ponedjeljak, 10.07.2006.
Hehee... didaskalije su bitne.
hvala na pohvalama.
da nisam egoistik, egocentrik,
narcisoid čak,
možda ih ne bi prihvatila.
ali ovako...
hvala.
nadalje.
u mojoj glavi i dalje živi nesigurnost, dvojbe i slične gluposti.
ali sutra dobivam punih mjesec dana (možda i više ako budem htjela)
samo za razmišljanje.
znate ono,
štafelaj, akril, kist i ja.
sami s mojim mislima.
uratke obećavam pokazati.
danas sam se vraćala od bake.
i uhvatio me onaj neki glupi osjećaj
da koliko god gadno bilo,
ja pripadam
ovdje.
u ovaj mali šugavi grad
koji nikad nije imao niti će imati
perspektivu za obrazovanje i početak nekog dobrog mladog života.
ali svejedno.
mislim da sam se vezala za neke ljude.
ooo ne, rekla bih prije.
vodi me misao
da ako ne vjeruješ i ne nadaš se ničemu,
naprosto neće biti stvari koja će te razočarati,
jer već i sam znaš da sve prije ili kasnije izađe na loše.
e pa sad više nije tako.
razoružali su me prijatelji, poznanici koji postaju prijatelji,
obična lica koja vidim prvi put i svi oni koje želim gledati do kraja života.
na neke računam, na neke ne,
ali da ste me promijenili, jeste.
priznajem,
postoji u dubini mene još malo onog dobrog starog cinizma
koji na površinu ispliva s vremena na vrijeme kad sam sama
(u blizini nema nikoga tko bi mogao nastradati)...
moji odnosi s nekim osobama su ostali
sve samo ne definirani;
istina, žao mi je što to nismo razrješili...
sad je doduše kasno.
krećem u svoju malu oazu za nekih 8 sati.
tamo me čeka
za početak sloboda,
miris mora, sunca;
bez lažne kurtoazije i pristojnosti...
sama,
mogu biti što jesam,
bez prilagođavanja bilo kome.
ljeto, vjetar i ja.
i moje neizostavne misli
(koje će vrlo vjerojatno pokvariti provod)
zaključkom da mi neki od vas
fale.
i je i nije mi žao što idem,
(shvaćam to kao neku vrstu Nachdenkspause)
na Jugu ću teško doći do neta.
možda je tako i bolje?!
obećavam,
vratit ću se sređenijih misli,
puna osmjeha koje ću dijeliti svima
(bez iznimke)
koji to zatraže.
uživajte u onome što je danas.
smijte se i ne zamjerajte stvari koje nisu za zamjeranje.
živite za danas, gledajte u sutra,
a jučer se sjećajte samo kada ste tužni.
nemojte željeti vratiti vrijeme.
to nije dobro.
ooo ne.
kažem iz iskustva.
budite sretni,
cijenite male stvari.
i ne zaboravite,
kud god išli,
što god napravili,
kako god to izvodili
i čime se služili,
bitno je samo da je to i na samom početku vrlo vrijedno
jer to radite
vi.
budite pozdravljeni!
(do trenutka kad poludim jer više ne mogu izdržat bez neta,
pa prepješačim 5 km po ovoj vrućini
samo da se dokopam nekih Windowsa 95' da čujem jeste mi svi živi i što vas muči)
pozdrav!
(ovaj je smajlić onaj preplanuli)
p.s. jesam opet promašila kategoriju?!
- 18:51 -
Komentari (33) - Isprintaj - #
nedjelja, 09.07.2006.
Znam...
Ne volim kad mi net nije pri ruci.
Ne stignem zapisati sve stvari koje jednostavno ne zvuče isto
Nakon nekoliko sati.
i, da.
Ne volim sretati određene ljude.
Unište konstrukciju mojih idealno poslaganih misli
i dovedu neke nove (potpuno nepotrebne) sumnje.
One me zaokupe i
Moj um postaje rasadnik nesigurnih dvojbi,
Pa se bojim da više ne znam
ni volim li te…
Uživam li u tvojim malim riječima
Ili mrzim i prezirem svaki tvoj pokret?!
Oprosti, nisam sigurna…
Trljam usne pokušavajući izbrisati tvoj trag,
Vodu primam kao da će me očistiti od Tebe;
A zapravo ne znam ni želim li to doista…
Na kraju
postajem malo uplašeno dijete u kutu,
Samo te pokušavam usnuti
Uz zvukove tvoje omiljene pjesme
Ali san neće na oči,
Ponovo žudim
za izvorom tvoje česme…
Nije mi žao što idem;
Sreća će me gledati
Bez obzira na mjesto, sat i dan;
Samo me zanima
Kako nebu ne dosadi
Svaki se dan smijati istim licima?!
No možda i ono ima tisuće lica
što se unedogled izmjenjuju;
Upoznavajući naše mane i vrline,
Strasti,
i slabosti…
Tek sada posve sigurno znam
Da sve dok ne pređem preko
Onoga što je bilo
Neću moći željeti
Ono što će biti.
Zarobit ću se u osobni kavez
Vlastitoga kaotičnoga uma
Misleći kako sam se oslobođenjem od tebe
Oslobodila i sebe…
Znam, varam se.
(kao i inače)
Glasno te upozoravam,
Svejedno prilaziš bliže…
Ti me ljubiš.
Isto kao prvoga dana,
istim dječjim pogledom,
s čistim i sigurnim osjećajem
da ja pripadam tebi,
i da ti pripadaš meni...
a moje su misli tako daleko...
oprosti, nisam sigurna.
nisam sigurna da je ono što je bilo manje
od onoga što će biti;
da želim nastaviti tvoju tolerantnu igru između dva djeteta sa zrelim licima...
još me uvijek muči ono što je bilo
(zanemari, ništa osobno)
i ne želim znati
što će ubuduće biti...
pusti da nas sutra iznenadi, jer
oprosti,
nisam sigurna.
da, ja se možda skrivam iza svoga lica,
djelujem ti opušteno, odgovorno, sigurno,
pa čak i sretno...
vjeruj,
teško je doista doprijeti do onoga iza očiju.
nikad ti neću lagati,
ali nikada nećeš od mene čuti potpunu istinu.
znam da bi te porazila...
oprosti,
više nisam sigurna.
- 17:04 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
srijeda, 05.07.2006.
Značiš mi mnogo malih riječi i dvije velike.
Zarazio si me Nickelbackom
"Far away" me ubija...
ne brini, vratit ću se...
Preksinoć me mala sestra pitala
čime se hrane noćni leptiri.
ponudila sam zvijezde kao odgovor,
ali snovi su se činili daleko prihvatljivijima...
Stonesi se neumorno vrte u mom playeru...
Archibald je u Senju.
fali mi.
najviše oni trenuci
kad se sve četiri uglas smijemo bez dogovora
kad se međusobno tješimo i veselimo životu.
pa na kraju,
što nam više i treba?!
uskoro i ja migriram na jug.
ne mogu reći da mi je Grad dosadio,
ali promjena će svakako biti dobrodošla.
znam, nedostajat će mi...
ali vrijeme će kao i uvijek,
sigurna sam
brzo proći,
i uletjet ću u nove misli,
a da se nisam ni okrenula...
trenutno ne volim svoju sreću.
navikla sam se,
i polako prestajem cijeniti njezinu veličinu u malim stvarima.
uljuljkala sam se u sigurnost okružena dobrim stvarima.
ma zar je bitno?
uživam u ljudima koji mi nešto znače...
trudim se svaki dan biti malo bolja
(znam, zvučim kao eks-kroner nedavno vraćen s terapije)
i malo - pomalo uspijevam...
sad je lakše,
cijenim male stvari.
i slobodna sam.
ne držiš me u mjestu, iako bi mogao.
zato te volim još više.
shvatio si da je bolje kad me pustiš.
onda se vratim.
a mala klupa i dalje čeka...
veselija kad se tvoje misli roje površinom Drave.
ne boj se, kiša nam neće ništa!
ionako smo otporni na sve
osim,
osim možda,
na ljubav?
- 18:05 -
Komentari (29) - Isprintaj - #
