|
Možda misliš o sebi kako si poput duhovnog slijepca, obnevidio uslijed buke brojnih informacija i ubrzanog tempa života. Možda misliš kako se više ne snalaziš u ovom i ovakvom svijetu, da si izašao izvan uhodane kolotečine života i da sve što činiš nema smisla.
Ne možeš se uklopiti u ovu nemilosrdnu trku za 'imati' . Kao da si pokraj puta tih događanja i ne znaš što bi, kud bi. Osjećaš svoju slabost i nemoć. Bojiš se. Počinješ sumnjati u sebe. I pitaš se, preispituješ. Uviđaš da ne možeš sam sebi pomoći, da ne možeš sam sebe spasiti. Što mi još preostaje? I u trenu shvataš da je to molitva. Da, molitva. Posustao si u molitvi. Išao si sam. Bez njega. A sada, ta spoznaja u tebi rađa tako jaku čežnju. Ne možeš je zadržati u sebi. Ona je poput krika koji prolama gustoću oblaka i para nebesa.
Poput Bartimejeva je povika koji je sjedio kraj puta u trenutku kad je Isus naišao dok je išao za Jerihon. Dižeš se i vičeš. Vapiš i preklinješ: " Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! Sine Davidov, smiluj mi se!" I nije te više strah što će drugi reći. Nije ti više stalo do 'njihove ljubavi', jer nije je ni bilo. Tek ulomci kruha ljudskog, i to od suviška. Pokušavaju te ušutkati. Oni misle da to nije dolično, nije primjereno. Oni koji su prije toga prolazili pokraj tebe ne primjećujući te, sada znaju da tako ne treba. No, ti znaš.
Ti znaš da ti samo on može povratiti izgubljeni vid, jasnoću spoznaje. Ti znaš da trebaš nadjačati buku i stisku te svjetine kako bi tvoj glas stigao do Isusa. Već ti je dosta obaziranja na tuđe komentare, kritike, zajedljivosti. Želiš s tim već jednom raskrstiti. Zapravo želiš napokon raščistiti i sa sobom i sa svijetom. Ne želiš više biti onaj koji pravi kompromise te tako čini propust za propustom. Sad ti je samo on važan. Tvoj Bog i ti. Želiš da samo on bude tvoj Kralj, a tvoje srce nepodijeljeno, samo njemu posvećeno.
Isus prepoznaje čežnju tvog srca. On se zaustavlja. Sve ostalo kao da mu postaje manje važno. Što više naređuje onima koji su 'istrčali' prije njega da ti omoguće da mu priđeš bliže. Njegov zapovjedni ton dok im se obraća daje im da to razumiju. Zato ne boj se prići mu i pokazati svoje slabosti. On je tu da ti pomogne uvijek kada osjetiš da više ne možeš, da si umoran i malaksao. Shrvan.
Ti si njegovo ljubljeno dijete. On se brine za tebe u svakoj stvari. Bliz ti je. Bliži i od tvog poimanja blizine. On je dah u tebi. Pa i kad te križ tvoj svagdanji pritisne budi miran. Dopusti da te on oplemeni. Bol uslijed svoje ograničenosti prihvati samo kao znak, reakciju, tj. pokazatelj , a ne kao osobno stanje. Uvijek postoji izlaz jer njegova providnost sve nadvisuje, a njegova volja svim upravlja, sve izvodi na dobro. Dovoljno je da mu se prepustiš u povjerenju.Ono što on očekuje od tebe jest predanje kojeg nema bez pokornosti razuma, tj. poniznosti. Ponizi se i dopusti mu da on bude Bog, a ti stvorenje, on Otac, a ti dijete. On želi tvoje srce poput djetinjeg. Želi te poučljivog i spremnog na suradnju. Svojim povjerenjem ti mu kažeš kako prihvaćaš da on zna i može bolje od tebe. Zato neka tvoji izbori budu čini ljubavi i predanja ne zato jer moraš, nego jer to želiš. On želi tvoju čežnju. Oduševljava ga to da hoćeš biti njegov i s njim kroz svu vječnost.
Zato upravi svoj pogled k visinama. Podigni pogled s blata i ovozemnih ispraznosti k njegovoj Riječi koja je iznad svega toga. Po njoj je sve nastalo. Po njoj se sve uzdržava. Ona ravna poviješću svijeta. Tvoj Kralj želi uspostaviti svoje kraljevstvo, svoje gospodstvo u tvom srcu.
Da, želi ga s ljubavlju. Želi njegovu volju, to najveće dobro za tebe. I on će doći sa svojom moći kao onaj koji, pošto te oslobodi za istinsku slobodu, poslužuje kao što to čini majka sa svojim malim djetetom. On te želi oprati i očistiti, osnažiti i osposobiti da i ti ideš i donosiš radost, mir i svijetlo ondje gdje je očaj, nemir i tama. Zato uzmi ga za ruku i slijedi ga. Budi uz njega. Budi s njim. Budi u njemu.
I kad osjetiš da si ga izgubio s vidika, da nije tu, tada slobodno viči, zovi ga glasno, svom snagom svog srca. I iznova ćeš čuti: "Što želiš da ti učinim?" Tad mu opet reci: Gospodine, da progledam, da znam što mi je činiti.
-------------------------------------
DIO PAPINOG NAGOVORA NA TEMU OZDRAVLJENJA SLIJEPCA BARTIMEJA
Draga braćo i sestre!
U današnjem evanđelju (Mk 10,46-52) čitamo kako se Gospodinu, dok je ovaj prolazio jerihonskim putovima, obratio neki slijepac imenom Bartimej, te snažno uzviknuo: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Ova molitva dotiče Kristovo srce, te se on zaustavlja, poziva ga k sebi i ozdravlja ga. Odlučujući trenutak bio je osobni, izravni susret između Gospodina i toga napaćenog čovjeka. Nalaze se jedan pred drugim: Bog sa svojom voljom da izliječi i čovjek sa svojom željom da bude izliječen. Dvije slobode, dvije volje koje se međusobno dodiruju: “Što hoćeš da ti učinim?”, pita ga Gospodin. “Da progledam!”, odgovara slijepac. “Idi, vjera te tvoja spasila!” Ovim riječima događa se čudo. Radost Božja, radost čovječja. I Bartimej, ugledavši svjetlo dana, kaže Evanđelje, “uputi se za njim”: postaje zapravo njegov učenik te s Učiteljem uzlazi prema Jeruzalemu da bi s njime sudjelovao u velikom otajstvu spasenja. Ovaj izvještaj, u svojim bitnim crtama, podsjeća na katekumenov put prema sakramentu krštenja, koje je u drevnoj Crkvi nazivano također “prosvjetljenje.”
Vjera je put prosvjetljenja. Ona kreće od poniznosti u kojoj priznajemo da nam je potrebno spasenje, te stiže do osobnog susreta s Kristom, koji poziva da ga slijedimo na putu ljubavi. Prema ovom je uzoru u Crkvi ustrojen put kršćanske inicijacije, koji pripravlja na sakramente krštenja, potvrde (ili krizme) i euharistije. U područjima koja su davno evangelizirana, gdje je prošireno krštenje djece, mladima i odraslima ponuđeno je da sudjeluju u katehezama i duhovnim obnovama koje im omogućuju da ponovno prođu putem novog, zrelog i svjesnog otkrivanja vjere, kako bi mogli potom preuzeti obvezu dosljednog svjedočenja. Koliko je važno sve što na tom polju čine pastiri i vjeroučitelji! Ponovno otkrivanje vrijednosti vlastitog krštenja u temelju je misijske zauzetosti svakoga kršćanina, jer u Evanđelju vidimo da, tko Kristu dozvoli da ga zavede, ne može ne svjedočiti kolika se radost nalazi u nasljedovanju njegovih stopa.
|
