Podne. Proslo odavno.
Osjecaji. Zaboravljeni oduvijek.
Boca. Vina crnog.
Stol i jedna kristalna casa.
Namjere sto nisu moralne,
no vino je tako fino
a djevojka tako nemirna.
Casa. Pocinje joj se spavati.
Druga. Osjeca mir.
Treca. Budna sanja.
Cetvrta. Vristi u agoniji.
Zatvara oci, hladno je
Nemir se vraca,
ona nema duse
nema osjecaja.
Pali svijecu dahom
zatvara prozore mislima
legne u krevet tijelom.
Zazeli se njeznih dodira
grebe samu sebe noktima
nema straha
ona nikada nece biti sama.
Zazeli se boli
no ne zna ju nanjeti.
Pretjeruje vristeci,
pokriva se po glavi.
Telefonski poziv,
s druge strane predgrada
zove ju netko
cijeg se imena ni ne sjeca.
Igra zapocinje
ona ju ne prihvaca,
spusta slusalicu
i okrece se na drugu stranu.
I od danas ce sluzbeno svi moji postovi biti sretni. Narednih stotinu. Jer ovo je stoti post.
|