utorak, 19.10.2010.
Iz ovog tupog ugla izgleda gusto
Bit će da baš i nisam toliki ALT kakvim se predstavljam. (Postavila sam nekad davno teoriju da su soprani onako više cmizdravi i puni osjećaja, a mi - alti, čvrsti, ne damo izrazit osjećaje.Uvijek ja i moje šašave teorije.)
Bit će da sam na ove situacije reagirala i suviše neočekivano.
Bit će da prolazim kroz njih preosobno.
Želim izbaciti sveeeeee iz sebe, ali ne znam s time početi. Imam problema s Počecima, raznoraznim, oduvijek.
Bit će da ne znam šta osjećam?
Bit će da nisam sigurna izgleda li sve iz daleka drukčije. (jer šta ako dobro vidim?)
Bit će da sam ljuta na sebe, njih, liječnike, promet i cijeli svijet.
Kako se nositi činjenicom da se jednom (zapravo, trojima, ali govorim posebno o svakome) Mladom Čovjeku dogode takve stvari, koje se ne bi trebale dogoditi NIKOM, a kamoli nekome poput njih. Barem njih dva koje znam.
Bit će da se suočiš sa okrutnim svijetom tek kad se nešto tako dogodi nekome ko ti je tako blizak. Ili bio blizak.
Bit će da postaješ tek onda svjesniji situacija različitih vezanih uz te ljude. Na primjer, prvi susret i neki ulovljeni, davno zaboravljeni pogled iz autobusa. Sjetila sam se toga, da. (je li to slučajno, da sam se toga trenutka sjetila?)
Bit će da se ne znam nositi s problemima, i bit će da se ne znam ponašati u problemima.
Bit će da se trebam izraziti, što prije.
I bit će da još uvijek nisam rekla sve što sam htjela reći.
I sve će biti dobro, samo treba proći vremena. Imati povjerenja. U Boga. I u doktore.
- 00:07 -
