1fc6 Bronsonovi Sinovi

Bronsonovi Sinovi

srijeda, 28.01.2009.

Čojstvo i junaštvo

Photobucket

Rage of Honor, 1987. D : Gordon Hessler ; Sho Kosugi, Lewis Van Bergen, Richard Wiley, Robin Evans, Gerry Gibson


Shiro Tanaka (Sho Kosugi) i Ray (Richard Wiley) su policajci koji jure neke narko-dilere. Veliki zver kome su za petama zove se Havlock (Lewis Van Bergen), i njegov kanal ide kroz Buenos Aires. Nazad u Americi, Ray dobija lažnu dojavu, pa ga Havlock navlači u zasedu i ubija. Shiro je očajan, i rešava da krene put Južne Amerike da istera svoju pravdu, voleo to njegov šef ili ne.

U Argentini, Shiro pronalazi trag uz pomoć starog prijatelja, undercover agenta, ali su zlikovci organizovani bolje nego što je bilo ko očekivao. Situacija postaje prevruća, pa Shiro šalje sve svoje bliže na bezbedno, ne bi li se solo obračunao sa surovim Havlockom.

Photobucket

Majku ti božju, koji je ovo treš. Da bi ste bolje umeli da cenite filmove Stevena Seagala, Chucka Norrisa ili Van Dammagea, valja prvo pogledati nešto ovakvo. Nakon samo pola sata Rage of Honor Cyborg će vam delovati kao oskarski kandidat - šta tek reći o ionako solidnim filmovima tipa Marked for Death ili Code of Silence ?

Dominantna figura je naravno Sho Kosugi, ta ikona nindža žanra koji je harao osamdesetih. Dobri Sho je solidan martial artist, ali je otprilike najgori glumac u univerzumu. Njegovi "emotivni" izlivi deluju smehotresno, a poseban tekst bi trebalo napisati samo o njegovoj zloupotrebi engleskog jezika, koji očigledno poznaje dovoljno tek da ne izgladni na ulicama Los Angelesa. Jedva 15 minuta vam je dosta da umrete od smeha - "I wir tork to you rata" je definitivan higlight, a šta tek reći kad svom šefu u muriji kaže "bureaucratic burshit ! I wir go to ratin america and avenge Ray !"...ma vrisak.

Photobucket

Iza kamere je Kosugijev stari poznanik Gordon Hessler, koji je takođe bio zadužen za režiju besmrtnih klasika kao što su Pray for Death ili Kabuto. Hessler, inače ranije režiser horrora (Oblong Box sa Vincent Priceom npr.), je ovde odradio takav posao da se Uwe Boll može osećati ponosnim - sva akcija je režirana u nekom krupnom planu da se slabo šta vidi, a obilni su i neki šugavi slo-mo momenti kojima se ama baš ništa ne postiže. Kako film odmiče, ima i više akcije, te se Sho maklja sa armijom nekih nindži u maskirnim uniformama u nekoj džungli, ali sve jebeno ide na isti kalup i toliko je iritantno da uopšte nije zabavno...čak ni u "so bad it's good" varijanti. Finalni obračun je relativno zanimljiv, no ipak treba stići do njega...jebem ti leba, sat i po vremena nikad nisu trajali toliko dugo.

Ako vas potera želja za nindžama, uzmite čitajte one plave romane što je izdavao Marketprint ili gledajte npr. Enter the Ninja sa Francom Nerom. Ovo nemojte gledati ni da vam plate. Najiskrenije od srca preporučujem zaobilazak.

28.01.2009. u 18:00 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.01.2009.

Ooooo, Turci !

Photobucket

You Can't Win 'Em All, 1970. D : Peter Collinson ; Charles Bronson, Tony Curtis, Michele Mercier, Gregoire Aslan, Fikret Hakan


Adam Dyer (Tony Curtis), freewheelin' američki pustolov na početku dvadesetih godina dvadesetog veka, krstareći egejskim morem slučajno naleti na Josha Coreya (Bronse), naizgled srodnu dušu. Posle sitnog incidenta, u kojem Dyer nadmudruje svog zemljaka, njihovi se putevi prividno razdvajaju, ali ubrzo ponovo i spajaju, u jednoj kafani u Grčkoj. Dyer tu saznaje da Corey vodi najamničku četu koja ratuje za onoga ko bolje plaća.

Vođeni tim geslom, Corey i njegovi, kojima se Dyer pridružio, stižu u Tursku gde trenutno besni građanski rat između sultanove vojske i gradske neposlušnosti koju predvodi Mustafa Ataturk. Najamnike, naoružane klasičnim "tommy" mašinkama sa dobošem, prvo kontaktira sultan preko Osman Beya, i poveri im važan zadatak - prenos dragocenog nakita vozom na drugi kraj zemlje. Ovo putovanje se ispostavlja opasnijim nego što je trebalo da bude, jer se tek tu otkrivaju "prave boje" svih prisutnih - pogotovo Dyera, koji ima neke svoje motive.

Photobucket

U ovo doba, Bronson je full-on dominirao Evropom i snimao razne franko-italo krimiće, westerne i šta sve ne, ali je eto našao i vremena da završi jednu englesku produkciju, i to sa jednim Tony Curtisom u co-glavnoj ulozi. Iskreno govoreći, i nije morao...bez obzira na interesantan setting i kako-tako primamljivu radnju, You Can't Win 'Em All je prosečna avantura o bandi mercova koji su se zatekli u stranoj zemlji i stranom ratu.

Po običaju kako to ume sa ovakvim filmovima, jedan od dvojca je "in it for the money", a drugi ima neke ideale. Onaj potplatljivi je Bronson, mada i on do kraja filma dođe do nekih morala. Curtis ostaje kao idealista, mada su njegovi motivi isto shady po potrebi. Miscasting je očigledan što se Tonya tiče, pogotovo u scenama gde se on kao nasilno odupire nekome - njegov Bronx drawl takođe zvuči van svakog mesta. Bronson ovde daje jednu od onih njegovih "nasmejanih" partija - ukoliko niste primetili, Bronseovi performansi se generalno dele na "nasmejane" (Breakout, St. Ives, Assassination) i "namrgođene" (Death Wish, Violent City, 10 to Midnight). Meni, lično, je delovalo kao da je ovo za ol' stone facea bilo puko odrađivanje posla.

Photobucket

Najgore je ipak što je film prilično dosadan. Akcionih scena ima, ali su mahom smušene (sem zabavne tuče u kafani na početku filma), a činjenica da sam gledao neku TCM-rip fullscreen kopiju je dodatno uticala na ugođaj. Treći glavni lik, Michele Mercier, je ubačen kao eye candy i dodatni trip faktor - tek su njeni motivi čudni, a tokom filma jedno 6 puta promeni stranu konflikta. Mada poster zrači entuzijazmom, film je dosta naporan za gledanje, bez obzira što traje jako kratko.

You Can't Win 'Em All je dosta redak film, budući da DVD ne postoji, a jedini print u cirkulaciji je neki fullscreen abortus što se vrti po TCMu i njima sličnim programima. Kad ga pogledate, shvatate i zašto je redak - ne znam ko bi ovo gledao sem Bronsonovih fanova, a i oni mogu da ga preskoče. Nije loš film per se, ali nemate ni potrebu da ga gledate...

26.01.2009. u 18:00 • 0 KomentaraPrint#

petak, 23.01.2009.

Svedok optužbe

Photobucket

Eyewitness, 1981. D : Peter Yates ; William Hurt, Sigourney Weaver, James Woods, Christopher Plummer, Morgan Freeman


Daryll Deever (William Hurt) je vijetnamski veteran koji, oh ironije, radi kao domar za jednu firmu na Manhattanu koju drže Vijetnamci. Njegov najbolji drug je jebivetar Aldo (James Woods), stari ortak iz rata i trenutni kolega, a njegova fiksacija lepuškasta Tony Sokolow (Sigourney Weaver), TV novinarka agresivnog stila. Deever živi u malom stanu sa svojim vernim psom, i slobodno vreme provodi tako što gleda snimljene dnevnike gde Tony ima svoje priloge.

Komplikacije za sve prisutne nastanu kada mr. Long, Daryllov i Aldov poslodavac, postane novi vlasnik prerezanog grkljana. Sumnja odmah pada na Alda, koji je, kako ga je Long nedavno otpustio, imao dobar motiv za ovako nešto. Darryl je takođe pod policijskom prismotrom, i ceo slučaj koristi da se približi Tony, koja vrši istragu u ime televizije. Međutim, u celu priču ulazi i neka peta stranka, koja ima svoje interese, a oni isprva baš i nisu najjasniji...

Photobucket

Ehhhhh...pogleda čovek Onion Field, krene u James Woods binge, i dese mu se The Hard Way i ovo. Ima li pravde na ovom svetu ? The Eyewitness je muljav (nemam bolji pridev) triler iz ranih osamdesetih, sa nekoliko odličnih glumačkih izvedbi, ali dosta konfuznom radnjom i nezadovoljavajućim raspletom. Ušao sam sa dosta solidnim očekivanjima...Hurt, Weaver, Woods, Christopher Plummer i navlaka od postera i taglinea, pa trebalo je da bude dobro. E, ali...

Za početak, triler element scenarija - tj. ubistvo tog biznismena Longa - je komplet nerazjašnjena priča. Na kraju ispada da je Long bio sastavni deo neke međunarodne zavere, a u sve to je valjda povezan Plummer, koji igra verenika Weaverinog lika, i bavi se transferom Jevreja iz istočne Evrope u Izrael (via NYC, zamisli). Koji su motivi jednih, drugih i trećih - nemamo pojma, pa prosečnom gledaocu ostaje da se zanima sub-plotom koji obrađuje vezu na relaciji Hurt - Weaver.

Photobucket

Hurt je svetla tačka priče. Čovek koji je 1985. osvojio Oscara za ulogu u Kiss of the Spider Woman Hectora Babenca, i debitovao na bioskopskom platnu 1980. u horror-SF klasiku Altered States (u narodu poznat kao jedan od PRVIH horror filmova koji je uboga državna televizija bivše Jugoslavije pustila u primetime terminu, i uopšte na TV-u), sasvim dobro igra prosečnog domara i handymana sa stalker fiksacijom. Weaverica je solidna, mada priznajem da mi je dosta čudno gledati je van Alien filmova, dok je Woods sporedan lik u svom standardnom fazonu - sharp-witted, foul-mouthed asshole type. Među sporednim rolama pojavljuju se i Morgan Freeman kao pandur, kao i Kenneth McMillan, poznatiji kao Baron Harkonen iz Dunea, koji igra Deeverovog oca.

Sve u svemu, ispod proseka, pogotovo kad se saberu svi činioci. Peter Yates, režiser, imao je mnogo boljih filmova od ovog (fenomenalni Breaking Away npr.) - usput, tek da spomenem da je autor scenarija Srbin Stojan "Steve" Tesić (tj. Tesich)...inače Oscar-winning scenarista na tom dotičnom Breaking Awayu. For those of you who're keeping the score, Srbi ne samo imaju dva Oscarovca (Stojan "Steve Tesich" Tesić i Mladen "Karl Malden" Sekulović), već i jednog od Magnificent Seven (Brad Dexter)...you can keep your Goran Višnjić :P

23.01.2009. u 18:00 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 21.01.2009.

Destination Zululand

Photobucket

Zulu, 1964. D : Cy Endfield ; Stanley Baker, Michael Caine, Jack Hawkins, James Booth, Nigel Green


Krajem 19. veka, jedna od mnogobrojnih kolonija britanske imperije je i teritorija koja se danas zove Južnoafričkom Republikom. Tamo su se Britanci našli u poziciji između Bura, lokalnog belog življa koji su potomci holandskih kolonista, i Zulua, afričkog plemena koje je oduvek živelo na toj teritoriji. Nekako se potrefi da i njih troje trenutno žive u miru, sve dok Ujedinjeno Kraljevstvo ne reši da napadne Zulue, a ovi reše da se brane.

Rezultat ? Najbolniji poraz u slavnoj istoriji imperije, i pokolj kod Isandlwane, gde su Zului razvalili britansku vojsku (koja je, usput budi rečeno, imala puške dok su ovi napadali kopljima). Posle tog trijumfa, Zului kreću u eliminaciju druge vojne baze u regionu, Rorke's Drifta, gde trenutno tavori oko 150 britanskih vojnika, pod vođstvom poručnika Bromheada (Michael Caine) i inžinjerskog poručnika Charda (Stanley Baker), koji se tu obreo slučajno sa zadatkom da izgradi neki most. Ubrzo među vojnike stiže vest da im za kojih pola sata oko četiri hiljade crnih ratnika dolazi na kafu i kolače, te se kreće sa organizacijom odbrane i pripremom za nemoguću misiju - može li 150 odbraniti nalet njih 4,000 ?

Photobucket

U svakoj listi najboljih britanskih filmova svih vremena, Zulu često nalazi svoje mesto na visokim pozicijama. Epik stare škole o hrabrosti predaka, ovo je film za ljubitelje starih ratnih spektakala, u kojima se dosta detalja posvećivalo bitkama sa puno učesnika i minulim danima heroizma. Mada vas struktura i rasplet potsećaju na slična ostvarenja iz WW2 miljea, razlike su prisutne i doprinose kvalitetu završnog proizvoda.

Prvo, treba istaći da se ovde radi o jednom časno i pošteno snimljenom filmu, koji se čisto fokusirao na istorijski događaj bez propagandne boje. Snimljen na pravim lokacijama u Natalu, i uz svesrdnu pomoć potomaka plemena iz imena, Zulu vam uopšte neće aktivirati navijačke strasti onako kako to rade razni WW2-themed filmovi u kojima se trebe Nemci i Japanci. Obe strane prikazane su kao ravnopravni borci, ljudi koji su jednostavno zaglavili u ratu i bore se zato što su se tamo zatekli, ne zato što veruju u dobro ili zlo ili šta već treće. Krajnji rezultat je da gledalac ne oseća mržnju prema neprijatelju, već čisto divljenje prema pobedniku i njihovoj istrajnosti.

Režiser Cy Endfield je pred sobom imao težak posao, ali je njegovo umeće definitivno učinilo ovaj film klasikom koji jeste. Endfield se pokazuje kao uspešan organizator "masovki", kako mirnodopskih (impresivna Zulu ceremonija na početku filma), tako i ratnih (napad na Rorke's Drift koji ide u nekoliko talasa). Njegovi glavni igrači, Baker i Caine, su izuzetno uverljivi u svojim ulogama - Baker, inžinjer koji očigledno nema pojma o ratovanju, ali ga situacija tera da improvizuje, i Caine, potomak slavnih vojnika koji su se tukli kod Waterlooa i aristokratski snob sa prigodnim držanjem. Svi sporedni likovi su zanimljivi i svakog ćete sa zadovoljstvom pratiti - meni je lično najdraži bio James Booth kao pvt. Hook, koji stigne od dežurnog jebivetra do jednog od heroja bitke. Odličan je i Nigel Greene, čiji je portret narednika Bournea u najmanju ruku inspirativan.

Photobucket

Same scene bitke su vizuelni spektakl ravan nekim današnjim produkcijama. Prvih sat vremena filma proteknu u pripremi za invaziju, ali kad akcija krene, stajanja nema - sve do odjavne špice svedoci smo bespoštedne borbe dveju strana. Naravno, nivo brutalnosti nije jednak nekom Private Ryanu ili čemu već, ali se ipak ovde radi o kvalitetno režiranim scenama sa dosta statista. Za film od pre 45 godina, visoka pohvala.

Bitka kod Rorke's Drifta završila se pobedom za "crvene mundire", koji su uspeli ono što Teksašani nisu kod Alamoa četrdesetak godina pre njih. Naposletku, čak jedanaestoro preživelih dobilo je Victoria's Cross, najviši vojni orden, a moralni efekat bio je ogroman - posle potopa kod Isandlwane, svet je ponovo dobio objašnjenje "ko kosi, a ko vodu nosi". Ostatak Anglo-Zulu rata protekao je u znaku Britanaca, i Zului su, posle poraza kod Ulundija, bili prisiljeni na kapitulaciju.

Kad na samom kraju filma Zulu vojnici odaju počast "hrabroj braći po oružju", i povuku se sa bojišta, osetio sam ponovo neki davno uništen osećaj fer pleja i korektnog ponašanja. Endfieldovo ostvarenje iz šesdesetih još uvek odoleva zubu vremena, i dok god budu preživljale priče o heroizmu i vojnoj hrabrosti, i ovaj će film sa njima. Visoka preporuka, a po mogućstvu, pogledajte u paru sa petnaest godina kasnije snimljenim Zulu Dawn, koji se bavi već spomenutom bitkom kod Isandlwane (starring Burt Lancaster !).

21.01.2009. u 18:00 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.01.2009.

Ako te glava boli skoro svaki dan...

Photobucket

Telefon, 1977. D : Don Siegel ; Charles Bronson, Donald Pleasance, Lee Remick, Alan Badel, Patrick Magee


Nicolai Dalchimsky (Donald Pleasance) je bivši KGB-ovac koji je prebegao na zapad. Situacija bi bila krajnje jednostavna, da Dalchimsky nije bio deo izvesnog top secret projekta, čiju tajnu on nosi sa sobom. Kako bi se izborili sa situacijom, ruski operativci angažuju iskusnog majora Grigorija Borzova (Bronson) da se da u potragu za njime i reši komplikovan slučaj.

A slučaj je, kako se ispostavlja, vrlo komplikovan. Dalchimsky je bio jedan od učesnika u operaciji "Telefon", koja je pre određenog broja godina infiltrirala određeni broj tajnih agenata u Ameriku. Tim agentima je obrisano svo sećanje, i oni se mogu aktivirati samo u slučaju da čuju određenu recitaciju, stih iz jedne poeme. Kada se to desi, "spavač" se probudi i kreće prema najbližem vojnom objektu sa kamikaze idejom. Već ste pogodili - Dalchimsky je rešio da aktiviranjem "spavača" izazove treći svetski rat...

Photobucket

Originalna ideja jedan je od glavnih aduta ovog zabavnog cold war trilera sa kraja sedamdesetih, ujedno jednog i od poslednjih ostvarenja legendarnog hollywoodskog veterana Dona Siegela. Većina filmova iz ovakve branše svodi se na trku za raketama i demontažom istih, no ovde je ubačen faktor originalnosti u vidu tih "sleeper agenata" koji potencijalno prave veliki problem. Tek da dodam i da su dotični agenti svi strateški ubačeni u blizinu velikih američkih vojnih baza.

Bronsonov lik, Borzov, ima kvaku što poseduje fotografsko pamćenje, pa je to jedan od razloga što je angažovan, jer može da upamti sve telefonske brojeve "spavača". Drugi razlog je što on već ima iskustva sa undercover radom po Americi, i što, navodno, tečno govori engleski bez akcenta (kažem navodno jer je "ruski" dijalog u filmu takođe na engleskom). Njegova "veza" preko Atlantika je Barbara, koju igra Lee Remick, horror fanovima poznatija kao jedna od glavnih aktera u originalnom The Omen.

Photobucket

Većina radnje se, dakle, svodi na jurnjavu Borzova za Dalchimskim, što nas vodi okolo naokolo po Sjedinjenim Državama. Pleasance je dosta efektan kao lucidni KGB prebeg, dok Bronson manje više po milioniti put igra samog sebe - cool, composed, ruthless, nešto slično njegovom liku iz The Mechanic. Lee Remick je comic relief lik, sa svojim fensi stilom odevanja i humornim upadicama. Remick i Bronson su dobar par, moram priznati, a finalni okršaj krajnje fin akcioni momenat.

Telefon je uleteo u jedan krajnje opskuran period Bronsonove karijere - posle velikog uspeha Death Wisha i Hard Timesa, godine između 1976. i 1982., kada je Charlie postao Cannonova ikona, protekle su u znaku mahom nondeskriptnih filmova koji nisu nalazili svoj put do šire publike, kakvi su npr. St. Ives, From Noon Till Three, Love & Bullets, Caboblanco itd. U tom društvu, ovaj film malo odskače po svom kvalitetu, i sasvim je solidan način za ubijanje 102 minuta koliko traje. Preporuka, i za non-Bronson ludake.

19.01.2009. u 18:00 • 2 KomentaraPrint#

petak, 16.01.2009.

Mi plešemo...cijeli dan i noć

Photobucket

Waltz with Bashir, 2008. D : Ari Folman ; Ari Folman, Ronny Dayag, Ron Ben-Yishai, Dror Harazi, Yehezkel Lazarov, Mickey Leon


Ari Folman je izraelski režiser, koji je kao devetnaestogodišnjak učestvovao u vojnoj kampanji protiv Libana 1982. Dvadeset i šest godina kasnije, Ari se ne seća gotovo ničega što se desilo u tom ratu, uključujući i masakr izbeglica kod Sabre i Shatile, kojem je on manje-više neposredno prisustvovao. Kada mu se stari ratni drug Boaz poveri da ima noćne more sa flashbackom na ovaj sukob, Ariju se počnu vraćati sećanja, ali u fragmentima.

Ari rešava da sklopi mozaik, tako što će pričati sa svojim starim ratnim drugovima i ljudima koji su bili prisutni na ratištu u tom trenutku. Polako ali sigurno, on skuplja iskaze bivših saboraca i prijatelja, i malo po malo otkriva istinu o jednom od najstravičnijih događaja u istoriji konflikta na bliskom istoku.

Photobucket

Waltz with Bashir je, blago rečeno, redak zver. Ispred sebe ovde imamo animirani film dokumentarnog tipa, u kojem skoro svi likovi "igraju" samog sebe, i koji se bavi jednom dosta kompleksnom tematikom - sećanjem na događaj kod Sabre i Shatile, gde su libanski hrišćanski ekstremisti, pod aminom IDF-a, hladnokrvno likvidirali oko hiljadu palestinskih izbeglica pod izgovorom da se tamo krije teroristički elemenat. Ovaj incident izazvao je kako lokalno (ogromne demonstracije u Tel Avivu), tako i internacionalno zgražavanje, i koštao je tadašnjeg ministra odbrane Ariela Sharona njegove fotelje.

Folman nas ovde vodi na jedno introspektivno putovanje, u kojem on, kao režiser, pokušava da uklopi svoja sa tuđim sećanjima i tako prikaže neutralnu, objektivnu viziju horora koji se tada desio. Njegov put ga vodi svuda kroz rodnu zemlju sve do Holandije, gde trenutno boravi jedan od drugova, i svaki iskaz se predstavlja novim animiranim segmentom. U ovome se ogleda mudrost odluke da se umesto konvencionalnog dokumentarca napravi crtani film, jer je sloboda umetničkog izraza mnogo šira, i opisi mnogo koloritniji.

Animacija u mnogome podseća na A Scanner Darkly Richarda Linklatera, i fenomenalno je odrađena. Svi flashbackovi deluju surovo, brutalno i neprijatno, ali ih Holman mudro uparuje sa komičnim i pop-culture elementima, shvativši da suvoparan "facts and nothing but facts" pristup bi bio kontraproduktivan. Kada gledamo sećanja tenkiste Ronnya Dayaga, muzička podloga je simpatični hebrew rocker u kojem se peva o invaziji Libana. U segmentu u kojem se Folman vrati na kratak odmor u Tel Aviv, dominantna muzika je "This is not a Love Song" od PIL-a, odlično ukomponovana u montažu u kojoj vidimo kako se mladi vojnik teško vraća u "normalu" posle ratnog sukoba. Jedan od najboljih segmenata je zaslužan i za ime ovog filma - u njemu, komandir izraelske čete izlazi na ulicu sa puškomitraljezom i u totalnom transu puca u svim smerovima, dok se u pozadini smeši likvidirani libanski predsednik Bashir sa postera. Ova scena, obojena Chopinovim čuvenim "Minutnim Valcerom", je zenit Folmanovog surealizma...jednostavno ste hipnotisani dok traje.

Photobucket

Ono što je izuzetno pohvalno je što film ne pokušava da utvrdi ko je ovde kriv, i ko je pozitivac, a ko negativac. Waltz with Bashir jednostavno pokušava da prikaže događaj onakvim kakav se desio, kroz oči ljudi koji su bili tamo i prisustvovali tome. U globalu, poruka je kako rat, kao pojam i fenomen, može surovo da deluje na psihu mladih ljudi i kako se oni transformišu u nešto sasvim drugo. Činjenica da se sve traume javljaju tek 20 godina kasnije dovoljno svedoči o dugoročnim posledicama ovakvog iskustva.

Waltz with Bashir nije pro-izraelski film, ni pro-palestinski. Nije ni anti-izraelski, ni anti-palestinski. Jednostavno, ovo je kapitalno anti-ratno ostvarenje, koje će se, Bože zdravlja, u narednim godinama svrstavati negde uz Apocalypse Now i Full Metal Jacket. Za kraj, da spomenemo da je ovaj film dobio nominaciju za najbolji strani film na predstojećoj Oskar ceremoniji - navijam za njega.

16.01.2009. u 18:00 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 14.01.2009.

Shenanigans !

Photobucket

The Hard Way, 1991. D : John Badham ; Michael J. Fox, James Woods, Stephen Lang, Annabella Sciorra, Luis Guzman


Party Crasher (Stephen Lang) je psihopata koji kruži New Yorkom i ubija naizgled random likove - sve na javnim okupljanjima. Njemu je na tragu neurotični NYPD detektiv John Moss (James Woods), ali Crasher non-stop uspeva da izbegne omču zakona.

I dok je Moss zaokupljen zločinačkim mastermindom, hollywoodski superstar Nick Lang (Michael J. Fox) zaokupljen je - njime. Naime, Langu je dosta metiljavih Indiana Jones-like blockbustera, i on bi da napravi pravi hard boiled krimi film. Kako bi se "uživeo" u svoj lik, Lang sređuje da ga producenti stave za Mossovog partnera, koji, pretpostavljate, nije oduševljen činjenicom da mora da izigrava dadilju nekom balavcu iz Tinseltowna. I dok se njih dvojica svađaju oko svega i svačega, John pokušava da reši svoj ljubavni život i problem koji predstavlja Party Crasher.

Photobucket

"Buddy cop" žanr je bio gotovo mrtav krajem osamdesetih, i The Hard Way došao je na samom kraju tog talasa. Ideja je, za razliku od standardnog "good cop - bad cop" ili "crazy cop - crazy cop" motiva, ovaj put malo adaptirana, što unosi neophodnu svežinu. Svežina u pristupu je nažalost jedini pozitivan faktor u celom filmu, budući da je The Hard Way jedno krajnje prosečno ostvarenje.

Buddy cop movie bukvalno živi od jedne stvari, a to je hemija između protagonista. Ukoliko se to potrefi, u 95% slučajeva imamo zabavu za sve prisutne (u onih 5% spada Running Scared, npr.). I Woods i Fox su solidni glumci, ali ovde deluju jako loše spojeni - Woods mi je pogotovo razočaravajući, jer deluje kao da on ovo radi na autopilotu. Fox je dosta zabavniji, i bolji momenti filma su kada je on u "solo prodorima", ali to nije poenta. Ako vas to zanima, gledajte Family Ties.

Photobucket

Sporedne role donekle vade stvari. Annabella Sciorra igra Woodsovu devojku, a maloletna Christina Riccie njenu malu ćerku, i obe su dosta zabavne - baš kao i Stephen Lang, koji je totalno OTT kao "Party Crasher", ali takav i treba da bude. Jakih scena i dijaloga nema u obilnosti, pa je jedino što mogu izdvojiti momenat kada Fox "glumi" devojku u kafani i sjajni segmenat kada Woods i Fox idu na "frogdog", tj. hot dog sa pomfritom u istoj kifli sa kilom kečapa i senfa preko. Kako čitam po IMDBu, ta "frogdog" (iliti "froggadog", kako to Woods u šali kaže sa italijanskim akcentom) scena ima gotovo svoj kult...go figure. Veliko finale svojevrsni je omaž Hitchcockovom klasiku North by Northwest, ali su me svi ti stuntovi ostavili bez nekog jačeg utiska.

Očekivao sam nešto dosta zabavno od ovog filma, budući da vam je poznato za moju teoriju da se James Woods može gledati u svakoj varijanti i u svakoj ulozi. Guess what, I was wrong - The Hard Way je ispodprosečna akciona komedija, pa osim ako nemate želju videti tu "frogdog" scenu, ili pak Mos Defov (cameo pri početku) filmski debi, give it a pass, honey.

14.01.2009. u 18:00 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.01.2009.

Save the last dance for me

Photobucket

Assassination, 1987. D : Peter Hunt ; Charles Bronson, Jill Ireland, Jan Gan Boyd, Stephen Elliot, Erik Stern


Kraj je osamdesetih, Ronald Reagan izlazi iz Bele Kuće, i njegov naslednik je izvesni Calvin Craig. Calvin je oženjen hollywoodskom starletom Larom (Jill Ireland), koju bije glas da je izuzetno težak karakter. Koliko težak, saznaje ubrzo iz prve ruke visoki oficir Secret Servicea Jay Killian (Bronson), kome dopada nezavidan zadatak da se brine o dotičnoj gospođi.

Ubrzo, Killian počinje da sumnja da neko kuva atentat na prvu damu (koju u filmu, iz meni neobjašnjivih razloga, zovu šifrom "One Mama"). Posle par "incidenata", Killian i Lara polaze na cross-country trip, tokom kojega se pokušaji atentata nastavljaju. Killian ubrzo otkriva da ova zavera ide iz visokih krugova, čak možda i od samog predsednika...

Photobucket

Assassination je, možemo slobodno reći, retko voljen film. Pritom, ne mislim na to da je retko voljen kao "redak u moru loših", već je doslovno retko voljen - svi ga mrze. Bronsonovi fanovi, mainstream kritičari, hack bloggeri (poput mene), svi redom seru po njemu. Tanak scenario ? Jeste. Nedostatak akcije ? Jeste. PG-13 limunada ? I to. Totalno imbecilan kraj ? Copy that. Uopšte, pokušavam ovde da vam stavim do znanja da je Assassination napljuvan sa dobrom razlogom. Kao konvencionalan film, it sucks. That simple. Međutim...kao fan Bronsonovog lika i dela, ne bi bilo moralno sa moje strane da ovo ostvarenje svrstam u najteže treševe. A razlog je prost i jednostavan.

Premotajmo par godina nazad, preciznije, do 1984., kada je Charlievoj dugogodišnjoj supruzi, Jill Ireland, dijagnoziran rak dojke. Jill je pregurala jednu mastektomiju, šest godina bila ljutu bitku sa bolešću, da bi na kraju preminula 1990. Do te 1984., Chuck i ona bili su nerazdvojni, kako na fimu, tako i van filma. Bračni par Bronson je zajedno delio screentime čak 15 puta do njene dijagnoze. Imali su dvoje svoje dece, plus tri deteta iz Jillinog braka sa glumcem Davidom McCallumom, i svi su bili one big happy family. Poznato je da je Bronson sve svoje slobodno vreme provodio sa porodicom, i da je mnogo voleo Jill. U knjizi Paula Talbota Bronson's Loose : The Making of Death Wish Films, mnogobrojni su iskazi drugih glumaca i producenata koji svedoče o tome kako je on-set Charlie bio skroz jedan tip, povučen i privatan, ali da bi se njegovo ponašanje promenilo za 180 stepeni čim bi Jill bila u okolini. Velika to beše ljubav.

Stižemo, dakle, i do poente svega ovoga. Assassination je bio labudova pesma Jill Ireland, njena poslednja želja, da još jednom, dok može, glumi zajedno sa Charliejem. Jill nije volela standardne Cannonade u kojima se pobije pola miliona ljudi, niti je volela ekstremno nasilje, pa odatle i PG-13 rejting. I zato, eto, ispade ovakav film. I zaista, za Cannon produkciju starring C.B., ovo je krajnje atipičan projekat - čak su i redovne right wing reference svedene na minimum (sem par viceva o tome kako će Killianu nedostajati Nancy Reagan). Još jedan kuriozitet je da je ovo jedini Cannon Charlie koji nije režirao ni Michael Winner, ni J. Lee Thompson. Iza kamere je britanski veteran Peter Hunt, koji je dobar deo karijere proveo vezan za Jamesa Bonda (montažer na nekoliko ranih filmova iz ove franšize, kao i režiser On Her Majesty's Secret Service). Vredi spomenuti da Hunt i Charlie nisu kompletni stranci - šest godina pre Assasinationa, njih dvojica su sarađivali na filmu Death Hunt, gde Charlie glumi trapera koga juri Lee Marvin.

Photobucket

Da film bude ipak gledljiv, potrudila se pokojna gospođa Bronson. Mada sam često pljuvao njene epizode u ranijim opisima, i zaista, Jill Ireland za moj ukus nikad nije bila neka glumica, ovde ona daje sve od sebe. Uspešno je skinula neki fensi američki akcenat, koji oslikava njen "rich upbringing" kako i scenario opisuje, još uspešnije glumi razmaženo derište, a njen fizički izgled je još uvek bespekoran - i pored teške bolesti sa kojom je u to vreme bila suočena, Jill i ovde deluje kao prava lepotica. Njeno prisustvo uveliko utiče i na Charliea, koji je neobično veseo i dobro raspoložen za jednu Cannon produkciju. Izostaju svi oni mrki pogledi i tome slično...oboje glavnih glumaca su često nasmejani i vedri, bez obzira što im je obema bilo poznato da se konačni rastanak primakao.

Reč dve i o radnji i tome sličnom...ne radi se o toliko negledljivom ostvarenju, ali je sve mnogo naivno. Od akcionih scena, imamo par zabavnih momenata, gde je choice cut definitivno okršaj bazukama (see it to believe it) na nekoj izolovanoj farmi. Sporedni glumci su mahom nebitni, sem možda slađane azijatkinje Jan Gan Boyd koja glumi Bronsonov love interest. Nije loš ni veteran Stephen Elliot kao šef tajne službe.

Kad sve saberemo, Assassination mi je nekako bolje legao od đubreta kakav je Messenger of Death recimo, ili Murphy's Law. Zato, uz blag naklon i poštovanje prema pokojnicima, prelazna ocena...RIP Charlie & Jill.

12.01.2009. u 18:00 • 1 KomentaraPrint#

petak, 09.01.2009.

Šou počinje u ponoć

Photobucket

Midnight Express, 1978. D: Alan Parker ; Brad Davis, John Hurt, Randy Quaid, Paolo Bonacelli, Paul Smith


Billy Hayes (Brad Davis) je vrlo mlad, i vrlo neiskusan. Toliko je neiskusan, da pokuša prošvercovati dve kile hašiša iz Turske u Ameriku. Avionom. Pre skoro 40 godina. Ukratko - Billy Hayes je vrlo mlad, i vrlo neiskusan. Posle još manje iskusnog pokušaja bekstva i manjka kooperacije, Billy završava u jednom od čuvenih turskih zatvora negde okolo Istanbula. Njegova kazna je četiri godine i dva meseca, i to čisto jer je sudija imao milosti. Za vreme svog tamnovanja, Billy se upoznaje sa sunarodnikom Jimmyem (Randy Quaid), Švedom Erichom (Norbert Weisser) i Englezom Maxom (John Hurt), te ubija vreme radeći što i svi ostali zatvorenici.

Tačno 53 dana pre isticanja njegove presude, stiže hladan tuš - sud je rešio da se predomisli, i preinačuje njegovu kaznu u 30 godina. Za divno čudo, Billy je na pragu ludosti, a taj prag uskoro i prelazi, kada konačno reši da presudi zatvorskom tasteru Rifkiju (Paolo Bonacelli). Tu počinje njegova nezaustavljiva spirala u psihofizičke dubine pakla...ima li spasa našem junaku ?

Photobucket

Ako je neki film svojeručno uspeo da, barem na kratko, uništi tursku industriju turizma, bio je to Midnight Express. Baziran (uz liberalnu Hollywoodizaciju) na istinitom događaju, ovaj film je bio malo iznenađenje Oscar ceremonije 1978., osvojivši nagradu za najbolji scenario-adaptaciju (Oliver Stone) i muziku (Giorgio Moroder). Od tada, turski zatvori i pravni sistem ušli su u mit pop kulture, Billy Hayes postao je heroj, a prison filmovi su postali ponovo "in".

Ako želite moje skromno mišljenje (a želite, čim ste ovde), ovaj film nije vredan tolike pažnje koje mu se pridaje. Nekoliko faktora utiču na ovaj sud, a to su pre svega...

-- pri samom otvaranju filma, u sceni kada Billy prolazi tursku izlaznu carinu, prosto je NEMOGUĆE ne navijati za policiju da ga privede pre ulaska u avion. Brad Davis ne izgleda nervozno - on izgleda kao da proživljava simultani napad najgore dijareje pri čemu mu roj pčela temeljno ispipava sve telesne šupljine, i sve to dok mu neko struže viljuškom o tanjir na uvce. U Srbiji, taj ne bi stigao da uđe na aerodrom. U Izraelu, uhvatili bi ga pri izlazu iz hotelske sobe. I koji to kreten pokušava izvući dve kile haša kroz avion ? Mislim...što nije o'ma desetak kila spakovao ? Kreten.

-- posle trideset godina, može se reći da je film dosta loše ostario. U međuvremenu, videli smo mnogo gore kazamate od ovog čuvenog Turčina, pa sad Midnight Express deluje benigno čak i u odnosu na neki Prison Break - o stvarima kao što su Carandiru bolje i da ne govorimo. Nisi zaključan u ćelijama, šetaš se okolo, veliko dvorište, niko neće da te naguzi protiv svoje volje, igraš njihovu igru i ćutiš...bre, hotel.

-- Turci kao nacija su tako masakrirani u filmu da to nije normalno. Nisam PC tip, i ne volim kukati za ovakvim stvarima, ali Turci su, prema Midnight Expressu, ili obične divlje zveri, ili korumpirani ljigavci bez kičme. Negde sam čitao da se Oliver Stone čak javno izvinjavao turskom narodu zbog ovakvog prikaza njihove kulture...go figure. Antireklama nije ograničena samo na likove - sve scene u Istanbulu van zatvora su fokusirane na neke socijala bazare i uličice, a u jednom dijalogu Billyev otac komentariše o užasima turske kuhinje.

Photobucket

Sve ovo ipak ne znači da je film loš. Krenimo prvo od glume - Brad Davis je uglavnom iskontrolisan, što i uloga od njega zahteva, ali u nekoliko scena apsolutno eksplodira. Kada se na pola filma osveti Rifkiju za sve što im je ovaj napakostio, Davis izgleda gotovo feralno, i režiser Alan Parker odlično kanališe njegov bes prema nama - u tim momentima, imaćete konflikt osećanja gnušanja i radosti, što je, pretpostavljam, i bio ciljni efekat. Dosta zanimljiv je i odlični John Hurt kao Max, i njegov performans je generalno i najkvalitetniji u filmu (Hurt je za ovu rolu nagrađen Oscar nominacijom). Randy Quaid je već nezanimljiv, stock "budala" lik, ali su tu zato Bonacelli kao ljigavi Rifki i fenomenalni Paul Smith kao Hamidou, fulltime sadista i part-time upravnik zatvora. Hamidou se pojavi u svega nekoliko scena, ali su sve ključne, i u pola njih će vam se izvrnuti stomak.

Već spomenuti Parker radi svoj posao jako dobro. Koliko god je moguće, Parker se trudi da vam ne bude ugodno - prvih sat vremena mu to slabije uspeva, ali kada Billy posle Rifki incidenta pređe u "sektor 13", gde se drže klinički bolesni slučajevi, dođe i vreme za naplatu. Druga polovina filma je potpuno u tom depresivno-opresivnom fazonu, a celoj atmosferi doprinosi oskarovski soundtrack Giorgia Morodera, inače prvi synth Oscar dobitnik u istoriji filma. Moroder je kasnije uradio i meni odličan OST za Scarface - ukoliko vam se to dopalo, i ovaj će vam biti dobar.

Konačni zaključak je da je Midnight Express dobar, ali precenjen film. Moj prijatelj Marjan Mijajlović, popularni komentator Sport Kluba, je veliki fan ovog filma, i jednom prilikom mi je saopštio njegovu ideju da bi remake sa Mattom Dillonom u ulozi Billya Hayesa bio prava stvar. Pravo da vam kažem - ne znam zašto da ne...taj "zatvorski realizam" je dosta uznapredovao tokom godina, pa bi neki novi Midnight Express bio mnogo manje prijatno iskustvo (u pozitivnom smislu). Jedino što je Matt Dillon malo premator za ovu ulogu, i što je pravi Billy Hayes mnogo manje propatio (Stone je izmislio mnogo štošta u scenariju, idite na IMDB ili Wiki za dodatne informacije)...al' ono, ideja na mestu.

09.01.2009. u 18:00 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 07.01.2009.

'Cause you gotta have faith, faith, faith

Photobucket

True Believer, 1989. D : Joseph Ruben ; James Woods, Robert Downey Jr., Margaret Colin, Yuji Okumoto, Kurtwood Smith


Eddie Dodd (James Woods) je jednom slavni advokat koji se tokom 60tih specijalizovao za građansko pravo. Kojih 15-20 godina kasnije, Dodd je burnout na čijem je tapetu uglavnom oslobađanje sitnih narko dilera. Roger Baron (Robert Downey Jr.) je njegov saradnik, svež sa koledža, i njegovi pogledi su još uvek puni nekog pravnog idealizma. Njih dvojica su, blago rečeno, čudan par, pogotovo jer se Rogeru ne sviđa što je jednom slavni borac za pravdu spao na tako niske moralne grane.

Sve se menja kada u Doddovu kancelariju uđe starija Azijatkinja, sa molbom da Eddie preuzme slučaj njenog sina, dečka koji osam godina trune u Sing Singu zbog ubistva koje, naravno, nije počinio. Isprva rešen da se ne bavi ovime, Eddie se polako uvlači u ceo slučaj, i navlači na sebe gnev mnogih viđenijih ljudi kojima pravda i istina izgleda ne odgovaraju baš najviše. Usput, on ponovo otkriva svoj mladalački entuzijazam, i spašava sebe iz svoje deadbeat karijere.

Photobucket

Ima jedan problem sa "courtroom thriller" filmovima - video si jedan, video si ih sve. Svi scenariji su razrađeni, tu je ljigavi okružni tužilac i dobri advokat odbrane (ili obratno), negde na pola ti je otprilike jasno šta će i kako će da se desi, pa je razlog za gledanje ovakvih dela samo jedan - (ne)uživanje u glumačkim performansima. The Verdict, recimo, nije ni pola onoga što jeste ako izuzmete Paula Newmana kao alkosa u rehabu. Few Good Men ? Ko bi ga se sećao bez Nicholsona. Anatomy of a Murder se raspada bez Jamesa Stewarta, itd.

Shodno tome, True Believer, ako i ništa, vredi gledati samo zbog Jamesa Woodsa. U mom nedavnom osvrtu na odlični The Onion Field, mogli ste čitati šta ja mislim o ovom čoveku, po meni najpotcenjenijem glumcu u Hollywoodu zajedno uz likove kakvi su Willem Dafoe, Harry Dean Stanton itd. Woods je kadar da oboji svaki film sporednom ulogom, i da dominira kada mu date glavnu. Ovde, Woods igra advokata koji je brz i oštar na jeziku, i ceo film počiva na njegovoj roli.

Photobucket

Koliko je uživanje gledati Woodsa, toliko je to u neku ruku i ometajuća okolnost. Sporedni glumci su svedeni na crtice, pogotovo Downey Jr., koji je dosta bitan lik za progres radnje, a sveden je na optimalni minimum. Ostatak jedva da je i vredan pomena, izuzev Kurtwooda Smitha, koji je fenomenalno ljigav kao Manhattan DA, Doddov protivnik u sudu. Sam film je, kao što sam već spomenuo, već viđen, ali ga Woodsov one-man show vodi u domen gledljivosti i zabave. Završno rešenje čak i nije toliko klišeizirano.

Ljubitelji Jamesa Woodsa (među kojima sam, je li, i ja) imaće prilike da uživaju u još jednom energetičnom performansu, a i film kao standardan triler nije uopšte loš. Samo, jel' onaj ponytail bio apsolutno neophodan...?

***

Svim pravoslavnim vernicima, Hristos se rodi !

07.01.2009. u 18:00 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.01.2009.

Rat-tat-tat

Photobucket

Machine Gun Kelly, 1958. D : Roger Corman ; Charles Bronson, Susan Cabot, Morey Amsterdam, Richard Devon, Jack Lambert


George "Machine Gun" Kelly (Bronson) je pljačkaš banaka, koji radi u ekipi sa Howardom, Maizeom i Fandangom (Morey Amsterdam). Kelly je vođa bande, naizgled neustrašiv tip koji se voli pokazivati po komšiluku sa svojom mašinkom, ali ima jednu slabost - plaši se smrti, i svega što je simboliše.

Posle jedne neuspešne pljačke, Maize gine, a Howard kreće u kolo sa drugom bandom. Kelly ostaje sam sa svojom devojkom Flo (Susan Cabot), i planira da na velika vrata opet stigne u novinske naslove - otmicom ćerke bogatog industrijalca Vita.

Photobucket

Machine Gun Kelly je za Rogera Cormana relativno nebitan film. Kralj B produkcije Hollywooda je tokom svoje karijere producirao preko 300 filmova, a 55 je potpisao i kao režiser. Primera radi, te 1958., Corman je režirao još četiri filma, a na dodatnih pet je vršio produkcijski posao. Za Charlesa Bronsona, međutim, ovo je izuzetno bitno ostvarenje - Corman je mladom glumcu ponudio svoju prvu glavnu ulogu, mnogi su ga primetili, i ostalo je istorija.

Film je baziran na istinitim činjenicama. Pravi "Machine Gun" Kelly je bio gangster koji je ordinirao širom Amerike tokom ere prohibicije, i zaista je dolijao posle neuspele otmice. U zatvoru je prekršten u "Pop gun" Kelly, jer se ispostavilo da je on u stvari jedan fin, miran čovek, a ne tough guy kakvim se ranije predstavljao. Inspirisan time, Bronson glumi Kellya u sličnom maniru - ceo film on prodaje neki "high toned motherfucker" act, ali je u stvari vrlo podložan manipulaciji i izjedaju ga razne fobije. Za razliku od njegovih kasnijih uloga koje su ga proslavile, Kelly je dosta čudno struktuiran lik, i Corman mu daje dosta teksta. Prosto je neobično gledati nasmejanog Charliea, koji ima mood swingove, muva ribe, i tome sl.

Photobucket

Bronsonu podršku daju Susan Cabot, koja igra njegovu lukavu devojku, i odlični Morey Amsterdam kao Fandango, sitni gangster. Amsterdam, koji je zarađivao za leba kao komičar, je efektno "cast against type" u rolu brbljivog propaliteta - Cabot ima onaj zao, manipulativni pogled koji se često viđa kod femme fatale likova u 50s krimi filmovima. Cormanova režija je efektna i jednostavna - na kraju krajeva, ceo film završen je za svega 8 dana, u pravom "Corman quickie" stilu.

Nakon ovog filma, Bronson je počeo dobijati uloge u ozbiljnijim produkcijama (Dirty Dozen, The Magnificent Seven, Battle of the Bulge itd.). Njegov pravi breakthrough usledio je tek 16 godina kasnije u Michael Winnerovom Death Wishu, ali Machine Gun Kelly ostaje upisan u istoriju kao ol' stone faceov prvi ozbiljniji glumački angažman. Sasvim solidan B krimi iz 50tih, traje svega 80 minuta, za laku razbibrigu i možda još ponešto.

05.01.2009. u 18:00 • 2 KomentaraPrint#

petak, 02.01.2009.

Vanzemaljac pravi je muškarac

Photobucket

Ghosts of Mars, 2001. D : John Carpenter ; Natasha Henstridge, Ice Cube, Jason Statham, Pam Grier, Clea Duvall


Za kojih 100 godina u budućnosti gore-dole, ljudska je nauka uspela civilizovati Mars, te je crvena planeta sada potpuno naseljiva i uglavnom su tu neke rudarske kolonije. Mala četa panduracije, koju vode cmdr. Braddock (Pam Grier), lt. Ballard (Natasha Henstridge) i sgt. Jericho (Jason Statham), kreće vozom put neke rudarske selendre gde treba preuzeti izvesnog "Desolation" Williamsa (Ice Cube), superopasnog robijaša, i sprovesti ga do glavnog grada Marsa Chrysea.

Kad oni tamo, a ono međutim. Selo izgleda prazno, Desolation sam u ćeliji bleji, a malo izvan grada grupica psihopata se organizovala u neko pleme, naoružala primitivnim hladnim oružjem i oruđem i demonstrativno odseca glave svakome u vidokrugu. Kada cmdr. Braddock nađe svoje mesto na šiljku, postane jasno da je vrag odneo šalu. Ubrzo se stanje podiže u opsadno, briše se granica između murije i robije, i opšti cirkus kreće.

Photobucket

Malo po malo, stiže John Carpenter od The Thing do Ghosts of Mars, ujedno i njegovog poslednjeg bioskopskog izdanja. Film je bio opšti flop, a Joca nije imao posla sve do neke 2006., kad je snimio Cigarette Burns za "Masters of Horror" TV serijal. Ruku na srce, jasno mi je što je došlo do ovoga - kvalitet JCovih filmova je, po objektivnom merilu, u padu negde od They Live, a Ghosts of Mars je bio tačka na kojoj se dodirnuo sa dnom. Jel' ovo znači da se ovde radi o prosečnom i nižerazrednom filmu ? Apsolutno ne - Ghosts of Mars je SJAJAN akcioni film B ranga, i dok god ne očekujete novog desetostrukog dobitnika Oskara, zabava je zagarantovana.

Prvih 45-50 minuta vam služe da se upoznate sa glavnim likovima, i naviknete na užasnu glumu svih prisutnih. Natasha Henstridge je riba na kub, ali što manje priča, to joj bolje ide. Ice Cube je standardni gangsta gangsta, Pam Grier je totalno pogubljena u spejsi odelu sa ogromnom pušketinom, Clea Duvall mahom provodi vreme tako što blene u prazno, a Jason Statham pati od činjenice da mu je opseg uloga od "Londonski smutljivac" do "Smutljivac iz Londona". Tek šale radi, uvaljen je neki plotline da Marsovci brane planetu nekom kombinacijom prokletstva mumije i zombi virusa, a kolonizovani Mars je inače matrijarhalno društvo u kojem je lezbejačina preferirani tip seksualnog opštenja kod žena. Kakve to veze ima...da me jebeš.

Photobucket

Negde oko 50. minuta naša ekipa pokuša da utekne iz ovog clusterfucka, to im naravno ne uspe, pa se pređe na plan B koji Ice Cube opiše sa "COME ON YOU MINDLESS MOTHERFUCKERS !!!!1111". E tu počinje onaj jači deo filma - uz teškometalni soundtrack koji je komponovao Anthrax, kreće opšta i sveopšta koljačina u kojoj pucaju glave, lete udovi, lome se kosti, ma svega jebote. Tada otprilike i shvatite da je JC totalno kalirao sa idejama, pa se film pretvori u moderniji i nasilniji Assault on Precinct 13, ali ko ga jebe - we're having fun ! Efekti su dobri (pogotovo kad jedan od članova ekipe izgubi prvo ruku, pa glavu, to je tako seamless dobro urađeno da nemam reči), sve je na nivou, samo treba isključiti mozak na vreme i ostalo je super.

Konačan je utisak da je Ghosts of Mars snimljen nekih 15 godina prekasno. Da je ovo snimljeno 1986. umesto 2001., sad bi smo uveliko pričali o ovom filmu kao velikom cult hitu odmah uz Death Wish 3 i Missing in Action (mada ono, i MIA i GoM imaju nekog Braddocka :D). Kao što sam rekao - isključiti mozak...i vozi. Btw, završni dijalog na relaciji Henstridge - Cube ? Razzie kandidat na keca.

02.01.2009. u 18:00 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2009  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Siječanj 2009 (12)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (6)
Srpanj 2007 (30)
Lipanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Krvavi Manifest

Blog posvećen akcionom filmu (a i filmu uopšte), kao i vrhunskom Bogu akcije Charlesu Bronsonu. Tri puta nedeljno, ponedeljkom, sredom i petkom tačno u 18 časova, imaćete priliku da čitate nove tekstove sa osvrtima na neki film koji sam nedavno gledao. Termin u ponedeljak rezervisan je za Bronsonove filmove...barem dok zalihe traju.

Kontakt adresa : the.man.with.harmonica_at_gmail dot com ... ako ima neki film o kome vas slučajno zanima moje mišljenje, ili ako imate bilo kakav komentar, slobodno drop a line.