Neotkrivena pričalica
ponedjeljak, 13.03.2017.
Prva pomoć kod gubitka posla
Kažu da je pisanje terapija.Pišem od svoje desete godine. Povremeno. Onako s vremena na vrijeme kad osjetim potrebu opteretiti papir svojim jadikovkama koje proizlaze iz različitih životnih situacija. Krenulo je u djetinjstvu.Pisala sam tada o doživljajima dječje ljubavi, o nedostižnim zvijezdama koje bih promatrala dižući pogled u nebo... sve do nezaobilaznih vlastitih sukoba o poimanju života, traženju smisla u besmislu. Tipičan slijed tema koje se svojevremeno vrzmaju u svačijim mislima u pojedinim fazama odrastanja.
Papir i olovka često su bili moji dobri prijatelji. Nisu dosađivali "pametnim" savjetima, već su pomno doživjeli svaku moju napisanu riječ natopljenu raznim bojama mnogobrojnih osjećaja. Pisanje, papir i olovka zaista mogu biti nevjerojatna terapija. Uspiju otkinuti djelić nagomilanog tereta prikovanog uz leđa.
Za njima sam često posezala i u mladenaštvu, ali i kasnije kad sam već postala formirana osoba. Neopisivo je dobro vratiti se pisanju s vremena na vrijeme. Odrastajući, shvatila sam da pisanje ne mora nužno biti terapija za poboljšanje negative. Ponekad ono može pouspješiti trenutnu sreću i zadovoljstvo u nama, dovodeći je na još višu stepenicu. E, osjećaj koje pruža takvo pisanje je, naprosto, odličan!
Pišem. Sada. Iz koje pobude? Što me trenutno određuje? Sreća, tuga? Javlja se neutaživi poriv za pisanjem. Jasno je, potrebna mi je terapija! Netko poseže za terapijom psihologa,netko za terapijom opijata, a ja....posežem za pisanjem.
Može li pisanje ublažiti gubitak posla? Težak je osjećaj izgubiti posao. Nastaje kaos u glavi. Što dalje? Kako dalje? Zabrinutost oko vlastite egzistencije i egzistencije svojeg djeteta nagriza noću polusnene misli.
Na pamet mi pada česta uzrečica jednog svog učenika, hiperaktivnog osmaša. Kaže on: "Život nije fer!"
I zaista NIJE! Gubiti posao u kasnim tridesetim godinama zaista nije fer! Bezbroj je razloga zašto to nije u redu.
Nije fer izgubiti posao koji voliš, kojem se predaješ u potpunosti, posao koji te određuje kao osobu.Nije fer strahovati za budućnost svojeg djeteta jer gubeći posao moraš razmišljati kako tu budućnost izgraditi.
I nije fer što bez posla ostaješ zbog nepravde i osobnih interesa pojedinaca (prepoznatljiva i dobro znana hrvatska priča u kojoj moć i novac pobjeđuju pravdu).
Ništa od toga nije fer! (Sutra ću svom osmašu reći kako njegova poštapalica "Život nije fer!" itekako ima smisla.)
Eto! Terapiju pisanjem sam upravo odradila. Je li bila svrsishodna? Da, višestruko.
Za kraj ću poželjeti da oni zbog kojih nepravedno gubim posao koji beskrajno volim (i koji mi kroz zadovoljstvo svojih učenika pruža toplinu u srcu) ponekad osjete potrebu za terapijom bilo koje vrste. Možda s vremenom postanu bolji ljudi!
