Love me if you dare and let me run...
22.05.2009., petak
Zabranjeno drvo
|
"Znaš da te volim." "Ne znam." "Eh!" Ljutit pogled. "Znaš da te volim najviše na svijetu, a sve ostalo ne znači mi ništa." "Hvala ti." Ne mogu potvrditi da je osjećaj obostran. Ne usuđujem se to izgovoriti. Kao da nismo stvoreni za ovaj svijet. Da živimo u nekom drugom svijetu, trajali bi vječno. "Ljubav nije dovoljna"; pogotovo ako se u samom svom iskonu protivi svim ljudskim i Božjim načelima, moralu; ne možemo živjeti kao da smo sami na svijetu, ja ne bih mogla živjeti s tom savjesti i osudama. Pa ipak, to je ono što nam nitko ne može oduzeti; ionako smo kilometrima udaljeni. I opet, lijepo je znati da postoji Netko. Činjenica koja istovremeno boli, a koja toliko tješi i daje nevjerojatnu snagu za dalje, za novo, za život, za učenje; činjenica koja pobija sve ono što drugi smatraju da jest. Kaže Pisac da je u vinu više laži nego istine. Ne znam je li i u ovom slučaju tako. Možda je upao trak istine u mene a možda su sanje Još bi nam se mogla desiti se ljubav desiti velim a ja ne znam da li da je želim ili ne želim Da je meni da me budi zveket dukata s tvoga prsluka pa da sebi sudim što zavoljeh te što razboljeh se i ko da uzalud borim se prekasno za te rodih se Ne mogu ti reći što je tuga uzmi mi za zlo al mi vjeruj to ja sam Jednog Gospodara sluga pa mi duša posti od tebe cvijete rosni... Jedna ruka prosi druga blago nosi a u duši mira nema Uredio: miško P.S. Ne funkcionira uređivanje posta. :/ |
