morfinini experimenti
19.06.2007., utorak
IZDAJICA ILI NE?
 Da li vi ošutite ako niste zadovoljni uslugom u nekom salonu ili trgovini? Ja obično da, ako nije baš neki veliki propust koji ne mogu tolerirati- osim kod mog zadnjeg posjeta kozmetičkom salonu u koji godinama odlazim…  Zadovoljna sam njihovom uslugom i s vlasnicom sam u dobrim odnosima iako me nekad za vrijeme tretmana tako izmasira da prsnu kost osjetim još dva tjedna kasnije a sve zbog toga jer mi cijelo vrijeme vrišti na uho: diši! Kako to dišeš? Na škrge? Duboko udahni pa izdahni- iz pluća a ne iz grla… I tako svaki put!  No ona nije zadovoljna kako njene klijentice dišu, a znam i sam da je to bitno- ali eto, pa joj to opraštam jer sve drugo odlično napravi. Kod nje se u prosjeku svakih godinu i pol promijeni djevojka koja radi manikuru, taman se naviknem na jednu a ona ode- na porodiljni, otvori svoj salon i slično. Ova zadnja mi nikad baš nije sjela- više kao osoba, jer mi je malo prebahata i previše olako shvaća ( za moj pojam) svoj posao pa to često napravi fušerski i nekvalitetno jer joj je glava negdje u oblacima, u sinoćnjem izlasku ili već ko zna gdje! Par puta sam bila nezadovoljna ali uvjerim ja sebe: kao mlada je, naučit će, treba joj dati šansu i sve tako… Ali zadnji put ga je baš pretjerala- prvo kad mi je počela strugat nekom grubom rašpicom po noktima rekla sam da mi to više ne radi jer mi se nokti nakon toga oporavljaju tjednima. Sva nadrndana uzela je drugu i vidim ju kako zbrzava samo da što prije izađe van zapalit cigaretu!  E to mi je prelilo čašu!  Odradila je svoje a ja , naravno, opet nezadovoljna- ljepše si sama napravim kad imam volje i vremena za to. Mislim si, za svoje novce imam pravo tražiti da mi se posao odradi kako treba. Vlasnica sjedne malo kasnije do mene, pita me kako sam, kako teku pripreme za svadbu i tu ja njoj kažem da volim dolaziti u njihov salon i da im želim biti lojalna ali da ne garantiram da mi manikuru za svadbu neće raditi netko drugi jer mi njena zaposlenica to nije dobro napravila i da sam već par puta prešutila to ali da za svoje novce i svoju svadbu želim najbolje a ona to nije!  Iznenadila se i ispričavala uvjeravajući me da će se to popraviti, neka mi uradi ponovno ali sam to odbila. Onda je ( poslije svoje cigarete vani) ušla dotična gospodična i zafrknula nosom- jer je očito čula dio razgovora,  i stala si pred ogledalo uređivat obrve. Vlasnica joj kaže da sljedeći put mora probati nešto malo ljepše- da mi bude dobro za vjenčanje. Osjećala sam se kao zadnji idiot jer joj je to rekla u mojoj nazočnosti i sad se osjećam glupo kad trebam otići tamo i kad će me gledati kao kakvu tužibabu i zlu vješticu  a možda će čak i druge djevojke koje tamo rade pomisliti da sam takva- iako se ni na jednu nema razloga žaliti, niti sam to ikad napravila. Sad sam zvala da zakažem termin za petak i skužila sam kako vlasnica značajno naglašava da mi osigura termin kad mi se može posvetiti jer bi mi trebala probati neki ljepši nail art za svadbu. Možda nisam trebala tako postupiti? Vidjet ću u petak…  |
04.06.2007., ponedjeljak
POKLONJENOM SE KONJU NE GLEDA U ZUBE!
 Hvala vam svima koji ste u mom prošlom postu uputili toplu riječ! Dragi se opravlja i sa svojim štakama glumi Šumahera po stanu. Vezano za temu kojom sam okupirana ovih dana, razmišljam kako svi robujemo stereotipima i ma kako loši i neproduktivni bili neki naši postupci mi to i dalje redovito činimo. Mislim na mito u zdravstvu. Čak ne niti na ono klasično mito kad liječniku tutnemo kuvertu ruke- nadam se da to ne radite ili bar niste prinuđeni raditi takvo što! Mislim na onu standardnu bocu viskija, bombonjeru, kavu i slično- male znake zahvalnosti.  Kome? Zašto? Liječnicima i medicinskim sestrama koji su plaćeni da obavljaju svoj posao, da liječe, brinu i pruže svu potrebnu skrb svojim pacijentima. O tome kako su plaćeni ne bih ovom prilikom ali mislim da danas rijetko kome cvjetaju ruže…  Osim toga što su plaćeni za svoj posao, obično ničim posebno ne doprinose da bi se određeni pacijent- vi osobno ili netko vama blizak osjećao privilegiranim. Niti ne trebaju! Žalosno je kad se na primjeru vidi da se cijela svita ustrči oko nekog s Imenom i Prezimenom dok su svi drugi samo brojevi, iako ima slučajeva da čak iako date mito zauzvrat ne dobijete ništa! Iz priča meni bliskih osoba koji su sami liječnici, ili su im to roditelji, oni mogu komotno otvoriti kakav vine- shop, ili sličnu trgovinu jer na „ lageru „ imaju zalihe za napiti par poštenih svadbi, da pojedu silne bombonjere koje dobiju vrlo brzo bi završili na dijabetičkom odjelu i da ne nabrajam dalje uzročno posljedične veze naših poklona koje ionako uglavnom proslijede prilikom prvog posjeta nekome.  Znam čak i za slučajeve naturalne razmjene gdje liječnik viski koga ima na bacanje daje restoranu u susjedstvu po nabavnoj cijeni- naravno na crno, u zamjenu za bakalar i slične delicije pa se njegova fina gospođa supruga ne premišlja oko ručka. Mislim da bi i njima- kao zdravstvenom osoblju, a i nama- kao potencijalnim pacijentima puno više koristilo kad bi postojao nekakav „ fond zahvale “ u koji bismo, umjesto u bocu viskija, uložili tih stotinjak kuna- puta x pacijenata dnevno s ukrasnim vrećicama, dobili bismo lijepu brojku kuna  koje bi se mogle pametnije uložiti, na primjer za krečenje bolesničkih soba, kupnju higijenskih i sanitarnih potrepština, da ne govorim o lijekovima- makar analgetike da mogu dati svojim pacijentima ako ih trebaju. Možda se ne bi skupilo za skupu medicinsku opremu ali i ovakve „ male stvari „ bi učinile život ugodnijim onima koji tamo završe- silom prilika i po nekoliko dana, ili dobrovoljno- na svom radnom mjestu gdje provode 12 sati dnevno. |
