< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Svibanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Lipanj 2015 (2)
Travanj 2015 (5)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (6)
Studeni 2013 (5)
Listopad 2013 (2)
Svibanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (10)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (6)
Studeni 2006 (7)

Komentari On/Off

Opis bloga

Blog osmišljen za pražnjenje misli.....



Slike zmajeva i ideje za novi zmajevski layout/template šaljite na:



Otvorila sam novi blog, malo eksperimentiram!
magicdragonlady.blogspot.com









Linkovi

Create your own banner at mybannermaker.com!
Copy this code to your website to display this banner!


Novi baneri:



Zanimljivo za pogledati

Tedica
Kulerica
Danči world
Morfinini eksperimenti
Dan u životu zaposlene žene
ZiziMars14
Auroraisa
Vrag s licem anđela
Kenguur
Život u dvoje
Silmarien
Ima jedan svijet
Tratinčica
Amorfia




Something to remember....













I wish these nights....

I wish these night
is the night of our first kiss
I wish these night
is the night that I won't miss
I wish you were in my arms
and breath the air with me
I wish you were mine forever and that
our love was meant to be
I love you I know that
I'm sure I've showed that
I miss your smile, your kiss,
I miss your lips, your h
your everything....



subota, 29.09.2007.

Trudnice



Šetam se jučer gradom, idem kupiti mjesečnu kartu za tramvaj/bus za posao... Pokraj mene prođe jedna trudnica, visoki stupanj trudnoće, mislim da je negdje osmi mjesec... A u licu je bila tako lijepa, kao manekenka sa prednje stranice Vogue-a....
Žene se boje trudnoće, jer postanu "debele i nezgrapne"... a u biti je to tako lijep osjećaj ako mu se prepustiš... Tijelo se poveća, stomačić naraste a u tebi raste beba malena.... Sve su trudnice lijepe, lice im jednostavno zrači.....





| komentari (6) | print | # |

četvrtak, 20.09.2007.

I ovog ima - čovjek odbio dobitak na lotu!!!!!!!



Neki ljudi cijeli život sanjaju dobitak na lotu, neki čak sanjaju a da nikad nisu niti uplatili listić, dok postoji još ljudi na svijetu, a ovo je prvi primjer koji sam čula da je čovjek odbio dobitak na lotu???????

Njemački umirovljenik u Hemelnu, koji je na lotu dobio tri milijuna eura odbio je uzeti taj novac s obrazloženjem da ne zna što bi s njim učinio.

Sedamdesetogodišnjak iz grada Hamelna u pokrajini Donja Saska došao je u Upravu njemačke lutrije u Hannoveru nakon što je saznao da je dobio glavni dobitak i rekao im kako taj novac jednostavno ne želi.

- Što da radim s toliko novca? Moja je supruga umrla, moji roditelji su također mrtvi, nemam djece ni ikakve rodbine. Ne želim ga - rekao je umirovljenik. Dodao je kako je srećku za lutriju kupio samo iz navike, jer je njegova supruga za života bila strastvena igračica.

Identitet muškarca koji bi svoj novac radije prepustio državi nego zadržao, nije objavljen. Razlog je taj što bi ga vjerojatno danonoćno opsjedali ljudi koji bi za taj novac učinili što god je potrebno ne bi li ga se dočepali.

Dužnosnici u lutriji izjavili su s druge strane kako će ga pokušati uvjeriti da zadrži dobitak.



| komentari (11) | print | # |

srijeda, 19.09.2007.

Osječka studentica



Otvorila sam jutros Glas Slavonije i malo ga prelistala, jer mi inače nisu zanimljivi, više volim čitati Jutarnji list, i vidim članak o osječkoj studentici Marini Filipović četvrte godine Ekonomskog fakulteta koja se bavi paralelno i s fotografijom.. Uvijek u potrazi za lijepim slikama za ovaj moj blog, otišla sam malo "baciti oko".

link je marinshe pa slobodno svratite i pogledajte, cura stvarno ima talenta, održala je samostalnu izložbu pod nazivom Digital Pop Art (50 grafika inspiriranih suvremenim japanskim rock i pop subkulturom koje su bile izložene u kafiću Big Ben)...

Pa eto da se ne kaže kako u Osijeku nema talentiranih mladih ljudi, ima samo što se teško probijaju u ovom slijepom crijevu od grada....

Čopila me prehlada pa se liječim, bljak mrzim biti prehlađena :-D ....



| komentari (5) | print | # |

petak, 14.09.2007.



Danas sam sva neka polomljena… ko da je Sizif bacio svoju stijenu na mene i ne mogu se pomaknuti… Umor, srce probada, nemam zraka… Toliko stresa na poslu i privatnom životu da ponekad pomislim da ne mogu dalje. Toliko želja i očekivanja od mene, toliko zahtjeva, sve je prioritet, sve je bitnije od mene i moga života… Ima dana da sam zatrpana poslom da ne stignem cijeli dan jesti jer to i zaboravim kako bi obavila sve na vrijeme što se od mene traži… I samo gubim na kilaži… Druge cure bi rekle super, ne moraš na dijetu, a ja se želim UDEBLJATi… Ne znam ima li tko savjet što jesti ili koje tablete piti, ali treba mi pod hitno bar 5 kila…..
Znam da mi samo treba mir, tišina, i malo ljubavi i stres će nestati. No ponekad je teško to dosegnuti, ponekad mi to izgleda predaleko, nedostižno…. Sve što trebam je šofer, netko iza volana… da me odveze malo da zaboravim….


Behind the wheel- Depesche Mode


My little girl
Drive anywhere
Do what you want
I dont care

Tonight
Im in the hands of fate
I hand myself
Over on a plate

Now

Oh little girl
There are times when I feel
I rather not be
The one behind the wheel

Come
Pull my strings
Watch me move
I do anything

Please

Sweet little girl
I prefer
You behind the wheel
And me the passenger

Drive
Im yours to keep
Do what you want
Im going cheap

Tonight

Youre behind the wheel, tonight



| komentari (5) | print | # |

nedjelja, 09.09.2007.

Danas sam malo romantično raspoložena....









| komentari (10) | print | # |

petak, 07.09.2007.

Ljudska glupost

Sjedim u tramvaju prekjučer i idem kući. Zen mp4 na ušima i slušam „otvoreni radio“. Kiša pada vani, slijeva se niz stakla, kapi tiho kucaju po staklima a ja sam se zamislila… Razmišljam koje su granice ljudske gluposti i koliko su ljudi okrutni, nezreli, bezobzirni… Raspoloženje mi je kao i ta kiša vani, tmurno i podložno brzoj promjeni. Ušlo je dijete u tramvaj s djedom. Nasmijano od uha do uha, bilo je s djedom u Domu Zdravlja, čovjek je imao longetu na ruci. On sav tmuran kao i ja, a dijete… Radosno, nesvjesno. Dijete s Down-ovim sindromom. Pogledam ga i raznježim se…




Imam svoje dijete, već sam i zaboravila na onaj osjećaj kako je to dok je sitna i potpuno ovisna o meni… Moja curica je već „velika“, zabavna, hoda, priča, veseli se svemu. Pomalo piški u lonku, ponešto jede sama, razvija samostalnost. Sve češće mi kaže „mogu sama, velika sam“. A ja mogu samo biti ponosna jer raste, razvija se, i tu sam da to sve vidim…
Prije nisam voljela djecu i nisam mislila da ću jednog dana i ja biti majka. Sada znam kako je to, znam zašto su govorili „neznaš koji je to osjećaj kada imaš SVOJE dijete“… jer uistinu je to poseban osjećaj, posebna vrsta ljubavi… nesebična, bez rezerve, puna brižnosti i nježnosti, puna topline, jednostavno beskonačna…
Sjedim u tramvaju, a ono dijete se smiješi… Sjetim se nedavnog događaja i želudac mi se stisne… Kako neki ljudi uistinu nemaju nimalo mozga u glavi… A evo što me tako razljutilo.
Stojim s jednom osobom i razgovaramo na ulici. Pokraj nas prođe susjed u šetnji s djetetom, a dijete je rođeno s Down-ovim sindromom… Ja sam isto tako pogledala njih, pozdravila, i raznježila se na maleno dijete… A onda naiđe neki čovjek radničke klase, bez da ga je itko pozvao da da komentar i da nam se obrati jer se niti ne znamo, dođe i kaže „kako je sigurno teško njemu imati takvo dijete i da mu je sigurno neugodno“… a ja blago rečeno popizdila…
Ne mislim da je kazna imati dijete čak i rođeno s takvom bolesti. Ne mislim da je njegovim roditeljima lako odgajati ga. Mislim da mu sigurno roditelji posvećuju više pažnje i ljubavi nego što bi posvetili zdravom, normalnom djetetu. Mislim da su i takva djeca mali anđeli koje svijet zbog svog neznanja ne zna kako prihvatiti. Izgledaju drugačije ali i oni su ljudi.
Downov sindrom je jedan od najčešćih genetskih poremećaja. Jedno od 650 novorođene djece u općoj populacije rađa se s ovim poremećajem, dok se učestalost povisuje i više puta s porastom dobi majke. Čak 80 posto oboljele djece rodile su majke mlađe od 35 godina, međutim vjerojatnost i učestalost pojave Downovog sindroma značajno raste s godinama majke.
Sve više djece s Downovim sindromom potiče se na uključenje u normalne učionice sa svojim vršnjacima. U nekim slučajevima uključeni su u posebne programe, dok su u drugim slučajevima potpuno uključeni u svakodnevni školski rad s ostalom djecom. Cilj je u potpunosti uključiti takve osobe u edukacijski i socijalni život zajednice.
Danas sve više osoba s Downovim sindromom živi kod kuće s obiteljima i sudjeluju, obavljajući jednostavne zadatke, u svakodnevnim aktivnostima zajednice. Druže se s osobama koje imaju neke poremećaje, kao i sa zdravim osobama, stvaraju prijateljstva, zapošljavaju se, sudjeluju u sportskim aktivnostima itd.
Oboljele osobe moguće je zaposliti na velikom broju radnih mjesta. Često se radi o službeničkim poslovima ili raznoj ispomoći, no oboljele osobe na radnom mjestu dobivaju osjećaj da su korisni i ponose se svojim postignućima. Na radno mjesto uvijek donose svoj entuzijazam, pouzdanost i predanost poslu.
Mnogi oboljeli imaju kvocijent inteligencije koji ih svrstava među blago ili srednje retardirane osobe. Djeca s Downovim sindromom svakako se mogu podučavati, a njihov puni potencijal još uvijek nije otkriven.
Djeca oboljela od downovog sindroma su izrazito emotivno topla, gotovo uvijek unose vedrinu u sredinu u kojoj se nađu, vrlo su tolerantna, blage naravi i potiču izrazitu naklonost sviju onih koji s njima dolaze u kontakt. Odrasle osobe s Downovim sindromom mogu stupati u veze, od kojih neke završavaju i brakom. Mogu imati i djecu, no valja imati na umu da u tom slučaju postoje 50-postotni izgledi da će i dijete imati Downov sindrom. Oboljele osobe moguće je zaposliti na velikom broju radnih mjesta. Često se radi o službeničkim poslovima ili raznoj ispomoći, no oboljele osobe na radnom mjestu dobivaju osjećaj da su korisni i ponose se svojim postignućima. Na radno mjesto uvijek donose svoj entuzijazam, pouzdanost i predanost poslu.
Jedina stvar koja je tužna i neizbrisiva činjenica je da Downov sindrom je nemoguće izliječiti.
Svake godine čine se veliki koraci u identificiranju gena na 21. kromosomu koji uzrokuju karakteristike Downovog sindroma. Danas su znanstvenici čvrsto uvjereni da će u budućnosti, napretkom genetike i istraživanjem ljudske DNK, biti moguće poboljšati, ispraviti ili spriječiti mnoge probleme povezane s Downovim sindromom.
I tako sjedim u tramvaju, razmišljam kakvi su to ljudi koji pričaju o stvarima koje ne razumiju? Ne kažem da ja razumijem, samo nisam bila član skupina u razredu koje su omalovažavale druge klince, nisam se smijala drugima koji su različiti, nisam vrijeđala starce, invalide. Bolje mi je bilo samoj nego da sam član skupine „popularnih“ praznoglavih koza, kojima je jedini domet razgovora o dečkima, šminki i serijama ili tračanju svih pa i najboljih prijateljica. Zrelija sam od njih i takve ljude ni danas ne volim. Mislim da je važnije imati jednog dobrog prijatelja nego deset loših koji će te ostaviti na cjedilu prvom prilikom… I nisam ništa manje asocijalna zbog toga.
Eto tako, htjela sam zapisati svoje misli o ljudskoj gluposti, o malenim ljudima koji su vječno nasmijani, i kako je lijepo biti dijete, jer jednom kad odrasteš, djetinjstvo i brige o malim beznačajnim prolaznim stvarima postaju prošlost i trebaš se boriti da ti budućnost bude lijepa i dobra za tvoju djecu. Treba se boriti za prava djece, da odrastaju bezbrižno bez kriminala, silovanja, droge, pedofilije, svega onog što se sve češće obrušava na sve manju djecu, i nitko više nije siguran u ovom okrutnom svijetu. Nikome više ništa nije sveto, ni brak ni obitelj ni djeca. Kakvi su to ljudi postali? A moraš živjeti i truditi se da barem u vlastitom domu tvoje dijete pronađe sreću, što sve češće postaje sve teže, jer ni veze nisu što su nekad bile. U današnje vrijeme ruše se ko kule od karata, a djeca su ta koja pate makar ih mi pokušali zaštiti.
Zato danas pišem o djeci, koja trebaju biti naša radost, trebamo ih voljeti i pokušati im dati svjetlosti u ovoj tami današnjeg svijeta… Zaštitimo svoju djecu!





| komentari (6) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se