MA3CA

Ovoga ljeta, najkvalitetniji dio dana mi je bila je stanka za ručak. S obzirom da je atmosfera u OUR-ima bila podosta opuštenija u odnosu na ostatak godine, našlo se vremena za kvalitetnije zakuske mimo uobičajenog menua u radničkim menzama iliti restaurantima društvene prehrane. Uz izvrsne delicije naših domaćih čevapdžinica, pizzerija te ponekad mexičkih i talijanskih restauranta znalo se naći raznoliko društvo iz raznih naših uglednih firmi u domaćem i stranom vlasništvu, a teme su bile i više nego zanimljive. Jedna od kvalitetnijih, koja se višekratno ponavljala, bila je donosi li nam više novca uistinu i više sreće ili nam ipak krade našu slobodu. Konkretno potegnuli smo pitanje zarada u našim firmama i koliko smo spremni žrtvovati svog slobodnog vremena, obitelj i prijatelje za više novca, bolje karijere, titule i sl..

Da smo o ovoj temi razgovarali prije par godina, nakon faxa, zaključak bi se nametnuo sam po sebi: karijera, karijera i samo karijera bez kompromisa. Ali začudo, izgleda da rane tridesete rade svoje. Mislim da smo svi došli do one faze svojih karijera tako lijepo opisane u ekonomskoj literaturi: Spremni smo raditi i za manje novca, s nižim činovima i beneficijama, a za više slobodnog vremena.

Da, jesmo, ali samo na teorijskoj razini. U praksi to ne funkcionira zbog kredita, raznih obaveza i neobičnih, ali ponavljajućih troškova koje smo si tijekom vremena natovarili na leđa. Tako smo si lijepo ukrali vlastitu slobodu za šaku kuna.

Možda zvuči patetično, ali je istinito.

Da, nisam se već nekoliko postova ozbiljno pozabavio M-Ž odnosima. Nisam namjeravao ni danas, ali moja je ženica jučer kupila nove cipele. Tipično ženski. Svojoj zbirci od 45 pari dodala je i 46 par. Uvijek sam se pitao zašto je meni dovoljno 5 pari cipela zajedno s tenesicama i papućama te natikačama za more, a ženama nije. Ozbiljno govorim,! I tako sam ja jučer ozbiljno pop… i napravio reviziju po ormarima i izbrojao 45 raznovrsne ženske obuće. Na moje pitanje "zar ti to nije dosta" njezina taktika obrane bila je otprilike sljedeće:

"Tu si računao i 5 pari papuča, 6 pari natikača za plažu, ovih 11 pari prastarih cipela otprije 5 godina! Da vidiš koliko cipela ima Renata ne bi mi tu držao prodike!!!"

I nakon što je velikodušno onih 11 pari dala u Caritas, a natikače za plažu i dio papuča pospremila u podroom, u našem novom ormaru za cipele (koji smo uzgred budi rečeno platili 5K kn) nastala je velika praznina.

"Jel sad vidiš kaj mi je ostalo??? Jel vidiš???", tužno je uzdahnula moja ženica i netom nakon toga dodala:
"A Renata si je kupila povoljno zimske cipele xylonu…."
"Koliko je to povoljno?", upitam ja.
""Pa koštale su 900 kuna, a sad su 750, veli da je ostalo samo par komada, mogli bi sutra poslije posla skočit u yx centar po njih kad su tak povoljne"

Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

Za slučaj da još danas niste kihnuli niti suzu pustili, podsjećam vam da je dotična još uvijek vrlo aktivna.

Prvo sam sam sebi rekao:»Večeras neću! Opustit ću se uz TV i zaboraviti na pisanje», koje, uzgred rečeno i ne prakticiram prečesto. Ali, ne lezi vraže, žena je zaspala uz sitnu djecu pa sam imao potpunu kontrolu nad daljincem. I tako nakon što sam oprao pod, ispeglao dječju robicu i sebi košuju za sutra, uvalim se ja u fotelju. Glegam hateve. Latinica, zadnjih par taktova, zanimljiva tema: Zlatko Sudac. Žalim što sam Suca podložio peglanju, da sam bar znao…

Ali za par minuta krenula je reinkarnacija Svilanova Glamoura – Spitza! Ajde da vidim i taj šou za mase. BTW bio sam u subotu na Špici, vidio sam Vlatku s Eninom malom, Radeljaka sa sinom i još pokoju facu i odma' mi je bilo jasno da se na špicu ide s namjerom i što će se narodu prikazivati u nedjelju (Red Carpet)i ponedjeljak (ta neka Spitza). No da se ja vratim na dotičnu emisiju koja me izvukla iz fotelje i prikovala za računalo da u ovo gluho doba noći tipkam.

Jadno, neduhovito, blijedo, kopija kopijine kopije!!!!! Svilane sad se sigurno okrećeš na Novoj TV (ili RTL-u, gdje si ono otišo?). Pazi sad bisera: nakon par bezveznhi pitanja «selebtitima» sa Špice ide reportaža iz Venecije sa filmskog festivala. I sad naša pacijentica od reportera uspije upitati Đoni Dipa sljedeće pitanje:

«Koje bajke volite?
«Molim???», ovaj će začuđeno
«Koje bajke volite?»
«Sve, one sa princezama».

Toma Kruza je pitala «Koga bi najradije ubio?», na što je ova ostala iznenađena i pitala zar ne bi Bin Ladena, jer on je ipak Amerikanac, a oni su ludi za ubijanjem bin ladena.

Roberta de Nira je pitala da li se boji ajkula?!!!!!! (ima li netko ko ih se ne boji), A Vil Smitu je postavila očito isto pitanje jer je ovaj odgovorio: Ma ja bih nju šakom u nos, vježbao sam u zadnje vrijeme za film u Muhamedu Aliju.

E moj Svilane, dobro je što si otišo s hatevea, ako si im'o ovakve surabnike shvaćam da ti nije bilo lako!!!!

Sad sam olakšao dušu i mogu s mirom stavit kuhat ručak za sutra. Kaj mislite jel bi ženica više volila jetrica na žaru s prilogom ili šrek fileke? Ipak ću skuhat špek fileke, kupil sam friške danas na placu, a i stan da se prolufta do sutra ujutro.

ajmo ljudi još malo pa nestalo.

Čitam sad navečer jutarnje novine (!) i u oči mi upadne priča koja se već danima povlači po njima – slučaj Giriček. Uglavnom supružnici su u postupku razvoda, a u međuvremenu se prepucavaju po novinama i natežu oko šestomjesečnog djeteta. Razlog razvoda: ona je iz Amerike slala novce svojoj mami koja ima 1.500 kuna mirovine i kupila joj par sitnica. On koji na računu ima milijune baksa to više nije mogao podnositi i tražio je bračni ugovor koji bi regulirao te izdatke. Ona mu je rekla da je jedino što će potpisati razvod.

Dakle pojednostavljeno između njega i nje ispriječio se gospodin Novac. Da, taj prokleti pokretač svega na ovom svijetu i istovremeno najjača i najopasnija droga. Upravo je fascinantno kako se dotični gospodin poigrava ljudskim sudbinama, kako najprije spaja ljude, vara ih da su zaljubljeni, zaneseni, a kad se doista navuku na njega on pokazuje svoje pravo lice. Najednom od zaljubljenih golupčića ispadnu očerupani pijetli (u borbi za novac).

Nastavno na moju apstinenciju svezigledno čokolade i alkohola, a sve u svrhu poboljšanja psihofizičke kondicije i tihog protesta protiv Zakona o 0,00 promila dodajem i apstinenciju prema novcu.

Treba netko viška para (mislim da ne propadnu dok sam ja na apstinenciji)?

Bio na razgovoru danas. Lijepo popričao s čoekom. Lijepo se rastali nakon sat vremena. Lijepo će se on meni javiti. Mo'š mislit. Nismo se uspjeli dogovoriti oko par sitnica, ali bumo vidli (rekli su slijepci).

Mislim gnjavaža, ali za podizanje samosvijesti o tome koliko vrijediš, korisno. Mislim da ću ipak ubit taj životopis na netu.....

Jadno je kad, zbog kroničnog nedostatka vremena, napšem jedan post tjedno, pa sam ovom prilikom želio poboljšati taj prosjek.

Znate da baš ne volim razglabati o poslu jer mi ga je uglavnom dosta kad sam na poslu, ali evo malo i mojih zanimljivih iskustava glede razmišljanja o promjeni posla.

Prije godinu dana otkrih ja www.moj-posao.net, mislim čuh ja za njega i ranije, ali mi nije padalo na pamet da mijenjam posao pa mi je bio jednostavno nezanimljiv. Imao sam super posao, super firma…. Ali sve što je lijepo kratko traje i Vrag uđe u moju firmu i poplaši pola ljudi u roku mjesec dana, a ovi tako poplašeni rastrče se po raznoraznim drugim firmama. Nas par koji smo ostali, ostali smo iznenađeni (i uvrijeđeni) tim činom, a ponajviše nekim potezima poslodavca. E kad je naš poslodavac uvidio da nas je poplašio naglo se upristojio i uskoro je bilo sve po starom, odnosno puno bolje, tak da smo ustvari mi koji smo ostali profitirali ostankom i lojalnošću (mislim nije on skužio da je tu bila posrijedi naša naivnost…).

E, pa iz tog doba velikih turbulencija datira i moja prva posjeta gore navedenom portalu. Naravno ostavio sam životopis tamo i zaboravio skroz na njega, dok jednog dana nije neki čovjek uljudno nazvao i zamolio me da mu pošaljem detaljniji životopis, jer sam ga navodno zaintrigirao, a oni baš traže takvog. Poslao ja dezaljni CV i očito mu se nije svidio, jer se javljao više nije. Takve stvari puno govore o ozbiljnosti takvih firmi. Može ta firma biti vodeća u svom fahu, ali dečki moji tak se ne dela biznis, pa bar iz pristojnosti me pošaljite u rodno mjesto, ali pošaljite taj odgovor.

Par mjeseci mira i evo prije par mjeseci nazove mene mlađa gospođa, tajnica u yx firmi i doslovce mi mi izreferira ljubazno na telefon:
«Dobar dan, gospodin Ma3ca?»
«Da, jesam, izvolite»
«Zovem iz firme xy i našli smo Vaš životopis …., dali biste sutra u pola dva mogli doći u ulicu cxy 23?»
«Oprostite, a za koje radno mjesto?»
«Joj, nisu mi rekli…..»
«Dobro gospođo, ostavite mi svoj broj telefona, pa ću vas nazvati kad vidim da li mogu u to vrijeme…»

Pet minuta kasnije:
«Dobar dan, gospodin Ma3ca?»
«Da, jesam, izvolite»
«Zovem ponovno iz firme xy, saznala sam (zamislite vi to) o čemu se radi. Traže nekog za prodavat robu.»
«Nisam zainteresiran, doviđenja!»

E, nakon toga dođoh u iskušenje da ubijem svoj životopis na netu, ali sam ubrzo zaboravio na ovu nezgodnu epizodu pa je ostao tamo (zlu ne trebalo).

I tako dugo vremena ništa, a onda me prošli mjesec ponovno nazove gospođa iz kadrovske jedne renomirane domaće firme i lijepo mi objasni što je, tko je, i da je našla moj CV na netu, koji firmi baš odgovara. Ugovorili smo testiranje za tjedan dana. E tu sam bio u dilemi sam sa sobom, jer nisam u fazi «tražim posao», ali opet zašto ne vidjeti koliko vrijediš na tržištu rada…


Eeeee, da sam samo znao kakav će osjećaj biti nakon tog testiranja ne bi me tamo dobila. Nikad. Uglavnom, osjećao sam se k'o zadnje govno kojeg sad tu maltretiraju da rješava testove. A rješavanje istih katastrofa!!!!! Prve dvije gripe pitanja nisam riješio ni 40%, a ostatak je bio malo bolji. Stvarno, sjedio sam tamo s nekim apsolventima i pisao nikad teže testove inteligencije u životu ( a pisao ih do sada najmanje tucet). Rekao sam nakon svega sam sebi: «no chance da si prošao, no fakin chance». I bio sam sretan što imam svoj dragi posao, jer sam očito zahrđao s mozgom u zadnje vrijeme, a dolaze očito mlađi, sposobniji, pametniji naraštaji.

Međutim nije sve tako crno kako se čini na prvi pogled: drugi dan već oko 10, uslijedio je poziv na mobitel: »Gospodine Ma3ca možete li doći na razgovor u srijedu?« To je značilo samo jedno: Prošao sam, ljudi, prošao!!!! Očito kriteriji nisu bili onako visoko kako sam ja to očekivao, ili sam ipak u drugom dijelu testa briljirao.

I tako dragi moji čitatelji, ako ste nezaposleni, ne gubite nadu, naći ćete jednom posao, a ako ste zaposleni, opet ne gubite nadu, jer uvijek postoji šansa da (bolji) posao pronađe vas.

A




(ni dana bez slovca na blogu unatoč nedostatku inspiracije)

Već tri dana ljudi u mom kvartu zastajkuju pred jednim zidom i bulje u njega i dive se i ne vjeruju očima. Da, dogodilo se čudo. Pravo čudo. Još u petak je zid stajao našaran nesuvislim grafitima obijesne mladeži, raznim prostotama i ponekom zaostalom političkom parolom, a danas je na tom istom zidu dovršeno pravo pravcato umjetničko djelo. Uistinu prekrasna likovna kompozicija zavidnih dimenzija 7x3,5 metra.

Sve je počelo u subotu ujutro kad se je skupina lokalnih mladića od 18-19 godina, koje sam do tada viđao samo s bocom i jointom u ruci u obližnjem parku, poredala uz gore spomenuti zid i počela šarati s kredama po njemu. Prva moja pomisao je bila da «dečki su se opet jučer napušili ili možda i nalizali onih šarenih papirića pa su na nekom tripu iz dalekog im djetinjstva». Nekoliko sati kasnije, kad me je žena zmaj poslala po jogurt i uloške u obližnju trgovinu, uvidio sam da se dečki uopće ne igraju jer je njihova kompozicija dobila podlogu (trava, nebo, oblaci), a izrasla je i pokoja gljiva, cvjetić, kućica…

Dečki su slikali i slikali i slikali cijelu subotu i nedjelju, a i ponedjeljak kad je dovršen i najsitniji detalj našeg kvarta (crkvica, kučice, zgrade, škola, igralište...). I to su radili sa takvim žarom i zanosom kakav je uopće teško i zamisliti. Očito je to svima susjedima upalo u oči jer su ubrzo počeli komentirati da ih predstavnik zgrade plaća iz naše pričuve. Naravno da je to bio najuvjerljiviji argument, jer je poznato da su dečki inače tanki s lovom, a tu je bilo boje i sprejeva u vrijednosti najmanje tisuću kuna. Opću dilemu i nevjericu susjeda je razriješio jedan od «umjetnika» koji im je otkrio njihovu malu tajnu. Sliku su naslikali u spomen svog prijatelja DUGZ-a koje je nedavno umro.

I naravno cijela priča ima i naravoučenije iliti pouku: život me još jednom podsjetio da ne sudim ljude prema njihovoj vanjštini, jer nikad ne znaš što se uistinu krije u njima…..

Ovo što se danas dogodilo u Rusiji duboko me je potreslo i evo cijelo popodne razmišljam o tome. Pokušavam svom svojom pameću, inteligencijom i mudrošću proniknuti razloge ove krvave drame i svu silinu i bijes i nasilje proizašlo iz njega.

Pokušavam se staviti u ulogu otmičara i shvatiti koji je to razlog morao biti da se počini ova silna okrutnost. Znam da iza svega stoji neka ideologija i pokušavam stvoriti ideju o tome što stoji u njenoj pozadini….Ne ide mi, nikad mi nije išlo uživljavanje i ukalupljivanje u neke ideologije. Naprosto zato što ne vjerujem u njih. Ne vjerujem da ijedna ideologija, proizašla od ljudi, može potpuno i trajno usrećiti čovjeka, naprosto stoga jer su ljudi k'o ljudi sebični (ja prvi) te će prije ili kasnije iskoristiti ideologiju u svoje privatne ciljeve i svoje male sitne interese.

Izgleda da je to i ovdje bio slučaj.

Današnji dan je bio jaaako dinamičan, lijep, pun iznenađenja i novih izazova i izglednih prilika u životu. Trebalo bi više takvih....