudi.
Ajde dobro, lako za mene, ja ću se već snać u novim okolnostima, ali mislite li da će onom malom Iračaninu, koji preživljava hvatajuć neuhranjene špare na lukobranima Basre, biti išta bolje? Hoće li mu možda, kad čuju da je demokratski crnac pobjedio, od oduševljenja oni bolje grist ješku? Hoće li nas stvarno večeras, nakon prebrojavanja glasova u tradicionalno neugodnoj Alabami i Floridi koja će donijeti pobjedu Obami, obasjati svjetlost proviđenja i najedanput će nam svima biti bolje?
Kažu ovde u nas: Eto na što oće!
I oni (politički korektni) što govore da je velika promjena već to što će u Bijelu kuću ući jedan afroamerikanac. Mogli su bar naći i jednoga pravoga crnca za tu ulogu, a ne ovoga nekoga blijedunjavoga. Skoro pa mi malo daje na izblajhanoga Jacksona, a ne na crnca «crnog kao crna noć, crnog kao najveće dubine moje Afrike».
Da je Amerima do revolucije izabrali bi napokon Indijanca za predsjednika. Ili bi bar malo više glasali, recimo, za Gloriu La Rivu. A ne za kojekakve blijede crnce i dementne bijelce. Vi ćete mi dizat revoluciju. Ajte moji Amerikanci vatat rake govnjare...

- 20:28 - KomentirajIsprintaj - #

01.11.2008., subota

All Saints i prigodna tučepska ploča

Photobucket

Uz današnji dan kada se prisjećamo svih onih koji su nas napustili, nisam mogao a da na blogu ne pokažem jednu zanimljivu ploču koja se nalazi na tučepskom groblju. Svi koji su bar jednom posjetili groblje u Tučepima, nisu mogli da ne primjete filozofski stih na ploči nastaloj 1932. godine, a koju je Tučepljanima isklesao jedan Podgoranin. (Za neke od vjernih čitatelja ovog bloga, a koji su upoznati s lokalnom mitologijom napomena: to je djed jednog od poznatijih Dugišana koji radne sate (kakve li simbolike) provodi na potezu od Jugoplastike do Maloga mulića.) Ovaj spomen(ak) označava i jednu od rijetkih stvari, uz Jasu Gareljića i zemlju na kojoj se nalazi tučepsko groblje, koju su Podgorani dali Tučepljanima. Tako i simbolički ploča označava jedan od kamena temeljaca pokušaja izgradnje dobrosusjedskih odnosa između dvaju mjesta. A da se zna, zajednička povijest uglavnom je bilježila incidentne situacije, sve tamo od 1807. kad su u pobuni protiv Francuza Tučepljani izdali Podgorane ili do tzv. Vodovodne pobune šezdesetih godina prošlog stoljeća kad Podgorani nisu željeli dati Tučepljanima svoju vodu. O zatvaranju Donje gore neću ni govoriti, iako su ovim činom kudikamo pogođeniji bili drugi omraženi susjedi i zajednički neprijatelji, Makarani.

S druge strane, i danas se lome koplja o tome šta je pisac htio reći ovim natpisom. Naime, iako na prvu loptu izgleda kao kratki i efektni dijalog između mrtvih i živih, neki teoretičari smatraju kako je ovo u stvari zloguko proročanstvo o položaju Podgorana naspram Tučepljana, te definitivni preokret u odnosu snaga u korist zapadnog susjeda koji se događa posljednjih godina.

- 16:42 - KomentirajIsprintaj - #