utorak, 16.11.2010.

Latinica: Tko nema pravo na sreću?

- 13:04 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.10.2010.

Što je to umjetno u „umjetnoj“ oplodnji?

Ponedjeljak je. Budim se. Udišem hladan zrak koji ispunjava sobu. Uh, moram ustati...Danas idem na punkciju.
Razmišljam koliko će ovaj puta boljeti, koliko će žena sa mnom u strahu čekati svoj red, kakva ce mi danas biti presuda.
Imate dvije prekrasne jajne stanice! Zao mi je, folikuli su bili prazni... Što ću danas, ovaj 15. put čuti.
Koračam hladnom ulicom, kroz nos mi izlazi para i u zraku izgleda kao srce koje mi želi pobjeći. Skoro se spotaknuh na....što je to?
Dječja cipelica. Sama. Nigdje nikoga. Nigdje majke, djeteta, kolica... Da li da je stavim na najbližu ogradu, možda je brižna majka potraži.
Da li je cipelica neki Božji znak...da li da je uzmem?
Saginjem se, gledam oko sebe. Nigdje majke, djeteta, kolica...stavljam prekrasnu plavu cipelicu u torbu. Lopov sam duboko u duši, no iz same sebe istjeravam tu misao i trpam u sebe uvjerenje da je to Božji znak il znak sudbine.
U bolnici nije puno toplije. Zidovi su hladni, oči koje me gledaju dok ulazim u čekaonicu prepune su strepnje i nade. Ne čuje se dah, samo otkucaji srca i strah.
Sjednem, uzmem mobitel da pošaljem SMS mužiću da vidim gdje je. Već je trebao stići. Evo ga, baš ulazi i smješi mi se.
„Hej, daj ne budi pesimista, znaš da će biti sve u redu!“ – moj nepresušni i vječiti izvor nade i utjehe kaže odmah s vrata, čim je ugledao moj izraz lica. Zadnjih par godina lovili smo plodne dane, promatrali sluz, umakali LH trakice u urin, provjeravali mekoću grlića maternice, razmazivala sam slinu na razne aparatiće koji dokazuju ovulaciju, pili sve moguće pripravke koji će nam pomoći da budemo roditelji, sve ono što možemo i što je možda u našoj moći. Nije upalilo....
Stalno to činimo. Činimo i između svih tih lječničkih pokušaja. Pokušavamo sami, kao i većina parova. No ne ide nam baš.
Srećom, imamo doktore, biologe, lijekove..... Sve ono što nam je zdravlje uskratilo, ovi ljudi će svojim znanjem pokušati nadoknaditi.
Kroz zidove čekaonice, moje prezime protrči i stade se odbijati od zidova.
Osmjeh mog doktora me ohrabri. Sudbino, tu sam. Pogledaj me. Trebamo jajne stanice.
Folikulimetrija.....pregled prije punkcije. Za koji tren cu znati da li idemo na punkciju ili su folikuli pobjegli jer sam već ovulirala. Dok isčekujem proglašenje pobjednika ove nagradne igre, kroz glavu mi brzinom svjetlosti prolaze samo dvije misli – ako su tu presretna sam, ako nisu bar ću izbjeći bolnu punkciju i napokon popiti čašu omiljenog crnog vina koje se već duže vrijeme odričem.
Čujem kroz tunel živaca glas svog doktora – „Hajmo u čekaonicu mlada damo, pa Vas za 15-ak minuta zovem za punkciju, sve je u redu. „ TUP! – to je zvuk moga srca dok sa ginekološkog stola pada na hladni linoleum.
Ustajem se, vraćam srce u njedra i sa osmjehom izlazim u čekaonu. Muž ništa ne pita, on konstantira – „Eto, jesam ti rekao!“
Punkcija. Bolan podsjetnik na to da ti je potrebna pomoć da ostvariš trudnoću. No, nikakva prepreka, niti ništa što ne bi svaka u ovoj čekaonici podnjela za osmjeh i zagrljaj vlastitog djeteta.
Opet strah da li su u folikulima jajne stanice ili su prazni. Opet skupljanje srca sa hladnog bolničkog poda. Opet kanaliziranje živaca i jeka glasova doktora i sestara.
Eto, i bolna punkcija jenapokon iza nas. Nije bilo prebolno. Nije iz razloga što smo dobili dvije jajne stanice, dvije stanice mog ljudskog tijela, koje čekaju dvije stanice tijela mog muža. Čujem kroz staklenu stijenu kako biolog proziva mog muža i daje mu, kako on kaže, „čašicu za našu buduću dječicu“.
Za 10 minuta moje jajne stanice i njegovi spermatozoidi, plivali su u simpatičnoj staklenoj posudici na kojoj sam prozirnim slovima mogla pročitati – „ovo su moji jajnici, jajovodi i maternica“. Ovdje će se odigrati ono što u meni ne bi. I bih presretna. Ushićena. Koliko ljudi u stvari može vidjeti iz prve ruke ovo čudo prirode koje će se upravo odigrati pred našim očima, pred očima biologa. Spajanje moje jajne stanice i spermatozoida.
Biolog se nasmješio i rekao – „Ne brinite, sigurniji su nego što bi vjerojatno bili kod vas! Ja cu ih gledati i pobrinuti se da sutra čujete da su dobro“.
Utorak. Budim se nakon nemirne noći. Noć je bila prepuna snova o lošim vjestima, o velikom minusu na testu, o suzama, tuzi....
Srce mi lupa. Nemam snage ni hrabrosti okrenuti taj broj. No, to je nešto zbog čega ipak vrijedi podnijeti i 15. neuspjeh, pa duboko udahnem hladni zrak koji je uspio izcuriti kroz otškrinut prozor sobe i počinjem tipkati.
Ne sjećam se ni kako sam uspjela od prve pogoditi broj, ni da li sam pozdravila kad se biolog javio...sjećam se jedino da sam čula – vidimo se u četvrtak, vraćamo Vam vaša dva zametka, oba su dobro, lijepo se dijele i imaju velike šanse. Suze presretnice su stizale jedna drugu...
Sad imamo djecu kao što i drugi imaju. Samo naša nisu u bolnici jer imaju visoku temperaturu, naša su u bolnici jer su toliko mala i slaba da nitko ne zna hoće li uopće preživjeti. Budućnost naše djece je ipak malo neizvjesnija, isto tako kao što bi bila neizvjesna da su zaćeta i u mom tijelu. Samo što tada toga nismo svjesni. Nismo svjesni da se isto ovo što možemo vidjeti kod našeg biologa, događa u svakom ženskom tjelu. Hoće li zametak preživjeti ovisi o puno toga. Ako preživi, mi smo trudnice. Ako ne preživi, dobiti ćemo menstruaciju i nećemo ni znati da su se zameci oplodili. Nećemo ni znati da smo dan, dva bile trudne.
Naša imaju danas samo dvije stanice. Naše mrvice, naše srećice.
Četvrtak je došao brzo, sve je prošlo tako veselo. Vratili su u moju maternicu dva lijepa osmostanična zametka. I kako tada liječnici znaju reći – sad je sve u Božjim rukama. Osobno mislim da je baš sve u Božjim rukama.
Kao i to da nam je omogućio spajanje spolnih stanica van ljudskog tijela. No ne želim sada o tome...Brinu me sad sasvim druge stvari.
Da li će moje tijelo prihvatiti zametke, da li moj endometrij dovoljno dobar za moje zametke, da li će zameci htjeti rasti u mojoj maternici, da, i to valjda zna samo Bog.
No, sad kad pročitate ovu priču do kraja, morate primjetiti da u njoj postoji žena koja želi dijete, muškarac koji želi dijete, ženska spolna stanica – jajna stanica, muška spolna stanica – spermij, ženina maternica koja će nositi zametak i puno ljubavi i odricanja da se san o roditeljstvu ispuni.
Jesam li u pravu?
Da li je itko u ovome vidio nešto umjetno?
Robote? Satelite? Umjetnu inteligenciju? Umjetne suze? Plastične implantante?
Tko to misli da su djeca začeta uz pomoć divnih ljudi koji su po struci doktori i biolozi, barbike i kenovi?
Možda misle takve žene rađaju onakve lutke iz izloga?
Što je točno u ovoj priči koja je i priča još puno parova, umjetno?
Osjećaji? Bol? Tuga? Čežnja? Što?
Ništa!
Sve je savršeno ljudski i prirodno. I samo jedna rečenica za one koji misle da i ovo nije Božje djelo - da Bog nije htio da i mi imamo svoju djecu, ne bi lječnicima i biolozima podario znanje da pomognu parovima kojima to treba. I rezultat te pomoći je dijete, iskonska ljubav i zemaljska priroda. Dakle imamo sve što trebamo – ljude koji se vole, prirodu koja nam je podarila spolne stanice i lječnike koji ih znaju usmjeriti na pravi put. Onima koji ovakvu vrste pomoći nazivaju „umjetna oplodnja“, samo mogu poručiti – hvala na brizi, no žao nam je što živite u neznanju. Neplodnim parovima ne treba ništa umjetno. Sve nam je priroda dala. Hvala joj na lječnicima, hvala na bolnicama, hvala na ljekovima. Hvala majci prirodi!

Ovo je osobna priča jedne forumašice koju prenosim jer želim da je što više ljudi pročita i napokon shvati !!!

- 14:23 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 28.03.2008.

..............................


Ovaj vikend nam je bio prekrasan i strašan .
Sada si sigurno mislite OK prekrasan ali zašto strašan ??
Pa da krenem od početka .Kada smo došli po njega nismo se dugo zadržavali jer je on jedva dočekao da krenemo .Kada smo krenuli pozdravio se sa udomiteljima i rekao im da ide doma. Ja i suprug smo se pogledali zato što je to bilo prvi puta da je našu kuću nazvao svojim domom .Kada smo došli doma bilo je klasično kao i svaki Petak jer dosta kasno dođemo , malo smo se poigrali večerali , kupali se i otišli spavati.Subota je bila puno aktivniji dan , otišli smo kod Patrikovih budućih kumova ručai kod njih , zatim smo se uputili u kupovinu , ma slatkica mala kada smo birali tenisice koje god mu pokažeš može , uopće nije izbirljiv , naravnoda smo uzeli par pari i to naravno najljepše za našeg sina.Zatim smo se uputili na Bundek Kraj prve penjalice je stao uzeo moju ruku i rekao da idem sa njim .Naravno da sma to i napravila .Nakon toga strah je nestao , druga , treća , četvrta penjalica sve je sam prolazio a ja sam kao prava mama bila uvijek kraj njega ispod penjalice, samo sam letala , da mi slučajno ne padne .Kada je počeo padati mrak uputili smo se doma.Opet večera , kupanje , malo smo se poigrali , pomazili i na spavanje .Oko 1 ujutro probudi me djetetov plač skočila sam se upalila svjetlo a on je ronio suze , stisnula sam ga uz sebe , tješila pokušavala saznati što je bilo , no bezuspješno , ispuhali smo nosića i opet na spavanje .Za jedno sat dva opet ista scena , to se sve ponavljalo , a skužili smo da kada mu se nosić začepi da je frka panka , i kada sam mu očistila nos sve je bilo OK i zaspao je , no čim mu se nos zatvori panika.U Nedjelju smo malo duže spavali .Kada se probudio bio je neurozan cijeli dan .Kada smo ga vratili nije htjeo ostati , stalno je ponavljao da ide doma.Rastali smo se u suzama .
Jedva čekamo Petak da ga uzmemo i nikada više ne vratimo

- 11:19 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

.............................


Evo mene s nastavkom.
U Petak posije posla (čitaj 14 sati , zbrisali s posla lol ) krenuli smo po našeg malog frajera . Jurili smo po autoputu samo da što prije dođemo do njega da što više bude sa nama .Kada smo stigli popili smo kavu , on se presvukao i bez ikakvih problema krenuo sa nama .
Na povratku smo stali da si kupi krevet jer nismo htjeli ništa unaprijed jer smo željeli da on vidi da je to baš za njega kupljeno a ne da je tu od prije.Putem dok smo išli kada smo ga upitali kakav krevet želi raširio je rukice i rekao veeeeeeeeeelikog ko nebo , oči su nam se napunile suzama od sreće .Ušli smo u dućan izabrao si je krevet koji smo vozili doma .Kada smo stigli kući uvela sm ga u boravak a on siroče malo sav se pretvorio u oči , sjeo je u boravak stisnuo se ko mali miš i razgledavao oko sebe .Uzela sam ga za rukicu i upoznala sa kućom .Kada smo došli do kupaonice izjavio je da tu ide pišat , pametno moje zna sve .Kada smo malo popapali tata i on su slagali kreveta , njegovom oduševljenju nije bilo kraja . Na kraju smo stavili i posteljinu , na koju je legao i tražio da ga poslikamo , što smo mi i napravili .Igrali smo se sa kockicama i puzzlama dugo u noć , jer nije bilo fora ići spavati kada se nas oboje cijelo vrijeme igramo samo s njim .Na kraju umor je došao i oprali smo zubiće i išli spavati .Ujutro se digao oko 9,30 , odmah je uzeo kocke i slagao .Doručkovali smo , mazili se (tu je tata glavna faca ) išli kod bake i deda oni su mu isto zakon jer su se cijelo vrijeme igrali s njim .Ukratko bilo nam je san snova, mališa je jako veselo djete koje se stalno smije , i kuća nam je stalno odzvanjala sa njegovim smjehom .Konačno je prestala ona prokleta tišina .
Kada smo ga jučer vraćali u autu sam par puta jedva supregnula suze da ne zaplačem koliko mi je bilo teško .
A kada smo išli doma nas dvoje cjelim putem smo šutili ko dva duha .Došli smo doma i ona prokleta tišina me ubila u pojam.
Danas .................. danas jedva čekam Petak da opet idemo po njega

- 11:14 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Još samo malo ...


Papiri su predani ,ako bude sve išlo onako kako treba ja sam na dopustu službeno od 31.03.2008. što znači da je to datum kada naš sin postaje stvarno naš sin .
Nakon što smo obavili papire otišli smo i do našeg frajera , naravno , dok smo bili tamo moj muž je bio glavna zvjezda jer mališa je samo po njemu sjedio, skakao, cijelo vrijeme se mazio s njim (inače nikada nije upoznao svog oca pa to ponašanje proizlazi iz toga ), na što se moj suprug uopće nije bunio , naprosto cvao je .
A sljedeće novosti su da sutra idemo po njega jer će provesti svoj
prvi vikend kod nas.

Eto toliko od mene pišemo se poslije vikenda .

- 11:13 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Tatina maza


U četvrtak smo bili kod njega .Primjetili smo da mu je trebalo puno manje vremena da se opusti nego u Ponedjeljak.
Nismo nikuda išli jer je vrijeme bilo li...la pa smo bili vani na dvorištu i u kući .Prvo smo farbali bojanke koje smo mu donesli a onda je stalno htjeo šiljiti nove bojice jer nemaju špicu (a imaju) muljator mali isi tata .
Poslije smo išli gledati njegove slike , pa smo se slikali i snimali .Obožava se slikati, čim primjeti da ga se slika ili snima odmah se namješta , premješta pokazuje svoje zubiće ....ma presladak je .
Oko 18 sati se zavalio MM-u u krilo u počeo ga ljubiti na što je MM ostao iznenađen i pocrvenio ko paprika , a mali nije posustajao cijelog ga je izljubio .Mi smo se topili ................ srami
Bilo je tu još svega i svačega nikako se nismo mogli odljepiti i otići doma , kada smo napokon sjeli u auto , bilo nam je teško i skužili smo da nam je svaki odlazak od njega sve teži i teži .
Kada smo došli kući jedno dva sata smo pregledavali snimke i slike ,nikako da odemo spavati .
Danas je subota a mi jedva čekamo da sutra odemo do našeg malog frajera

- 11:11 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

.............................


Evo mene s nastavkom.
U Petak posije posla (čitaj 14 sati , zbrisali s posla lol ) krenuli smo po našeg malog frajera . Jurili smo po autoputu samo da što prije dođemo do njega da što više bude sa nama .Kada smo stigli popili smo kavu , on se presvukao i bez ikakvih problema krenuo sa nama .
Na povratku smo stali da si kupi krevet jer nismo htjeli ništa unaprijed jer smo željeli da on vidi da je to baš za njega kupljeno a ne da je tu od prije.Putem dok smo išli kada smo ga upitali kakav krevet želi raširio je rukice i rekao veeeeeeeeeelikog ko nebo , oči su nam se napunile suzama od sreće .Ušli smo u dućan izabrao si je krevet koji smo vozili doma .Kada smo stigli kući uvela sm ga u boravak a on siroče malo sav se pretvorio u oči , sjeo je u boravak stisnuo se ko mali miš i razgledavao oko sebe .Uzela sam ga za rukicu i upoznala sa kućom .Kada smo došli do kupaonice izjavio je da tu ide pišat , pametno moje zna sve .Kada smo malo popapali tata i on su slagali kreveta , njegovom oduševljenju nije bilo kraja . Na kraju smo stavili i posteljinu , na koju je legao i tražio da ga poslikamo , što smo mi i napravili .Igrali smo se sa kockicama i puzzlama dugo u noć , jer nije bilo fora ići spavati kada se nas oboje cijelo vrijeme igramo samo s njim .Na kraju umor je došao i oprali smo zubiće i išli spavati .Ujutro se digao oko 9,30 , odmah je uzeo kocke i slagao .Doručkovali smo , mazili se (tu je tata glavna faca ) išli kod bake i deda oni su mu isto zakon jer su se cijelo vrijeme igrali s njim .Ukratko bilo nam je san snova, mališa je jako veselo djete koje se stalno smije , i kuća nam je stalno odzvanjala sa njegovim smjehom .Konačno je prestala ona prokleta tišina .
Kada smo ga jučer vraćali u autu sam par puta jedva supregnula suze da ne zaplačem koliko mi je bilo teško .
A kada smo išli doma nas dvoje cjelim putem smo šutili ko dva duha .Došli smo doma i ona prokleta tišina me ubila u pojam.
Danas .................. danas jedva čekam Petak da opet idemo po njega

- 11:09 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 25.03.2008.

Počinje priča mog života ....

Stigli smo u centar i tamo smo razgovarali sa socijalnom radnicom i psihologicom koje su nam rekle kako se mali frajer zove , gdje je rođen , kada je rođen(to smo znali)podaci o roditeljima ....
Kada smo saznali ono što smo po njima trebali znati (u međuvremenu su upadale ravnateljica , psihologica , pravnica ...... svi su nas htjeli vidjeti i upoznati).
Došlo je vrijeme da krenemo vidjeti maloga , ja sam izjavila da što se nas tiče mi ne moramo ići gledati jer djetetov izgled nam nije bitan , no one su inzinstirale da ga upoznamo .Mi smo išli sa našim a one ispred nas sa službenim autom .Kako smo se zavlačili u selo i po žmigavcima (njihovim) kada sam shvatila da smo pred kućom viknula sam mužu: A da se mi još malo provozamo ??!!
On mi je odgovorio :Ajde ajde bit će sve u redu , ne boj se .
Izašli smo iz vozila u ušli u dvorište pa i u kuću .Odmah sam vidjela to malo stvorenjce kako stoji u kuhinji , prišli smo mu sa silnim vrećicama na koje se on raspametio i cijelo vrijeme dok smo bili tamo ih je nanašao sa sobom.Razgovor je bio jako ugodan , udomitelji su jedni divni i prekrasni ljudi sa velikim srcem kojima je jako teško što će mali otići a isto toliko koliko im je teško , toliko im je i drago jer su vidjeli da smo jako dobri s djecom .U početku nas je škicao preko vrećica , malo jednog malo drugog .Po njegovom ponašanju sam odmah uvidjela da je jako sramežljiv ali da je ipak malo slobodniji sa muškima jer je nakon samo 45 minuta zvao mog supruga da mu pokaže sobu i tamo
su se i zadržali neko vrijeme .Kako sam vidjela da se mališa oslobađa upitala sam ga dali bi išao sa nama u grad na što je on bez razmišljanja odgovorio da da .Pitala sam udomiteljicu jel ga smijemo odvesti i na koliko vremenski rekla je da uopće nema problema i da možemo biti s njim koliko god
mi to želimo .Malac se spremio u roku odmah i dok ga je umivala u kupaonici čuli smo ga kada joj je rekao da se požuri jer on ne može čekati 20 dana .Otišli smo u grad pojeli kolače , pa sladoled , šetali se otišli u dućan kupili loptu , balone (koje navodno obožava).I kada smo se vratili doma(kod udomiteljice) moj suprug i on su igrali nogomet pa sigurno jedno sat vremena .Kada smo krenuli doma izljubio nas je i pitao hoćemo li brzo opet doći , na što smo mi odgovorili da naravno da hoćemo , i da ćemo ga svaki dan zvati telefonom .
Eto tako nam je završio naš prvi posjet , danas smo javili centru da i dalje stojimo kod svoje odluke i sada smo u fazi skupljanja papira i kada skupimo sve papire onda idemo u centar da napišemo zamolbu za posvajanje (sudu), a malog ćemo u međuvremenu viđati i to vam je moje ženske to .
A da vam ne pričam da jedva gledam i da nisam cijeluuuuuuuuuuuuuuuuu noć oka sklopila , većsam cijelo vrijeme vrtila film malo unazad malo unaprijed , pa sam sama sebi govorila daj odi spat kak buš sutra radila , ali nisam mogla misli su mi samo letile ..... i letile .........

- 10:43 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.02.2008.

Potreba

Imam potrebu ispisati svoju dušu.
Još samo 12 sati nas dijeli do susreta sa socijalnim radnicama iz centra , još samo 12 sati nas dijeli od njihove odluke da li ćemo postati roditelji .
Život ponekad zna biti jako okrutan .
Kao mala bila sam jako veselo djete , roditelji su mi pružali sve što sam poželjela , nikada nisam mislila da ću se morati toliko boriti oko nečega , nikada nisam mislila da to može toliko boljeti .
Nisam ni sanjati mogla da netko drugi može odlučivati o nečemu o čemu možda ovisi sva moja sreća .
Svaku noć se molim , ali ovu noć se molim sa toliko žara ,molite se i vi sa monom, molim se da ako i ovaj put to ne bude to , molim se da to djete dobije najbolje roditelje na ovome svijetu , molim se da to djete bude najsretnije djete na cijelome svijetu , molim se da tom djetetu ne silazi osmjeh sa lica ........................ moli se ..................molim se ...................molim................ se , molim ...........

- 22:44 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.01.2008.

Službeni dopis

Objavljujem Vam službeni dopis za medije od UDRUGE BETA a vezano na spominjanu temu o surogat majčinstvu:

Poštovani,

Željeli bismo iznijeti stajalište Udruge BETA na temu bloga koji je objavljen na Vašim stranicama.
Udruga BETA, kao udruga osoba s problemom neplodnosti, podupire sve osobe s problemom neplodnosti koje svoj problem nastoje riješiti unutar zakonskih okvira.
Zbog toga apeliramo na što skorije donošenje novog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji jer je zakon koji je trenutno na snazi donesen davne 1978. godine i kao takav ne odgovara niti struci niti pacijentima. Naime, tim zakonom uopće nije zahvaćena problematika surogat majčinstva, kao niti doniranje jajnih stanica, sjemena ili embrija. Metode medicinski potpomognute oplodnje, kao i medicina općenito, razvijaju se i napreduju iz godine u godinu, a u Hrvatskoj je još uvijek na snazi zakon star 30 godina. O tome dovoljno govori i činjenica da u Hrvatskoj neplodnost još uvijek nije proglašena bolešću, iako ju je Svjetska zdravstvena organizacija takvom proglasila još 1997. godine.
Želja nam je upoznati javnost s tematikom neplodnosti na ispravan način te time pridonijeti boljem shvaćanju problema s kojima se svakodnevno susrećemo na našem putu do roditeljstva.
Željno Vas očekujemo na našim stranicama www.beta.hr iz kojih se jasno da iščitati na koji način je moguće ostvariti roditeljstvo.

S poštovanjem,
UDRUGA BETA

- 16:00 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Komentari On/Off

Opis bloga

Linkovi

OVDJE VAS JE BILO:

.....puno...





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se