mala skola rock'n'rolla
The Kinks
CLANOVI
Ray Davies
Dave Davies
Peter Quaife
Mick Avory
ostali clanovi: John Dalton, Ian Gibbons, Josh Gosling, Andy Pyle, Jim Rodford, Gordon Edwards
ALBUMI
-Samo studijskih albuma ima preko 20 komada, pa nabrojati samo neke vaznije
The Kinks (1964.)
The Kinks Kontroversy (1965.)
Face to Face (1966.)
Something Else by The Kinks (1967.)
The Kinks Are the Village Green Preservation Society (1968.)
Arthur (Or the Decline and Fall of the British Empire) (1969.)
Lola versus Powerman and the Moneygoround, Pt.One (1970.)
Muswell Hillbillies (1971.)
Soap Opera (1975.)
Misfits (1978.)
Low Budget (1979.)
Give the People What They Want (1981.)
Word of Mouth (1984.)
Mozda vam ime ne zvuci poznato, kao sto nije ni meni kad sam prije nekih 6 godina slucajno naisla na njihovu kompilaciju hitova, ali cim sam pustila cd znala sam sve i jednu pjesmu! Medutim, iako nisu bili popularni kao Beatlesi ili the Who, Kinksi su bili jedan od najutjecajnijih bendova Britanske Invazije.
Braca Ray i Dave Davies, oboje gitaristi, njihov skolski prijatelj Peter Quaife na basu i bubnjar Mickey Willet, sredinom 1963. osnivaju bend The Ravens. Kao i mnogi bendovi tog razdoblja poceli su kao skupina koja izvodi r&b i blues, da bi se razvili u bend koji svoju inspiraciju crpi iz tradicionalnog britanskog pop-a u koji ubacuju elemente countrya, folka i bluesa. Uskoro njihova demo snimka dolazi u ruke americkog glazbenog menagera koji im sreduje ugovor za Pye Records. Vec dolazi do promjene postave, te na bubnjeve dolazi Mick Avory. Pod imenom the Ravens 1964. snimaju prvi singl, obradu Little Richarda „Long Tall Sally“, ali prije izlaska singla mijenjaju ime u the Kinks. Uspjeh postizu tek s trecim singlom „You Really Got Me“ koji dolazi na prvo mijesto u U.K., a u Americi ulazi medu prvih 10. Gotovo jednak uspjeh postizu i sljedecim singlom „All Day and All of the Night“, a u meduvremenu produciraju dva albuma i nekoliko LP-a.
Ubrzano snimanje i konstantne turneje uzrokuju tenzije medu clanovima benda, a dodatan udarac zadaje im i americka vlada koja im iz nepoznatih razloga zabranjuje ulazak u SAD na sljedece cetiri godine. Time im se, prakticki na vrhuncu karijere, zatvara najvece svjetsko glazbeno trziste i iskljucuje ih iz glazbenih i socijalnih zbivanja kasnih '60-ih, zbog cega pjesnistvo Raya Davisa postepeno postaje sve vise introspektivno i nostalgicno, oslanjajuci se na engleske glazbene utjecaje vise nego njegovi suvremenici. Kako je Ray Davies najbolje opjevao samocu, te snove i poraze engleskih ekscentrika, mnogi bi zakljucili da se radi o njeznoj, neshvacenoj dusici, no to nije ni blizu istini. Naime, prica se da je Ray bio jako ljubomoran na svog mladeg i zgodnijeg brata Dave-a, tako da su na koncertima, osim glazbom, braca Davies znala „zabaviti“ okupljenu masu i medusobnom tucnjavom na pozornici.
Na sljedecem albumu „The Kinks Kontroversy“ Daviesovo pisanje pjesama je napredovalo. „Sunny Afternoon“, Daviesova socijalna satira bila je najveci hit ljeta 1966. u U.K., a bila je najava za njihov veliki korak naprijed, album „Face to Face“ koji se sastojao od mjesavine razlicitih glazbenih stilova. Sa sljedecim albumom „Something Else“, glazbeno napreduju ali na ljestvicama ne prolaze najbolje, a neuspjesan je ( premda od kritike dobro prihvacen ) i sljedeci album „The Village Green Preservation Society“ temeljen vecinom na akusticnim gitarama.
Zabrana nastupa u SAD-u istjece 1969., prije turneje pustaju novi album „Arthur“, a nakon njega prosiruju postavu klavijaturistom Joshom Goslingom. On se po prvi put pojavljuje na vrlo uspjesnom albumu „Lola“, s istoimenim hit singlom koji govori o uzitcima koje pruzaju mracni zakutci starog dijela Soho-a, dok je ostatak albuma posvecen glazbenoj industriji. Ray Davis 1973. sklada rock operu „Preservation“ koja prima grozne kritike, a njen nastavak „Act 2“ iz '74. prolazi jos gore. Slijede je „Soap Opera“ iz '75. snimljena za BBC, a '76. slijedi treca rock opera „Schoolboys in Disgrace“, zesca od svih njihovih albuma iz '70-ih.
Uz ponovnu promjenu izdavacke kuce 1976. postaju hard rock band. Nakon albuma „Misfits“ i brojnih promjena u postavi poceli su puniti stadione u SAD-u. Kasnih '70-ih njihove pjesme obraduju punk bendovi kao sto su the Jam i the Pretenders, a Kinksi postaju sve komercijalniji, pogotovo u SAD-u gdje njihov album „Low Budget“ iz '79. postize 11. mjesto na ljestvici i time je njihov najveci americki uspijeh. Pocetkom '80-ih idu na turneje, a spotovi im se vrte na MTV-u. Ray Davies radi na filmskom projektu „Return to Waterloo“, a nakon njega pise neuspjesan album „Word of Mouth“.
Ostatak '80-ih izdaju albume ali sa sve manjim uspjehom, a 1990. ulaze u Rock&Roll Hall of Fame. Tijekom '90-ih izdaju nekoliko novih albuma i kompilacija starih hitova ali bez veceg uspijeha, a od originalne postave u bendu su jos samo braca Davies. Medutim, 1995. zanimanje za njih ponovo raste kada ih kao svoje najvece uzore navode neki od tada najuspjesnijih bendova, medu kojima su i Blur i Oasis.
U drugoj polovici '90-ih oba brata Davies objavljuju autobiografije, a nakon sto se Dave Davies oporavio od mozdanog udara iz 2004. raspravljalo se i o mogucem ponovnom okupljanju benda. Zivi bili, pa vidjeli...
by: Zana
