utorak, 03.10.2006.

Time to say goodbye

Photobucket - Video and Image Hosting



Nije to to više.
Jednostavno postala sam dosadna, nisam često tu, uvijek iste spike.
Sad je stvarno vrijeme da odem, tako jednostavno osjećam.
Vrijeme je za neke druge klince...
Prošla je godina dana i mislila sam da ga nikad neću zatvorit, ali vrijeme je za nešto drugo, iskrenije i bolnije. Jer dogodilo se puno toga, puno toga o čemu me strah bilo pisati.
Sad otvaram neki drugi blog,isključivo o onom o čemu sam se ponekad ovdje ustručavala pisat.
Nije to više dječja igra, nije...
Niste me mogli nikad u potpunosti razumijeti, jer nisam mogla biti u potpunosti iskrena.
Bojim se...
I na ovoj adresi jednostavno više ne pripadam...
A Lonely Maura nek ostane jedna lijepa prošlost...


utorak, 26.09.2006.

Confused sky

Photobucket - Video and Image Hosting

Da nešto napišem dok još imam volje. Naime, napušila sam se pa me uhvatila inspiracija, možda bi trebala češće jer nisam čest konzument toga, zbog toga jer ne volim tupo i bezosjećajno stanje. Uvijek sam željna nekih vrhunaca, moćnog osjećaja i ponekad se bojim sama sebe baš zbog toga.
Osjećam se uopće nedostojnom pričati o nekim svojim problemima kad se osvrnem malo i pogledam ljude oko sebe i kad se sjetim činjenice da sam još ovako mlada, naporno mi je uopće objašnjavati što trenutačno prolazim jer nisam sigurna ni sama ali možda je ovo način traženja nekog odgovora koji nikako da dobijem, a kako u biti uopće doći do toga, kad neznam na što to točno tražim odgovor. Iako ga znam da ga ovdje neću dobiti, ili će se opet sve svoditi na iste dosadne, nekorisne savjete eto tako samo da se nešto napiše, ili će netko možda odozgo čuti moj vapaj i pomoći mi u ovom uraganu.

U jedno životno pravilo čvrsto vjerujem, čvrsto do boli... « Sve se vraća, sve se plaća! ».
Zato se pomalo i bojim moje budućnosti, velika sam grešnica za svoje godine, ali tješim se uvijek da ima i gorih. Jedino je što želim da kasnije ispaštam za svoje grijehe samo ja, a ne ljudi koje volim.
Jedan primjer kako olako shvaćamo život mogu primjeniti na sebi iako nije dovoljno čvrst, ali bih htjela ukazat na gore navedeno pravilo koje se meni dogodilo. Uvijek sam željela smršaviti, i mučila se s dijetama, uvjeravajući se da je to jedini način. Nikakva normalna prehrana, nego obavezno dijeta ! Dogodilo se to da sam smršavila stjecajem okolnosti uopće nepazeći na prehranu. Smršavila sam na nezdrav način, uopće ne razmišljajući o tome.
Da, dogodilo se to da sam totalno promjenila stav o svemu tome i shvatila da dijete jednostavno nepostoje, to je varka sve dok ti se ne dogodi sklop u glavi nema nade. Puno ljudi mi je to govorilo ali ja jednostavno to nisam mogla razumjeti, dok nisam proživjela, kao i što će morati svi ostali tada slični meni jer to ipak nije tako jednostavno.
E što se dogodilo, ja sam moj organizam uništila, moje srce tako nepravilno kuca, ne samo zbog naglog mršavljenja ali to je isto jedan od uzroka,ali ja i dalje nisam zadovoljna svojim tijelom ali to je tema za jedan drugi post jer je puno još ovdje važnijih misli.
Plakajući i deprimirajući se kakav ja to problem, predstavljajući ga sebi kao najveći problem čovječanstva, došlo je do toga da mi se naplatila obijest i moja sebičnost.
Danas me totalno briga za te dijete, pravilnije gledam na prehranu, hrana nije number one kad sam u kurcu ali sam dobila niz puno gorih i kompliciranijh problema i odjednom moj najveći životni problem jednostavno je nestao i ostaje samo činjenica koja sam glupača bila i kako ti život sve naplati duplo. A pitam se samo kad će počet otplaćivanje dugova zbog svega ostalog.
A prava činjenica je da nikad nisam bila debela, punija da, ali u pravom smislu riječi debela ne. I imam puno fizičkih prednosti, al ja sam samo gledala mane. No ovo sve ne znači da se puno toga promjenilo, samo sam došla do zeru pameti i promjenila neke stavove. A gradit se još trebam. Danas se isključivo trudim bit nasmiješena u društvu, zračit pozitivnim stvarima a ne bit mršava. Jednom će mi uspjet i netko će me zavoljet.
Postajem svjesna pomalo svog karaktera. Prosta sam, divlja, veoma samodestruktivna i jedno takvo žensko biće se ne bi trebalo tako ponašat da bi je muškarci oblijetali, ali skužila sam da protiv toga nemogu. I neću se mjenjat iako oduvijek imam kompleks manje vrijednosti zbog toga. Ali i dalje se smatram kvalitetnom osobom.Ljudi mi govore da sam seksipilna, jebozovna, energična, pozitivna, iako ja to nemogu tako vidjeti, zaključujem da jesam usitinu jesam i trebam biti ponosna zbog toga, jer takve kvalitete jednostavno imaš ili nemaš, to je u tebe usađeno ... al što bi to u biti značilo s mog stajališta....otvorena i pomalo napadna,glasna osoba. Muškarci me se boje zbog toga, a moja intuicija me još nije izdala. U iskrici pogleda točno osjećam strah i strast i rijetko tko će se usuditi mi prići. Tu ja trebam napravit potez, ali ja neželim to. Želim muškarca, koji će bit dovoljno «snažan» potegnit me za ruku i reć:» slušaj mala, tako i tako stoje stvari.... «
Samo postoji još jedan problem... to mi je u naravi i opet protiv toga nemogu...moji nagoni i moje tijelo, um i duše puno strasti mi nedopuštaju drukčije. Autodestruktivna sam po prirodi i to jako. I jednostavno ja nisam mirna ako se ne uvlačim u neke problematične situacije. Jednostavno to tako neide, to nisam ja. I činjenica je da volim problematične odnose s muškarcima, bolesne odnose ... i nesramim se toga... i dobro je dok sam još mlada. Ali što kasnije, kako da mijenjam narav, jer to nije nezrelost to moja narav od a do ž.... Takve sam prirode i bojim se zbog toga svoje budućnosti, jer moj moto je ili nikako ili do kraja... pa tako u svemu... I zar tako dovijeka? Pronać sklad i harmoniju koju tako želim nikad neću, a onda se zapitam zar to uisitnu želim i tu dilema ostaje... jer odgovore ne nalazim.

Ja iz trena padam u najveće depresije do najvećih visina, mala je duljina puta od jednog kraja do drugog. Al lakše padam nego se uzdižem, ali na to sam već naviknuta, no želim dati do znanja da kad kažem ljudima da sam u kurcu da me ozbiljno ne shvaćaju.
Također, moja agresivna priroda je samo jedna maska, sloj koji ako podigneš nađeš jednu nježnu osobu punu dobrote prema drugim ljudima, pune ljubavi, ranjiva srca i nježnu do boli. Samo nema te osobe koja bi lako prodrla tu masku.
I ne sumnjam ja da ću naći neku osobu jednog dana koju ću smatrat osobom svog života, već sumjam u to da ću ikad biti zadovoljena. Da ću biti mirna i spokojna. Da ću vodit ispunjen život i da će s tom nekom osobm imat miran i topao odos. Ako ne postoji problem, ako je sve mirno i kako treba, meni to ne odgovara. Jednostavno tražim uvijek problem, tražim bol.
Neznam prekidam ovo sve jer već dugo pišem a imam osjećaj kao da nisam ništa rekla, da je tekst ostao nedorečen ali stvar je u tome da jednostavno neznam objasnit što mislim, što želim, što osjećam. Moj problem je što sve gledam crno-bijelo. I razumijem i sivilo, ali ga ne mogu prihvatit. Moja priroda me jebe... pitanje ostaje može li se protiv toga... a opet se zapitam zašto bih se mjenjala...zbog koga...sebe? Učinila bih se možda sretnijem, ali zar nasilno mjenjanje prirode ne bi možda donjelo još veće probleme...?
I toliko je toga ispred mene, i radujem se životu, ali nevjerujem sebi. Nevjerujem okolini, koja ti nikad neće dopustiti biti ono što jesi i pomoći ti u ostvarenju svojih ciljeva.
Život jest lijep, ali je i jedno veliko sranje. Snovi se ispunjaju rijetkim osobama, a realnost te prisiljava da u oblacima nije moguće živjet, da je nemoguće uživati u potpunosti a neosjetiti boljen posljedice...
Život jednostavno kao da je na svakom drugom uglu sakrio bol koja samo čeka da te zaskoči svojom mrežom iz koje se teško izvući, ali isto tako, uvijek ostavlja tragove...
Bojim se i osjećam da me tek puno boli čeka, jer dugo sam je potiskivala, vidjet ćemo kad će isplivati na površinu.

Voli vas vaša Maura.

subota, 23.09.2006.

Leptir



Photobucket - Video and Image Hosting

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.

Onda je leptir stao.
Činilo se da ne može dalje.

Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.

Leptir je s lakoćom izašao.
Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.

Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.

Međutim ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.


subota, 16.09.2006.

Raspad sistema


Photobucket - Video and Image Hosting


Više bih morala nešto napisati... Nije da nisam imala slobodnog vremena, ali jednostavno
moje tijelo je tako iscrpljeno...
moj um je tako slabašan da jednostavno svaku sekundu traži da legne u krevet i ne radi ništa...

Neću praviti recenziju ljeta jer bi bila predugačka a i nije da ga se baš nešto želim sjećati, vjerovatno jer jer se bojim uvidjeti koliko je tu zapravo rupa.
Ali nikad nisam živjela punom parom kao ovog ljeta, vidjeli ste samo po postovima. Jest da sam se izmorila i zasitila ali pozitivna strana je bila što o ničem nisam stizala razmišljati i nije bilo uopće negativnih osjećaja.
A sad su se negdje morali ispoljiti.
Umorna sam jako, umorna... i ovaj umor nikako da stane,ne pomaže ništa.

Bojim se jer će početi sad depre, tuga i usamljenost.

Bojim se za svoju budućnost.

I nadam se da nisam zaglibila jako.

U bjegu od blata nastojim se sakriti u kući svojoj i preživjeti u mom krevetiću.

Tamo se osjećam najsigurnije što mi je potrebno jako jer se jako bojim.

Uopće neznam što bih vam rekla sad, jer sam isprazna, bezvoljna i umorna.

Moram se trgnut al nemam snage, fakat nemam.

Čekat ću u nadi da me netko spasi a dotad nadati se da ću to ipak možda uspjeti sama.



utorak, 12.09.2006.

Ola...

"Samo su dva tipa ljudi na ovom svijetu – dobri i loši. Dobri bolje spavaju, ali čini se da loši više uživaju u satima kad su budni."

Dragi ljudi, da, da živa sam... JOŠ ...
javim se kad se malo NASPAVAM...
LJUBIM VAS


Maura

subota, 26.08.2006.

živi,samo živi...

olalalla..evo me doma...dobre volje sam odma...
lud je ovaj život...lud...
sve je vrijedno ovog osjećaja...
živim punim plućima, možda na pogrešan način...
ali život je ionako kratak..
čemu se štedjeti..
nešto graditi da bi sutra krepo...
uživaj koliko možeš...
kako hoćeš...
neumjerno...
zašto se stavljat u kalupe normalnih ljudi...
obrazovanje
muž
djeca
mirovina
zar to nije pomalo ispuhano...

učiš, ne učiš, svejendo ionako snalažljivost uvijek prevlada...
dobro aj bar neko obrazovanje reda radi...
ali prisili se bit umjetnik čak i ako nisi...
svatko ima jednog skrivenog u sebi..
njima je najluđe...
posvojiš si koje dijete ako baš hoćeš..
ionako je previše napuštene...
mjenjaš muškarce kad ti dođe i kako ti dođe..
bez ikakve formalnosti ovo ono..
jebeš to...

ma sad se malo zajebavam..
tko zna što mene sutra čeka...
bilo kako bilo...
tražit ću sreću...
u kalupima bez kalupa...
pa što me god usreći...
možda već sutra drukčije budem razmišljala...
ali trudit ću se bit hedonist,pogotovo u onom što mi jako godi...
ali želim živjeti...
plakati, smijati se, tugovati, vrištati, veseliti se...
želim bit svoja..
prvo sebe voli...
lako je onda druge..
kad zavoliš sebe...
SVI PROBLEMI SU RIJEŠENI...

Možda se činim nekad tužna i depresivna ali moje opće stanje je pozitivno...
ja u svemu mogu nać zadovoljstvo jer sam skromna što se tiče sreće...
daj mi bilo kakve ljubavi i milog ljudskog kontakta i ja sam zadovoljena...

A i kad pogledaš da si 24 sata sretan i zadovoljan, ne bi bilo zanimljivo,zar ne?

ja ponekad stvarno uživam u tugi i svim "negativnim" ljudskim osjećajima..
jer nađem i tu čar...
prelijepo je nekad isplakat dušu...
Ma ja volim osjećat...
sve osim bijesa, jer kad sam bijesna spremna sam učiniti svašta...
nagla...
takvu se volim..
zvuči glupo...ali fascinaram samu sebe..
odnosno ne samu sebe, nego me fascinira čovjek..a ja sam čovjek..
i nepoznam se... čovjek se nikad nemože u potpunosti upoznati..
nikad...
jer ljudska psiha je tako zanimljiva i začuđujuća...
i kad kažeš da nekog znaš u dušu, lažeš samog sebe jer nitko sebe dovoljno ne pozna..
a kamoli druge..
drugo je kontrola...
ali toliko je različitih životnih situacija i nek mi nekto odgovori može li sebi 100 % garantirat da će se tako i tako ponašat..
ja ne..
i to mi je super...

Koliko sam se "nasrala".... čitam i nekako mi se ne čini da sam ja pisala...a znam da jesam..eto koliko je to čovjek zanimljiv...
čovjekova psiha je ..ma ne nalazim riječ da opišem koliko joj se divim...
a tek je zanimljiva kad se počneš poigravat s njom..
ponekad jako zanimljivo..ponekad bolno...ponekad neprocjenivo ugodno...ponekad svakako...
a ja se poigravam i to kako...
i briga me ...
šta ima bit bit će...
ja sam buntovnik i neću se stavljat u ograničene kalupe...
ja ću radit ono što mi se radi..
pa makar me i skupo koštalo...
o vrijedi bit drukčiji...
vrijedi...
jer pravilo kojeg se držim je da treba živjet svaki dan kao da ti je zadnji...
jer tko zna je li..
i zašto se onda ne prepustit onom što ti godi..
zašto granice..
zašto ovo..zašto ono...
užiaj kako hoćeš i koliko hoćeš jer tvoj život je samo tvoj život i dan ti je u ruke da radiš s njim što hoćeš...i imaš to pravo...
i zato nemojte imat predrasude ljudi..
svi smo posebni i drukčiji...
a tko zna možda sam ja samo obična...
a moja psiha govori nešto drugo...
hm zanimljivo je to...
kako ONA zna bit zanimljiva...
i promjeniva...
i to je njena čar...

a možda sam ja danas samo neuračunljiva...

pišem, pišem i ima li ovo smisla, šta kažete...

a možda se ona samo danas igra samnom...

ma kurva je ta psiha..kurva...

nikad neznaš kad će te zajebat..





petak, 18.08.2006.

Što dalje...?

Kada strahovi i tjeskobe pocinju dominirati i upravljati necijim zivotom, kada ometaju obiteljski, drustveni i poslovni zivot, tada govorimo o anksioznim poremecajima. Psiholoski simptomi anksioznosti su pretjerana plasljivost i strepnja, osjecaj unutrasnje napetosti ili nemira, oslabljena koncentracija, razdrazljivost, pojacana osjetljivost na buku, smetnje spavanja (tesko usnivanje, cesto budjenje tijekom noci, ruzni snovi), oslabljena memorija, cesto zbog oslabljene paznje i koncentracije. Tjelesni simptomi anksioznosti su lupanje ili preskakanje srca, osjecaj nedostatka zraka ili otezanog disanja, osjecaj stegnutosti u prsima, suhoca usta, poteskoce pri gutanju, nelagoda u trbuhu, nadutost, ucestalo mokrenje, oslabljena seksualna zelja, sum u usima, osjecaj osamucenosti, trnci u nogama i rukama, drhtanje ruku. Simptomi anksioznosti pojavljuju se u skupini poremecaja koje nazivamo anksioznim poremecajima, medju koje spada i generalizirani anksiozni poremecaj, panicni poremecaj, posttraumatski stresni poremecaj i drugi.
Simptomi panicnog poremecaja mogu biti strah, lupanje srca, kratak dah i osjecajgusenja, osamucenost i nestabilnost, mucnina i zelucane smetnje, toplo ilihladno strujanje po tijelu, sum u glavi, drhtavica, osjecaj nestvarnosti,
osjecaj gubitka kontrole i ludila, strah od umiranja, znojenje, osjecaj propadanja kroz tlo. Pojedini bolesnici imaju samo neke od navedenih simptoma, a pojedini sve. Jakost i trajanje simptoma takodjer se razlikuje od bolesnika dobolesnika. Panicni napad moze trajati od nekoliko minuta do iznimno jednog sataili cak dulje. Napad mogu isprovocirati tvari koje pobudjuju sredisnji zivcani sustav, a najcesci ekscitator je kofein iz crne kave i "cola" pica.Nerijetko se javlja i nakon zlouporabe droga.


Ne nije uopće stvar u tome da sam usamljena, depresivna pubertetlija i da je ovo normalno raspoloženje. Sjebala sam se podosta, ne skroz ali poprilično.
Odmakla sam se od svih jer mi je potreban potpun mir, bez ikakvog suvišnog društva, pogotovo ne onog koje je u drugom stanju, još puno želja za izlascima, i kojeg boli kurac što proživljavam.
Čas mislim da je sve u redu, čas se slomim u trenu. Dovoljna je sitnica, mizerna sitnica da pokrene buru, ludilo, bjesnilo, da probudi vraga u meni.
Ne... nemam osjećaj krivice... ali to tako ide, sve ono što si nekad bio droga uništi ...
savjest se ponekad javi,ali brzo prođe jer te zaokupi ludilo s kojim se nosiš svaki dan.
I sad kad bi se trebala maknut nakon debele pouke, koja se manifestirala fizičkim i psihičkim putem, neznam koji je gori, ja je još više želim.
I nema nikog da se oslonim...
Nema nikog da mi pomogne...
Nema nikog da mu je stalo...
I jedna jedina stvar me u biti muči...
Bojim se,jer tko zna kako će sve ovo završiti..Toliko sam planova imala za sebe, a sa sprženim mozgom kako to napraviti. Jedina ispravna odluka je stati. Ali ja to nemogu.
Ja se neznam vratiti normalnom životu. U biti znam, ali neželim. Ma i nemam snage, motivacije. I tako se bojim jer tko zna kako će ići ovo. JA znam da ću posrnuti opet i da je sve ovo daleko od početka kraja.
A cijeli ovaj period je bio savršen...ali kad osjetiš posljedice, bilo kakve., zapitaš se što će biti samnom.
Kako će sve završiti neznam...samo želim neku svijetlu budućnost...hoću li je dočekati neznam...
I da, VJERUJEM U BAJKE...ali mislim da sam u pogrešnu zalutala ...
O kako je ovo daleko od početka kraja...
daleko...
daleko...
daleko...

A nekako, nije me briga...

četvrtak, 17.08.2006.

Neće bit dobro. Neće jer sam skroz bespomoćna i ne nalazim riječi kojim bi opisala ovo stanje jer mi je mozak blokiran, sjeban, jednostavnije - glupa sam ko kurac i jako mi se teško pričat jer je mozgovne motore nemoguće upaliti.
Anksioznost... nadam se da se varam.
Neznam da li poći kod doktora ili pokušati si sama pomoći. Makla sam se od ljudi, jer nemam potrebu za društvom i sad jedino pomaže Normabel.
Umorila sam se već pisajući ovo, nemogu se skoncentrirat na pisanje i to me izluđuje.
Raspizdim se u sekundi. Tjeskoba oko srca. Strašno. Doslovno se mučim ovo napisati. Nemogu.

petak, 11.08.2006.

Everything is gonna be alright ?

Photobucket - Video and Image Hosting


Dug oporavak slijedi ...
Neznam jel kraj svemu ovome ...
jer...
ja nemogu više...
nemogu više...
fizički ni psihički...
sve sam sjebala...
sebe sam sjebala..
teško se nosit s tim ...
teško...
osjećaš se kao da ti je netko komad mozga odgrizao...
jesam li dobila što sam htjela...
jesam..
jesam li sretna...
neznam ...
jer jednostavno moji osjećaji su postali prazni...
neznam hoću li nastaviti ..
a vjerovatno hoću čak i nakon prisilne pauze..
jer mi je JAKO potrebna..
valjda će se popraviti stanje..
Sve je otišlo k vragu...
jede me jede...
i ONA...za koju sam mislila da je moja srodna duša ponovno nađena..
sve je obična farsa bila...a kako i da bude nešto trajno kad smo sve što smo zajedno radile radile nesvjesno i u svrhu zabave..
Neznam ni sama kako sam podnijela razočaranje, a jednostavno je došlo. Pras !
Moji osjećaji jednostavno su upola nestali jednog trenutka, jednostavno se žaruljica upalila i ja sam shvatila da to nije to.
Jer nemože to biti to, ako se ti trudiš iz petnih žila i daješ nekome svu svoju ljubav i svaki svoj osmijeh koji je postao rijedak pokušavaš toj osobi uputiti a ne dobiješ upola toliko. Tako da nije puno boljelo, jednostavno sam shvatila da ne zaslužuje to što joj dajem i da moram ići dalje...iako je ona još uvijek tu i bit će još neko vrijeme, ali moja ljubav ograničena je na kapaljku, a s time i moje strepljenje, razumijevanje i sve vezano uz prijateljstvo, jer mnogo puta sam se opekla i nemogu si više to dopustiti, pogotovo ne sada.
U čemu je problem?
Zašto sve što radim loše ili dobro, vrati mi se tri put gore...
Jer istina je...
čim mi se počne nešto lijepo događati, beeem! Nestane u trenutku i to naglo, da što više zaboli. Jel ja sve uništim ili nešto drugo je u pitanju...
Da li me Bog kažnjava zbog toga što griješno pokušavam zatomit bol ponekad ..
ili zato što ponekad poželim se osjećat sretno i normalno među drugim ljudima...
ako je to moj grijeh najveći nek me odma vrag nosi u pakao...
Al kriva sam, kriva sam za sve što mi se događa...
Lažem samu sebe..
ma bit će sve ok...
izvuć ću se ja...

četvrtak, 03.08.2006.

Anđelčić je umoran.

Photobucket - Video and Image Hosting

Nisam nestala! Tu sam ! Tu sam ! Jesam se malo otuđila, ali ne od vas nego od same sebe. Jer blog je oduvijek bio moja ispušna daska, moj dnevnik, moj prijatelj i žalosno je da ga kad ulovim slobodnog vremena umor nadvlada.
Ludo ljeto, ludo ljeto. Ali da mi netko u zamjenu za njega ponudi mirnu sobicu s nekim do kog mi je stalo i obrnuto, ne bih trenutka razmišljala.
Umorna, o da umorna pomalo od svega. Ali tempo i okolina nikad neće dopustiti da posrnem, i tjerat će me tjerat dokle god ne budem jaka 100 % reći NE.
A mislim da ću se načekat do tog perioda.
Ali ne žalim se, živim i uživam. Iako sve nosi svoje posljedice. Kao npr. konstantan fizički umor popraćen psihičkim, samo njega je lakše potisnut.
No, još malo...kojih mjesec dana i onda se nadam odmoru. Anđelčić kaže da sam umorna i da je dosta, a vražićak i dalje tjera, tjera, crpi energiju.
I tako mi treba netko, jako, jako, jako... I spremna sam čekati i čekam već dugo, ali baš mi treba netko tko će mi pokazati da mu je bar mrvicu stalo. I treba mi netko ponajviše da se uvjerim da sam još uvijek spremna pružiti ljubav u što sam debelo počela sumnjati, jer kako pružiti ljubav drugome uopće kad je nemožeš prvenstveno pružiti sebi.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se