"Znaš da te volim."
"Ne znam."
"Eh!" Ljutit pogled.
"Znaš da te volim najviše na svijetu, a sve ostalo ne znači mi ništa."
"Hvala ti."
Ne mogu potvrditi da je osjećaj obostran. Ne usuđujem se to izgovoriti. Kao da nismo stvoreni za ovaj svijet. Da živimo u nekom drugom svijetu, trajali bi vječno.
"Ljubav nije dovoljna"; pogotovo ako se u samom svom iskonu protivi svim ljudskim i Božjim načelima, moralu; ne možemo živjeti kao da smo sami na svijetu, ja ne bih mogla živjeti s tom savjesti i osudama.
Pa ipak, to je ono što nam nitko ne može oduzeti; ionako smo kilometrima udaljeni. I opet, lijepo je znati da postoji Netko. Činjenica koja istovremeno boli, a koja toliko tješi i daje nevjerojatnu snagu za dalje, za novo, za život, za učenje; činjenica koja pobija sve ono što drugi smatraju da jest.
Kaže Pisac da je u vinu više laži nego istine. Ne znam je li i u ovom slučaju tako.
Možda je upao trak istine u mene
a možda su sanje
Još bi nam se mogla desiti se ljubav
desiti velim
a ja ne znam da li da je želim
ili ne želim
Da je meni da me budi
zveket dukata
s tvoga prsluka
pa da sebi sudim
što zavoljeh te
što razboljeh se
i ko da uzalud borim se
prekasno za te rodih se
Ne mogu ti reći što je tuga
uzmi mi za zlo
al mi vjeruj to
ja sam Jednog Gospodara sluga
pa mi duša posti
od tebe cvijete rosni...
Jedna ruka prosi
druga blago nosi
a u duši mira nema
Uredio: miško
P.S. Ne funkcionira uređivanje posta. :/
Post je objavljen 22.05.2009. u 15:09 sati.