nedjelja, 22.05.2016.

Ovo nisu ljuske od oraha (ONLJOO 1)

Ja tu kao nešto istražujem. "Čeprkam", zapravo, po povijesti Pazina i okolice. Kad stignem i koliko stignem, s obzirom na to koliko mi je "slobodnog hoda" ostavljao dosadašnji posao. A istraživanje povijesti Pazina je otprilike kao da kao da slažete onaj ogromni "puzzle" od 10000 komadića (probao sam jednom u životu i - nikad više), ali najprije sve te komadiće u kutiji dobro promiješate, pa zagrabite među "puzzle" s obje šake i to što uspijete uloviti bacite bez premišljanja u vatru, pa zagrabite ponovno i drugi dio bacite u potok, koji će te komadiće onda raznijeti do pitaj boga kuda...Najvjerojatnije ih nikad više ne nađeš. A možda ipak.....

I onda slažeš ono što je ostalo. A nije ostalo ni pola. Ma možda ni trećina....
Skoro pa nemoguća misija....Ipak, u mojim sam "čeprkanjima" isčeprkao dosta komadića koji, ovako, kad stoje složeni na stolu ispred mene, kao da poprimaju neki smisao....Umislio sam si čak da ću jednom možda napisati o tome i knjigu. Možda i hoću. Jednom.

I dok hodam tako obalom potoka u koji je netko nekada davno bacio komadiće pazinske povijesti da ih nitko i nikada više ne pronađe i ne sastavi, u žbunju zaglavljene među šibljem nalazim nove "puzzle", druge izviruju ispod kamenja na stazi uz potok koje sam sasvim slučajno šutnuo i pomaknuo. Treće nalazim raskvašene u vodi, četvrte pokrivene gustim blatom i izblijedjele do prepoznatljivosti....Ispirem ih i brišem i ostavljam na suncu da se prosuše (pa ću ih pokupiti kad se vratim) i idem dalje i ne mogu stati, jer, eto, konačno sam nakon dugog lutanja pronašao pravi potok. I ne slutim što se sprema.

Doma sam na balkonu ostavio neke "puzzle" da se suše, a nikome od ukućana nisam rekao o čemu se radi, i sad će, kad se vrate kući, misleći da se radi o ljuskama oraha ili kikirikija (na što zapravo jako sliče) svo to moje blago završiti - u vatri. Ili, ako budem imao sreće - u smeću.

Upravo to mi se dogodilo prošloga tjedna kad sam na facebook-u objavio slijedeće:

Vencijanski i austrijski dio Istre dijelio je više od 500 godina tzv. "suri kunfin", granica sagrađena od sivog kamena. Najvidljiviji je bio na području Muntrilja, te na granici komuna Trviž i Škropeti. Vozeći se prije par dana od Motovuna do Pazina sa talijanskim novinarom zainteresiranim za povijest Istre, nadobudno skrenuh lijevo prema ponoru Čiže, da mu pokažem tu krvavu granicu, kad ono - naša povijest samljevena je nedavno do zadnjeg kamenčića. Kreteni svuda oko nas.

Bio sam bijesan. Prvih pola sata na "ukućane". A nakon toga na sebe.

I sad, za one "puzzle" koje su već završile nesretnim slučajem i mojom (a možda i vašom) glupošću u smeću, i trunu negdje na nekom deponiju naše nejake kulture, ne preostaje mi ništa drugo negoli ovdje, na ovom neuglednom blogu koji nitko zapravo ne prati, i gdje se rijetki obraduju kada ih svemoćni google k meni uputi, pokušati naći dobar razlog da ih netko na nekom deponiju potraži, ispere, osuši i umetne među one na stolu gdje im je i mjesto.

Drugim riječima, odlučio sam (pritisnut grižnjom savjesti zbog uništenog "surog" kunfina) s Vama ovdje na vrijeme podijeliti neke od rezultata mojih dosadašnjih istraživanja, i to one za koje vjerujem da bi mogli pridonijeti hitnoj promjeni odnosa prema nekim najugroženijim dijelovima naše materijalne kulturne baštine.



Oznake: povijest Pazina

- 15:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se