30.03.2006., četvrtak

Pazi Lav!

Vratih se iz škole, izvadih ključ iz džepa usmjeren prema vratima moje sobe, kad odjednom, začujem nekakvo režanje unutra. Bože dragi! Ovo ne može biti prvoaprilska šala jer još nije prvi travanj. Kakvo je to režanje?

Zaustavio sam se s ključem u ruci i jednostavno pokucao na vrata. Nitko nije odgovorio. Možda mi se samo učinilo. Ali već sljedećeg trenutka ponovno režanje. Unatoč dobroj izolaciji, režanje se je gromoglasno čulo iz sobe. Pažljivo i pomalo uspaničeno ugurao sam ključ u ključanicu. Otključao sam vrata i odmaknuo se od vrata. Režanje se nastavilo. U trenu sam se bacio na vrata i ponovno ih zaključao. Što ću sad? Pitao sam tog stvora zna li hrvatski. Pitao sam ga je li stvaran ili je samo neka psihološka pojava. Pitao sam ga što tu radi ali se nisam usudio biti grub jer sam bio svjestan da bi, ljut, mogao strgati vrata i pojesti me. Osjećao sam se donekle sigurno, mislim, s ove strane vratiju i palo mi je na pamet da se sprijateljim s tim unutra. Ispričao sam mu ukratko svoju biografiju i zamolio za razumijevanje. Rekao sam mu i da uopće nije bed što je u mojoj sobi, samo neka mi obeća da se nemam čega bojati, da mi neće nauditi.

Nisam mogao biti siguran razumije li me. Prestao je, barem, režati. Pokucao sam opet na vrata i više se nije odazivao. Pomalo uplašen stajao sam pred vratima ne znajući što činiti. Da pričekam dok se tata vrati s posla ili da uđem u sobu? Možda je čudovište već otišlo. Još sam malo razmišljao, između ostalog i kako mi profesorica sigurno neće vjerovati kad u domaćoj zadaći napišem da sam u svojoj sobi susreo čudovište koje me nije pustilo unutra? S druge strane, to će biti isprika da ne moram pisati zadaću, jer ne mogu ući u sobu.

Tata uvijek kaže da se nemamo čega bojati, da samo idemo tamo kamo želimo, a ostalo prepustimo sudbini. Mama kaže da uvijek treba biti oprezan. Djed kaže da je u životu najvažnije dobro raditi, dobro se najesti i dobro spavati, ali to je jedna druga priča. Budući da više nisam čuo ništa s druge strane, odlučio sam ući u sobi.

Odškrinuo vrata što sam polaganije mogao. Otvarajući ih oprezno sam virio u sobu. Nisam još ulazio. Stajao sam ispred svoje sobe širom otvorenih vrata i gledao to čudo u mojoj sobi. Nisam vidio nikoga. Izgleda da sam ipak sve samo umislio. Zakoračio sam u sobu, a onda primijetio nekakvog mačka na podu kojeg sam zamalo pogazio. Pa zar sam se preplašio mijaukanja tog mačića? Kakva sam budala bio. Ali, ovaj, što to visi na lampi, lav! aaAAAA!!
- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.03.2006., utorak

45 minuta

Sat je kanonskog prava. Profesor maše rukom dok u drugoj drži knjigu iz koje citira crkvene kanone koji se trebaju znati napamet. Podigao je kažiprst i spomenuo nešto kao shvaćanje. Nemoguće ga je pratiti. Gledam ga kao hipnotiziran, svjestan da ne razumijem niti jednu riječ koju izgovara. Do kraja sata još 40 minuta i već je jasno da još jedan sat dosade tek počinje.

Ne radim ništa. Sjedim na neudobnoj stolici i namještam se osjećajući blagu bol u nogama. Tek je ponedjeljak. Prvi je sat predavanja novog radnog tjedna, a meni je već dosta predavanja i svega skupa. Pokušavam se barem nakratko skoncentrirati na profesora kako bih ubrzao vrijeme. Stisnuo je ruku, spomenuo je slobodu i cjelovitost, a onda ponovno rastegnuo ruku ne trudeći se objasniti kontekst predavanja. Sad nešto nabraja i rukom, ritmičkim pokretima, pokazuje na knjigu u drugoj ruci. Glas mu je dubok i nejasan i nemam blagog pojma o čemu priča. Uključio je i grafoskop. Folija koju je stavio puna je teksta. Uopće me ne zanima što je na njoj. Nadam se da ta materija neće biti na ispitu jer danas sigurno neću ništa prepisivati u bilježnicu. Tekst na foliji je sitan i nečitak.

Počinjem šarati po bilježnici. Sjećam se da sam nekad mogao odlično crtati onog Huga s velikim očima i još većim smiješnim ušima koji je imao svoju emisiju na televiziji. Danas mi nije ispao nešto naročito. Nisam ga dugo crtao. Pokušat ću Djeda Božićnjaka. Evo ga, to mi uvijek dobro uspije.

Još uvijek nisam zadovoljan. Stvarno ne znam što da radim. Da vidimo, npr. koliko je studenata na današnjem predavanju. Zakasnio sam na sat i zato sam se smjestio u zadnju klupu od kuda imam sve na oku. Na godini nas je 140, a u učionici sam trenutačno izbrojao 89 studenata od kojih je čak 74 muškog roda. Hm, sad razmišljam je li to puno ili malo, razmišljam ima li to smisla i je li život loš ili samo težak. Profesor je uzeo u ruke neki dokument, a ruku za mahanje i objašnjavanje je sakrio naslonivši je na leđa. Preporuča nam da pročitamo dotični dokument dok ga on čita. Spominje nekakve posebne slučajeve i psihološku pomoć koja je nužna i preporučljiva. Tu sam se uspio prepoznati. Nastavio je pričati o psihičkim patologijama što mi se ne sviđa i zato ponovno prestajem slušat. Kopam nos. U zadnjoj sam klupi i nitko me ne može smetati. Promišljam kako bih iz zadnje klupe mogao pobjeći na zadnja vrata i tako se osloboditi ove dosade. Usput gledam na sat.

Još 20 minuta do kraja sata. Previše. Profesora sam potpuno isključio i sad se pokušavam skoncentrirati na sat i odbrojavati minute i sekunde do kraja – možda ma tako vrijeme prođe brže. Kod nekih profesora uspijeva. Ipak odustajem, mislim, stvarno sam se trudio, ali još je 15 minuta do kraja i više mi niti digitalne sekunde ne pomažu da lakše preživim predavanje. Ja sam jednostavan čovjek. Sve što želim je da zvono odzvoni kraj sata. Dosjetio sam se. Zamolit ću Boga da učini čudo, da pokvari zvono ili ubrza vrijeme pa da zazvoni upravo sad. … Ništa. Još jedna neuslišana molitva.

Čekaj, što je to sad profesor rekao. Aha, znači ispovjedna tajna ako, …, bla, …, bla, …, dopušteno ili nije, … DRIIIINNG!!! Zvonilo je, ali baš mi je postalo zanimljivo. Sat je završio baš u trenutku kad je profesor želio dati odgovor na jedno bitno pitanje. Što ću sad? Profesor izjavljuje da će odgovoriti drugi sat. Izgleda da ću morati ostati i na sljedećem predavanju kako bih čuo odgovor.
- 11:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< ožujak, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Nulla dies sine linea.

Free Web Counter

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Flash knjige (zgodne knjige za djecu i razbibrigu
Lektira A ja mislio cijele knjige, a je...
E-books Ne znam, morate provjeriti
Web Market Još neobjavljeni rukopisi, jedan je i moj

Moji blogovi
a-files
a-osvrti
a-priče
a-strip
a-vicevi
a-filozofije
a-teologija
a-ekologija
a-fotografije
a-izRima
a-umanita
Image hosted by Photobucket.com

Image Hosted by ImageShack.us

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se