Pantagane napadaju
 Ne znam šta su se u ova dva dana baš svi uhvatili našeg premijera i to samo zato što je spomenuo riječ štednja. Podigla se kuka i motika na njega zato što je rekao kako ove godine neće biti božićnih darova i domjenaka, kako neće biti božićnica umirovljenicima i zaposlenicima u javnim službama, kako je gotovo s besplatnim knjigama... Ajde, istina, nije rekao ništa o stopiranju projekta pelješkog mosta, ali ko bi sad kad se s gradnjom počelo, imao srca zaustaviti radove, pa da u Komarni strše betonski stupovi prema moru i nagrđuju panoramu i pogled Luki Bebiću kad tamo dođe na ljetovanje. Istina je da nije spominjao ni smanjenje dužnosničkih plaća, ali nećemo valjda šjor Bebiću, uz to što smo mu usrali pogled na more i (polu)otoke, sad poć i smanjivat plaću? No, vratimo se mi štednji. Ne znam zašto je naš narod toliko alergičan na tu riječ. Kao da je kod nas sramota štedjeti, već treba odmah po njegovu primitku, novac potrošiti u prvom shopping centru i po mogućnosti uletjeti u što veći minus. Iako to i nije za čuditi se kad je općepoznata stvar da smo takvim stilom navikli živjeti već godinama. I kad netko kaže da je vrijeme za štednju, naravno da ćemo reagirati agresivno poput nervoznog pitbula. Pitbula kojem su uskratili pravo na domjenke, darove i božićnice. Ne znam baš da će mi išta od tih blagodati nedostajati. Božićnicu ne primam, darove kupujem sam sebi, a domjenke, najblaže rečeno, prezirem. Imao sam (ne)priliku otići na par tih božićnih domjenaka koje su organizirale kojekakve ustanove i udruge koje su na državnim jaslama i mogu reći da sam se tamo osjećao nelagodno «ko krme u Teheranu» (dr. Arslanagić All Rights Reserved). Od likova koji su se ponašali prilično nekonvencionalno (poput sjedenja za švedskim stolom ili trpanja pršuta u torbe), pa do onog gorkog okusa u ustima kad promisliš koliko bi se normalne hrane moglo kupiti od novca koji se potrošio na one njihove šminkerske kanapee, francuske salate i lax caree. A da ima ljudi kojima će zaista nedostajati takvi domjenci i ostale pizdarije, uopće ne sumnjam. Viđate ih skoro svaki dan ako imate tu nesreću da morate ići po općinama, gradskim upravama i ostalim javno-upravnim birokratskim službama gdje su uhljebljeni najveći ljubitelji svih ovih prije nabrojanih blagdanskih «dječjih radosti». Ima ih tamo koliko god hoćete, godinama se lijeno vuku učmalim hodnicima i s visine gledaju na nas obične smrtnike koji smo se usudili narušiti njihov mir svojim glupim zahtjevima. Oči im zasjaje tek kad zašuška poznati zvuk plavičaste omotnice, te u trenucima predblagdanskih zakuski gdje se napokon i oni opuste i otpuste kravate. Kad malo bolje promislim, sve mi se čini da iza ove hajke na premijera stoje upravo takvi paraziti, mali kancelarijski štakori koji već desetljećima podmuklo grickaju budžete koje mi punimo. I nemojmo se zavaravati, takvi su čak i gori od političara koji također ljubomorno čuvaju svoje privilegije. Ali političari dođu i odu, te traju od izbora do izbora. A birokrati su vječni, ljudi za sve sisteme. Ne utječu na njih nikakvi potresi i nuklearne eksplozije. Baš poput gaštrapana preživljavaju i u najgorim uvjetima. Pa čak i onda kad nema domjenaka i poklona. |
