Lika na dlanu ...

Predstavljam vam dio drame "Mećava" Pere Budaka, koja govori o životu Ličana između dva svjetska rata.
Ukoliko Vam se dopadne uvod u ovu priču, koja na zaista autentičan način prikazuje život u Lici toga vremena, nastaviću sa objavljivanjem cijele drame, dio po dio.



LICA:

JOLE
MANDA, žena mu
MAŠA, njihova kći
MARKO SMOLČIĆ
ANKA, žena mu
IVAN, njihov sin
PERELJA ZDUNIĆ
TOMO
DANE, njegov sin
JURE
ILIJA
ANĐA
MARA
VRANJKA
MARTA
BABICA

Događa se između 1920.i 1930.god u ličkom planinskom selu.

I čin – događa se u Jolinoj kući mjeseca veljače.
II čin - događa se u Jolinoj kući iste godine početkom svibnja
III čin – događa se u kući Marka Smolčića, iste godine početkom prosinca
IV čin – događa se u Jolinoj kući početkom druge godine, koncem mjeseca sječnja.


I ČIN

Lička kuhinja.To je prostorija bez stropa, jer se u njoj nalazi ognjište sa kojeg dim ide po cijelom tavanu i suši meso. Ognjište je u desnom uglu, a seljačka polica u lijevom. Sprijeda u desnom uglu je okrugli niski stol i oko stola tri tronošca za sjediti. U lijevom uglu škrinja od tamnoga drveta. Još su prislonjene ljestve za penjanje na tavan. Nad ognjištem visi na lancu kotlić ispod koga gori vatra. Lijevo izlaz na dvorište, desno ulaz u sobu. U pozadini mali prozorčić zatrpan izvana snijegom. Kad se otvore vrata vidi se vani dio krova, koji štiti prostor pred vratima. Pri dnu su položena dva trupca kao ograda. Između trupaca i krova nalazi se sniježni zid.

MANDA: (proba prstom da li je voda u kotliću dosta vruća, i kad se je skoro opekavši, uvjerila, namjesti oveću dasku uz vatru. Na njoj će sušiti oprano suđe, te je stavi na tronožac, također blizu ognjišta).

MAŠA: (zastade na ulaznim vratima, strese snijeg sa opanaka i uđe. Odloži kraj vrata košaricu punu krumpira): Zar se ćaća jope napije, kad piva?

MANDA: Napije se, ćerce, napije. Još dok iskapi ovu zadnju bocu rakije, unda će se smirit ... Po novu neće moći otić od nevrimena.

MAŠA: (uzme sa police krpu za brisanje posuđa): Znaš, mamo, da j’ trgovac da’ ‘edva I ovu na viru … Ja više brez novaca ne idem vala. Reka mi je: „Tvoj stari mi je dosta već dužan, a odakle će platit. Ja ne mogu davat na brk tvog budućeg muža Ivana“ .... Uh! Bilo mi je da u zemlju propadnem.

MANDA: (perući suđe): Šta ‘š ćerce, nema druge man šutit i trpit.

MAŠA: (briše suđe i slaže na dasku da se suši): Još mi reče trgovac: „Možda Ivan tebe, curo, vuče za nos. Vrag zna nij eli se un tamo u Meriki drugom oženije. E, mlad je un oša odavde i prošlo j’ odunda sedam godina“.

MANDA: Lupež ‘edan … Zelenaš! ... Malo j’ našeg novca dobije. Dok je moj Jole bije prvi put u Meriki, sla’ mu je dosta dolara ... i ja sam to sve ostavila kod njega u dućanu. I nije to bilo ni malo novaca! Kroz četrnajest godina! Unda j’ Lukeša, istina, još bije drte ... Trgovinu je vodije njegov ćaća Stipurina. I još kad je Jole doša kući, reka j’ da sam mu dužna tri stotine dolara ...I Jole mu i’ da’.

MAŠA: Jer mu je da tolike pare?

MANDA: Valjda sam ja bila pismena, pa sam znala koliko sam dužna i koliko j’ dolara od mene dobije. Ja sam mu nosila čekove, koje mi je Jole sla, a un i’ je minja u Gospiću u banki. Nije mu Jole tije odma platit, a un gad, da će tužit ... Jole donije sa sobom tri iljade dolara, pa ko veli ... „Nosi te đavo“ ... I da mu ... Velko li su brzo ošli novci. Navališe rođaci i prijatelji. Nikom posudi, nikoga daruj ... Misecima se po vas božji dan kuvala kava i točila rakija. Novac je teka iz kese mog Jole, sve Lukeši u džep. A sad un ovako ...

MAŠA: Čudni su naši ljudi. Rade u Meriki ka robovi. Štede svaku paru, a kad dođu kući ... unda časte, rasipaju, piju i troše kunda taj novac nije nji’ova krv i znoj.

MANDA: Tije j’ Jole da napravi novu kuću i nadogradi štalu, obziđe dvorište, izgradi šternu, i šta ja znam šta sve ne ... Nakupova j’ cementa, čavala, lime, zakova, panta, pa raznog alata ... Potlje kad je oša uze j’ to natrag Lukeša i obračuna za trećinu cine.

MAŠA: A, jer ćaća nije unda osta kod kuće?

MANDA: (uspravi se držeći zdjelu u ruci): Radi Makice. (Tužno): Spremali su građu u Velebitu za gradnju kuće, i za nesreću pala je bukva taman priko glave i vrata unom mom nesritnjaku sinu Makici ... i zgnječila mu glavu ka da je jaje ... da ga bar nisam vidila onako unesrićena ... Koliko sam suza za njm prolila ... I čim se sitim na nj, same mi oči zaplaču, same suze poteku ... Da j’ živ Mikica i Jole bi bije drugačiji. Bije bi ponositi i, jere bi ima’ sina ... Ovako se zapuštije, ni brige ga za ništa ... samo da mu je rakije i vina.
(kao da je došla malo k sebi): Stavi još to ognjištu da se suši.

MAŠA: Da j’ Makica osta živ, sad bi bila puna kuća čeljadi. Bila bi se ti nabajlila unučadi.

MANDA: More bit da bi, a more bit da bi i un bije nigdi u Meriki.

MAŠA: Zlo je to što naši ljudi idu u Meriku sami brez žena. Tako se zatiru i porodice ... Eto, iz našeg sela samo su Ivka Šarićeva i Mara Rupčićeva ošle k svojim muževima ... u muškilja naši ima tamo blizu petnajst.(Uzevši zdjelu sa zamazanom vodom od suđa): A jer nisi i ti ošla u Meriku?

MANDA: Jer nisam ošla? Niko me nije ni zva .... Pa i ljudi odlaze samo da zarade i da se vrate.

MAŠA: (izlivši vodu u kablić kraj vrata): Dugo ostaju i svi se ne vraćaju.

MANDA: (noseći posuđe na policu): Unaj, koji tamo dobro zarađuje, neće da prekida posa, ža mu je, pa neprestano produžuje: još godinu, još godinu. A, unaj kome iđe slabo, unaj čeka da se namiri na dobar posa i da ništo zaradi .... Tako čekajući prolaze godine.

MAŠA: Samo njima, ipak, prolaze brže godine, neg vama ženama, koje ste ovdika same brez muževa.

MANDA: Vama ženama! ... Kunda se tebe to ne tiče. Tvoj Ivan otiša prid sedam godina, Ajde, nije s tobom vinčan ... Ali te j’ prstenova. I ti već čekaš puni sedam godina.

MAŠA: (poslije kraće šutnje): Znaš da mi je, ovako kad je nevrime, ža da sam odbila prosce ... Imala bi sad svoju dicu oko sebe i ne bi bilo ovako prazno i pusto. Ne bi se čula ovamo ova mećava od ditinje cike i smija .... Ovako se osićam ka jalova junica ....

MANDA: Nemoj tako ćerce!

Nastaviće se ....

by G. Mandić