Someone...please...
Nije da sam samo ja bila neraspoložena. I vrijeme je bilo takvo. Kiša je već satima lijevala kao iz kabla stvarajući velike lokve vode na ulazima. Pelerina mi je bila potpuno mokra. Istina je da sam se nadala da će možda prestati tako prokleto mnogo padati i da ću moći igrati metloboj danas popodne ali svi treninzi su otkazani (pa čak i utakmice)… Mrak mi je pao na oči zbog toga ali nisam to mogla promijeniti. Lutala sam hodnicima u potrazi za zabavom ali nekako…kao da su se svi pokupili u Društvene. Iza jednog od silnih zavoja ponovno začuh onaj glas. Onaj isti glas; tako hrapav ali opet tako dostojanstven. Kao da nije bio glas nekog od učenika…i kako sam samo bila u pravu.
„Dante!“ reče Lucius Malfoy milo kada me ugledao. Ne samo da mi je mrak pao na oči, upravo sam doživjela pomrčinu. Nasmiješih mu se veoma ljubazno, gotovo usiljeno na što on upita: „Da li si vidjela Draca negdje u blizini?“ On je bio takav, mislim, Lucius. Uvijek je imao potrebu pitati da li sam vidjela njegova sina. Kao da smo ja i Draco zajedno…oh Bože…
„Oh ne, nažalost, nisam.“ U sebi sam pomislila kako imam paklene sreće kada ga još uvijek nisam skužila.
„Kakva šteta… Trebao bih mu predati ovo.“ Reče a zatim pokaza na maleni paket koji je nosio njegov rob. Bila je to crna vrećica svezana crvenom svilenom vrpcom…prilično teška ako se mene pita jer ju je taj jadan rob vukao po podu.
„Ne mogu vam pomoći…“ dodah tužno. Oboje smo šutjeli neko vrijeme.
„A bi li mu ti mogla predati to umjesto mene?“ Srce mi se steglo.
„Možda to i nije tako pametno. Ja nisam sigurna da li ću vidjeti Draca danas…a ako je to važno kao što izgleda…“ Pogled sam svrnula prema tom paketu. On samo kimnu glavom. „Da, da… potpuno te razumijem. Nego…“ Evo ga… Sada slijedi ono sudbonosno pitanje. „Da li si vidjela roditelje u zadnje vrijeme?“ Da postoji rub svijeta s kojega možeš pasti, mislim da bi u ovom trenutku trčala prema njemu.
„Samo majku.“ Rekoh.
„Oh, nisam znao da se službeno poznajete. Znao sam samo da si upoznala oca.“ Šutjela sam par sekundi. Zbilja nisam željela biti dio ovog razgovora.
„Pa jesam. Nedavno. Već ima planove za mene.“ Kada sam se samo sjetila planove koje vrste poželjela sam uperiti štapić u sebe i izreći neku kletvu.
„Znači lijepo se slažete? Divno…“ Procijedila sam kroz zube da to baš i nije tako divno ali se on nije osvrnuo na to.
„Dobro… Ja sada moram ići. Znaš…poslovi…“ reče on veselo i okrenu se na peti te ode. Bogu hvala mislila sam dok je odlazio. „I pozdravi roditelje.“ Doda na odlasku.
„Naravno!“ Mrzila sam razgovarati s njim jer je uvijek radio to što je radio – pričao o mojim roditeljima. Nisam voljela kada su ljudi spominjali moje prezime kao božansko. Samo sam željela da me ostave na miru… Ponovno sam krenula. Doduše, sada sam znala da idem prema spavaonicama ali kao i inače…srela sam nekoga….
„Hey Dante!“ povikao je Amadeo iza mene. Nisam se osvrnula. „Hey!“ reče on ponovno. Morala sam se okrenuti.
„Da?“ Bio je to najljubazniji mogući odgovor. Zbilja najljubazniji.
„Pitao sam se da li bi možda mogla…“ Zastao je. Činilo se kao da nema zraka. Ponovno je udahnuo. Ja sam samo podigla obrvu.
„Mogla što?“ Ton glasa mi je bio neobično visok.
„Zapravo… da li bi htjela izaći sa mnom večeras?“ Na usnicama mi se našao savršen osmijeh, ili imitacija istoga te ljubazno odgovorih:
„Sorry… Zbilja ne mogu danas…“ Pokušala sam biti ljubazna i lijepo mu dati do znanja da me ne zanima on.
„Molim? Pa tvoja majka je rekla da si danas slobodna.“ Nisam mogla vjerovati što je rekao.
„Moja majka?“ On je kimnuo glavom.
„Sorry, ali zbilja ne mogu.“ Ponovila sam i krenula prema spavaonicama. Potrčao je za mnom i uhvatio zglob moje ruke. Zaustavio me.
„Ma daaaj… Samo jedan izlazak.“ Odmahnula sam glavom. Prislonio me uza zid i više se nisam mogla pomaknuti…nisam mogla do štapića… „Dante, Dante…! Znaš da smo savršeni jedno za drugo… To je očito.“ Suze su mi navrle na oči kada me počeo ljubiti i pipati. Počela sam vrištati ali mi je stavio ruku na usta. Iznutra mi se srce stezalo…željela sam puknuti…
„Petrificus totalus!“ rekao je netko a on se samo srušio ispred mene. Blijedo sam gledala u njegovo ukočeno tijelo. Sjela sam na pod kada je Daniel došao do mene.
„Ne brini se… Bit će sve u redu.“ Nježno je pomilovao moju kosu. „Dođi…“ Podigao me i odnio do Gryffindorske društvene. Dama nas nije ni pitala za lozinku kada je vidjela u kakvom sam stanju. Začuđeno je gledala u nas a onda samo prošaptala: „Jadna djevojka!“ Suze su mi klizile niz obraze kada me ostavio na sofi. „Vraćam se za dvije minute.“ Otrčao je gore a kada se vratio s njim je bila Lana.
„Lana…“ zagrlila me i nježno milovala moju kosu. Jecala sam dok sam joj objašnjavala.
„Ti idi spavati i ništa se ne brini…“ reče ona tiho. Čula sam nju i Daniela kako raspravljaju. Lana je to željela prijaviti nekom od profesora ali Daniel nije. Rekao je da će on to srediti. Nisam mogla vjerovati. Povukla sam prekrivač bliže sebi i zaspala.
Kada sam se ujutro probudila oko mene su sjedila Lana, Anira, Isabell i još jedna djevojka kojoj ja ne znam ime. Sve su me sućutno gledale; pretpostavila sam da znaju što se dogodilo.
„Ruth… Odi po doručak molim te…“ rekla je Lana.
„Idem ja s tobom!“ rekla je Isabell i njih dvije su izašle iz sobe. Mahnule su mi na odlasku.
„Hey…lutko…“ rekla je Lana tiho. „Si dobro?“ Kimnula sam glavom…jednostavno nisam imala snage da govorim. „Ništa se ti ne brini. Moj buraz će ga srediti.“ Sve tri smo se nasmijale.
„Dođi. Idemo se prošetati.“ Reče Anira i povuče me iz kreveta.
Living in her shadow....
„Molim?“ Blijedo sam gledala u nju trudeći shvatiti da stojim pred vlastitom majkom ali bio mi je preveliki šok. Osvrnula sam se oko sebe. Stajale smo u prostranoj prostoriji sa mnogo prozora ali opet, tako tamnoj. Pretpostavljala sam da je noć. Kamene zidove je osvjetljavalo tisuće baklji. Njene oči su iskrile od boja vatre. „Gdje je Marco?“ Dah mi je bio vlažan i topao ali u glasu mi se čula panika. Jedva sam govorila.
„Ne boj se, sa Marcom je sve u redu, neće se ionako sjećati…“ Na usnicama joj se pojavio osmijeh. „Sjedni.“ Reče ona nonšalantno. Pucnula je prstima a između nas se stvori garnitura za sjedenje. Mekana sofa prošarana blijedim cvijećem. Sjela sam pokraj nje. U očima mi se vidjela nesigurnost. „Moram priznati da sam te drugačije zamišljala.“ reče a zatim pomiluje moje lice.
„Kako drugačije?“ Odmaknula sam se od njene ruke i od njenih dodira.
„Mislila sam da ćeš više sličiti na oca… Ipak ima snažne gene.“ Osmjehnula se.
„Moj otac je…“ Zastala sam. Nisam znala što bi joj rekla.
„Tvoj otac je što?“ Promatrala je svaki moj pokret. Bila je elegantna ali opet tako divlja. Oči su joj iskrile strašću a svaki pokret smirenošću. Nisam znala kako bi se ponašala.
„Imam njegov karakter.“ Nasmiješila se. Odmjerila me od glave do pete.
„Ustani se.“ Ustala sam sa sofe. Primila je moju crnu svilenu haljinu koja je padala do mojih koljena a zatim je u ruke uzela smaragdnu pelerinu. Na porubu je imala izvezeno „Slytherin“ prekrasnim srebrnim slovima.
„Doista imaš. On je uvijek držao do toga kakav će dojam ostaviti na druge.“ Ponovno sam sjela. „Reci mi nešto.“ Zastala je a zatim se zagledala u mene. „S kime se družiš? Držiš li do domova…?“ Bila je veoma ozbiljna, pomalo me plašio njen hladan pogled.
„Nije mi bitno iz kojeg je doma neka osoba… Dobra sam i sa Riddleovima i sa Potterom. Apsolutno nebitno. Naj frendica mi je iz Gryffindora…“ Zastala sam nakon što sam sve to izrecitirala.
„Dobro…a dečko? Iz kojeg je on doma?“ Šutjela sam neko vrijeme.
„Nemam dečka.“ Presjekao me njen upitan pogled.
„Zar netko može odoljeti djetetu Slytherina i Durance?“ Zavjese od lake crne svile su se podigle a par čaša se razbilo o suprotni zid sobe. Ona se ustala i počela gestikulirati. „Što je sa Woodom?“ Okrenula se prema meni u jednom od tih trenutaka bijesa.
„Mama… Od kako su ga napale smrtonoše nakon Svjetskog Prventstva u metloboju prekinuli smo. Rekao je da me želi zaštiti i da nije sigurno da me vuče sa sobom…da ne želi riskirati moj život. Zadnje riječi su mu bile… volim te…“ Ponovno je sjela.
„U redu je malena. Ti već imaš predodređenog.“ Podigla sam pogled prema njoj.
„Kako to misliš?“ Glas mi je počeo drhtati.
„Slytherini ne mogu biti sa svakime. Zar to nisi očekivala?“ Ustala sam se.
„Gora si nego otac. Biti ću sa onime koga ja izaberem…razumiješ…JA…!!“ Nasmiješila se. „Ne budi luda. Amadeo Gryffindor je tvoj savršen par.“ Pogledala me i čekala moju reakciju. Znala je da bjesnim ali sada su proradili geni moga oca.
„Dobro me slušaj.“ Rekoh tiho. „Ja Amadea ne poznajem…kada bi ga upoznala… kada bi mi odgovarao…onda možda… ali sada… Ne dolazi u obzir.“ Podigla je ruku.
„Upoznavanje se može srediti veoma lako.“ Stajala sam pred njoj tražeći argumente ali svaki od njih vodio je u slijepu ulicu. „Znači sutra. Dođi majci…“ Prišla mi je, poljubila moje čelo a zatim pucnula prstima i ja sam se našla u Slytherinskoj društvenoj. Nisam mogla vjerovati. Konačno sam upoznala majku a sada… Cijeli svijet mi se raspada. Poželjela sam vrištati…da barem imam snage za to.
Knjige sam ostavila u svojoj sobi a zatim otišla na večeru. Na hodniku sam srela Isabell.
„Što je tebi?“ reče ona nakon što me pozdravila. Šutjela sam; pretpostavljam da sam na kilometre izgledala bezvoljno.
„Ma ništa… Nekako…“ Ponovno sam ušutjela.
„U redu je… Imamo vremena.“ Stala je na sred hodnika i odbijala da se pomakne dok joj ne ispričam.
„Ti me razumiješ… Kada imaš slavno prezime, svi samo nešto očekuju…najgore, i tvoji vlastiti roditelji. Moja majka…“ Podigla je obrvu.
„Nisam znala da se viđaš s njima.“ Uzdahnula sam.
„Nisam ni ja…“ Krenula sam prema Dvorani a zatim i ona za mnom.
„Pa što je bilo?“ Ponovno je nastavila razgovor.
„Odredili su mi sve… Zapravo, majka mi je to odredila. Dečka…društvo…život… I njen plan mi se ne sviđa.“ Pogledala me svojim tamnim očima u znak razumijevanja.
„Žao mi je.“ Ušli smo u Veliku Dvoranu a zatim je svaka krenula svojim putem. Sjela sam za Slytherinski stol kada se Dumbledore pripremio za govor. Kucnuo je o čašu na što su se sve oči okrenule prema njemu.
„Dragi učenici. Imam jednu veoma važnu obavijest za vas. U sljedećih nekoliko dana neki od vas će imati priliku istražiti svoju prošlost. Nasumičnim izborom Vatrenog Kaleža izabrana su ova imena: Dante Syltherin…“ Pao mi je mrak na oči kada je izgovorio moje ime. Dosta mi je prošlosti. „…Marco Riddle…“ Marco me zabezeknuto pogledao. „…Jim Smithers… Lana Kewel… Anira Davis…“ Tražila sam Anirin i Lanin pogled po Dvorani a kada sam ga u konačnici uhvatila, nije blistao od sreće. „…I u konačnici, najnoviji učenik Hogwartsa. Polaznik 7. godine, gdin. Amadeo Gryffindor.“ Dumbledore nas je pozvao gore. Morali smo izaći pred masu drugih učenika i glumiti kretene. Reći što želimo vidjeti, znati i naučiti… Osjećala sam se totalno glupo. Lana je izrazila želju da upozna svoje pretke koji su živjeli u doba osnivača domova, Anira da upozna oca kojeg je ubio Voldemort, Marco da upozna Salazara Slytherina (koja ironija, želi upoznati moga oca), Jim da upozna najvažnijeg člana u svojoj obitelji…a kada sam ja trebala nešto reći…šutjela sam. I ja i Amadeo. Na kraju je on prošaptao da ćemo se nas dvoje već nekako složiti. E pa, ako je mislio objaviti naše zaruke odmah i natjerati me da ga volim, može ga popuš… Neće ići. Bijesno sam odjurila iz spavaonice nakon večere. Zurila sam u strop kada sam začula nekoga u društvenoj. Tiho sam se spustila dolje i začula nečiji glas. Bio mi je prilično nepoznat…ali sam se iz petnih žila trudila vidjeti nekoga… „Ništa ne brini. Sve je dogovoreno.“ Bilo je zadnje što sam čula. Zapravo, jedino što sam čula. Vratila sam se nazad u sobu i pokušala zaspati…ali nije išlo…
Erica Durance...
U zadnje vrijeme stvari su tako komplicirane. Lucas se čudno ponaša; vjerojatno ne razumije što želim…na što sam mislila kada sam mu ono rekla… Ali kako da mu kažem da sam vidjela sliku druge djevojke dok sam ga ljubila? Kako da mu kažem da sam vidjela sliku svoje najbolje frendice… Lani bi to željela reći, neka zna da mu se sviđa kao što se on sviđa njoj ali svaki put kada spomenem njegovo ime ona podigne ruku i prekine moj unaprijed pripremljeni govor.
Sjedila sam jučer kod jezera i gledala u vodu kada sam vidjela nekog dečka…zapravo, prilično zgodnog dečka…. U zadnje vrijeme vidim ga gdje god da pođem. Uvijek ima isti zagonetni osmijeh na usnicama i drži se zatvoreno od svih ostalih. Kada je izašao iz vode, pomislila sam da ću se slediti – vani je oko 0 stupnjeva ali nije mu smetalo. Za par trenutaka bio je potpuno suh a njegova pelerina ponovno na njemu. Sjedila sam tamo ogrnuta šalom koji sam čvršće privinula uz sebe; čitala sam Rune.
„Hey…“ reče on tiho i sjedne na klupu do mene.
„Hey…“ odvratih tiho i ponovno se zadubih u dešifriranje. On je otvorio knjigu iz Povijest Magije, tužno uzdahnuo a zatim zatvorio oči i počeo recitirati riječi iz knjige. Okrenula sam se prema njemu smijući se.
„Što to, za ime čokoladnih žaba, radiš?“ Nasmijao se mojoj frazi.
„Pa učim…“ Odmahnula sam mu glavom. „Povijest ne možeš tako učiti.“ Zbunjeno je gledao u mene. Njegove krupne crne oči su se zrcalile pod naletom zbunjenosti.
„Zašto?“ Još uvijek je izgledao zbunjeno.
„Jer ništa nećeš zapamtiti.“ Uzela sam mu knjigu iz ruku a zatim sam štapićem podvukla tri rečenice u knjizi. „Zapamti ove tri fraze i sve ćeš znati.“ Pogledao je u knjigu a zatim u mene.
„Nema šanse.“ …
„Probaj.“ Osmijeh mi je zatitrao na usnicama kada je ponovio tri rečenice koje sam podvukla. Upitala sam ga neka dodatna pitanja o tom štivu i znao je. „Čudiš se?“ Kimnuo je glavom. „Nemoj… Zapamti najvažnije a sve ostalo će doći samo od sebe.“ Ustala sam se klupe. Svoje knjige sam potrpala u crnu torbu koju sam prebacila preko ramena.
„Hey… Kako se zoveš?“ Poviknuo je za mnom. Okrenula sam sa i nasmiješila. Nova poznanstva sa novim dečkima su ono što mi i nije prijeko potrebno.
Kada sam ušla u Veliku Dvoranu primijetila sam Lanu kako sjedi i uči.
„Naravno…“ rekla sam kada sam joj prišla.
„Što?“ Pogled je digla sa Povijesti i zbunjeno pogledala u mene.
„Znala sam da to učiš…“ nasmiješila sam se. Sjela sam na klupu do nje. Osvrćući se po Dvorani primijetila sam da nema polovine Slytherina a ni Gryffindora. „Gdje su svi?“ Baš sam bila znatiželjna.
„Ne znam… Čula sam da je Snape kaznio cijelu prvu godinu Slytherina i Gryffindora. Valjda tučnjava i slično…“ Nasmijala se. „Jel ti znaš ovo?“ Rekla je i pogled svrnula prema Povijesti. Kimnula sam glavom. Još uvijek sam gledala po Dvorani tražeći Amandu ali nigdje ju nisam mogla naći. „Tko je to…?“ pitala je Lana kada je onaj isti dečko s kojim sam do maloprije dijelila savjete prošao pokraj nas. Ljubazno je pozdravio sa smiješkom na licu. „Nemam pojma.“ Rekla sam i okrenula se prema njoj.
„Ma da… Nećeš mi reći…“ …
„Ozbiljno nemam pojma…“ Nasmijala sam se njenoj tužnoj faci. „Idem.“ Ustala sam se klupe i krenula prema Slytherinskoj društvenoj.
Na putu sam srela Marca.
„Odakle ti?“ Pitao je kada smo se sudarili u jednom od zavoja.
„Iz Dvorane.“ Uzdahnuo je.
„Šta je tebi?“ Možda sam bila malo zabrinuta za njega; u zadnje vrijeme se činio iscrpljen a i boja kože mu je prešla u upadljivo bijelu…bio je neobično odsutan, čak više nego inače.
„Ma ništa. Muče me svi i svatko sa svime… sa stvarima o kojima nemam pojma. Dođi.“ Primio je moju ruku i povukao me u stranu.
„Dođi gdje?“ rekla sam pomalo uplašeno.
„Moram ti nešto pokazati.“ Vodio me prema sovinjaku. Kada smo se u konačnici popeli do tamo našla sam u njemu što i inače – sove.
„Jel ovo neka šala?“ pitala sam osvrćući se.
„Ne, nije…“ Par puta je kucnuo po zidu i na njemu su se stvorila vrata.
„Marco, što ovo znači?“ Primio je moju ruku. Prsti su mu bili ledeni. I sama sam se ježila od hladnoće.
„Želim te upoznati s nekime.“ Pustila sam njegovu ruku kada smo prošli kroz vrata. „Sa tvojom majkom.“ Ustuknula sam.
„Nije smiješno.“ Okrenula sam se u smjeru odakle sam došla ali vrata više nije bilo. Marco je isto nestao a na njegovom mjestu se pojavila visoka žena ogrnuta crvenom pelerinom. Visoka brineta zelenih očiju koja je plijenila pažnju.
„Ja sam Erica Durance.“ rekla je. Pružila mi je ruku. „Ja sam tvoja majka. Zaslužuješ objašnjenje.“
