26.09.2016., ponedjeljak

Između

Između


Mislim da sam znao da je to ona i prije nego li sam toga postao svjestan. Koračala je dugim korakom ispred mene, dok je vrlo lagana plava i prozračna haljinica plesala radosni ples oko njenih dugih nogu. Nešto je zadrhtalo u mojoj nutrini: niti jedna žena na svijetu ne hoda, kao što hoda Stela.
Da bih potvrdio ono što sam već duboko u sebi znao (i priželjkivao), pružio sam korak, mada je sunce tuklo s plavog neba i svaki napor činio teškim i tjerao rijeke znoja izvirati iz pregrijanog tijela.
Sustigao sam je: lice joj je bilo sakriveno velikim naočalama, a i kosa joj nije bila crna, kako sam se sjećao, već žarko crvena. Sad sam znao: Stela je to, ona Stela koja je prije više od 20 godina bila moja Stela. Sjetio sam se, kako mi je uvijek govorila da će kosu obojiti u crveno, a ja je molio da to ne čini, sviđala mi se njena crna i gusta kosa s plavim odsjajima.
- Stela! - zazvao sam tiho, ali dovoljno glasno, tako da samo ona čuje, ali ne i ostali rijetki prolaznici koji su žurili pored nas nastojeći se maknuti se s sunca.
Korak joj se nije promijenio, pa sam i ja nastavio koračati uz nju. Samo je okrenula crvenokosu glavu prema meni i širok joj se osmijeh prepoznavanja razlio lijepim duguljastim licem.
- Oh! - uzdahnula je i zastala. - Tko bi to rekao? Koliko je prošlo?
- Mnogo - odgovorio sam: nisam htio spominjati brojke. - I previše. Gdje si se izgubila?
- Nisam živjela ovdje.
- Nego?
- Ah! - Odmahnula je rukom. - Na više mjesta.
- Udata?
- Dva puta - odgovorila je i skinula naočale smijući se i gledajući me pravo u oči svojim tamnim pogledom. - I dva puta razvedena.
Sad sam ja rekao ono iznenađujuće:
- Ah! Nemiran duh.
- Ne bih rekla - protestirala je. - Jednostavno nije išlo. A što ne ide ...
Ostavila je rečenicu visjeti između nas u vrućem i podrhtavajućem zraku, dok smo stajali i gledali se u oči, a sunce peklo sve jače i jače.
- Kao ni s nama - promrmljao sam.
- Nešto slično - rekla je i dotakla mi ruku: znao sam, da mi tim dodirom daje do znanja kako u njoj više ne stanuje ljutnja.
- Da se sklonimo sa sunca - ohrabrio sam se i predložio. - Idemo nešto hladnog popiti, bar na trenutak osvježiti se.

- Sjetiš li se ... - započeo sam pitanje.
- Naravno! - Topli je i suhi dlan spustila na moju nadlanicu. - Ponekad. Ne prečesto, ali sjetim se. Ne zaboravljam. Ali niti ne podgrijavam uspomene.
- Što je bilo, bilo je, je li? - upitao sam s osmjehom.
- Upravo tako!
- I ne žališ ni za čim?
- Žaljenje je gubitak vremena.
Sjedili smo u kafiću, na trećem katu velike robne kuće i uživali u kavi: tiha je glazba dopirala iz prikrivenih zvučnika. Znao sam da je besmisleno, ali morao sam je upitati.
- Imam jedno pitanje - obazrivo sam počeo.
- Samo jedno? - Odvratila je uz osmijeh.
Često se smijala i mnoštvo bora oko očiju gradile su zanimljivu šaru i ja sam odjednom ulovio samog sebe u neobuzdanoj želji da se nagnem prema Steli, duguljasto joj lice prekrijem dlanovima, privučem ga svom licu i poljubim te sitne bore, a zatim ...
- Pitaj! - rekla je i raspršila moju sanju.
- Da onog jutra nisam ...
- Znala sam da ćeš to pitati! - slavodobitno je rekla. - Još te uvijek to muči?
- Ne muči me - oštro sam odgovorio: probudio se glupi muški ponos, nisam želio da Stela misli o meni kao mekušcu. - To je samo radoznalost. Ništa drugo.
Nije odgovorila. Samo me gledala tamnim i prodornim pogledom preko ruba šalice kave, baš kao i onog dalekog jutra, samoj joj je pogled sad bio miran, strpljiv, a onda, onog dalekog ljetnog jutra ...

... kad sam iskrao iz zajedničkog kreveta i tiho, nastojeći biti nečujan, bilo je tek nešto iza šest sati, a mi smo, Stela i ja, zaspali oko tri. Nisam znao što me probudilo tako brzo, ali uopće nisam osjećao želju za daljnjim spavanjem. Druga je želja ovladala mnome: želja za trčanjem. Volio sam ranojutarnja trčanja, dok još gotovo nikog nema ulicama, a promet je sasvim rijedak, zanemariv, zrak čist, nezatrovan prometom i svjež.
Kavu sam popio u kuhinji, kao i tri čaše vode, pa već obučen za trčanje i u duhu već trčeći, vratio se u sobu, noseći kavu za Stelu. Kad se probudi ...
Ali Stela je već bila budna i upitno me gledala.
- Evo kava - promrmljao sam ulovljen na djelu, jer nadao sam se nestati prije nego li se Stela probudi.
- Što to činiš? – upitala je, a pogled joj bio uperen u moje tenisice.
- Znaš da trčim ...
- Znam - prekinula me je. - Ali zar i sad? Kad sam ja ovdje?
- Brzo se vraćam.
Iskrice ljutnje i nerazumijevanja prskale su iz Stelinih crnih očiju. Srknula je jedan gutljaj vrele kave, ne skidajući pogleda s mene: točno sam osjetio kako pažljivo bira riječi.
- Zar ti je trčanje toliko važno?
- Znaš da jest!
- Važnije od mene? Od nas?
- Nemoj tako - branio sam se. - Drugačije je važno.
- Ali jest važno.
- Da, važno je - odgovorio sam i odjednom sam bio ljut i nije mi više stalo nastojati biti miroljubiv: sad sam je želio povrijediti.
- Ako odeš - rekla je, a siguran sam da je osjetila buru u mojoj nutrini - kad se budeš vratio, ja neću biti više ovdje.
- Ako tako hoćeš ... - mirno sam rekao i izašao iz sobe.

- Što si pomislio onog dalekog jutra - upita me Stela i vrati u sadašnjost - kad si se vratio s trčanja i shvatio da sam otišla?
- Ne sjećam se baš - slagao sam, na što se ona nasmijala, znajući da lažem, jer točno se sjećam žaljenja i nadanja Stelinom povratku, ali Stela kao da je istinski nestala, kao da nikad nije ni postojala. Prvi sam je put nakon onog jutra sreo čak tri mjeseca nakon onog kobnog jutra i samo mi je hladno klimnula, ja sam isto tako hladno uzvratio i shvatio kako ne želi da joj priđem i produžio sam svojim putem. Bez Stele.
- Moram ići - rekla je iznenada ustajući. - Imam jedan sastanak ...
- Već ...?
Vani, na suncu ponovo, okrenula se prema meni i pogladila mi lice, blago me gledajući.
- Trčiš li još? - upitala je.
- Trčim.
- I ja.
- Molim??? - zapanjeno sam upitao. – Je li ti to ozbiljno?
- Htjela sam doznati - rekla je već udaljujući se od mene - zašto si toliko bio okupiran trčanjem.
- I? - poviknuo sam za Stelinim leđima, dugim nogama, lepršavom haljinom, plamtećoj kosi, prošlosti, dalekom ljetu, strasti ...
Okrenula se, skinula velike i tamne naočale koje su sakrivale njeno lijepo i drago lice, široko se osmjehnula, klimnula, mahnula rukom u kojoj je držala naočale i dugim se koracima počela udaljavati.
Gledao sam za njom i nisam osjećao vrućinu, val tihe sreće razlio se u meni i više ništa nisam trebao od života.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: razgovori


- 14:59 - Budi (9) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se