Mislila sam da sam prosla preko toga, ali cini mi se da nisam. Sretan je. Mislim da je to prvi puta nakon 8.9. da to cujem. I to me cini nemjerljivo sretnom. Mijesaju se osjecaji. Sretna sam jer je on sretan, a prazna jer u toj njegovoj sreci nema mene. A ja sam se probudila i postala zena. Htio je to. Htio je da mogu biti odrasla i njegova. Nista od toga. Nije jesen.. On je moj samo u jesen.. Mozda ce skoro doci i jesen. Citam jesen. Jesen koja je bila nasa. Samo nasa, i jedina istinski prozivljena u mome zivotu. Trebam bol da bih se osjecala zivom. Ne osjecam nikakvu istinsku radost. Mozda samo kada primim malog u narucje. Inace ne. Ne mogu si nanjet vise fizicku bol. Ne osjecam. Sve tetoviranje, busenje, pikanje, trcanje, izmorivanje.. Nema smisla, ne osjecam svoje tijelo. Tromo je i umorno. Bedasta sam.
Nema smisla vise skoro nista. Uvidam da su vecina stvari sto su ljudi spremni potvrditi kao sto postotnu istinu velike lazi i izmisljotine. Zemlja vjerojatno nije uopce okrugla. Mozda je to laz. Samo fatamorgana, iluzija. Mozda nema nikakve sile, mozda nas samo pikaju neki nad ljudi. Kao labaratorij, predmet smo njihova istrazivanja. Ne osjecam Ljubav i to me plasi. Osjecam osjecaj svejednosti. Mozda mi je jedino jos vazno da ne razocaram svoje doma.
Rado bih popila bocu ruma da se osjetim usamljeno i da placem. Ili bih se grizla s nekim. To bi ucinilo moje tijelo osjetljivim. Fizicki sam mrtva. Ne trebam hrane, vode, nicega. Sve radim automatski. Opet gubim nit. Nista od ovoga..
|