ponedjeljak, 17.04.2006.

NOVČANIK





- Zašto žene kada iskoče iz braka promijene boju kose i imidž? – pitao me kolega na poslu i nastavio – Znaš, to je tako tipično ženski i još k tome u pedesetim, vrlo neoriginalno – završio je klimajući glavom i gledao me u oči čekajući moju reakciju.
-Sam si odgovorio. Zato što sam žensko. Vama muškarcima ništa se ne mijenja s rastavom, samo se vratite mami – tu sam prekinula temu iako me vukla da je pretvorim u polemiku.
Taj dijalog se vodio dan prije nego sam vračajući se s tržnice razmišljala o tome. Krenula sam asfaltnom stazom koja je dijagonalno sjekla Krešimirov park i krenula prema uredu. Moram se maknuti iz vakuma u koji sam se zatvorila, razmišljala sam. Nemam ni cilja ni radosti.
Tmuran i trom dan. Oblaci su osivili sve ispred mene što vidim. Grmovi, trava, stabla, mirovali su čekajući kišu. Sivi golub usporeno je izmicao ispred mojih nogu. Ni ja bolje nisam koračala. Noga s nogom jednolično je savladavla put. Kod sredine staze bila je klupa polukružno zaklonjena grmovima. Iza grmova prostirala se livada, na kojoj su dva psa igrala jutarnju igru. Stigla sam do klupe i pred njom na zemlji ugledala novčanik. Muški. Osvrnula sam se. Bila sam sama. Da li da ga podignem?, nećkala sam se. Sagnula sam se i podigla ga, pa rastvorila. Nije bilo novca. Samo vozačka i zdravstvena iskaznica. Pitala sam se: što ako je novac netko prethodno uzeo, ovi dokumenti su vrijedni vlasniku? Odlučila sam iz telefonskog imenika doći do broja vlasnika i što prije predati izgubljeno.
Sastali smo se u Maloj kavani. Visok, vitak s osmijehom je prišao mom stolu, a u ruci cvijeće.
- Dobar dan, mlada damo, za vas! – i pružio mi je buket – Hvala što ste ishlapljenom starcu našli izgubljene stvari.
Profesor je filozofije u penziji. Osvojio me neposrednošću. Nazivao bi me jednom tjedno telefonom, zatim smo se nazivali izmjenično u unaprijed dogovoreni dan. Onda smo se počeli i viđati. Veselilo me pričati s njim. U stvari, on je odgovarao dugo i iscrpno na moja pitanja. A ja sam pitala i pitala. S olovkom u ruci. Činila sam bilješke.
- Ti si prva osoba u mom životu koju zanima moja struka – govorio mi je moj profesor.
- Da li vas to opterećuje? – upitala bih i očekivala da odgovor bude negativan.
- Ne, dapače. Uživam. Osjećam se koristan i važan!
Postao je moj Učitelj.
- A meni je to dodatni ispit zrelosti. Ovaj prije trideset godina je poklonjen – smijala sam se.
- Meni je od mature prošlo šezdeset godina. Vrijeme prolazi, nepovratno – govorio je sa sjetom u glasu – znaš, još nas je malo ostalo.
Čudila sam se kako je stekao mir i radost sa životom i sobom. Rekla sam mu da cijenim vrijeme koje mi poklanja. Imati osobnog učitelja, mudraca, je dar. Sretna zvijezda pod kojom sam rođena me pronašla.
Kod njega, došla bih na isplanirani, kasni ručak u sedamnaest. Učinio bi neki specijalitet. Obavezno bi pripremio neko fino vino.
-O, o, … mala moja učenica. Opet me podmićuje za veću ocjenu? – smiješeći bi me propustio kroz vrata u stan. U ruci bih imala vrećicu. Najčešće s voćem.
-Dobar dan. Jedva sam dočekala ovaj naš susret. Zbog klope i filozofije, naravno – voljela sam reći poneku riječ u slengu, to ga je ljutilo.
-Za danas sam načinio lovački ručak. Specijalno sam po zelen išao na Dolac. Iz filozofije sam pripremio tekst koji ćeš čitati, pa ću ti objasniti. Mala, pomlađuješ me!
Za čitanje bi pripremio knjigu iz koje bi virili umetnuti papirići na odabranim stranicama.
Znali smo ići u šetnju. Sjećam se. Šećemo na periferiji grada, uz nasip. Zaustavimo se na uzvisini. Stajala sam leđima okrenuta, ispred njega. U daljini vidimo Zagrebačko gorje. Naslonio je dlanove na moja ramena. Šutjeli smo. Osjećala sam bliskost i bila sam ponosna. Razmišljala sam kako sve što govori je upravo ono što sam željela i trebala. Prekinuo je šutnju.
-Skoro sam zaboravio da sam profesor. Danas ću ti govoriti što je govorio Zaratustra – i ispruži ruku uz moje uho.
Ugađali smo jedno drugom. Moj misaoni život se promijenio. Gradivo se pretvaralo u smisleni tok mojih razmišljanja i interesa. Otvarale su mi se neke nove spoznaje. Ponavljala sam si gradivo u mislima, prisjećajući se profesorovih riječi: «Povijest filozofije, moja je učiteljica života!»
Govorio mi je da je čovjek mjerilo svih stvari /Protagora/ i da istina i dobrota završavaju u ljepoti. Svi tragamo za tim. Cilj je katarza. Pročišćenje. Oslobađanje od svih okvira i to je put do samoga sebe. Otkrit ću ako pitam i tražim u sebi, naravno. /Aristotel/
Pitala sam ga, je li je on to našao? Potvrdio je, i dodao da voli osluškivati sebe u prirodi. Tada je s Kantom i osjeća njegovo: biti fasciniran beskrajnim svemirom iznad sebe i moralnim zakonom u sebi. Zatim je citirao Voltairea kad govori Rousseauu: «Kad vas slušam kako lijepo govorite o prirodi, dođe mi volja da hodam četveronoške». Pričala sam mu o nepravdi. Slušaj Sokrata – citirao je – «nitko ne griješi svojevoljno već iz neznanja. Svatko je dobar u onome u čemu je mudar, a u onome u čemu je nerazuman je zao.»
Nije povjerovao da sam zaboravila Platonove ideje i Aristotela kako je govorio da mu je drag odgojni Platon, ali mu je draža istina. Čovjek svojom stvaralačkom slobodom čini svijet boljim, ljepšim. Učio me da treba živjeti u odricanju i odmaknuti se od projekata svakodnevnice, jer se guši od nebitnog i to skriva istinu. Istina je da je čovjek čuvar bitka. Ima sve odgovore. /Heidegger/
Tražila sam da mi otkrije što se čini sa strahovima? Pitala sam ga: Je li tuga u mojim godinama fiziološka? Zašto se još uvijek ispričavam djeci?
-Mala, sjeti se Nietzschea: Savjest ti je svijest o odgovornosti i slobodi. Sloboda je tvoj izbor ne «iz» nego «za». Ti si jaka. Tebe je loše iskustvo ranilo, a bez iskustva nema razumskog stvaranja.
-Ponašaš se kao da sam ti ravna!? – potvrdila sam i upitala u isto vrijeme.
-Svi od svih učimo!
Smijala sam se. Puna samopouzdanja, onako punim glasom. Volio je moj smijeh i dočekao ga je s riječima Menfesta: «Zaustavi se ti si tako lijepa!», i dodao je svoje; «neizmjerno».
Odjednom, najavi da putuje na nekoliko mjeseci, možda godinu.
-Što ću ja bez vas? – pitala sam ga u panici. Blizu plača.
-Čekaju me. Trebaju me, – tko, nije rekao – ti me ne trebaš. Ti trebaš da se maknem od tebe da budeš slobodna da ti netko priđe, uz koga ćeš se potvrditi.
Ostala sam tužna, i ljutita, i obogaćena, i pišem i nitko mi nije prišao koga bih voljela kraj sebe.







- 21:02 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 12.04.2006.

VRAĆAM SE...


/iz zbirke "Blog priče", Zoro, 2007./



DA NISI KASNILA ILI PRIČA SA TRI BLJEDOZELENA PRIDJEVA

Rekao ti je da dođeš na vrijeme, ali nisi htjela kvariti dan i požuriti. Dok si koračala, osluškivala si bat potpetica. Kolnik te vodio uz kafić «R» do ulaza u njegovu zgradu. Pred kafić si zastala. Uz zid, uz sami ulaz, stajao je mladić koji je savinuo nogu u koljenu i đon cipele priljubio na zid. Hlače sa šarom, kakve nose vojnici, pratila je majica u boji zemlje kakva je bila i na hlačama. Majica nije skrivala bicepse i pločice na trbuhu. Ali, nije te zaustavio njegov izgled, nego njegovo pljuckanje u dalj čiji tragovi su bili na asfaltu ispred njega. Pogledali ste se. On je stisnuo usne. Ti si sačekala još trenutak, zatim si se uspravila, učvrstila hod i prošla. Dok si prolazila imala si monolog u mislima: Buldog. Bulji. Imam i ja što pokazati. Teretana mi vraća trud. Zatim si skrenula u ulaz.
Da nisi kasnila našla bi ključ i ušla u stan. Vidjela bi da su desno vrata salona otvorena i da je u njemu mrak. Iz mraka bi čula kompilaciju klasične muzike koju on pušta kad treba tišinu. Uputila bi se hodnikom. Prošla bi kraj dvoja vrata i ne bi zastala da ih otvoriš, već bi išla dalje prema svjetlu čiji izvor je na kraju hodnika koji naglo skreće desno. Prije nego bi skrenula, vidjela bi da po zidovima svjetlo treperi. Zaustavila bi se točno ispod dovratnika. Pred tobom bi se otvorila slika koja zaustavlja vrijeme. Uz zrcalo koje pokriva cijeli zid, na blijedozelenoj plohi od stakla, u kojoj su usađena dva lavaboa, vidjela bi svijeće svih oblika i boja, i zapazila bi da su sve zapaljene. U nosnicama bi osjetila kako se miris melise izdvaja iz igre plamenova, koji su se uskladili s muzikom, tamo iz tame. Lijevo, u zrcalu zrcalila bi se kada u obliku trokuta s lampama u stjenkama i otvorima za vodu koji blješte. Podigla bi se na prste i vidjela da u njoj nema vode. Uz tuš koji je u utoru, na stalku, na prostoru za odlaganje, na blijedozelenom ubrusu stajale bi dvije čaše za vino. Da i ne gledaš, znala bi da su desno toalet, ormarić od istog blijedozelenog stakla, kao i ploha uz zrcalo i perilica rublja. Ona, koja nema otvor na prednjoj plohi, već se otvara gore. Već ovo ispred tebe i desno, bilo bi dovoljno da te uvjeri da je sve pripremljeno s namjerom i da je mislio na čistoću i ljepotu koju si oduvijek priželjkivala. Bila bi spremna prepustiti se i uzvraćati. Ali ti si zakasnila. Ključ nisi našla i sišla si na ulicu, u kafić do ulaza da telefoniraš. Uputili su te u hodnik koji počinje gdje završava šank.
Dva dana kasnije, u tisku, na stranici Crne kronike, sasvim desno u članku sedam na pet, pisalo je između ostalog da je oružani obračun u kafiću «R» završio s dvoje mrtvih i više ranjenih. Akteri događaja u interesu istrage nisu imenovani.
U članku se nisu mogle pročitati pojedinosti koje je prepričavala pipničarka, svjedok događanja da su istražitelji uporno tražili jaknu od uniforme koja je nedostajala vojniku koji je poginuo. On je inicirao sukob, to je ona dobro vidjela. No jaknu nisu našli. Govorila je da je sve to vrijeme dok su krim istražitelji imali posla, mladić koji je identificirao leš svoje djevojke koju je dohvatio metak, sjeo u kut, zario lice u dlanove i ponavljao da ju je htio kazniti da čeka pred vratima, i zato nije vratio ključ pod otirač.

- 17:27 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

  travanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Lipanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovo je blog za kratku priču. On je moja bilježnica u kojoj priče nisu konačne. Cijenim konstruktivnu kritiku jer ovdije su i "loše" priče koje su isto moji koraci do dobre priče. Konstruktivna kritika je poželjna, uvredljiva ne. Biti će izbrisana, jer ona predstavlja gosta, a ne pomiće priču.
Ponekad ću ubaciti esej, kratki osvrt na temu ili informaciju, i to bi bio direktni poziv na komunikaciju, možda dogovor, s mojim gostima. Eto, toliko od Lucije.


Ulaznice su numerirane od 27.03.2007.


free web counter





g-mail:
luucija9@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se