morfinini experimenti
04.06.2007., ponedjeljak
POKLONJENOM SE KONJU NE GLEDA U ZUBE!
 Hvala vam svima koji ste u mom prošlom postu uputili toplu riječ! Dragi se opravlja i sa svojim štakama glumi Šumahera po stanu.  Vezano za temu kojom sam okupirana ovih dana, razmišljam kako svi robujemo stereotipima i ma kako loši i neproduktivni bili neki naši postupci mi to i dalje redovito činimo. Mislim na mito u zdravstvu. Čak ne niti na ono klasično mito kad liječniku tutnemo kuvertu ruke- nadam se da to ne radite ili bar niste prinuđeni raditi takvo što! Mislim na onu standardnu bocu viskija, bombonjeru, kavu i slično- male znake zahvalnosti.  Kome? Zašto? Liječnicima i medicinskim sestrama koji su plaćeni da obavljaju svoj posao, da liječe, brinu i pruže svu potrebnu skrb svojim pacijentima. O tome kako su plaćeni ne bih ovom prilikom ali mislim da danas rijetko kome cvjetaju ruže…  Osim toga što su plaćeni za svoj posao, obično ničim posebno ne doprinose da bi se određeni pacijent- vi osobno ili netko vama blizak osjećao privilegiranim. Niti ne trebaju! Žalosno je kad se na primjeru vidi da se cijela svita ustrči oko nekog s Imenom i Prezimenom dok su svi drugi samo brojevi, iako ima slučajeva da čak iako date mito zauzvrat ne dobijete ništa! Iz priča meni bliskih osoba koji su sami liječnici, ili su im to roditelji, oni mogu komotno otvoriti kakav vine- shop, ili sličnu trgovinu jer na „ lageru „ imaju zalihe za napiti par poštenih svadbi, da pojedu silne bombonjere koje dobiju vrlo brzo bi završili na dijabetičkom odjelu i da ne nabrajam dalje uzročno posljedične veze naših poklona koje ionako uglavnom proslijede prilikom prvog posjeta nekome.  Znam čak i za slučajeve naturalne razmjene gdje liječnik viski koga ima na bacanje daje restoranu u susjedstvu po nabavnoj cijeni- naravno na crno, u zamjenu za bakalar i slične delicije pa se njegova fina gospođa supruga ne premišlja oko ručka.  Mislim da bi i njima- kao zdravstvenom osoblju, a i nama- kao potencijalnim pacijentima puno više koristilo kad bi postojao nekakav „ fond zahvale “ u koji bismo, umjesto u bocu viskija, uložili tih stotinjak kuna- puta x pacijenata dnevno s ukrasnim vrećicama, dobili bismo lijepu brojku kuna  koje bi se mogle pametnije uložiti, na primjer za krečenje bolesničkih soba, kupnju higijenskih i sanitarnih potrepština, da ne govorim o lijekovima- makar analgetike da mogu dati svojim pacijentima ako ih trebaju. Možda se ne bi skupilo za skupu medicinsku opremu ali i ovakve „ male stvari „ bi učinile život ugodnijim onima koji tamo završe- silom prilika i po nekoliko dana, ili dobrovoljno- na svom radnom mjestu gdje provode 12 sati dnevno. |
