tribine vrište
prazne
a vrište, ipak
unatoč kiši
glasnijoj
utrka
sjedim
brojim šavove
sudim
smijem
otkad to?
ima nešto jače
prozor je otvoren
kapljice kližu senzualno
ali kiša ne ulazi u prostor tribine
dok vrisak se širi
uspijeva
izlazi iz prostora
i evo ga
nadmoćan je
Nikamo, a zatim nikamo, i opet nikamo, pa ponovno nikamo, uvijek i zauvijek nikamo, s laktovima zabijenim u zemlju na putu u nikamo, u nikamo kojemu nema kraja.
Iskrena je bol onoga, koji krišom plače.
(Marcial)
