| ponedjeljak, 31.12.2007. u 12:31 | ][ 3 ][ P ][ # ][ ^ ] [ |
Let me drown...
Samo još jedan crni prizor iz sadašnjosti... Zarobljena,odvojena od svijeta nekim čudnim ogradama... Dan se ne razlikuje mnogo od onog prethodnog...
Gleda negdje daleko,pokušava si dan skratiti pjesmom,dok oči kvasi suzama... Razmišlja čime je to zaslužila,razmišlja o tome na koji način se nakon divne mladosti našla u ovom okružju koje ju osuđuje i ponižava...
Pita se zbog čega nitko ne obraća pozornost na nju? Zašto svi prolaze pokraj nje bez da se dive i njenoj posebnosti,zašto ljudi ukočenog izraza lica stalno negdje žure,zašto ne osjeća toplinu koju je nekad davno prije osjećala? Zbog čega je izgubila vjeru i nadu,zbog čega su dani sve duži,a noći sve crnije?
I tako dolazi još jedan dan... Otvara oči,izgubljena u svijetu,ogledava se oko sebe i nakon nekog kratkog vremena shvaća da se ništa nije promjenilo... Još je zarobljena u svom presitnom kutku na najhladnijem mjestu prostorije... Još uvijek ne osjeća zrake sunca... Neka tupa svijetlost zamagljuje joj pogled i bliješti u oči,ali to nije ona topla sunčeva svijetlost, ne, to nije zlatni trak koji ju je nekad budio iz lijepog sna... Kamo sreće da ju umjesto blijedog neonskog svijetla budi pjev ostalih i žamor mora, sunce sa svojim užarenim rukama...
Ne,dan je i dalje prazan, ljudi svojim grubim rukama stišću njeno nekad slobodno tijelo... Preglasno i prerano doživljavaju jutra...Osjeća se kao izložbeni primjerak dok izbuljene oči zure u nju i očekuju od nje da ih zadivi nečim neviđenim,nečim drukčijim...
Ona to ne želi..... Zašto da glumi da je nešto što nije... Zašto da se prilagođava svijetu koji je za nju propao,svijetu kojeg smatra odratnim... Svijetu koji svojim trulim dušama odbija njeno skromno srce...
Odavna se prestala nadati slobodi... I da se dogodi da bude oslobođena,kako bi se snašla tamo gdje već čini se stoljećima nije bila?
Kako da se natjera na ponovnu prilagodbu,kako da opet prihvati nešto novo
kad je već preumorna da bi se ponovo trudila...
I tako sjedi,tupo promatrajući i ne može vjerovati koliko se njena strana svijeta razlikuje od ove,naizgled tako daleke...
Sanja o slobodi,no svakim ponovnim buđenjem poželi samo jedno -
da se svijet promjeni, želi da ostalima bude bolje nego što je njoj... I time pokazuje da ipak ima nešto u tim rešetkama koje ju tjeraju na razmišljanje...
Sama,pjeva i skraćuje si dane...
Ptica u krletci...
Gleda negdje daleko,pokušava si dan skratiti pjesmom,dok oči kvasi suzama... Razmišlja čime je to zaslužila,razmišlja o tome na koji način se nakon divne mladosti našla u ovom okružju koje ju osuđuje i ponižava...
Pita se zbog čega nitko ne obraća pozornost na nju? Zašto svi prolaze pokraj nje bez da se dive i njenoj posebnosti,zašto ljudi ukočenog izraza lica stalno negdje žure,zašto ne osjeća toplinu koju je nekad davno prije osjećala? Zbog čega je izgubila vjeru i nadu,zbog čega su dani sve duži,a noći sve crnije?
I tako dolazi još jedan dan... Otvara oči,izgubljena u svijetu,ogledava se oko sebe i nakon nekog kratkog vremena shvaća da se ništa nije promjenilo... Još je zarobljena u svom presitnom kutku na najhladnijem mjestu prostorije... Još uvijek ne osjeća zrake sunca... Neka tupa svijetlost zamagljuje joj pogled i bliješti u oči,ali to nije ona topla sunčeva svijetlost, ne, to nije zlatni trak koji ju je nekad budio iz lijepog sna... Kamo sreće da ju umjesto blijedog neonskog svijetla budi pjev ostalih i žamor mora, sunce sa svojim užarenim rukama...
Ne,dan je i dalje prazan, ljudi svojim grubim rukama stišću njeno nekad slobodno tijelo... Preglasno i prerano doživljavaju jutra...Osjeća se kao izložbeni primjerak dok izbuljene oči zure u nju i očekuju od nje da ih zadivi nečim neviđenim,nečim drukčijim...
Ona to ne želi..... Zašto da glumi da je nešto što nije... Zašto da se prilagođava svijetu koji je za nju propao,svijetu kojeg smatra odratnim... Svijetu koji svojim trulim dušama odbija njeno skromno srce...
Odavna se prestala nadati slobodi... I da se dogodi da bude oslobođena,kako bi se snašla tamo gdje već čini se stoljećima nije bila?
Kako da se natjera na ponovnu prilagodbu,kako da opet prihvati nešto novo
kad je već preumorna da bi se ponovo trudila...
I tako sjedi,tupo promatrajući i ne može vjerovati koliko se njena strana svijeta razlikuje od ove,naizgled tako daleke...
Sanja o slobodi,no svakim ponovnim buđenjem poželi samo jedno -
da se svijet promjeni, želi da ostalima bude bolje nego što je njoj... I time pokazuje da ipak ima nešto u tim rešetkama koje ju tjeraju na razmišljanje...
Sama,pjeva i skraćuje si dane...
Ptica u krletci...
| petak, 28.12.2007. u 17:31 | ][ 7 ][ P ][ # ][ ^ ] [ |
Ukratko...
Dragi moji....
Došao je još jedan prosinac... Prošao je još jedan Božić... U kućama se osjeti miris božićnih kolača,a na licima sreća,osmijeh.... U srcima nam je toplina i ljubav,a na pameti stari prijatelji,sadašnji prijatelji i dragi članovi naših obitelji...
Vani sunce,more se ljuljuška,čak i ono zna da je vrijeme ljubavi,mira, darivanja i druženja... Zagrlite sve drage ljude i poljubite ih u tople obraze, od srca im zaželite čestit Božić i još jednu prelijepu godinu....
SRETAN VAM I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I NAJSRETNIJU I NAJZABAVNIJU NOVU GODINU
želi
vaša Anušk@!!!
Došao je još jedan prosinac... Prošao je još jedan Božić... U kućama se osjeti miris božićnih kolača,a na licima sreća,osmijeh.... U srcima nam je toplina i ljubav,a na pameti stari prijatelji,sadašnji prijatelji i dragi članovi naših obitelji...
Vani sunce,more se ljuljuška,čak i ono zna da je vrijeme ljubavi,mira, darivanja i druženja... Zagrlite sve drage ljude i poljubite ih u tople obraze, od srca im zaželite čestit Božić i još jednu prelijepu godinu....
SRETAN VAM I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I NAJSRETNIJU I NAJZABAVNIJU NOVU GODINU
želi
vaša Anušk@!!!
| srijeda, 26.12.2007. u 12:59 | ][ 8 ][ P ][ # ][ ^ ] [ |
Iz nekih starih razloga....
Dobra večer...
Bliži se Božić...Vrijeme je nade,čuda,vjere i darivanja... Vrijeme je kad bi svatko na svijetu trebao osjetiti toplinu i ljubav... No dali je to tako?
Dali svatko dobije priliku za Božić biti sretan?
Naravno da to nije tako... Nažalost,ima mnogo ljudi na svijetu koji umjesto prijateljskog zagrljaja za Božić dobiju ružnu riječ i suzu... Ima ljudi koji nemaju tu sreću za Božić biti sa svojom obitelji i slaviti taj blagdan uz kolače i pjesmu... Ima ljudi koji bi tako rado bili prihvaćeni i voljeni,ali to za njih nije moguće...
Govorim o ljudima koje život nije mazio...
Na televiziji sam nakratko vidjela dokumentarac koji se odvijao u Zagrebu, neznam koja je točno tema bila,ali je u prosincu,u božićno vrijeme... Prikazuje nekog beskućnika koji luta sam po gradu,za Božić spava u plastičnoj vreći i cijeli dan stoji na jednom mjestu znajući da mu je najbolje da cijeli dan ostane u "krevetu" i prespava... Dok kraj njega prolaze ljudi veseleći se svom toplom domu i razmišljajući samo o tome kako će proslaviti blagdane i kakve darove će kupiti,on leži na ulici i prazno bulji u zid...
Zapitate li se ikad koliko je njima teško?
Svaki dan provode na hladnim i sivim ulicama,lutaju i razmišljaju o nekom dalekom svijetu...Savršenom svijetu koji bi ih prihvaćao takve kakvi jesu... Maštaju o svijetu gdje novac ne znači ništa,o svijetu u kojem se ljudi međusobno toleriraju i poštuju...
Što pomislite kad vidite beskućnika?
Ja ih ne viđam često,no znam da mi se svaki put srce stegne kad vidim bespomoćno dijete koje prosi na ulici ili čovjeka u poodmaklim godinama koji samo želi topli obrok i prijateljski pogled... Ruku pomirenja sa svijetom i kapljicu nade...
Njihove oči pružaju pogled pun razočarenja.... U njihovim očima više ni suze ne blistaju... Njihove suze davno su izgubile sjaj... Njihove oči ne žele niti mogu više plakati... Njihove oči znaju da im suze neće donijeti ono za čim čeznu... Za obitelji i toplim domom...
Pa kakav smo mi onda svijet kad ni to najjednostavnije ne možemo pružiti pojedincima? Dok papa troši milijune eura na svoj odmor, dok bogataši grade sve veće i veće zgrade,dok ljudi besramno troše novac na nebitno, oni ostaju bez ičega... Opet sami u svom sivom kutku grada....
Sami...
Iz nekih starih razloga,potreba i osjećaja koji me tjeraju da marim za zaboravljene...
Anušk@
Bliži se Božić...Vrijeme je nade,čuda,vjere i darivanja... Vrijeme je kad bi svatko na svijetu trebao osjetiti toplinu i ljubav... No dali je to tako?
Dali svatko dobije priliku za Božić biti sretan?
Naravno da to nije tako... Nažalost,ima mnogo ljudi na svijetu koji umjesto prijateljskog zagrljaja za Božić dobiju ružnu riječ i suzu... Ima ljudi koji nemaju tu sreću za Božić biti sa svojom obitelji i slaviti taj blagdan uz kolače i pjesmu... Ima ljudi koji bi tako rado bili prihvaćeni i voljeni,ali to za njih nije moguće...
Govorim o ljudima koje život nije mazio...
Na televiziji sam nakratko vidjela dokumentarac koji se odvijao u Zagrebu, neznam koja je točno tema bila,ali je u prosincu,u božićno vrijeme... Prikazuje nekog beskućnika koji luta sam po gradu,za Božić spava u plastičnoj vreći i cijeli dan stoji na jednom mjestu znajući da mu je najbolje da cijeli dan ostane u "krevetu" i prespava... Dok kraj njega prolaze ljudi veseleći se svom toplom domu i razmišljajući samo o tome kako će proslaviti blagdane i kakve darove će kupiti,on leži na ulici i prazno bulji u zid...
Zapitate li se ikad koliko je njima teško?
Svaki dan provode na hladnim i sivim ulicama,lutaju i razmišljaju o nekom dalekom svijetu...Savršenom svijetu koji bi ih prihvaćao takve kakvi jesu... Maštaju o svijetu gdje novac ne znači ništa,o svijetu u kojem se ljudi međusobno toleriraju i poštuju...
Što pomislite kad vidite beskućnika?
Ja ih ne viđam često,no znam da mi se svaki put srce stegne kad vidim bespomoćno dijete koje prosi na ulici ili čovjeka u poodmaklim godinama koji samo želi topli obrok i prijateljski pogled... Ruku pomirenja sa svijetom i kapljicu nade...
Njihove oči pružaju pogled pun razočarenja.... U njihovim očima više ni suze ne blistaju... Njihove suze davno su izgubile sjaj... Njihove oči ne žele niti mogu više plakati... Njihove oči znaju da im suze neće donijeti ono za čim čeznu... Za obitelji i toplim domom...
Pa kakav smo mi onda svijet kad ni to najjednostavnije ne možemo pružiti pojedincima? Dok papa troši milijune eura na svoj odmor, dok bogataši grade sve veće i veće zgrade,dok ljudi besramno troše novac na nebitno, oni ostaju bez ičega... Opet sami u svom sivom kutku grada....
Sami...
Iz nekih starih razloga,potreba i osjećaja koji me tjeraju da marim za zaboravljene...
Anušk@
| nedjelja, 23.12.2007. u 23:41 | ][ 5 ][ P ][ # ][ ^ ] [ |
Wendy Clear
Alo ljudovi!!! Mislila san pobrisat blog,ali se predomislih...
Još tjedan dana do kraja škole,točnije-još samo četiri dana!!!
Nek odbrojavanje počne!!!
Ovih dana se obavljaju dizanja ocjena i povećavanje prosjeka... Weeeeeeeeeeeeeee!!! Zato zna doć do malo napete atmosfere... Ma ni ne,sve je super,sve je za pet...
U subotu je bilo predobro vani... Ne sjećan se kad san se zadnji put toliko zabavila u gradu.... Prvo smo bili na rođendanu,tamo je bilo super, onda smo se pokupili grad
i šli va Bužu.... U Buži atmosfera ko i inače, raspjevana ekipa (mostly torcidaši),samo smih,smih,smih....
Mi ženske smo pokrale kape muškima i postale torcidašice,weeeeee! To je sad neki đir,haha....
Evo nas na slici,malo smo šordavo ispale (pogotovo ja),ali razumit ćete... Bila je subota...
I tako... Celu večer plesale,smijale se,pjevale... Ma bilo je super....
Ok,samo se javljan....
Razmislit ću dali ću više pisat blog... Nemam ni vremena,a ni tema....
A uostalom,trenutno se bavim jednim zajedničkim blogom,tako da....
Aj ciao ljudovi!!!
Anušk@
Još tjedan dana do kraja škole,točnije-još samo četiri dana!!!
Nek odbrojavanje počne!!!
Ovih dana se obavljaju dizanja ocjena i povećavanje prosjeka... Weeeeeeeeeeeeeee!!! Zato zna doć do malo napete atmosfere... Ma ni ne,sve je super,sve je za pet...
U subotu je bilo predobro vani... Ne sjećan se kad san se zadnji put toliko zabavila u gradu.... Prvo smo bili na rođendanu,tamo je bilo super, onda smo se pokupili grad
i šli va Bužu.... U Buži atmosfera ko i inače, raspjevana ekipa (mostly torcidaši),samo smih,smih,smih....Mi ženske smo pokrale kape muškima i postale torcidašice,weeeeee! To je sad neki đir,haha....
Evo nas na slici,malo smo šordavo ispale (pogotovo ja),ali razumit ćete... Bila je subota...
I tako... Celu večer plesale,smijale se,pjevale... Ma bilo je super....
Ok,samo se javljan....
Razmislit ću dali ću više pisat blog... Nemam ni vremena,a ni tema....
A uostalom,trenutno se bavim jednim zajedničkim blogom,tako da....
Aj ciao ljudovi!!!
Anušk@
| ponedjeljak, 17.12.2007. u 19:13 | ][ 1 ][ P ][ # ][ ^ ] [ |
Walk this waaaaaay....
Ša ima ljudi moji??? Kako ste mi svi???
Evo,pa polugodište je pri kraju,još dva tjedna.... Jooo,kad se sjetim....
Ah,sad će Božić,pa Nova godina.... PARTYYYYY!!!!
Yeah.... Hm,danas ću pisat o...odnosima muškaraca i žena...
Tj. o nekim "stvarima" koje dečki prve primjete na curi... Neki bi rekli da je to primitivno,ali jbg... Postoji teorija da smo nastali od majmuna,pa eto...XD
U medijima se često "reklamiraju" ženske proporcije tijela... Svuda oko nas visoke cure,velikih sisa,okruglih guzica i sićušnog struka...
Dali curama to nabija komplekse??? Hm,pa onako... Nemam nekih istaknutih oblina,ali nisam debela,pa recimo da sam zadovoljna... Nisam baš,ali eto... Pomirila se sama sa sobom...
Kidding...
Zanimaju me muška mišljenja;jeli veličina ženskih grudi stvarno presudna?
Ma neznam...slušam muziku pa nemogu složit pošten tekst...
Uglavnom-jesu li za vas privlačnija mršavija ženska tijela ili tijela s naglašenim oblinama? Jeli za vas ljepše vidjeti curu lijepog lica ili curu zamamnih oblina???
LOVE YA ALL
Anušk@
Samo se nakratko javljam...hehe
Evo,pa polugodište je pri kraju,još dva tjedna.... Jooo,kad se sjetim....
Ah,sad će Božić,pa Nova godina.... PARTYYYYY!!!!
Yeah.... Hm,danas ću pisat o...odnosima muškaraca i žena...
Tj. o nekim "stvarima" koje dečki prve primjete na curi... Neki bi rekli da je to primitivno,ali jbg... Postoji teorija da smo nastali od majmuna,pa eto...XD
U medijima se često "reklamiraju" ženske proporcije tijela... Svuda oko nas visoke cure,velikih sisa,okruglih guzica i sićušnog struka...
Dali curama to nabija komplekse??? Hm,pa onako... Nemam nekih istaknutih oblina,ali nisam debela,pa recimo da sam zadovoljna... Nisam baš,ali eto... Pomirila se sama sa sobom...
Kidding...Zanimaju me muška mišljenja;jeli veličina ženskih grudi stvarno presudna?
Ma neznam...slušam muziku pa nemogu složit pošten tekst...
Uglavnom-jesu li za vas privlačnija mršavija ženska tijela ili tijela s naglašenim oblinama? Jeli za vas ljepše vidjeti curu lijepog lica ili curu zamamnih oblina???
LOVE YA ALL
Anušk@
Samo se nakratko javljam...hehe
| petak, 07.12.2007. u 19:38 | ][ 17 ][ P ][ # ][ ^ ] [ |
Midnight
Svi ste vjerojatno čuli za tragediju koja se nedavno dogodila na Rabu... Dvije osnovnoškolke,moje poznanice, okončale su svoj život bacivši se sa zvonika... Strašno,pomislila sam kad je vijest došla i do mene... Vijest me pogodila i imala sam strašan osjećaj da ću povratit svaki čas...
Cure koje su počinile samoubojstvo,po mom mišljenju su uvijek bile nasmiješene i dobre volje i nikad nebih pretpostavila da bi se moglo dogoditi to što se dogodilo.... Međutim,dogodilo se...
Tada sam počela razmišljati o tome što ih je ponukalo da to učine sebi i svojim obiteljima... Čujem da su imale problema u životu,vjerujem da ih je to kao osjetljive tinejdžerske duše mučilo,ali još uvijek mislim da njihovi problemi nisu dovoljno jaki da bi digle ruku na sebe i tako završile svoj život... Po meni,ništa nije dovoljno loše da bi jedini izlaz bio samoubojstvo... Bar sam tako nekad mislila... Razmišljam o ljudima čija je volja za životom tako jaka i koji čine sve samo da bi preživjeli i živjeli punim plućima... A onda se sjetim Magdalene i Antonie i svih ostalih ljudi koji su se tako lako predali i dopustili da ih netko ili nešto natjera da propuste sve lijepo što su mogle doživjeti tijekom života... Razmišljam o bolesnoj djeci koja su većinu života proveli u bolnicama ili uplakanih lica zbog razočaranosti okrutnim životom koji im je uskratio normalno djetinjstvo... Razmišljam o beskućnicima koji nemaju krova nad glavom ni obitelji koja im pruža sigurnost,razmišljam o ljudima u nekim nemilosrdnim područjima u kojima gladuju i umiru od žeđi... Zamislim se kako li je tek njima.... Otkud im volja za životom? Što ih tjera na to da se ne predaju unatoč svemu? Pitam se,kako to da se oni ne odlučuju na samoubojstvo kad im je život tako strašan?
Ne mogu to puno komentirat,ni pokušavat shvatit,već se mogu samo diviti njima koji toliko cijene život... Njima koji unatoč tome što ih svako jutro razočara donoseći im nove gubitke,ustaju s nadom i vjerom u bolje sutra...
Svi naši problemi se čine tako sitnima...
I onda se zapitam,zašto su se ove djevojke odlučile za tako drastičan potez? Ok,imale su problema,ali tko ih nema? Zar je stvarno bilo potrebno da se predaju i u sekundi si donesu vječnu presudu kojom se odriču života i svega lijepog što im je on mogao donijeti? Zašto su odlučile propustiti prvu veliku ljubav,prvo razočarenje preboljeno uz pomoć pravog prijatelja,brak,djecu??? I tko zna što još ne...
Vjerujem da nisu razmišljale o tome... Vjerujem da nisu znale što rade... Mislim da nisu znale da će svojim činom povrijediti ne samo sebe fizički,već i psihički raniti one kojima je zbilja stalo do njih? Jeli stvarno bilo potrebno iza sebe ostaviti uplakane roditelje i prijatelje?
Možda su ih mučili problemi s nekim bliskim ljudima... Ali,po meni, sve se da rješiti... Pa i ako je jedino rješenje pobjeći od problema...
Sve,samo ne ovaj način rješavanja problema....
I što više razmišljam o svemu ovome,shvaćam da sam tužna zbog njih jer nisu razmišljale o svom činu dovoljno,ali i da sam bijesna na njih jer su život tako olako shvatile i odlučile ga se odreći... Odlučile su završiti svoje živote iako su mogle toliko toga postići,toliko toga doživjeti i naučiti...
I eto... Nadam se da im je sad bolje,ako su se u ovom svijetu osjećale tako loše... Nadam se da sad počivaju u miru...I da će se tako i nastaviti...
P.S.-Samo se nadam da velika većina vas vani shvaća važnost i dragocijenost života,te da ga vole i shvaćaju da je njihov život najveći dar...
Nadam se također da znate da sami izgrađujete svoj život i to bi trebao biti vaš užitak trostruko više nego obaveza.... Zamislite život kao kocku gline.... U početku vadite iz vrećice samo praznu,bezbojnu,sivu kocku smrdljive tvari koja predstavlja temelje onoga što slijedi... Svakim korakom,svakim novim potezom,uz što više truda i utrošenog vremena, iz vaše gline se rađa nešto neprocjenjivo,nešto toliko vrijedno da to čuvate kao dio svog bića... I svaki sitni potez koji je vaša ruka ostavila na glini samo je još jedan trag vašeg utjecaja i dokaz da je to VAŠE djelo... I tada to postaje vaš ponos i vaše zadovoljstvo...
Zato,nikad se ne predajte u životu,ne dopuštajte da vas išta slomi,jer velika većina vas niti nezna što je sposobna postići...
Nemojte se smijat,ali neki od nas zauvijek bi mogli promijeniti svijet... Nitko nikad nije potpuno svjestan koliko pojedinac može utjecati na mnoštvo... Zbog toga uvijek težite svojim ciljevima i ne dopuštajte da vas išta spriječi u vašim naumima i željama... Dakako,ako su one za vaše i opće dobro... Modelirajte svoju glinu i pridajte joj mnogo pažnje kako bi jednom,kad ostarite ona postala vaše remek djelo...
LOVE YA ALL
Anušk@
VOLITE ŽIVOT!!!
Cure koje su počinile samoubojstvo,po mom mišljenju su uvijek bile nasmiješene i dobre volje i nikad nebih pretpostavila da bi se moglo dogoditi to što se dogodilo.... Međutim,dogodilo se...
Tada sam počela razmišljati o tome što ih je ponukalo da to učine sebi i svojim obiteljima... Čujem da su imale problema u životu,vjerujem da ih je to kao osjetljive tinejdžerske duše mučilo,ali još uvijek mislim da njihovi problemi nisu dovoljno jaki da bi digle ruku na sebe i tako završile svoj život... Po meni,ništa nije dovoljno loše da bi jedini izlaz bio samoubojstvo... Bar sam tako nekad mislila... Razmišljam o ljudima čija je volja za životom tako jaka i koji čine sve samo da bi preživjeli i živjeli punim plućima... A onda se sjetim Magdalene i Antonie i svih ostalih ljudi koji su se tako lako predali i dopustili da ih netko ili nešto natjera da propuste sve lijepo što su mogle doživjeti tijekom života... Razmišljam o bolesnoj djeci koja su većinu života proveli u bolnicama ili uplakanih lica zbog razočaranosti okrutnim životom koji im je uskratio normalno djetinjstvo... Razmišljam o beskućnicima koji nemaju krova nad glavom ni obitelji koja im pruža sigurnost,razmišljam o ljudima u nekim nemilosrdnim područjima u kojima gladuju i umiru od žeđi... Zamislim se kako li je tek njima.... Otkud im volja za životom? Što ih tjera na to da se ne predaju unatoč svemu? Pitam se,kako to da se oni ne odlučuju na samoubojstvo kad im je život tako strašan?
Ne mogu to puno komentirat,ni pokušavat shvatit,već se mogu samo diviti njima koji toliko cijene život... Njima koji unatoč tome što ih svako jutro razočara donoseći im nove gubitke,ustaju s nadom i vjerom u bolje sutra...
Svi naši problemi se čine tako sitnima...
I onda se zapitam,zašto su se ove djevojke odlučile za tako drastičan potez? Ok,imale su problema,ali tko ih nema? Zar je stvarno bilo potrebno da se predaju i u sekundi si donesu vječnu presudu kojom se odriču života i svega lijepog što im je on mogao donijeti? Zašto su odlučile propustiti prvu veliku ljubav,prvo razočarenje preboljeno uz pomoć pravog prijatelja,brak,djecu??? I tko zna što još ne...
Vjerujem da nisu razmišljale o tome... Vjerujem da nisu znale što rade... Mislim da nisu znale da će svojim činom povrijediti ne samo sebe fizički,već i psihički raniti one kojima je zbilja stalo do njih? Jeli stvarno bilo potrebno iza sebe ostaviti uplakane roditelje i prijatelje?
Možda su ih mučili problemi s nekim bliskim ljudima... Ali,po meni, sve se da rješiti... Pa i ako je jedino rješenje pobjeći od problema...
Sve,samo ne ovaj način rješavanja problema....
I što više razmišljam o svemu ovome,shvaćam da sam tužna zbog njih jer nisu razmišljale o svom činu dovoljno,ali i da sam bijesna na njih jer su život tako olako shvatile i odlučile ga se odreći... Odlučile su završiti svoje živote iako su mogle toliko toga postići,toliko toga doživjeti i naučiti...
I eto... Nadam se da im je sad bolje,ako su se u ovom svijetu osjećale tako loše... Nadam se da sad počivaju u miru...I da će se tako i nastaviti...
P.S.-Samo se nadam da velika većina vas vani shvaća važnost i dragocijenost života,te da ga vole i shvaćaju da je njihov život najveći dar...
Nadam se također da znate da sami izgrađujete svoj život i to bi trebao biti vaš užitak trostruko više nego obaveza.... Zamislite život kao kocku gline.... U početku vadite iz vrećice samo praznu,bezbojnu,sivu kocku smrdljive tvari koja predstavlja temelje onoga što slijedi... Svakim korakom,svakim novim potezom,uz što više truda i utrošenog vremena, iz vaše gline se rađa nešto neprocjenjivo,nešto toliko vrijedno da to čuvate kao dio svog bića... I svaki sitni potez koji je vaša ruka ostavila na glini samo je još jedan trag vašeg utjecaja i dokaz da je to VAŠE djelo... I tada to postaje vaš ponos i vaše zadovoljstvo...
Zato,nikad se ne predajte u životu,ne dopuštajte da vas išta slomi,jer velika većina vas niti nezna što je sposobna postići...
Nemojte se smijat,ali neki od nas zauvijek bi mogli promijeniti svijet... Nitko nikad nije potpuno svjestan koliko pojedinac može utjecati na mnoštvo... Zbog toga uvijek težite svojim ciljevima i ne dopuštajte da vas išta spriječi u vašim naumima i željama... Dakako,ako su one za vaše i opće dobro... Modelirajte svoju glinu i pridajte joj mnogo pažnje kako bi jednom,kad ostarite ona postala vaše remek djelo...
LOVE YA ALL
Anušk@
VOLITE ŽIVOT!!!
| ponedjeljak, 03.12.2007. u 17:33 | ][ 15 ][ P ][ # ][ ^ ] [ |
:
Ja i Marinko še puno lolimo...hehe:
Ovo smo Ury i ja:
Sara Lovrić (demonkica moja) i ja:
Ovo je naš Eko koga jadnog stalno mučim 
Marin i Ursulica:
Anči i Ury:
