Lika na dlanu ...

U jesen, sada već davne 1984.god, u ličko selo Stajnica došla je filmska ekipa iz Zagreba sa namjerom da snimi komediju Pere Budaka „Tišina! Snimamo!“
Tih i miran život žitelja ovoga mjesta zamijenila je graja mnoštva poznatih i manje poznatih ljudi iz svijeta filma.
Scenografija je napravljena u dvorištu prave ličke kuće koja se nalazila nedaleko od škole. Po cijeli dan tud bi se vrzmala tehnika koja je namještala svoje kamere, zvuk, svjetla ... i čuo bi se prodoran glas režisera koji je uz pomoć megafona davao instrukcije što treba raditi. Scene su se ponavljale bezbroj puta dok ne bi ispalo točno onako kako ih je režiser zamislio. Bilo je tu i mnogo statista, a oni su bili sami mještani. Cijelo ovo područje je u tom trenutku živnulo, jer se dešavalo nešto nesvakidašnje. Sjećam se da su i nas đake iz Brinja dovozili autobusom na snimanje filma. Da vidimo kako to igleda. I neću zaboraviti kako se naš nastavnik povijesti ljutio što smo svi sa njegovog sata otišli da gledamo snimanje.
A, nama je bilo zanimljivije vidjeti Enu Begović i Vitomiru Lončar uživo nego slušati tamo o nekim ratovima u srednjem vijeku. No, našem nastavniku to nikako nije bilo jasno ...
Ovo sjećanje mi je ostalo u jako lijepoj uspomeni, pa želim da ga i na ovaj način sačuvam od zaborava, a nadam se na radost i mnogih ljudi iz Stajnice koji se sjećaju ovoga snimanja.




LICA:

PIPE
PEJA, žena mu
GIUSEPPE MARICONI, filmski režiser i producent
TAMBRONINI, asistent
ŠARL, asistent
STIV, asistent
JURE
STIPE
MIRKO
MELITA, glumica
MARIJA, glumica
ĐANINA, filmska zvijezda
MAKS, filmski as
SNIMATELJ
SCRIPT GIRL
CLAP GIRL
MARA
MANDA
KATA
SELJACI

Radnja ove komedije dešavala se u Lici, ispred kuće staroga Pipe. Naime, filmska ekipa je došla kod njega sa molbom da im iznajmi kuću na dvije-tri nedjelje za potrebe snimanja filma. I začas vrata kuće bivaju obojena u crveno i zeleno, na prozorima cvijeće, dvorište skroz preuređeno ... Pipe sav u čudu govori:

PIPE: E, Pejo moja, es vidla?! Da nisam svojim očima gleda kako je udešavaju, ne bi je pripozna, makar sam je sam ovizim rukami gradije.

PEJA: Lipa li je sada, ka da j iz priče! Biće nam potlje u njoj neobično živit.

I tako je film ušao u život staroga Pipe i njegove žene Peje. Počinju da im se dešavaju vrlo neobične i komične stvari, ali na kraju kad filmska ekipa ode .... opet se vraća sve na staro i nastavljaju svoj život tamo gdje su stali.

Filmska ekipa je odsjedala u hotelu Vratnik i svaki dan bi dolazili na snimanje. Sjećam se da je Ena Begović igrala ulogu filmske zvijezde Đanine. Ali, ona je to bila i u stvarnosti – prava filmska zvijezda.

Ovu komediju sam na televiziji vidjela samo jednom, kada je televizija Zagreb prikazala za doček Nove 1985.god.
Bilo bi je lijepo ponovo pogledati ....

Dana 10. siječnja 1878.god. u Gračacu rođen je Marijan Matijević, junak iz Like, najjači čovjek na svijetu.
Ove godine navršava se 130 godina od njegova rođenja, te zato sve nas zajedno želim prisjetiti tko je on bio.
Da se ne zaboravi!!!




Bio je praznik kada se Marijan Matijević iz „bijela svijeta“ vratio u Županju da obiđe porodicu i poznanike.
Netko u šali dobaci da se on igra praznom vinskom buradi i vara da je snažan. Na to Marijan pozva okupljene ljude pred Njergešov mlin, pa zamoli konobara da donese litru vina, sifon-sodu, čaše, tri stolice i jedan manju stol.
Marijan iz mlinice iznese golemi kameni kotač staroga žrvnja. Podigne ga na pleća i naredi da pomoću ljestava na žrvanj postave stol, stolice i piće. Kad sve to bi gotovo, Marijan okupljenom narodu reče da izaberu trojicu najtežih ljudi koji će se ljestvama popeti na žrvanj, sjesti za stol i počastiti se vinom i sodom, bez žurbe, natenane.
Ljudi su trljali oči i štipali obraze da se uvjere da ne sanjaju, dok su trojica stokilaša za stolom na žrvnju polako ispijala čaše.
Matijević je decenijama vladao pozornicama i arenama cijeloga svijeta. U teškoatletskim disciplinama; rvanju, dizanju tereta, lomljenju lanaca, natezanju sa zapregama, zaustavljanju teških kamiona golim rukama .... nitko mu nije bio ravan.
Najčuvenije atlete svijeta: Zavatta, Weber, Nikolov, Tiberij i mnogi drugi nisu mogli izdržati „zagrljaj“ čuvenog Junaka iz Like.
Klecali su pred njim u prvom dodiru.
Podvizi Marijana Matijevića liče na podvige antičkih junaka i titana iz najljepših klasičnih mitova i legendi. Čovjek ne može realno predočiti ljudsko biće takve snage. Grudima je kidao lance debelih poput malog prsta, bacao goleme medvjede kao male psiće, vezao oko vrata gvozdene obruče kojima se okivaju kotači teških zaprežnih kola, i to s takvom lakoćom kao da veže kravatu.
Nije ga resila samo fizička, već isto toliko i duhovna snaga; bio je dobrotvor i veliki rodoljub.
U ona vremena slabih komunikacija, kada je za našu zemlju malo tko u svijetu čuo, Marijan Matijević je bio ambasador naše snage, besjede i duha. Primjerice, na jednoj velikoj priredbi u Americi voditelj predstave ga je najavio kao „najjačeg Austrijanca“, jer je tada Hrvatska bila u sastavu Austrougarske monarhije.Marijan ga je ispravio i rekao:
„Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci .... di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao ....“.
Pod tom div planinom rodio se u Gračacu 10.siječnja 1878.god.najjači civiliziranom svijetu poznat čovjek, Junak iz Like Marijan Matijević. I ponio je snagu i ljepotu naše zemlje i naše duše da ih velikodušno pokaže zadivljenom svijetu.
„Šećući globusom“ neštedimice je pokazivao divovsku snagu, bezmjernu hrabrost i zadivljujuću velikodušnost.
Pokazivao i darivao svijetu.
Ponašao se onako kako je govorio: na lijepu besjedu još ljepšu sliku. Imao je širom svijeta preko hiljadu nastupa, i hiljadu pobjeda. Među bezbrojnim pobjedama i onu najveću – pobjedu nad samim sobom; visoko uzdignuće nad ljudskim egoizmom i sjajem materijalnog bogatstva.
Malo je ljudi takve pobjede izvojevalo, a oni koji takve pobjede, čovjeka nad gramzivcem u vlastitim prsima, nisu izvojevali, nisu niti bili ikada veliki. Junak iz Like je tu pobjedu izvojevao u stilu svoje tjelesne snage; goleme svote svojih zarada velikodušno je poklanjao raznim humanitarnim organizacijama. Održao je brojne priredbe u korist Crvenog križa, domova ratne siročadi, udruženja slijepih, invalidskih domova.... Pomagao je svakome kome je pomoć bila potrebna. Živio je široke ruke i puna srca, kao što i dolikuje najvećem junaku.
Ostalo je iza njega na stotine medalja, povelja, diploma, zahvalnica .... Među njima i Orden zasluga za narod II reda, a iz ruku sultana Abdul Hamida primio je Orden velike turske zvijezde, od zlata i ukrašenog sa rubinima, za osvojeno Svjetsko prvenstvo 1904.god. u Carigradu, na kojem je pobijedio sve protivnike u rvanju i teškoj atletici.
Marijan se, nasuprot vijekovnim običajima, pred sultanom turske carevine nije poklonio. Kada su ga upozorili na to, on je ozbiljno misleći, u šali rekao:
„Tko iz kolijevke Velebit ugleda i s njega se varenikom odoji, pred ljudskim stvorom se pokloniti ne može. Valjda sam jači od sultana ....“
Pod stare dane, naš Junak Marija Matijević, da se lakše na nogama drži, nosio je jedan „štapić“ od drenovine velebitske – težak „samo“ dvanaest i pol kilograma.