|
|
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Blog osmišljen za pražnjenje misli.....
Slike zmajeva i ideje za novi zmajevski layout/template šaljite na:
Copy this code to your website to display this banner!
Novi baneri:
Tedica
Kulerica
Danči world
Morfinini eksperimenti
Dan u životu zaposlene žene
ZiziMars14
Auroraisa
Vrag s licem anđela
Kenguur
Život u dvoje
Silmarien
Ima jedan svijet
Tratinčica
Amorfia
Sinoć sam dragom pričala kako sam nekoliko puta išla na solarij... Prvih par puta jer je bilo gratis i jer me znatiželja vukla da vidim kakav je taj razvikani solarij. Osim što sam dobila laganu boju, mogu reći da je isto kao i normalno sunčanje samo rezultat je bio odmah vidljiv. O tome da li je zdravije ili štetnije, nakon ozonskih rupa mislim da dođe na isto. Mada to nije reprezentativna izjava jer inače i na običnom suncu dobijem brzinski boju s obzirom da se mažem samo maslinovim uljem koje maltene nema neki UV zaštitni faktor (ali zato je boja prekrasna).
Prije jedno dvije godine susjeda me odlučila počastiti solarijem. Imala je nekakav poseban tretman u toj kozmetičkoj kući pa kao prepustiti će mi solarij. Ok. Odemo tamo, ja se skinem, legnem, sunčam nekih 20 minuta, obučem se i izađem ju pričekati dok ona završi. Sjedim na klupi ispred tog kozmetičkog, vani vruće a ja osjetim kako me žare listovi… Okrenem nogu i imam što vidjeti, ja sam IZGORILA!!!! Za ne povjerovati, još mi je susjeda pričala kako se ona u tom solariju okreće da ravnomjerno dobije boju, mislila sam da je malo ekscentrična jer grijači rade i odozgora i odozdol isto. Međutim, u tom kozmetičkom salonu biseri su promijenili i stavili nove grijače samo na donju stranu. Tako da su mi leđa i noge lijepo pocrvenile i pekle me tjedan dana, a da ne pričam kako sam teže sjedila na guzi…
Zato kad mi netko priča o solariju, samo se nasmijem jer ja sam svoju znatiželju i te kako platila…..
Jeste li ikada razmišljali o svojem susjedu? Jeste li ikada pomislili kakva je osoba? Na stranu što se pozdravite u prolasku ili po koji put dođe kod vas snimiti koji film ili igricu. Koji put ga ponudite kavom ili sokom već kada pržite cd-eje. Da li vam se ikada svidio vaš susjed? I onda jednog dana nakon sto godina poznanstva shvatite da ste nakon nekog vremena i hrpe razgovora uvidjeli kako ste slični, kako imate iste preferncijale, da imate slične misli i želje, slična kretanja po istim mjestima, poznajete iste ljude.. Sve slično a dešavalo se u različito vrijeme?
Smijala sam se pričama kako su se ljudi zavoljeli nakon puno godina poznanstva, a eto doživjeh isto.. od susjeda prijatelj, od prijatelja ljubav, od ljubavi zaručnik (uskoro)... I eto više se ne smijem takvim pričama, jer život nosi mnoge stvari, donosi mnoge promjene, mijenja ljude, promijenio je i mene. Moj je život u potpunosti ispunjen, imam sve što trebam, uistinu nemam što više tražiti. Kada imaš ljubav, imaš sve u životu...
Da ma netko upita kako bih opisala osobu koju volim, i kako ju doživljavam, mislim da bih morala otvoriti ili malu biblioteku kako bi pisala našu ljubav u tomovima, ili bi netko imao živaca sjediti i čitati moju poeziju na kilometarskim postovima... A mislim da je danas ipak poželjno napisati nešto, sažeto i kristalno jasno. A najkristalnije i najjasnije je da ga volim. Eto, jednostavno tako.
Kako je počelo? Kako sam ga zavoljela? Vremenom i polako. Zašto? Zato jer je jednostavan, romantičan, zato jer sam mu ja SVE. Zato jer se ne srami da mi kaže da me voli, zato jer se uz njega osjećam kao malena pahuljica, zato jer me dočekuje osmjehom kada me vidi, zato jer me drži kao kap vode na dlanu. Zato jer mi je najljepši na svijetu, zato jer se u njegovom zagrljaju sva izgubim.... Kada ga pogledam u njegovim očima vidim nas... a ne samo svoj odraz.. Zato ga volim, jer je moj!
Ponekad sam pod velikim stresom... naljutim se, razbjesnim, pušem dim na nos.... Vičem, plačem, ovisi o situaciji. Takva sam, emotivna... nikad mi nije dosadno.... I u tim trenutcima bijesa, ljutnje, tuge, u sebi uvijek težim da uhvatim djelić mira i da dođem k sebi... Ponekad ni sama ne znam kako se smirim, ponekad ni sama ne znam odakle mi više snage za životne probleme... neki ljudi žive sretno, nikada ne iskusivši neki problem ili neimaštinu... neki su jednostavno rođeni pod sretnom zvijezdom... Neki opet suprotno, iako nisu nikome skrivili ništa, iako nikoga ubili nisu, u životu dožive samo probleme i teškoće... Kako to? Kako može postojati nepravda i tko je taj koji odlučuje zašto je netko nešto zaslužio? Neki ubojice žive stotinu godina čak im smanje zatvorske kazne, ožene se i žive lijep život, dok neke bebe od godinu dana umru od meningokokne sepse ili dobiju leukemiju i polako i bolno umiru a nisu niti počeli živjeti... Pa gdje tu ima pravde?
Osjetim se ponekad slomljenom i mislim kako dalje... Šetam ulicom, idem u trgovinu, zamišljena... Podignem pogled i vidim ružu... prelijepu bijelu, na njoj kapi rose... Tako jednostavna, nježna, statična u prostoru i vremenu... Gledam je i umirim se... polako... Ponekad je potrebno malo da nađeš mir... ponekad ste smiri neka pjesma, neki cvijet, stvar, ponekad ljubav voljene osobe, zagrljaj, poljubac... U ovom surovom svijetu potrebno je samo malo ljubavi i vjere, da stvari imaju svoj kraj i da sutra ipak može i hoće biti bolje...
