Kad me pokopaju,
Zapravo ne, ne želim biti pokopana
Kada me spuste u tu vječnu vodu,
Nepretočivo more
Hoću li osjetiti brzinu pada i
Prodor kroz površinu
Nikamo, a zatim nikamo, i opet nikamo, pa ponovno nikamo, uvijek i zauvijek nikamo, s laktovima zabijenim u zemlju na putu u nikamo, u nikamo kojemu nema kraja.
Iskrena je bol onoga, koji krišom plače.
(Marcial)
