subota, 10.04.2010.
:O
Ovaj tekst sam sad našla švrljajući po kompu u nekom fajlu se zagubio i ne mogu se sjetiti ni kad sam ga napisala niti što me tada toliko zumnilo? hm.. never mind, bila sam mudra :D :
Ja sam samo Nitko koji pokušava reći Svima o Nekome tko može spasiti Svakoga!
Ali kada si samo Nitko... što onda?
Kada želiš reći Svima, a ne možeš objasnit ni sebi? ... što tada?
Iako znaš da taj Netko postoji! Daje svoj život za Nas, otkupljuje naše grijehe i podnosi naše boli, više nego što mi sami podnosimo.
Pitam se... tko može tako šta? Može On! Ali kako da ja, Nitko, to sebi pojmim kroz moju sebičnost, moju bezvrijednost? Ako je On , taj Netko bio čovjek, kao Svatko, kako se mogao toliko žrtvovati? Kolika je ljubav u Njemu bila ? zasigurno nedokučiva, neogranična. Za mene, Nikoga, nepojmljiva. Čak i nepostojeća. Ai ipak je tu bila. On sam je Ljubav. I daje nam se uz dana u dan. A mi se uzmičemo, bježimo.
Opet sebičnost.
Sitnicu samo traži zauzvrat, a ja Mu ni toliko ne dajem. Mogu, ali ne dajem. Ni toliko ne mogu odvojiti za Njega.
Opet sebičnost.
Pokazao mi se više puta. Znam da je tu. Opet ga ne doživljavam.
Opet sebičnost.
A ne želim, stvarno ne želim, biti sebična. Ipak sam čovjek. Tako se tješim. A nisam! Sada sam shvatila. Ponašam se neodgovorno. On mi je dokazao da je tu. A mene zamolio da posvjedočim uvijek i svugdje. svakog dana. svake minute. u svakom društvu. U svojoj obitelji. A ja ni sebi ne svjedočim.
OPET SEBIČNOST!
A tu je i svijest o tome da griješim. Opet iznova. Zašto sam loše raspoložena? Jer mi je duhovnost, koja samo o meni, i o nikom drugom, ne ovisi, je na dnu. Pada. Nema je. Onda me nešto zumne. Ispovijed, pričest. Super! Treći dan, opet dolje. Down, down, down.
I tada se osjećam nevoljeno, bezvrijedno, nepotrebno. Teško mi se nasmijat! Pitaju me-što je? Ja kažem – ne znam! Jer ne znam. A oni ne vjeruju! A ja ipak ne znam. I ne znam želim li saznati. Možda? Možda ne. Možda ipak želim? Ali što kad saznam? Tada ću se s tim morati i pomiriti. Ovako je lakše. Ovako sam flegma. Ovako sam žrtva. Žrtva. Želim biti žrtva!
Opet sebičnost!
Gdjegod da se maknem, bježim... uvijek je sebičnost tu! Znači – sebičnost, to sam ja! To je moj karakter. Trebam li od sebe bježati? Isto je i pitanje ponosa. Ako je moj ponos ono što čini mene kao osobu, što ispunjava moj karakter...trebam li to mijenjati? Pa čak i kad mislim da je to loše, opet sam to ja.
Uvijek sebičnost!
Evo me k Tebi, Tatice! Ja više ne znam što da razmišljam. Reci mi TI! Želim od TEBE saznati! I svaki otkucaj tvoga srca želi mi reći : VOLIM TE, DJETE MOJE!
Kako sada sjeda ova pjesma. Ni jedna druga nije odgovor , samo ova.
SVOJOM RUKOM, TATICE,
OTIREŠ SUZU ŠTO HTJELA JE SKRITI
SVU TEŽINU OVOGA DANA
I NEMOĆI BEZ LJUBAVI!
PLAČEM. Jer pjesmu ne završavam. Pomozi mi, Tatice, da ju završim! Neka te život moj proslavlja... Reci mi način. Evo odgovaraš... stiže mi poruka: PODIGNI GLAS SVOJ I SLAVI ME SAD! ZEMLJA NEK CIJELA SLAVU MI DA! MORA NEK HUČE, SVI POKLONE SE NA ZVUK IMENA MOG! SVIM SVOJIM SRCEM SLAVI ME SAD, NEKA TI BUDEM SVA TVOJA RADOST! NITKO NAS NEĆE ODVOJITI....
Čak ni ja sama. Nećeš, kažeš mi. Ti si moje dijete!
I, evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. Mt 28, 20
- 18:05 -
