|
Svi moji prijatelji... ma, lažem, družim se sa puno mlađim ljudima no što bi trebao, iz nekog ne toliko suptilnog razloga. No, čekaj, originalna rečenica je bila, svi moji prijatelji, no zapravo, dakle, nekolicina mojih prijatelja, lupa tridesetu i sada ću pisati o tome. Najvjerojatnije zato što su me naučili, u godinama kada su ti specifični strahovi bili dovoljno daleko za smijeh, da padnem u kalupe sociopsiholoških očekivanja. Jer noga mi je nad grobom. Sada ću u njega kročiti. Evo. Samo što nisam. Sve je, nekako, došlo do svog odavno najavljivanog kraja. Blesav ja što ih nisam slušao. Blesav ja što nisam gurao u kutove svojih soba sve količine novaca i optimizma kako bi ta tranzicija iz mladog potencijala u mrtvi trk tridesetosti prošla što nježnije. Ne zovu ju krizom bez razloga. Sve panike ove planete uperene su u moje radnje, svaka vlas na glavi grčevito promatrana uz tihu molitvu, sve navike u organizacijskom bunilu, jer sada, evo, samo što nije, sve to, svi ti izlasci i seks i druženja i muzike i veselja, sve to je skoro gotovo. Da, biti ću promatran kao jedan od onih starijih tipova u mladom klubu, matori što radiš ovdje? O, morati ću spustiti kriterije, pozdraviti se sa fiksacijom na žgoljavost i uhvatiti za ruku prvu bržeboljaznu priliku, staviti joj prsten na najdeblji prsten u panici da sa njega ne ispadne, mlohavom mi nezainteresiranom čunom istisnuti nezainteresirane spermije ( jer mi je to nekako draža riječ nego "spermiće" ) van iz moje ogorčene šupljine, pričekati malo, izvaditi ga ili ju iz njene utrobe, ponosno uperiti svim prstima na rukama i nogama mi, i reći evo svijete, u redu sam, ponosno u redu, ostaje samo da napišem knjigu, posadim drvo, i objesim se sa najdeblje grane uz mali ples jer zašto, pobogu, ne? Nije kao da itko gleda. Nije kao da sam prolaznicima vidljiv, barem ne prolaznicima koji me interesiraju. Mlađi. Oni mnogo kul u čije redove više ne spadam. Ne, čak ni suicid me neće vratiti u ciljano tržište vipovih reklama, avaj. Nazvao sam tu jednu djevojku, neki dan. Neću ju više opisivati kao bivšu jer je već dovoljno daleko da se utopila u čitavu masu prošlih muljevitosti. Prošlost mi liči kao slika na platnu u dvije dimenzije, sve zbijeno u raznobojnu, transparentnu, flekastu masu, kao fotografija u teleobjektivu. Tamo negdje, u svim tim flekama, sve su ljepote mog života, kojima više ne pridodajem nikakvu važnost ni ljepotu jer mi u retrovizoru nisu od nikakve koristi. Ne znam je li moj ego ili društvena struktura krivac za to što su potencijalne ljepote samo ispred nogu mi, nikako iza. Niti tko je kriv za paradoksalnu neimaštinu istih potencijalnih ljepota nakon tridesete. Ako se okrenem, postajem sol, ako idem naprijed, postajem pepeo. Možda tu, tu u sredini, zapravo ne postojim. Možda je ovdje sve dozvoljeno, ovdje u čije ladice ništa ne pripada. Ako sam najbolje doživio a naprijed nema ništa, možda sam sada, ovdje, drito u sredini, neka sorta nedodirljivog superheroja. Nemreš umrijeti ako smrt ne kuži. Gravitacija na tebe ne djeluje. Kako bi? Ne postojiš. Nigdje nije zapisano da postojiš. Možda se memorije ovdje ne pišu, nitko ne drži računicu. Maybe here I'm allowed everything all of the time. No, čekaj, nazvao sam tu jednu djevojku. Neću više ni brinuti što me, zapravo, posljedično tom razgovoru, možda sada i čita, skupa sa dovoljno ljudi da se ponekad zabrinem smijem li više pisati što mi je na srcu, sada kada više nisam anoniman. To je htjelo izaći danas iz mene, doduše, stoga je to sada ovdje na ovoj crnoj površini u bijelom fontu, i ne mogu previše oko toga nego ostaviti to ovdje. No, dakle, nazvao sam ju, i slučajno, negdje usputno u razgovoru koji je išao dovoljno teško da sam se zapravo pitao je li ikada išao drugačije, pitao sam ju, čekaj, koliko ti ono imaš godina. I dogodila se ona super stvar koja se zapravo događa svima između dvadesetprve i dvadeset četvrte; nije znala. Morala je uzeti sekudnu dvije da se sjeti. I katapultirala me nazad u taj isti period kada sam imao istu nedoumicu. Jednom, tamo negdje, bio sam uvjeren da lupam dvadeset i treću kada mi je majka sa blagim smiješkom objelodanila dvadeset i drugu, iza tog blagog smiješka koji možda iziskuje istu zabezveknutost u njenim ranim dvadesetima, znam sine, točno znam, bila sam i ja tamo. Ne razmišljamo o tome tada, jer nas zapravo nitko ne pita, i odgovor zapravo ne vadi nekakve reakcije. Nikakva etiketa za te godine nije zaljepljena. Nikava golema važnost ne pluta iznad naših glava, tada. Zato smo, zapravo, možda, toliko slobodni i sretni, ako smo sretni. Jer nas nitko nije uvjerio da ne bi smjeli biti. Čak je i dvadeset i četvrta dovoljno blizu dvadeset i pete, kada sve izgleda mrvicu, ali samo mrvicu, drugačije. Ne znaš ni sam zašto. I onda kreće odbrojavanje. I onda si tu, prije nego što kužiš da si tu. Ne znam radimo li to, to uvjeravanje jedni drugih u nevidljive nevažnosti brojeva nad glavama nam, poradi neke uravnoteženosti, nekakvog poznavanja terena pa barem nismo izgubljeni, ili smo stvarno samo žrtve ispadanja iz ciljane publike vipove reklame? Ne brinem, zapravo, pretjerano. Ruke mi se još ne tresu, panika je još iza brijega. Čak i kada prevagne i počne curiti nizbrdo, kupivši sve kukce i životinje i zemlju u velku zelenosmeđu kuglu ka mojoj direkciji, imam misao; kako kriza srednjih godina zna kada si u sredini? Jer ako zna, super. Imaš još toliko. Ako si u sredini, imaš još toliko. Moć semantike to zahtjeva. Da me kriza srednjih godina uhvatila sa petnaest sada bi bio u povelikoj panici. Stvarno. Nedodirljiv sam. Nitko mi ništa ne može do kraja druge polovice života mi. Kriza je pukla sad. Imam dokaz. Odbij, straše. Ne znam što bi im rekao. Niti sebi. Niti zašto razmišljam o tome. Niti što mi to zapravo znači. Ne znam od kakve su mi koristi te brojke, niti zašto me prisiljavaju da se sjetim koliko ih imam, sada, nad glavom. Ne znam je li mladost lijepa jer ne razmišljamo o njoj ili zato što mrvicu kasnije krenemo razmišljati. Nije pitanje djece koju neću imati na ho ruk, niti klubova u koje sam prestao izlaziti baš tamo negdje kada nisam pamtio koliko godina imam, samo neki strah o kojem nitko ne govori. Pisao sam već o njemu. "Što ako magije više neće biti?"  |
| < | svibanj, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
