Sjedila je na podu svoje sobe, okružena kartonskim kutijama koje su bile ispunjene raznim stvarima ; od knjiga pa sve do vješalica za odjeću. Noge je prekrižila u turski sijed te sa noćnog ormarića dohvatila uokvirenu fotografiju. Malena je djevojčica sjedila u naručju svoje majke. Dijelile su iste crte lice, oblik očiju, boju kose. Na klupi do njih je sjedio mladolik čovjek, njezin otac. Trodnevna bradica obrasla je njegovo lice dok je smiješak koji je izmamila zaigranost njezine kćerke ponosno otkrio blještave zube. Rebecca je s nostalgijom promatrala fotografiju snimljenu prije mnogo jeseni u parku blizu njihove kuće. Imala je samo pet godina i živjela je u malom stanu u centru Liverpoola. Rado se sjećala godina svog djetinjstva kada su se njezini roditelji istinski voljeli, razdoblja kada ni gorčina roditelja njezinog oca nije mogla ništa njihovoj ljubavi. Ipak Rebeccin je otac podlegao utjecaju svojih roditelja i otišao iz života svoje žene zauvijek uzevši sa sobom svoju malenu kćerku.

Rebecca je mrzila razne domjenke na koje su je vodili njezini baka i djed. Mrzila je večere sa raznim političarima i obiteljima iz tako zvanog visokog društva. Poželjela je barem na jedan dan biti normalna djevojka, koja ne mora paziti na svoje držanje ili rječnik. Željela je ići u državnu školu, a ne u neki od najskupljih internata u cijeloj zemlji. Mrzila je haljine na volane, ozbiljne kostime i crne kožne cipele na vezanje.
Bila je poput ptice selice koja se potkraj ljeta seli u toplije krajeve. Najviše je voljela svoj rodni Liverpool, prizor isplovljivanja bordova iz luke i zvuk Beatlesa.

Edward, njezin otac bio je ugledni arhitekt , a Allison njezin pomajka odvjetnica.
Njih dvoje upoznali su se samo godinu dana nakon što se njezin otac razveo od Amy, njezine majke. Allison je zajedno sa sobom dovela svoju kćer iz prvog braka Rachel ; najrazmaženije i najcmizdravije djevojče na cijelom svijetu. Ona je uvijek trgala Rebeccine lutke i krala njezine slatkiše. Ponekad joj se činilo kako je njezinoj rodbini i ocu važnije ugoditi Rachel nego pokazati malo više ljubavi prema vlastitoj kćeri ili unuci. Unatoč svemu Rebecca je bila borac, spretno je podnosila sve padove i poraze, prilagođavala se selidbama u razne dijelove Europe ; od Londona i Pariza pa sve do Moskve i sve to samo zbog posla njezina oca i maćehe. Preko lica bi navukla masku od porculana kako bi sakrila tugu, no uvijek je postojala želja da se vrati u Liverpool i zagrli svoju majku koju je jako rijetko viđala.

Pospremila je fotografiju u kovčeg i ubacila posljednje komade odjeće prije nego što je povukla zatvaraš. Ustala je i još jednom bacila pogled na ispražnjenu sobu. Blijedo ljubičasti zidovi bili su hladni kao led, a na policama na kojima su nekada stajale knjige počeo se sakupljati sloj prašine. Na krevetu više nije bilo ružičaste posteljine, niti su svilenkasti zastori krasili prozore. Sve je odjednom utihnulo. Čak je i zidni sat prestao kucati. Duboko je udahnula i zatvorila oči. Željela je vjerovati da je ovo još jedan ružni san, nije željela otići iz kišnog Londona. Mrzila je rastanke.

Trgnula se uz zvuk kucanja na vratima njezine već sada stare sobe. U prostoriju je ušao njezin otac. Kravata mu je bila svezana oko vrata, a tamno plavi džemper je sakrio bijelu košulju. Ruke je zaorio u crne hlače. Krenuo je prema Rebecci koja je gledala kroz mutan prozor s prekriženim rukama na trbuhu.
"Nadam se da si spakirala sve stvari.", obratio joj se nakon minute šutnje. Pažljivo je birao riječi koja će se obratit svojoj kćeri pošto je imao predodžbu o njezinom proživljavanju novonastale situacije.
"Jesam, iako i sam znaš da ne želim ići. Uvijek sam poštivala vaše želje i prohtjeve, zašto bar jednom ne bi bilo po mom?", upitala ga je tiho, ali odvažno. Znala je da će vješt pronaći neki jeftini izgovor. Posao je uvijek bio na prvom mjestu.
"Rebecca, znaš da taj posao znači puno za Allison. Vjerujem da ćete se ti i Rachel dobro snaći u Americi. Ipak, ovo je samo jedna od nizu od selidbi, mislio sam da se već naviknula na to.", slegnuo je ramenima.
"Naviknula? Stvar je u tome da mi se na svako spominjanje riječi selidba okreće želudac. Muka mi je od prilagođavanja novoj okolini i ljudima, stalnog prilagođavanja novoj školi i namještanja nove sobe. Lako za Rachel, njoj je ionako životni san otići u Ameriku, udati se za nekog Hollywoodskog glumca kako bi mogla trošiti njegov novac. Allison i ti ćete biti zaokupljeni poslom, a što ću ja? Po starom običaju ostat ću sama, bez ikakvog razloga za ostankom. Dosta mi je glupih domjenaka da odvjetničkom elitom i njihovom djecom. Mislila sam da znaš kako mi je bilo teško prilikom dolaska u nova mjesta i gradove pa sam se potajno nadala da je London naša posljednja stanica. Voljela bih češće viđati mamu umjesto da se svako malo selim i trpim sve vaše hirove. Ne znam koliko dugo još mogu trpjeti, tata.", oči su joj se napunile suzama, a glas joj je zadrhtao.
"Žao mi je, no to je život. Ni meni nije bilo lako u tvojim godinama, ali sam tako mnogo naučio o životu. Dođi, večera je spremna.", potapšao ju je po ramenu.

"Žao mi je? Zar je to jedino što mi ima reći"-pomislila je Rebecca. Nije bila ljuta, osjećaj razočarenja je nadvladao njezinu ljutnju i tugu. Nije znala što je spopalo njezina oca. Gdje je onaj dobri stari tata Ed koji joj je kao djevojčici dao da jede slatko prije ručka i s kojim je svake nedjelje išla na nogometne utakmice? Više nije mogla prepoznati svog oca. Pošla je za njim niz pažljivo ulaštene stepenice koje se vodile prema blagovaonici. Na sredini prostorije nalazio se veliki tamno smeđi stol na kojem su bili postavljeni skupocjeni tanjuri i pribor za jelo. Salvete su bile posebno oblikovane, a stalci za svijeće svježe ispolirani.

Rebecca je sjela na svoje mjesto, tik do Rachel kojoj je bakina služavka grabila krem juhu od gljiva. Allison je razgovarala s bakom dok je djed na čelu stola pušio lulu.
Njezin se otac znakovito nakašljao ne bi li svima prisutnima za stolom dao do znanja kako je Rebecca stigla. Njezina je baka zadovoljno pljesnula rukama.

"Rebecca konačno! Znam da si uzbuđena zbog putovanja, no to nije dovoljno dobar razlog da kasniš na večeru.", prosiktala je.
"Elizabeth, pusti malenu da jede u miru! Mrvice, želiš li juhu od gljiva ili od rajčice?", ponudio ju je djed, jedina osoba za stolom koja je imalo marila za nju.
"Zapravo, nisam gadna, hvala.", odmahnula je rukom. Zagledala se u prazan tanjur kako bi izbjegla bakin prodoran pogled.
"Ne mogu vam opisati koliko se veselim putu u Ameriku! Novi ljudi, nova škola. Nadam se da ću se dobro uklopiti",veselo je dobacila Rachel zvonkim glasom, kako bi privukla pažnju na sebe,ali i dodala soli na Rebeccinu ranu.
"Malo ovakvo stava ti ne bi škodilo, Rebecca.", dobacila je baka.
"Majko, molim te. Rachel i Rebecca su različiti karakteri i ne mogu se radovati istim stvarima.", prekinuo ju je njezin otac. Rebecca se poželjela izderati na sve njih, očitati im bukvicu, reći pokoju psovku, no nije imala hrabrosti, stoga je pregrizla jezik. Nije mogla ništa promijeniti jer je znala da će za samo sat vremena sjediti u avionu za Ameriku i listati jednu od svojih knjiga kako bi pobjegla od crnih misli koje su se nadvile nad njezinom glavom.