Sićušna Plava Iskra

Sjećanje na Lidiju

(Pričica u nastavcima, 5. dio)

Ha, život je tekao dalje. Školske obveze zaokupljale su nas tijekom tjedna, a subotom i nedjeljom dodatno učenje, svirke i odlasci na ples ili u kino. Toliko sam se puta ponadao da ću negdje na nekom plesu možda ponovno sresti Lidiju, ali to se nije dogodilo.

Pisali smo ljubavne pjesme, uglazbljivali ih, smišljali kako bi trebale zvučati dionice solo gitare, basa, klavijature... Prepuni ideja i žara, zanosili smo se uspjehom, ali realno gledajući, naše umijeće muziciranja nije bilo veliko. Jedva smo dosizali amatersku razinu, a postići nešto više uz prosječnu nadarenost i dosta zakašnjeli početak bavljenja glazbom, nije bilo moguće.

Nekoliko djevojaka iz našeg kvarta bile su nam najvjernija publika i poticale nas da nastavimo sa svirkom. U proljetnim i ljetnim večerima, sviruckali bi smo u parku do sitnih sati. Bilo je tu uz sviranje i pjevanje, nježnih zagrljaja i vatrenih poljubaca, ali ništa previše ozbiljnog. Zrake jutarnjeg sunca redovito bi zajedno s noćnom tamom, rastjerivale svaku pomisao o mogućnosti hodanja s bilo kojom od tih cura, a bile su one tako lijepe i slatke. Valjda tada još nismo dovoljno dobro razumijevali onu izreku da je bolje vrabac u ruci nego golub na grani.

Srednjoškolski dani približavali su se kraju. Draško i ja dogovorno smo uspjeli, radeći i štedeći, oformiti mali amaterski studio za snimanje glazbe. Kupili smo šesnaestkanalni rabljeni magnetofon i mikser te nekoliko dobrih mikrofona, pretpojačala i pojačala. Veliku, nekorištenu garažu u dvorištu kuće Draškovih roditelja, uredili smo i zvučno dobro izolirali. Započeli su eksperimenti sa zvukom. Pomalo se oko nas okupiše momci koji su svirali puno bolje, ali su cijenili našu poduzetnost i određeno iskustvo.

Eksperimentiranje sa zvukom pretvorilo se u honorarno davanje usluga korištenja studija i izrade snimaka za potrebe drugih bendova. Znali smo, naša svirka nam je ostala za gušt, kao stara ljubav koja će živjeti koliko i mi.

Nekoliko godina naše su usluge bile potrebne samo amaterskim bendovima, a onda su pomalo počeli dolaziti ljudi s najrazličitijim potrebama.

Dogodilo se da je našu uslugu zatrebao nastavnik glazbenog odgoja s grupom nadarenih učenica. Željeli su snimiti nekoliko pjesama za jednu kazališnu predstavu i taj smo posao morali odrađivati u etapama. Djeca su davala sve od sebe, no on nije bio zadovoljan pa je neke dionice trebalo često ponavljati. Vrlo brzo je pčeo gubiti živce i prijetiti učenicama da od toga neće biti ništa. Već na trećem snimanju je odustao, rekavši razočaranim djevojčicama kako bi najbolje bilo da slijedeći put na snimanje dođu s učiteljicom Lidijom. Draško i ja nismo ni slutili koga ćemo tada vidjeti.

Došla je slijedećeg puta naša Lidija, nasmiješena, razdragana i vidjeli smo odmah da ju djeca jako vole i slušaju. Saznali smo da je u međuvremenu završila pedagošku akademiju i višim razredima osnovne škole predaje materinji jezik, a vodi dramsku grupu u koju su učlanjene bile i ove male pjevačice.

Kad smo spomenuli njenog kolegu iz glazbenog, koliko je nervozan i sitničav bio, samo je odmahnula rukom i slatko se nasmijala. Možda slađe nego ikada do tad. Nije izgubila ništa od ljepote koja ju je krasila kad sam ju prije nekoliko godina susreo u tramvaju.

Nastavak slijedi i bit će još svega!