Moja ljubavna priča...
Znam zvuči katastrofalno ali ljubav sam osjetila, ni više ni manje nego prema oženjenom muškarcu, da...dobro ste čuli oženjenom,....bilo je to prije godinu i nešto,sasvim slučajno sam naišla na njega,nije da ga nisam poznavala, jesam ,i što je najbolje nisam ga mogla smislit,...smatrala sam ga ženskarom,kad sam ga vidjela na ulici zaobilazila sam ga u širokom luku, za mene je on bio potpuni stranac, jedino što sam o njemu znala to je da ima dva lokala, da ima para ko blata, i da ima mlađeg burza koji ima 19.god, a on je tada imo 21...Ma koliko god ga ja izbjegavala, sudbiona nas je spojila, ...Nakon mnogobrojnih njegovih poruka, u kojima su bile iznošene razne ponude, jedan dan me pozvo na piće, ni sama ne znam iz kojih razloga sam pristala.I tako, sjeli se mi u KVAK, na Kvatriću...Taj dan sam primjetila da on i nije tako loš, kako su drugi pričali, dapače s njim se moglo pričati o svemu, ...Vidjeli smo se i sljedeći dan, ,taj dan me čak i poljubio uz riječi:NAJTEŽI JE POČETAK, da istina, najteži je, ...Poslije tog poljubca, nastavili smo se viđat, ali rjetko, i ja sam imala dečka, a kolko sam čula po pričama i on je imo curu...Njega sam smatrala istim kao drugima, bit će tjedan dva, pa će proć, ali to se oteglo na godinu dana, u tih godinu dana smo prošli kroz sve i svašta...Provodili smo lijepe trenutke zajedno, sjećam se kako smo lovili zeca na parkiralištu,a onda smo išli prat ruke u njegov lokal, tada mi je reko da sam ja njegova zečica...Nakon nekih 4 mjeseca sam saznala da se oženio, ni sama ne znam koji me vrag još držao da se viđam s njim, ali jednostavno, bilo je tako ljepo da nisam mogla to prekinut...Često mi u misli dođu one noći kada sam spavala kod njega, te noći će mi ostati zauvijek u sjećanju, tada mi se motalo po glavi ono nemoguće, željela sam da takvi trenuci traju zauvijek,...No tada me iz maštanja probudilo to da ima ženu i tada su svi moji snovi začas pali u vodu...Prekasno sam postala svjesna da sam ga zavoljela, napravila sam ono što nisam smijela, unatoć tome što sam znala da ima ženu...I dalje sam se viđala s njim...On je bio taj prvi dečko koji me vidio da plačem,nisam voljela pred drugima plakat,željela sam uvijek ostaviti dojam jedne jake djevojke koju niko nije mogo povrijedit, koju se nemože tako lako slomit, ali jednostavno pred njim se nisam mogla suzdržat, suze su bile preteške da bi ih ostavila u sebi...Ja nisam jaka, možda sam tako djelovala, ali me jako lako povrijediti,ali nedam se, suze su te koje su me ojačale...Svaki dan proveden s njim je bio nešto posebno, pored njega sam se osječala sretno pa čak i kad smo šutjeli.Mogla bi danima biti naslonjena na njega šutjeti i biti sretna zbog toga što mi je pružena prilika da na neko vrijeme bude samo moj...Svaki susret sa njim davao mi je snagu za dalje, on je bio taj koji me tješio, koji mi je davao savjete, kome sam se mogla obratiti kada me nešto mučilo, on je trpio sve moje ispade i pms-ove,a i dalje me volio,...bar je tako govorio, a sad što je od toga svega istina...Koliko sam samo puta razmišljala o tome kako da si naudim, da si napravim nešto da me nema više na ovom svijetu...no preslaba sam da si nešto napravim, a sudbina mi izgleda ne želi oduzet ovaj bezvrijedan život u kojem sam bez njega niko i ništa...Koliko sam noći provela plačući kada su svi spavali, gušila sam se u svojoj boli, jecala sam, proklinjala sam dan kada sam se pristala naći sa njim, da ne duljim, niko mi nije pomogao, možda zato što nije niko znao kroz šta sve prolazim, svi su mislili da meni uopće nije stalo do njega, itd...da je to sve samo moj hir...U kasne sate sam razmišljela o tome kako je ona sada pored njega, kako ga grli,ljubi, kako i njoj govori da je voli, znala sam da nemam nikakve šanse...Stalno sam se pitala, zašto toliko patim, zašto je njen kada ga ja volim više, zašto ga ona ima kada bi trebo biti moj.Kasnije nisam mogla više uživat s njim, svaki put kada bi se vidjeli, stalno bi mi se po glavi vrtjelo to da sve što sada radi meni, će raditi njoj za pola sata, sve rijeći upučene meni, bit će upučene i njoj, i što mi je preostajalo, padala sam u sve veću depresiju...Mnogo puta sam razmišljala o tome što bi bilo da me volio bar upola onoliko koliko je govorio.Maštala sam o tome da ćemo zajedno pobjeći negdje , gdje nas niko ne zna, pronaći neko mjesto gdje ćemo zauvijek biti sretni...Znala sam da to ništa nema smisla i da to nikada neće biti tako, ali bila sam spremna na sve!Moji bi ga prihvatili, znam sigurno bi,možda u početku i nebi bili najsretniji, ali bi sto posto poštovali moju odluku,da opet maštam...Kad god bi vidjela njegovu ženu u lokalu, razmišljala bi, koja je ona sretnica, ali ona ga nije zaslužila, ona ga sigurno nevoli toliko koliko ga ja volim...Kasnije sam polako počela shvačat da sam mu samo ljubavnica, kojoj dođe kad ima viška vremena...Mnogi su mi govorili da je on nju iz nekih razloga morao oženit(kažu njegov stari je imo prste u tome),da to meni ne želi priznat,mi nikada nismo razgovarali o tome, tako da mi nije niti reko da ju je sam svojom voljom oženio, niti to da je bio prisiljen,znam samo da nisu imali djece, niti je ikakvo bilo naputu...svi koji su znali za nas su mi govorili, da voli mene, i da mu je stalo do toga da se viđamo, ali ja nisam u to vjerovala...Unatoć tome svemu, iako sam znala za njihove svađe, iako sam vidla da svaki put kad je ona dolazila u lokal on nije bio baš najbolje volje, možda se to meni činilo, ali takav je dojam ostavio.Često sam se uhvatila u razmišljanju da imam bar malo šanse,Prijatelji mi govore da nikada ne odustajem, da ne dozvolim da me pobjede, ali kamo, kuda, ostala sam zatočena u kavezu, nemam više snage da se borim, jednostavno osjećam da propadam, molim boga da mi se dogodi nešto da nemoram više prolazit kroz ovaj pakao.On uvijek govori:IMA NADE!,ne nema, nade više nema, za nadu više nema mjesta, sada su mi neke stvari jasnije, ...maknut ću se s puta, zašto uništit nekome sreću radi pohlepe,...Pokušat ću zavoljet nekog drugog, teško, ali jednom ću uspijet...............Tanja
18.04.2006. u 15:39 | 9 Komentara | Print | # | ^